utorak, 7. siječnja 2020.

Smisao bolesti i patnje proizlazi iz Kristova spasonosnog trpljenja

Društvo se bolesnika i onih koji pate na poseban način sjeti 11. veljače kada se u Katoličkoj Crkvi obilježava Svjetski dan bolesnika. Tim povodom razgovarali smo s don Tomislavom Topčićem, dugogodišnjim bolničkim kapelanom u Splitu...
Don Tomislav je rođen 1958. u  Trogiru. Nakon završene srednje škole za kemijskog tehničara u Splitu je stupio u Bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1988. Kao mladomisnik bio je župnikom u župi Dolac Donji u kojoj je proveo 13 godina. Magistrirao je 1997. na temu: Stadlerovo političko i vjersko djelovanje u Bosni i Hercegovini (1881.1918.). God 2001. Dušobrižnikom u Kliničko bolničkom centru Split – Firule postao je 2001. i tu službu obavlja već nepunih 17 godina...

Poštovani, u svijetu se 11. veljače obilježava Svjetski dan bolesnika. Iz Vašeg osobnog iskustva djelovanja kao bolničkog kapelana recite nam koliko danas društvo u cjelini  ima osjećaja za one u potrebi?

Ustanovljenjem Svjetskog dana bolesnika Crkva je učinila veliki iskorak u svezi duhovno-sakramentalne skrbi za sve bolesne i umiruće kršćane vjernike. Duhovna pomoć bolesnom i umirućem čovjeku od velikog je značaja, jer ne skrbimo samo o njegovu tjelesnom zdravlju, nego i o duhovnom.
Duhovno skrbeći o bolesnima i umirućima, moramo njegovati kršćansku solidarnost koja povezuje zdrave i bolesne ljude. Bez kršćanske solidarnosti nije moguće pružiti svu prikladnu ljudsku i kršćansku pomoć našoj bolesnoj i umirućoj braći i sestrama u Gospodinu. Crkvena solidarnost prema bolesnima i umirućima proizlazi iz geste samoga Krista Gospodina, koji se u svome životu na zemlji u potpunosti u duhu Dobrog Pastira solidarizirao s njima. Posredništvom svojih dušobrižnika (svećenika) i njihovih pastoralnih suradnika, Crkva pruža svestranu pastoralno-sakramentalnu duhovnu potporu i pomoć bolesnima i umirućima, pomažući u svim trenucima njihove potrebe za bilo kojim oblikom duhovne skrbi. Duhovnim pristupom bolesnima i umirućima Crkva želi naglasiti značenje i bit Kristova milosrđa, koje je  puno ljubavi, razumijevanja i sućuti prema svima onima koji trpe u duši i tijelu. Bolesni i umirući moraju biti u samom središtu cjelokupnog  pastoralno-zdravstvenog djelovanja svih crkvenih ustanova.
U KBC-u Split, Svjetski dan bolesnika iz godine u godinu dobiva sve više na značenju. Toga dana se osjeća posebno duhovno ozračje u cijeloj bolnici među zdravstvenim i pomoćnim djelatnicima i bolesnika.

Što, prema vašem mišljenju, znači obavljati pastoralnu djelatnost bolničkog kapelana?

U dugogodišnjem pastoralnom djelovanju među bolesnom i umirućom braćom i sestrama shvatio sam koliko je bitan duhovno-sakramentalni pristup bolesnicima, jer ne liječi se samo bolest, nego i čovjek. Pastoralno-sakramentalna duhovna pomoć bolesnom i umirućem čovjeku od velikog je značaja, jer pri tom ne skrbimo samo o njegovu tjelesnom, nego i o njegovu duhovnom zdravlju. Sakramenti pomirenja i pokore, bolesničko pomazanje i euharistija, uz potporu molitve pružaju veliku duhovnu snagu i utjehu bolesnima i umirućima. Nazočnost bolničkog dušobrižnika među bolesnom braćom i sestrama na bolničkim odjelima i sobama daje najveći smisao bolničkom pastoralu. Zadovoljavanje duhovnih potreba hospitaliziranih bolesnika, moralna je obaveza ne samo bolničkog dušobrižnika, nego i zdravstvenih i pomoćnih djelatnika, svih onih koji vode brigu o provođenju zdravstvene njege bolesnika. Bolnički dušobrižnik i zdravstveni i pomoćni djelatnici, zbog specifičnosti svoje službe i poslanja, moraju međusobno surađivati za dobrobit svih bolesnika s kojima se svakodnevno susreću. Život je dar od Boga, koji moraju čuvati i njegovati. Međusobna komunikacija omogućuje redovit i prirodan pristup bolesnicima i rad s njima.
Dragovoljno sudjelovanje mnogobrojnih katoličkih molitvenih i karitativnih zajednica, udruga i društava od velike je koristi i pomoći bolničkom dušobrižniku, posebno kad su uključeni zdravstveni djelatnici (HKLD i katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara). Područje djelovanja bolničkog dušobrižnika uključuje sve bolesnike, odjele ili jedinice. Stoga bolesnici i njima upućene osobe moraju imati mogućnost za susret s dušobrižnikom u svako prikladno vrijeme tijekom dana, a katkad i noći, jer je riječ o susretima s osobitim  naglaskom na diskreciji i privatnosti. Dušobrižnik u savkom trenutku u ozračju zdravstvenog pastoralnog djelovanja mora biti svjetlo i sol među onima koji su potrebni duhovne skrbi, svjetionik kroz koji će  mnoge izgubljene ili zalutale duše usmjeravati i vraćati Kristu Gospodinu. Dušobrižnik mora biti otvoren Duhu Božjem koji će ga ispuniti svim potrebnim milostima, kako bi mogao u svakom trenutku pozitivno i produktivno djelovati u duhovnoj skrbi za bolesne i umiruće. Mora biti otvoren, susretljiv, suosjećajan i ispunjen nesebičnom ljubavlju u susretima i razgovorima ne samo s bolesnicima, nego i sa zdravstvenim i pomoćnim djelatnicima, rodbinom, skrbnicima i prijateljima bolesnih i umirućih. Nadalje, mora poticati bolesnike na duboko i trijezno razmišljanje i prihvaćanje bolesti, patnje, trpljenja i boli, koja ih oplemenjuje, usmjeruje i približava Vrhovnom Patniku Kristu Gospodinu. Zbog toga neka s dubok radošću i bez ikakvih predrasuda prihvate svaki oblik bolesti, patnje, trpljenja i boli. Dušobrižnik u svakodnevnom obilasku bolničkih odjela i soba pruža duhovnu okrjepu bolesnima i umirućima, jer zadnji dani ili sati mogu biti poseban susret s Bogom. U plemenitom dušobrižničkom srcu mora nositi i gajiti posebnu karizmu prema svim bolesnima i umirućima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru i svjetonazor.

Danas se sve relativizira pa i bolest. Zdravi misle da su bolesni, bolesni glume dokle god mogu da su zdravi, postoje i hipohondri...Što biste Vi iz svoga iskustva mogli kazati da znači biti stvarno bolestan?

Bolest nas prati od rođenja do smrti. Čovjek koji je uistinu bolestan ne može glumiti bolest. Svaka bolest nosi duboke rane u duši, srcu i tijelu bolesnika, koje se očituju u trenucima tjelesne i duševne boli, patnje za vrijeme izlječive i neizlječive bolesti. Kod neznatnog broja hospitaliziranih i nehospitaliziranih muškaraca, žena i djece različitih uzrasta, primijetio sam duševnu ili emotivnu nestabilnost, odnosno raznovrsne psihičke smetnje, koje odražavaju psihoze i depresije, a posljedice su duševno-emotivnih slomova. Mnogi su pogođeni teškim životnim trauma još od ranog djetinjstva, iz čega proizlaze duševne rane različitih posljedica. Sa zdravstvenog gledišta poznato  je da se generacijski prenose naslijeđene bolesti (tzv. hereditarna opterećenja).
Na poseban način teške su traume koje se dogode do četvrte godine života. Kod nekih se ljudi zbog duševnih rana javlja osjećaj straha, odbačenosti, neprihvaćanja, krivnje i manje vrijednosti u ljudskim očima, pa je to uzrok i psihičkih oboljenja. Duševne ili emotivne rane veće su ako su nanesene od nama dragih osoba, koje su nam u krvnom srodstvu: oca, majke, brata ili sestre, itd. Riječ je o bolesnicima koji su nepotrebno opterećeni svojom prošlošću i njezinim teretom, koji ih pritišće i guši, i zbog toga ne mogu normalno funkcionirati. U njihovoj se podsvijesti rađa sindrom  žrtve. Njihova bolesna osobnost poistovjetila se s emocionalnim načinom razmišljanja, koji ih sputava u njihovom racionalnom pristupu i promišljanju životnih poteškoća i problema. Postaju zatočenici prošlosti i nikako da iz nje isplivaju na životnu površinu. Potrebne su godine i godine mukotrpnog rada, truda i napora, duhovna i zdravstvena skrb o takvim ljudima koji su nepovjerljivi prema Bogu i ljudima (bližnjima).

Godinama smo bili svjedoci da je, sada Sv. Ivan Pavao II. javno nastupao, pa i u težoj fazi bolesti, ne skrivajući svoju bolest, nego ju hrabro podnoseći. Koliko on danas može biti primjer bolesnicima i što zapravo iz njegova primjera možemo svi naučiti?

Iz života Sv. Ivana Pavla II. možemo naučiti da smisao bolesti, patnje, trpljenja i boli proizlazi iz samog središta kršćanske vjere, to jest iz Kristova spasonosnog trpljenja (salvifici doloris). Drugim riječima, autentična kršćanska vjera ne udaljava od bolesti, patnje, trpljenja i boli, nego približava Kristu Patniku, koji jedini osmišljava svaki oblik bolesti i patnje. Za Sv. Ivana Pavla II. istinski izvor mira je Križ Kristov na  kome smo svi spašeni.
Često nam je govorio da s dubokom vjerom slušamo Gospodinov glas: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,12). Častio je  Mariju, Majku Patnika, potičući nas  neka nam bude suputnica i supatnica na našem životnom križnom put. Dana 11. veljače 1985. god. ustanovio je Papinsku komisiju (kasnije postala Papinsko vijeće za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika. Tog dana je ustanovljen Svjetski dan bolesnika.

Možete li nam opisati jedan dan u životu bolničkog kapelana?

Prisutnost svećenika u bolnici je svaki dan od 7:30 do 12:30. i od 16:30 do 19 sati. Vrijeme posjeta ja svaki dan od 11:00 do 12:30 i od 16:30 do 19 sati. Sv. ispovijed i pričest dijelim  bolesnicima u razdoblju spomenutih posjeta. Bolesnike koji mogu doći u bolničku kapelu ispovijedam svaki dan od 9:00 do 10:15, jer je u 10:30 sveta misa ili prema dogovoru. Međutim, uvijek stojim na raspolaganju cijeli dan bolesnima i umirućima, ovisno o pozivu  bilo od zdravstvenih djelatnika ili rodbine i prijatelja bolesnika. U KBC-u Split, lokalitet Firule, bolničkih liječenja kroz godinu dana prođe oko 50 000 ležećih bolesnika, a od toga  25% 30% teško životno ugroženih bolesnika tj.12 000 do 15 000. Mogu posvjedočiti kako su tisuće sati ovih proteklih nepunih 17. god. provedenih među bolesnima i umirućima na mjestu patnje, boli, izlječenja i umiranja i mene kao osobu duhovno izgradile.

U pismima prigodom Svjetskog dana bolesnika različite Pape naglašavaju isto: važnost sakramenta, napose bolesničkog pomazanja i euharistije u procesu bolesnika, ali i nošenja  s bolešću. Recite nam jesu li mise u bolničkoj kapelici posjećene i primaju li bolesnici sakramente, ima li onih vjernika koji misle kako je bolesničko pomazanje zapravo "rezignacija"?

Sakrament pokore i pomirenja, službeni je crkveni način za borbu protiv oblika grijeha ili zla koji želi u potpunosti zarobiti i otrovati ljudsko srce. Bog se ne ljuti i ne osvećuje, jer ne želi smrt grješnika, nego ga čeka da se otvori njegovu oproštenju kako bi u njegovu srcu ponovo zavladao Božji mir. Sakrament bolesničkog pomazanja ulijeva u bolesnog čovjeka milost, koja ga uobličuje s Kristom. Euharistija je „izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života“ (LG 11). Nažalost mnogi vjernici godinama znaju zatajiti teški grijeh koji su u svojoj slabosti počinili. Riječ je ljudima koji duboko u sebi nose duhovni nemir, odnosno duhovnu mučninu, zbog svetogrdne ispovijedi i pričesti. Sjećam se jedne žene koja je godinama duboko u sebi skrivala (potiskivala) grijeh abortusa (pobačaj). Tijekom svih tih godina redovito je pristupala sakramentu pokore, i pomirenja, i pričesti. Nažalost, nikada nije imala dovoljno duhovne snage priznati grijeh pobačaja. Godine su prolazile, a grižnja savjesti ju je pekla i nije mogla više izdržati. Doživjela je mali psihički slom i upala je duboko u duhovno i psihičku depresiju. Nakon nekoliko dana liječenja nije imala nikakva pomaka, i liječnici su je savjetovali da potraži pomoć od bolničkog svećenika, jer njen problem nije samo psihičke nego ponajprije duhovne naravi. Potražila me je u bolničkoj kapeli i nakon ispovijedi, bolesničkog pomazanja i pričesti, pronašla je davno izgubljeni mir u Bogu i svom srcu i duši. Nažalost kod mnogih vjernika, a i kod nekih svećenika postoji neopravdan strah prema sakramentu bolesničkog pomazanja. Treba uvijek poticati ukućane da su dužni u svakom trenutku upozoriti i pripremiti bolesnog člana obitelji da na vrijeme primi sakrament pokore, bolesničkog pomazanja i sv. pričest. Nerijetko sama rodbina stvara velike probleme u svezi s podjeljivanjem bolesničkog pomazanja, jer im se u svijest duboko ukorijenila riječ o posljednjoj pomasti. Drugi vatikanski koncil preporučuje da se ovaj sakrament više ne  zove posljednja pomast, nego bolesničko pomazanje. Činimo grijeh odbacujući bolesničko pomazanje u trenucima teške i neizlječive bolesti. Kršćanka dužnost i savjest nas obavezuje da ne smijemo odgađati ili, u najgorem slučaju, odbiti pomazanje, a pogotovo kad su nam zdravlje ili život ugroženi. U razdoblju nepunih 17. god. mojega pastoralnog djelovanja među bolesnima i umirućima  podijelio sam preko 26 000 sakramenta bolesnima i umirućima. U  bolničkoj kapeli nijedan dan nije bio bez sv. mise koju redovitu posjećuju bolesnici koji mogu hodati ili u bolesničkim kolicima uz pomoć zdravstvenog osoblja, rodbine i prijatelja. Uz bolesnike na misi prisustvuju i zdravstveni djelatnici, članovi daljnje i bližnje rodbine, i prijatelji.

Nekako nam je normalno da su stariji ljudi u bolnici, ali kako to objasniti malenoj dječici i njihovim roditeljima?

Ponekad je lakše malenoj djeci koja imaju uporabu razuma donekle objasniti smisao njihove bolesti, nego njihovim roditeljima, a još teže starijim osobama u kasnim godinama njihova života. Svjedočio sam kako mala djeca znaju tješiti svoje roditelje koji nisu mogli skriti svoju tugu, žalost i suze gledajući svoju bolesnu djecu. Krstio sam otprilike oko 300 djece. Nažalost mnogi su nakon krštenja usnuli i napustili ovaj svijet. Susreo sam mnoge starije bolesne osobe, koje s gorčinom u srcu mrmljaju protiv Boga i svoje rodbine, jer se osjećaju napuštenima i ostavljenima. Osjećaju se beskorisnima i nepotrebnima u sredini i društvu u kojem žive. Potrebno im je skrenuti pozornost da je njihova staračka dob jedna od bitnih etapa životnog puta, vrijeme kad se treba znati povući od mnogih nepotrebnih životnih aktivnosti, i svoj život više usmjeriti prema Bogu.

Na koji način bolesnicima govoriti o Božjoj ljubavi kada se oni, primjerice, pitaju zašto ih je zadesila takva sudbina da su pritisnuti nekom tjelesnom patnjom?

Bolesnici vjernici mogu lakše podnositi svoju patnju i kroz nju ojačati duševno i tjelesno, za razliku od onih koji ne vjeruju ili pak vjeruju, ali ne prakticiraju svoju vjeru. Kod praktičnog vjernika patnja postaje osmišljena i snošljiva kada se približava Kristu Patniku. Svojim patnjama dublje uranja u Kristovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. Svoju bolest prihvaća bez srdžbe, ljutnje i jadikovanja. U Kristu Gospodinu vidi uvijek primjer i uzor na svojem križnom putu trpljena sve do vječnosti. Zahvalan je Gospodinu što kroz svoju bolest, patnju, trpljenje i bol prolazi  kroz posebno vrijeme milosti. Kristova milost lomi tvrdoću srca i oslobađa energiju kršćanske ljubavi i duha požrtvovnosti. Praktičnim vjernicima, pobožnost križnog puta daje posebnu duhovnu jakost kako bi mogao jobovski strpljivo podnositi svoj životni križ, u kojem bolest, patnja, trpljenje i bol postaju snošljivi i osmišljeni. Bolesnik, koji ne živi svoju vjeru upravo bolest zna dovesti u stanje tjeskobe i očaja iz koje ne može tek tako izići, jer uopće ne vidi izlaz iz tog teškog bolesnog stanja. Kako mu se bolesno stanje iz dana u dan sve više pogoršava, javlja mu se osjećaj krivnje, duševne i tjelesne nemoći i samoosuđivanja, što uzrokuje još dublju duhovnu i tjelesnu patnju. Tada počne psovati i huliti na Boga i vrijeđati zdravstveno i pomoćno osoblje, bližu i daljnju rodbinu. Dušobrižnik mora u takvog bolesnika steći povjerenje, vratiti mu vjeru u Boga i Njegovu neizmjernu ljubav. Nadalje, preporučiti takvu osobu Božjem milosrđu, koje će potaknuti njegovo ranjeno i tjeskobno srce na skrušeno kajanje i pomirenje s Bogom i ljudima.  

Iz svog iskustva rada s bolesnicima, koliku ulogu u njihovom procesu ozdravljenja imaju vjera i molitva?

Često sam bio u prilici promatrati kako se bolesnici mole Bogu u bolničkoj kapeli. Primijetio sam da se  neki bolesnici sa strahom i zebnjom u srcu kroz molitvu obraćaju Gospodinu. U zgodnom trenutku prišao sam im i ušao u plodonosni duhovni razgovor. Nakon kratkog trenutka ubrzo su mi otvorili svoje duše i srce. Bili su često opterećeni svojim ljudskim slabostima i manama, što je otežavalo i onako već tešku i složenu situaciju, s obzirom na njihovo zdravstveno stanje. Iako su se u  srcu duboko kajali , ipak kao da su malo sumnjali u Božje milosrđe i oproštenje. Spoznavši da neizmjerno časte, ljube i vole Mariju Majku Božju, poticao sam ih da se po Mariji predaju Gospodinu. Nakon što su to učinili osjetili bi neizmjernu Božju ljubav, koja se po snazi Duha Svetoga izlijeva i natapa suhoću duše i srca. Zahvaljivali smo Bogu što im  daruje duhovni vid i posluh srca, kako bi se konačno bez ikakvog straha potpuno predali u Božje ruke. Više ne razmišljaju o svojim ljudskim manama i slabostima, nego duboko uranjaju u ocean Božjeg milosrđa. U dubini svojega ranjenog i tjeskobnog srca vjeruju u Božju ljubav i praštanje. U svoj bolesti, patnji, trpljenu i boli daju Bogu slavu, hvalu i čast. Dok molimo moramo u srcu vjerovati u pozitivni ishod molitve. Bez duhovne poniznosti nije moguće kvalitetno moliti. Naša molitva mora biti odraz našega kršćanskog i vjerskog življenja u Bogu. Molitva koja je izmoljena s dubokom vjerom u Boga, biti će uslišana. Marijina škola molitve, koja se temelji na poniznosti duha i srca, svima nam može biti primjer i uzor autentične kršćanske molitve, koja je ugodna i draga Bogu.

Možete li iz svog iskustva iz bolnice iznijeti nešto posebno upečatljivo što nikada nećete moći zaboraviti?

Na počeku mojega pastoralnog djelovanja među bolesnima i umirućima prilikom obilaska bolničkih odjela i soba, zatekao sam jednog bolesnika na krevetu bez ruku i nogu, što je na mene strašno djelovalo. Za trenutak sam bio u šoku, a obuzeo me je i nekakav strah. Jednostavno bio sam, što bi se reklo, oduzet od pete do glave. Nisam znao što u tom trenutku poduzeti, odnosno što reći, a kamoli učiniti. Dok sam tako nepomično stajao pokraj njegova kreveta u jednom  trenutku su se naši pogledi susreli. Najprije sam ga pozdravio s osmijehom, jer osmijeh opušta ljude i potiče pozitivna čuvstva. Ljubaznost je početak svakog oblika liječenja. Za trenutak, nestalo je straha i nesigurnosti u meni, prišao sam mu malo bliže i svoje ruke položio na njegovo oznojeno čelo. Ruke su mi malo podrhtavale i u jednom su se trenutku smirile. Šutke sam ga gledao i nekoliko minuta ni riječi nisam progovorio, jer u tim bi trenucima svaki oblik verbalne komunikacije bio suvišan i nepotreban. I dok sam u sebi molio za njega, suze su mu orosile oči i potekle niz njegovo ožareno lice. U očima sam mu vidio veliku vjeru i želju za životom s Bogom. Jobovski je strpljivo podnosio svoju bolest, patnju, trpljenje i bol koja ga je obuzimala i prožimala. Bio je zahvalan Bogu na daru života, i što može svojom neznatnom patnjom kao jednom  kapljicom vode u svjetskom oceanu života pridonositi na slavu Božju i spasenje svijeta.             

Nema komentara:

Objavi komentar