Bugojno je gradić u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Smješten u plodnoj Skopaljskoj dolini koja se nalazi u gornjem toku rijeke Vrbas. Okružen je prelijepim planinama Kalin, Rudina i Stožer. Okolica Bugojna je poznata po brojnim arheološkim iskopinama i povijesnim spomenicima ali se grad ne spominje u doba slavnog Bosanskog kraljevstva. Nagli razvoj Bugojna poslije Drugog svjetskog rata kada grad postaje snažni prometni, trgovački, industrijski i kulturni centar te stradanja Hrvata u proteklom ratu su činjenice koje prve padaju na pamet mnogima kada se spomene ovaj grad u središnjem dijelu Skopljanske doline.
 |
| Crkva u siječnju 2009. |
Želja posjetiti ovaj grad i upoznat se sa životom njegovih ljudi bila je jača od kiše koja je padala kada smo iz Sarajeva krenuli na put ka bugojanskoj župi sv. Ante Padovanskog. Takvo vrijeme nas je pratilo cijelim putem, a poslije Viteza bilo je i maglovito. Međutim, kada smo došli u Bugojno maglu i kišu je zamijenilo sunce. Crkvu nismo dugo tražili jer je tik uz glavnu cestu. Na ulazu u župni ured srdačno su nas dočekali i ugostili oci franjevci imenjaci: župnik fra Vinko Sičaja i župni vikar fra Vinko Marković. Drugi vikar mladi fra Ivica Baketarić je bio odsutan. Imenjaci su rođeni iste godine: 1966. Fra Vinko Sičaja je Ramljak a prije službe u Bugojnu koja traje od 2006. bio je šest godina župnik u Kiseljaku. Fra Vinko Marković je rođen u Kotor Varošu i prije sadašnje službe bio je župnik u Sokolinama i vikar u svom rodnom mjestu.
Crtice iz prošlosti
Nakon kratkog ležernog razgovora s našim domaćinima zavirili smo u povijest bugojanske župe sv. Ante Padovanskog. Saznali smo da je osnovana 1844. kao kapelanija, odvajanjem od Uskoplja, a župom je proglašena 1858. Gradnja crkve je započela 1879. a završena je 1886. Ima pokazatelja kako je u 15. stoljeću u Veseloj Straži (danas Vesela od Bugojna) postojao franjevački samostan, što jasno ukazuje na dugi kontinuitet franjevačke duhovne skrbi za narod u tom kraju.
Arhitektonski crkva pripada bazilikalnom tipu. Bugojanci se vole pohvaliti da je po dimenzijama, uz tolišku, njihova crkva najveća u Bosni. Zvonik s tri zvona je znatno kasnije izgrađen, krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U prvoj polovici osamdesetih godina crkva je pokrivena bakrom. Tijekom posljednjeg rata crkva je teško oštećena a toranj zapaljen.
U crkvi se nalazi oltar tirolske provenijencije, koga je izradio Franz Schmalzl, četiri vitraila Stane Kregara izvedena su šezdesetih godina, a deset vitraila S. Šohaja i rozeta I. Dulčića 1990. godine. Osim toga pozornost plijene postaje križnog puta autora Josipa Bifela i slika G. Jurkića «Primanje u Treći red».Unutrašnjost crkve uređena je po Štrausovom projektu. Meštrovićev brončani kip Sv. Ante Padovanskoga (replika kipa koji se nalazi u crkvi Sv. Ante u Beogradu) postavljen je iznad ulaznih vrata na pročelju crkve. Crkva ima orgulje od 27 registara.
U župi se nalazi i nekoliko podružnih crkava: Drvetine, Donji Vakuf, Guvna, Bristovi , te više kapelica i grobalja. Postojeća župna kuća izgrađena je 1967. godine i dograđena 1990. godine. U sklopu kuće smještena je i vjeronaučna dvorana. U kući se nalazi umjetnička slika G. Jurkića (Sv. Ivan Krstitelj, iz. god. 1940) te jedna skulptura Lj. Antunovića (Skopaljska majka).
Kućanstvo vode sestre franjevke bosansko – hrvatske provincije. Iste sestre nedaleko od župne kuće imaju i svoj samostan.
Pedeset godina nakon osnutka župe, 21. veljače 1894. godine na poziv tadašnjeg župnika fra Mije Batinića dolaze sestre milosrdnice u župu Bugojno. Odmah po dolasku otvaraju osnovnu školu u kojoj rade kao učiteljice. Riječ je o prvoj školi u ovom kraju.
Nakon rata, život u Bugojnu je vrlo težak, kako na političkom tako i na ekonomsko–socijalnom planu. Budući kako veliki broj djece nije imao adekvatne uvjete za predškolski odgoj, ukazala se potreba za otvaranje dječjeg vrtića, odnosno Igraonica framice. Nakon što je odbijen veliki broj zamolbi za otvaranje odgojno – obrazovne ustanove u Bugojnu, koja bi radila po hrvatskom planu i programu, humanitarno karitativna organizacija Kruh sv. Ante Franjevačke provincije Bosne Srebrene, donijela je odluku o osnivanju Igraonice framice, u prostorijama župnog ureda u Bugojnu.
Za sve poslove vezane uz otvaranje Igraonice bio je zadužen tadašnji župnik, fra Božidar Blažević. Otežavajuća okolnost je to što Igraonica nije obuhvaćena financiranjem iz državnih proračuna, kao što je bio slučaj sa ostalim vrtićima.
Kako se danas živi u Bugojnu
Nitko bolje od samih Hrvata – Bugojanaca ne može znati kakva je sada situacija u tom gradu. Treba živjeti u jednom mjestu kako bi znao sve o njemu. Za nas koji smo došli iz glavnog grada na pola dana u to srednjobosansko mjesto situacija možda i ne izgleda loša. Ožiljci rata su još ponegdje vidljivi. Tu je crkva i dom sestara, tu je i Hrvatski dom. Podružnica HKD «Napredak» je veoma aktivna i pomoću nje se njeguje hrvatska kultura na ovim prostorima. Kino sala postoji u gradu međutim filmovi se puštaju povremeno, ceste jesu loše ali situacija nije mnogo bolja ni sporednim sarajevskim ulicama. Međutim uvidom u statistike podatke o Bugojnu koje smo dobili u župi shvaćamo kakva je sada situacija u tom gradu.
Prije rata u Bugojnu je bilo 16.000 Hrvata, 19.500 Bošnjaka te 9.000 Srba, međutim ne treba bježati od činjenice kako su Hrvati na prvim demokratskim izborima (1991.) dobili mandat za upravljaju Općinom. U ožujku 1992. godine Srbi preko noći napuštaju grad a od njih osam tisuća ostaje ih tek nekoliko stotina. Kako je srpska agresija na BiH postala očita tijekom svibnja 1992. godine u Bugojnu je uspostavljena prva bojna HVO-a.
Od sredine 1992. godine Bugojno trpi učestale srpske napade, a Hrvati su bili ti koji su organizirali obranu grada. U hrvatskim postrojbama bio je i jedan broj Bošnjaka.
Nakon hrvatsko – bošnjačkog sukoba u Bugojnu je ostalo samo 700 Hrvata, 3000 hrvatskih domova je opljačkano, a 1500 je zapaljeno. Obranivši grad od Srba mnogi Hrvati su prošli tijekom 1993. i 1994. kroz brojne bošnjačke logore od kojih su najpoznatiji Prusac i Stadion. Na Stadionu, ispod tribina je bilo zatvoreno više stotina Hrvata od kojih je odvedeno 35 za koje se ni do dana današnjeg ništa nije saznalo. Preživjeli logoraši su trpjeli brojne torture i ponižavanja. U Bugojnu je u ratu ubijeno više od 300 Hrvata, a oko 2.000 prošlo ih je kroz logore.
Vrijeme sukoba i vrijeme nakon potpisivanja primirja je vrijeme najvećeg beznađa za Hrvate Bugojna u kojemu župni ured sv. Ante postaje jedino utočište preostalih Hrvata jer su i župnici okolnih župa bili protjerani. Dvije godine nakon primirja 1996., je trebao započeti masovniji povratak Hrvata – katolika međutim miniran je toranj crkve i uništena je većina vitraja. Župniku nije poznato je li itko odgovarao za ovaj zločin. Ovaj gnusni čin je usporio povratak. Tek poslije nekoliko godina broj povratnika se povećavao, a župni ured je služio kao osnovna škola, ambulanta a kasnije i kao stomatološka ordinacija. Usluge liječenja su koristili svi građani, kao i ispruženu ruku Caritasa.
Danas u Bugojnu živi više od 3.500 Hrvata – katolika u oko 1400 obitelji. Prosječna starost u župi je 46 godina, a najviše ima obitelji s jednim ili dva člana. Iako ova statistika može biti poražavajuća nadu budi broj od 650 maloljetnih osoba od kojih je 315 u osnovnoj a 150 u srednjoj školi. Što se tiče ekonomske situacije ukupno je zaposleno 700 katolika, njih 354 imaju posao u samom gradu a 350 je nezaposleno. Velik je i broj ljudi koji primaju mirovine, njih oko 1.000. Međutim ta brojka i nije neki pokazatelj ekonomske situacije jer su neke mirovine ekstremno male (npr. 20 eura iz Austrije).
Političari moraju raditi za opće dobro
Zato Župnik u svakoj zgodi poziva političare u Bugojnu da sve svoje građane, ne smatraju ravnopravnim samo verbalno nego i učine zaista ravnopravnima jer za sada o ravnopravnosti nema ni govora. Fra Vinko je bio župnik u Kiseljaku i taj grad navodi kao svijetli primjer na koji način suživot treba funkcionirati. «U Kiseljaku je više od tisuću Bošnjaka dalo glas za hrvatskog načelnika što je stvarni pokazatelj što misle o njegovoj politici. Možemo se samo nadati kako će se sadašnje stanje tihe diskriminacije i destrukcije u Bugojnu popraviti. Nije dovoljno što je situacija za Hrvate u sigurnosnom smislu bolja za život dostojan čovjeka je potrebno više», naglašava župnik fra Vinko.
Bilo je i nekoliko oficijelnih pokušaja kako bi se Bugojno prikazalo kao tolerantna općina, ali nikakve izraženije težnje od uljepšavanja i košenja židovskog groblja nije ni bilo (u Bugojnu nema niti jednog Židova). Uređenja groblja i obnovljene bogomolje su lijep primjer koji treba podržati, ali to ne čini grad tolerantnim i dobrim mjestom za odgajat djecu. U gradu nije sve tako crno, ali mnogo stvari bi moglo biti bolje.
Nakon razgovora sa župnikom župni vikar nam je otvorio vrata u siječnju prohladne crkve, te smo mogli vidjeti ono o čemu smo čitali na internetu, pokazao nam je i otuđenu crkvenu zemlju za vrijeme komunizma na kojoj je sada smješten park tik uz crkvu te nam zaželio sretan put.
Bugojno napuštamo sretni što smo upoznali još jednu župu naše nadbiskupije koja svoju budućnost ne prepušta slučaju nego aktivno nastoji odgovoriti izazovima vremena. Da nada u budućnost ovog kraja nije varljiva u sjećanju su nam ostale činjenice koje govore u ovom kraju «svijet ne ostaje» samo na starima, nego i na mladima kojih ovdje, Bogu hvala ima.
Nema komentara:
Objavi komentar