Ljeto je odlična prilika za odmor i putovanje. Nije nepoznanica kako u našu zemlju za ljetnih mjeseci dođe mnogo stranaca. Zahvaljujući vlč. Ivanu Ravliću, župniku sarajevske župe Presvetoga Trojstva uspjeli smo upoznati katoličkog svećenika iz nama, generalno govoreći, nepoznate i egzotične Indije.
Otac Mathias Bhuriya je direktor Centra za plemensku kulturu i umjetnost. Ne sreće se često Indijac u našim krajevima, uz to još i katolički svećenik, stoga smo željeli otkriti više. U razgovoru s dragim nam gostom pokušali smo saznati iz prve ruke sve što nas je zanimalo o toj mnogoljudnoj i velikoj zemlji u Aziji.
Prema riječima oca Bhuriya stanovništvo Indije je veoma brojno (milijarda žitelja) i sastoji se od mnoštva kasti: Brahmins, Kshatriyas, Vaishyas i Shudras. Izvan kasti postoji još jedna kategorija pučanstva, a to su plemena (u Indiji poznati kao Adivasi) što bi u pojednostavljenom značenju predstavljalo cjelokupnu autohtonu populaciju Indije. Možda kao Iliri na ovim prostorima da nisu doživjeli asimilaciju.
«Ja pripadam autohtonoj plemenskoj skupini koja broji više od 500 skupina i podskupina među kojima su najpoznatiji i najbrojniji Gonds, Bhils i Santhal. U povijesti ta su plemena vladala mnogim dijelovima Indije do dolaska osvajača. Kako bi vama zapadnjacima bilo jasnije, naša situacija se može usporediti s osvajanjem Sjeverne Amerike i otimanjem zemlje od tamošnjih domorodaca», objasnio nam je dakle kako zapravo i nije «pravi» Indijac te dodao, «Pripadam plemenu Bhils, najvećoj plemenskoj skupini u Indiji. Živimo u nekoliko indijskih država kao što su Rajasthan, Gujarat i Maharashtra. Ja živim u Madhya Pradesh, uz granicu država Rajasthan i Gujarat. Moj klan Bhuriya je u prošlosti bio klan iz kojeg su poticale vođe plemena Bhils. Dosta mladića iz moga plemena je postalo svećenicima Rimske crkve.»
Sin prvog obraćenika na katoličanstvo
U daljnjem razgovoru otkrili smo još detalja iz njegovog života. U području gdje je rođen njegov otac je bio prvi obraćenik na katoličanstvo i kateheta. Slijedeći njegove stope mladi Mathias je odlučio postati svećenik u tadašnjoj biskupiji Indore (sada dio biskupije Jhabua). Za svećenika je zaređen krajem 1977. Studirao je kod isusovaca a radio je kao pastoralni suradnik u dvije biskupije pri tamošnjim katedralama te kao misionar. Jedno vrijeme je bio na dužnosti generalnog vikara biskupije Jhabua.
Rođen je u kućici koja se nalazila u sjeni štale za krave početkom 1946. Budući da je bio prerano rođen i slabašan, roditelji su misli kako će umrijeti i skoro da su spremali pokop ali se najstarija sestra mnogo brinula o njemu što ga je i spasilo.
U selu je bila škola koju su vodili njemački misionari i tu je dobio osnovnu edukaciju. Sjeća se kako je oduvijek želio postati svećenik. U svom školovanju pomogli su mu njemački misionari i katolički svećenici iz države Goa.
Njegov sadašnji rad se ogleda u širenju i učvršćivanju katoličke vjere među indijskim plemenima posebno u pripadnicima njegovog plemena koji nisu još uvijek katolici. Prema njegovim riječima Crkva u Indiji je veoma stara ali se nije mnogo raširila. Kasnije je vjera došla «ponovno» s Portugalcima u Gou. U petnaestom stoljeću franjevci kapucini su širili katoličanstvo u sjevernoj Indiji, a kasnije tijekom 19. i 20. stoljeća katoličanstvo se proširilo u ovoj regiji među najsiromašnijim ljudima koje zovu «Dalits». Ove skupine ljudi danas trpe različite diskriminacije usprkos potpori Indijske Vlade. Specifičnost ovog podneblja su, kao što smo rekli, kaste. Danas se događa da katolici iz viših kasti također diskriminiraju Daliste kao i katolike iz nižih kasti. Prilično neshvatljivo za nas usprkos njegovom daljnjem pokušaju objašnjavanja. Problem je očito specifičan za Indiju.
Spašavanje kulturne tradicije
Samo oko 20% Bhilsa, ljudi njegove etničke skupine, su pismeni. Zato se jedna od njegovih glavnih aktivnosti tiče razvijanja programa opismenjivanja. Osim nepismenosti njegov narod je veoma siromašan i ima oko deset milijuna ljudi među koje bi trebalo provoditi programe edukacije. Kako nam je rekao Vlada Indije čini koliko može, međutim još puno toga se mora uraditi kako bi u najmanju ruku stigli neplemenske narode.
«Dok sam studirao, javila mi se velika želja za očuvanjem plemenske kulture koja je nestajala zbog asimilacije i tranzicije u moderno doba. Počeo sam raditi 1972. skupljajući folklornu i govornu tradiciju. Napravio sam mnoga istraživanja i objavio dosta knjiga na jeziku Bhili, Hindu nacionalnom jeziku i engleskom», naglasio je naš sugovornik i naveo što ga je potaklo da se bavi problemom plemena. «Za vrijeme studija sam bio svjedok diskriminacije jer i sam potječem iz plemena. Bila mi je želja riješiti se tih stigmi te sam pokušao dokazati kako sam jednako dobar kao i moji diskriminatori. Počeo sam učiti Hindu jezik i pisati pjesme i priče na nacionalnoj razini, studirao sam i indijsku klasičnu glazbu, pisao sam pjesme o patnji plemena i zbirku crkvenih pjesma na Hindu jeziku.»
Sadašnji primarni cilj Centra, kojeg je otac Mathias direktor, jest zaštita plemenske kulture, kao i ljudskih prava plemena. Međutim, potrebno je dati i smjernice u kojim pravcima se trebaju kretati sami pripadnici plemena.
Radi se na promociji njihovih prava, višem i sveučilišnom obrazovanju, ekonomskom i društvenom razvoju, građanskim slobodama, novostima iz plemenskog života, sakupljanjem plemenskih artefakta, organiziranjem seminara za kulturološku promociju socijalnu animaciju. Ljudi se ohrabruju kako bi ostali vjerni svojim korijenima, jeziku i kulturi.
Na kraju na pitanje što misli o našoj zemlji, odgovorio nam je: «U Bosni sam bio samo 15 dana, imam želju doći ovdje i ostati malo dulje. Koliko sam uspio vidjeti vašu zemlju za ovo kratko vrijeme, mogu reći kako je ovo predivno mjesto za život.»
Možda svi mi ponekad zaboravimo kako je naša domovina zaista prelijepo mjesto za život. Šteta je što nas ljudi sa strane moraju podsjećati na to.
Nema komentara:
Objavi komentar