Poštovani, u svijetu se 11. veljače
obilježava Svjetski dan bolesnika. Iz Vašeg osobnog iskustva djelovanja kao
bolničkog kapelana recite nam koliko danas društvo u cjelini ima osjećaja za one u potrebi?
Ustanovljenjem Svjetskog dana bolesnika Crkva je učinila veliki iskorak u
svezi duhovno-sakramentalne skrbi za sve bolesne i umiruće kršćane vjernike.
Duhovna pomoć bolesnom i umirućem čovjeku od velikog je značaja, jer ne skrbimo
samo o njegovu tjelesnom zdravlju, nego i o duhovnom.
Duhovno skrbeći o bolesnima i umirućima, moramo njegovati kršćansku
solidarnost koja povezuje zdrave i bolesne ljude. Bez kršćanske solidarnosti nije
moguće pružiti svu prikladnu ljudsku i kršćansku pomoć našoj bolesnoj i
umirućoj braći i sestrama u Gospodinu. Crkvena solidarnost prema bolesnima i
umirućima proizlazi iz geste samoga Krista Gospodina, koji se u svome životu na
zemlji u potpunosti u duhu Dobrog Pastira solidarizirao s njima. Posredništvom
svojih dušobrižnika (svećenika) i njihovih pastoralnih suradnika, Crkva pruža
svestranu pastoralno-sakramentalnu duhovnu potporu i pomoć bolesnima i
umirućima, pomažući u svim trenucima njihove potrebe za bilo kojim oblikom
duhovne skrbi. Duhovnim pristupom bolesnima i umirućima Crkva želi naglasiti
značenje i bit Kristova milosrđa, koje je
puno ljubavi, razumijevanja i sućuti prema svima onima koji trpe u duši
i tijelu. Bolesni i umirući moraju biti u samom središtu cjelokupnog pastoralno-zdravstvenog
djelovanja svih crkvenih ustanova.
U KBC-u Split, Svjetski dan bolesnika iz godine u godinu dobiva sve više na
značenju. Toga dana se osjeća posebno duhovno ozračje u cijeloj bolnici među zdravstvenim
i pomoćnim djelatnicima i bolesnika.
Što, prema vašem mišljenju, znači
obavljati pastoralnu djelatnost bolničkog kapelana?
U dugogodišnjem pastoralnom djelovanju među bolesnom i umirućom braćom i
sestrama shvatio sam koliko je bitan duhovno-sakramentalni pristup bolesnicima,
jer ne liječi se samo bolest, nego i čovjek. Pastoralno-sakramentalna duhovna
pomoć bolesnom i umirućem čovjeku od velikog je značaja, jer pri tom ne skrbimo
samo o njegovu tjelesnom, nego i o njegovu duhovnom zdravlju. Sakramenti pomirenja
i pokore, bolesničko pomazanje i euharistija, uz potporu molitve pružaju veliku
duhovnu snagu i utjehu bolesnima i umirućima. Nazočnost bolničkog dušobrižnika
među bolesnom braćom i sestrama na bolničkim odjelima i sobama daje najveći
smisao bolničkom pastoralu. Zadovoljavanje duhovnih potreba hospitaliziranih
bolesnika, moralna je obaveza ne samo bolničkog dušobrižnika, nego i
zdravstvenih i pomoćnih djelatnika, svih onih koji vode brigu o provođenju
zdravstvene njege bolesnika. Bolnički dušobrižnik i zdravstveni i pomoćni
djelatnici, zbog specifičnosti svoje službe i poslanja, moraju međusobno
surađivati za dobrobit svih bolesnika s kojima se svakodnevno susreću. Život je
dar od Boga, koji moraju čuvati i njegovati. Međusobna komunikacija omogućuje
redovit i prirodan pristup bolesnicima i rad s njima.
Dragovoljno sudjelovanje mnogobrojnih katoličkih molitvenih i karitativnih
zajednica, udruga i društava od velike je koristi i pomoći bolničkom
dušobrižniku, posebno kad su uključeni zdravstveni djelatnici (HKLD i katoličko
društvo medicinskih sestara i tehničara). Područje djelovanja bolničkog
dušobrižnika uključuje sve bolesnike, odjele ili jedinice. Stoga bolesnici i
njima upućene osobe moraju imati mogućnost za susret s dušobrižnikom u svako
prikladno vrijeme tijekom dana, a katkad i noći, jer je riječ o susretima s
osobitim naglaskom na diskreciji i
privatnosti. Dušobrižnik u savkom trenutku u ozračju zdravstvenog pastoralnog
djelovanja mora biti svjetlo i sol među onima koji su potrebni duhovne skrbi,
svjetionik kroz koji će mnoge izgubljene
ili zalutale duše usmjeravati i vraćati Kristu Gospodinu. Dušobrižnik mora biti
otvoren Duhu Božjem koji će ga ispuniti svim potrebnim milostima, kako bi mogao
u svakom trenutku pozitivno i produktivno djelovati u duhovnoj skrbi za bolesne
i umiruće. Mora biti otvoren, susretljiv, suosjećajan i ispunjen nesebičnom
ljubavlju u susretima i razgovorima ne samo s bolesnicima, nego i sa
zdravstvenim i pomoćnim djelatnicima, rodbinom, skrbnicima i prijateljima bolesnih
i umirućih. Nadalje, mora poticati bolesnike na duboko i trijezno razmišljanje i
prihvaćanje bolesti, patnje, trpljenja i boli, koja ih oplemenjuje, usmjeruje i
približava Vrhovnom Patniku Kristu Gospodinu. Zbog toga neka s dubok radošću i
bez ikakvih predrasuda prihvate svaki oblik bolesti, patnje, trpljenja i boli.
Dušobrižnik u svakodnevnom obilasku bolničkih odjela i soba pruža duhovnu
okrjepu bolesnima i umirućima, jer zadnji dani ili sati mogu biti poseban
susret s Bogom. U plemenitom dušobrižničkom srcu mora nositi i gajiti posebnu
karizmu prema svim bolesnima i umirućima, bez obzira na nacionalnu pripadnost,
vjeru i svjetonazor.
Danas se sve relativizira pa i bolest. Zdravi misle da su
bolesni, bolesni glume dokle god mogu da su zdravi, postoje i hipohondri...Što
biste Vi iz svoga iskustva mogli kazati da znači biti stvarno bolestan?
Bolest nas prati od rođenja do smrti. Čovjek koji je uistinu bolestan ne
može glumiti bolest. Svaka bolest nosi duboke rane u duši, srcu i tijelu
bolesnika, koje se očituju u trenucima tjelesne i duševne boli, patnje za
vrijeme izlječive i neizlječive bolesti. Kod neznatnog broja hospitaliziranih i
nehospitaliziranih muškaraca, žena i djece različitih uzrasta, primijetio sam
duševnu ili emotivnu nestabilnost, odnosno raznovrsne psihičke smetnje, koje
odražavaju psihoze i depresije, a posljedice su duševno-emotivnih slomova.
Mnogi su pogođeni teškim životnim trauma još od ranog djetinjstva, iz čega
proizlaze duševne rane različitih posljedica. Sa zdravstvenog gledišta
poznato je da se generacijski prenose
naslijeđene bolesti (tzv. hereditarna opterećenja).
Na poseban način teške su traume koje se dogode do četvrte godine života.
Kod nekih se ljudi zbog duševnih rana javlja osjećaj straha, odbačenosti,
neprihvaćanja, krivnje i manje vrijednosti u ljudskim očima, pa je to uzrok i
psihičkih oboljenja. Duševne ili emotivne rane veće su ako su nanesene od nama
dragih osoba, koje su nam u krvnom srodstvu: oca, majke, brata ili sestre, itd.
Riječ je o bolesnicima koji su nepotrebno opterećeni svojom prošlošću i
njezinim teretom, koji ih pritišće i guši, i zbog toga ne mogu normalno
funkcionirati. U njihovoj se podsvijesti rađa sindrom žrtve. Njihova bolesna osobnost poistovjetila
se s emocionalnim načinom razmišljanja, koji ih sputava u njihovom racionalnom
pristupu i promišljanju životnih poteškoća i problema. Postaju zatočenici
prošlosti i nikako da iz nje isplivaju na životnu površinu. Potrebne su godine
i godine mukotrpnog rada, truda i napora, duhovna i zdravstvena skrb o takvim
ljudima koji su nepovjerljivi prema Bogu i ljudima (bližnjima).
Godinama smo bili svjedoci da je,
sada Sv. Ivan Pavao II. javno nastupao, pa i u težoj fazi bolesti, ne
skrivajući svoju bolest, nego ju hrabro podnoseći. Koliko on danas može biti
primjer bolesnicima i što zapravo iz njegova primjera možemo svi naučiti?
Iz života Sv. Ivana Pavla II. možemo naučiti da smisao bolesti, patnje,
trpljenja i boli proizlazi iz samog središta kršćanske vjere, to jest iz
Kristova spasonosnog trpljenja (salvifici doloris). Drugim riječima, autentična
kršćanska vjera ne udaljava od bolesti, patnje, trpljenja i boli, nego
približava Kristu Patniku, koji jedini osmišljava svaki oblik bolesti i patnje.
Za Sv. Ivana Pavla II. istinski izvor mira je Križ Kristov na kome smo svi spašeni.
Često nam je govorio da s dubokom vjerom slušamo Gospodinov glas: „Dođite k
meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,12). Častio
je Mariju, Majku Patnika, potičući
nas neka nam bude suputnica i supatnica
na našem životnom križnom put. Dana 11. veljače 1985. god. ustanovio je
Papinsku komisiju (kasnije postala Papinsko vijeće za dušobrižništvo
zdravstvenih djelatnika. Tog dana je ustanovljen Svjetski dan bolesnika.
Možete
li nam opisati jedan dan u životu bolničkog kapelana?
Prisutnost svećenika u bolnici je svaki dan od 7:30 do 12:30. i od 16:30 do
19 sati. Vrijeme posjeta ja svaki dan od 11:00 do 12:30 i od 16:30 do 19 sati.
Sv. ispovijed i pričest dijelim
bolesnicima u razdoblju spomenutih posjeta. Bolesnike koji mogu doći u
bolničku kapelu ispovijedam svaki dan od 9:00 do 10:15, jer je u 10:30 sveta
misa ili prema dogovoru. Međutim, uvijek stojim na raspolaganju cijeli dan
bolesnima i umirućima, ovisno o pozivu
bilo od zdravstvenih djelatnika ili rodbine i prijatelja bolesnika. U
KBC-u Split, lokalitet Firule, bolničkih liječenja kroz godinu dana prođe oko
50 000 ležećih bolesnika, a od toga 25% – 30% teško životno ugroženih bolesnika
tj.12 000 do 15 000. Mogu posvjedočiti kako su tisuće sati ovih proteklih
nepunih 17. god. provedenih među bolesnima i umirućima na mjestu patnje, boli,
izlječenja i umiranja i mene kao osobu duhovno izgradile.
U pismima prigodom Svjetskog dana
bolesnika različite Pape naglašavaju isto: važnost sakramenta, napose
bolesničkog pomazanja i euharistije u procesu bolesnika, ali i nošenja s bolešću. Recite nam jesu li mise u
bolničkoj kapelici posjećene i primaju li bolesnici sakramente, ima li onih
vjernika koji misle kako je bolesničko pomazanje zapravo
"rezignacija"?
Sakrament pokore i pomirenja, službeni je crkveni način za borbu protiv
oblika grijeha ili zla koji želi u potpunosti zarobiti i otrovati ljudsko srce.
Bog se ne ljuti i ne osvećuje, jer ne želi smrt grješnika, nego ga čeka da se
otvori njegovu oproštenju kako bi u njegovu srcu ponovo zavladao Božji mir.
Sakrament bolesničkog pomazanja ulijeva u bolesnog čovjeka milost, koja ga
uobličuje s Kristom. Euharistija je „izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života“
(LG 11). Nažalost mnogi vjernici godinama znaju zatajiti teški grijeh koji su u
svojoj slabosti počinili. Riječ je ljudima koji duboko u sebi nose duhovni
nemir, odnosno duhovnu mučninu, zbog svetogrdne ispovijedi i pričesti. Sjećam
se jedne žene koja je godinama duboko u sebi skrivala (potiskivala) grijeh
abortusa (pobačaj). Tijekom svih tih godina redovito je pristupala sakramentu
pokore, i pomirenja, i pričesti. Nažalost, nikada nije imala dovoljno duhovne
snage priznati grijeh pobačaja. Godine su prolazile, a grižnja savjesti ju je
pekla i nije mogla više izdržati. Doživjela je mali psihički slom i upala je
duboko u duhovno i psihičku depresiju. Nakon nekoliko dana liječenja nije imala
nikakva pomaka, i liječnici su je savjetovali da potraži pomoć od bolničkog
svećenika, jer njen problem nije samo psihičke nego ponajprije duhovne naravi.
Potražila me je u bolničkoj kapeli i nakon ispovijedi, bolesničkog pomazanja i
pričesti, pronašla je davno izgubljeni mir u Bogu i svom srcu i duši. Nažalost
kod mnogih vjernika, a i kod nekih svećenika postoji neopravdan strah prema
sakramentu bolesničkog pomazanja. Treba uvijek poticati ukućane da su dužni u
svakom trenutku upozoriti i pripremiti bolesnog člana obitelji da na vrijeme primi
sakrament pokore, bolesničkog pomazanja i sv. pričest. Nerijetko sama rodbina
stvara velike probleme u svezi s podjeljivanjem bolesničkog pomazanja, jer im se
u svijest duboko ukorijenila riječ o posljednjoj pomasti. Drugi vatikanski
koncil preporučuje da se ovaj sakrament više ne
zove posljednja pomast, nego bolesničko pomazanje. Činimo grijeh
odbacujući bolesničko pomazanje u trenucima teške i neizlječive bolesti.
Kršćanka dužnost i savjest nas obavezuje da ne smijemo odgađati ili, u najgorem
slučaju, odbiti pomazanje, a pogotovo kad su nam zdravlje ili život ugroženi. U
razdoblju nepunih 17. god. mojega pastoralnog djelovanja među bolesnima i
umirućima podijelio sam preko 26 000
sakramenta bolesnima i umirućima. U
bolničkoj kapeli nijedan dan nije bio bez sv. mise koju redovitu
posjećuju bolesnici koji mogu hodati ili u bolesničkim kolicima uz pomoć
zdravstvenog osoblja, rodbine i prijatelja. Uz bolesnike na misi prisustvuju i
zdravstveni djelatnici, članovi daljnje i bližnje rodbine, i prijatelji.
Nekako nam je normalno da su stariji ljudi u bolnici,
ali kako to objasniti malenoj dječici i njihovim roditeljima?
Ponekad je lakše malenoj djeci koja imaju uporabu razuma donekle objasniti
smisao njihove bolesti, nego njihovim roditeljima, a još teže starijim osobama
u kasnim godinama njihova života. Svjedočio sam kako mala djeca znaju tješiti
svoje roditelje koji nisu mogli skriti svoju tugu, žalost i suze gledajući svoju
bolesnu djecu. Krstio sam otprilike oko 300 djece. Nažalost mnogi su nakon
krštenja usnuli i napustili ovaj svijet. Susreo sam mnoge starije bolesne osobe,
koje s gorčinom u srcu mrmljaju protiv Boga i svoje rodbine, jer se osjećaju
napuštenima i ostavljenima. Osjećaju se beskorisnima i nepotrebnima u sredini i
društvu u kojem žive. Potrebno im je skrenuti pozornost da je njihova staračka
dob jedna od bitnih etapa životnog puta, vrijeme kad se treba znati povući od
mnogih nepotrebnih životnih aktivnosti, i svoj život više usmjeriti prema Bogu.
Na koji način bolesnicima govoriti o
Božjoj ljubavi kada se oni, primjerice, pitaju zašto ih je zadesila takva
sudbina da su pritisnuti nekom tjelesnom patnjom?
Bolesnici vjernici mogu lakše podnositi svoju patnju i kroz nju ojačati
duševno i tjelesno, za razliku od onih koji ne vjeruju ili pak vjeruju, ali ne
prakticiraju svoju vjeru. Kod praktičnog vjernika patnja postaje osmišljena i
snošljiva kada se približava Kristu Patniku. Svojim patnjama dublje uranja u
Kristovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. Svoju bolest prihvaća bez srdžbe,
ljutnje i jadikovanja. U Kristu Gospodinu vidi uvijek primjer i uzor na svojem
križnom putu trpljena sve do vječnosti. Zahvalan je Gospodinu što kroz svoju
bolest, patnju, trpljenje i bol prolazi kroz posebno vrijeme milosti. Kristova milost
lomi tvrdoću srca i oslobađa energiju kršćanske ljubavi i duha požrtvovnosti.
Praktičnim vjernicima, pobožnost križnog puta daje posebnu duhovnu jakost kako
bi mogao jobovski strpljivo podnositi svoj životni križ, u kojem bolest,
patnja, trpljenje i bol postaju snošljivi i osmišljeni. Bolesnik, koji ne živi
svoju vjeru upravo bolest zna dovesti u stanje tjeskobe i očaja iz koje ne može
tek tako izići, jer uopće ne vidi izlaz iz tog teškog bolesnog stanja. Kako mu
se bolesno stanje iz dana u dan sve više pogoršava, javlja mu se osjećaj
krivnje, duševne i tjelesne nemoći i samoosuđivanja, što uzrokuje još dublju
duhovnu i tjelesnu patnju. Tada počne psovati i huliti na Boga i vrijeđati zdravstveno
i pomoćno osoblje, bližu i daljnju rodbinu. Dušobrižnik mora u takvog bolesnika
steći povjerenje, vratiti mu vjeru u Boga i Njegovu neizmjernu ljubav. Nadalje,
preporučiti takvu osobu Božjem milosrđu, koje će potaknuti njegovo ranjeno i
tjeskobno srce na skrušeno kajanje i pomirenje s Bogom i ljudima.
Iz svog iskustva rada s bolesnicima,
koliku ulogu u njihovom procesu ozdravljenja imaju vjera i molitva?
Često sam bio u prilici promatrati kako se bolesnici mole Bogu u bolničkoj
kapeli. Primijetio sam da se neki
bolesnici sa strahom i zebnjom u srcu kroz molitvu obraćaju Gospodinu. U
zgodnom trenutku prišao sam im i ušao u plodonosni duhovni razgovor. Nakon
kratkog trenutka ubrzo su mi otvorili svoje duše i srce. Bili su često
opterećeni svojim ljudskim slabostima i manama, što je otežavalo i onako već
tešku i složenu situaciju, s obzirom na njihovo zdravstveno stanje. Iako su se
u srcu duboko kajali , ipak kao da su
malo sumnjali u Božje milosrđe i oproštenje. Spoznavši da neizmjerno časte,
ljube i vole Mariju Majku Božju, poticao sam ih da se po Mariji predaju
Gospodinu. Nakon što su to učinili osjetili bi neizmjernu Božju ljubav, koja se
po snazi Duha Svetoga izlijeva i natapa suhoću duše i srca. Zahvaljivali smo
Bogu što im daruje duhovni vid i posluh
srca, kako bi se konačno bez ikakvog straha potpuno predali u Božje ruke. Više
ne razmišljaju o svojim ljudskim manama i slabostima, nego duboko uranjaju u
ocean Božjeg milosrđa. U dubini svojega ranjenog i tjeskobnog srca vjeruju u
Božju ljubav i praštanje. U svoj bolesti, patnji, trpljenu i boli daju Bogu
slavu, hvalu i čast. Dok molimo moramo u srcu vjerovati u pozitivni ishod molitve.
Bez duhovne poniznosti nije moguće kvalitetno moliti. Naša molitva mora biti
odraz našega kršćanskog i vjerskog življenja u Bogu. Molitva koja je izmoljena
s dubokom vjerom u Boga, biti će uslišana. Marijina škola molitve, koja se
temelji na poniznosti duha i srca, svima nam može biti primjer i uzor
autentične kršćanske molitve, koja je ugodna i draga Bogu.
Možete li iz svog iskustva iz
bolnice iznijeti nešto posebno upečatljivo što nikada nećete moći zaboraviti?
Na počeku mojega pastoralnog djelovanja među bolesnima i umirućima prilikom
obilaska bolničkih odjela i soba, zatekao sam jednog bolesnika na krevetu bez
ruku i nogu, što je na mene strašno djelovalo. Za trenutak sam bio u šoku, a
obuzeo me je i nekakav strah. Jednostavno bio sam, što bi se reklo, oduzet od
pete do glave. Nisam znao što u tom trenutku poduzeti, odnosno što reći, a kamoli
učiniti. Dok sam tako nepomično stajao pokraj njegova kreveta u jednom trenutku su se naši pogledi susreli. Najprije
sam ga pozdravio s osmijehom, jer osmijeh opušta ljude i potiče pozitivna
čuvstva. Ljubaznost je početak svakog oblika liječenja. Za trenutak, nestalo je
straha i nesigurnosti u meni, prišao sam mu malo bliže i svoje ruke položio na
njegovo oznojeno čelo. Ruke su mi malo podrhtavale i u jednom su se trenutku
smirile. Šutke sam ga gledao i nekoliko minuta ni riječi nisam progovorio, jer
u tim bi trenucima svaki oblik verbalne komunikacije bio suvišan i nepotreban. I
dok sam u sebi molio za njega, suze su mu orosile oči i potekle niz njegovo ožareno
lice. U očima sam mu vidio veliku vjeru i želju za životom s Bogom. Jobovski je strpljivo podnosio svoju
bolest, patnju, trpljenje i bol koja ga je obuzimala i prožimala. Bio je
zahvalan Bogu na daru života, i što može svojom neznatnom patnjom kao jednom kapljicom vode u svjetskom oceanu života
pridonositi na slavu Božju i spasenje svijeta.
Nema komentara:
Objavi komentar