Bračni i obiteljski život je Božji poziv

Dr. Ivo Džinić je rođen 1975. Teološku izobrazbu završio je u Đakovu 1999. i iste godine je zaređen za svećenika. Nakon tajničke službe u Biskupskom ordinarijatu pošao je na poslijediplomski studij u Beč gdje je doktorirao iz pastoralne teologije 2005. Sada je viši asistent na katedri pastoralne teologije na KBF-u u Đakovu i povjerenik za pastoral braka i obitelji u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. S njim smo razgovarali povodom predavanja koje je održao na kolokviju o obitelji u organizaciji Vrhbosanske katoličke teologije.

Fotografija je izvucena iz pdf-a koji je isao na dvije strane

Kakvi su danas problemi obitelji u Hrvata?

Započinjemo odmah sa problemima, a to nije u kršćanskom duhu i nije dobar početak. Činjenica jeste, da u kontekstu teme o kojem ovdje promišljamo ima problema i poteškoća, međutim započnimo u pozitivnom smislu promišljati o obitelji u našem narodu. Ponajprije, činjenica je da vrednota braka i obitelji u našem društvu vrlo visoko kotira, odnosno da mnogi brak i obitelji doživljavaju vrlo pozitivno, kako nam to pokazuju rezultati relevantnih istraživanja. To se odnosi kako na one starije osobe, tako i na mlađu populaciju, koji si priželjkuju skladan, kvalitetan i uspješan bračni i obiteljski život, te to stavljaju također na vrlo visoko mjesto, kada je riječ o različitim životnim vrednotama. Dalje, činjenica da se najveći broj djece i danas rađa u obitelji, što barem u nekoj mjeri pruža pozitivnu percepciju braka i obitelji kod nas. Činjenica je također, s obzirom na vjerski život, da vrlo visoki postotak djece redovito prima sakramente inicijacije, što je zasigurno u velikoj mjeri i zasluga njihovih roditelja. Također visoki je postotak i onih koji pohađaju vjeronauk u školi i župnu katehezu. Da ne kažemo da iz konkretne pastoralne prakse možemo posvjedočiti o brojnim zdravim i kvalitetnim brakovima i obiteljima. Dakle, puno je vrlo pozitivnih primjera, pa je potrebno prvenstveno njih istaknuti.

A što se tiče problema obitelji u našem narodu, oni su odraz krize bračnog i obiteljskog života u modernom društvu općenito. Pri tome mislimo na sve veći broj razvedenih brakova, a što najčešće znači i pocijepanih obitelji, zatim sve manji broj sklopljenih brakova i sve kasnijeg ulaženja u brak, sve manjeg broja djece čime je na duge staze direktno ugrožen opstanak našega naroda, te pojava nekih novih oblika suživota, koji se žele nametnuti kao ravnopravna alternativa bračnoj i obiteljskoj zajednici. To su samo neke općenite poteškoće, koje, već smo tome svjedoci, ne zaobilaze i naše društvo i naše obitelji. 

Možete li usporediti situaciju obitelji u Hrvatskoj i u BiH?

U nekim bitnim segmentima s obzirom na cjelokupnu situaciju braka i obitelji, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, moguće je konstatirati neke podudarnosti. To se, primjerice, odnosi na neke gore već spomenute poteškoće, kao što su negativan prirodni prirast, zabilježen gotovo posvuda u Hrvatskoj, a također visoki broj rastava brakova, i dr. Na kolokviju o katoličkim obiteljima u Sarajevu mogli smo vidjeti da i obitelji u Bosni i Hercegovini, posebno kada je riječ o prirodnom prirastu, broji također vrlo negativne trendove. Zasigurno velikih podudarnosti ima i s obzirom na druge poteškoće u ovom kontekstu.

Uzmite, primjerice, ratna stradanja, gdje su obitelji u Bosni i Hercegovini također na poseban način pogođene, raspršene, prognane i brojne od njih bez mogućnosti i želje da se vrate. Tu su i bolne rane onih obitelji, koje su izgubile neke od članova svojih obitelji. Sve to ostavlja brojne posljedice i na kvalitetu bračnog i obiteljskog života. S time se suočava i Hrvatska, iako je situacija, posebno s obzirom na povratak na svoje, sasvim drugačija. Postoje zasigurno brojne podudarnosti, ali i razlike. Možda je nepotrebno uspoređivati, koliko je potrebno sve te poteškoće i u jednoj i u drugoj zemlji konstatirati, kako bi se prema istima primjereno i odnosilo.

Obitelj je u službi izgradnje kraljevstva Božjega posredovanjem svoga sudjelovanja u životu i poslanju Crkve. Što se sve od obitelji očekuje na tom polju? Je li dovoljno samo vjerovati i ići na misu?

Bračni i obiteljski život je Božji poziv na dobro supružnika i svih članova jedne obitelji. Prave vjerničke obitelji će u toj svijesti živjeti i prihvatiti svakodnevne izazove toga poziva, uključujući pritom Boga u svoj svakodnevni bračni i obiteljski život. Iz toga izvora će crpsti i snagu za suodgovorno zauzimanje za dobro društva i Crkve. O tome se čitamo u Apostolskoj pobudnici Ivana Pavla II. „Obiteljska zajednica“, gdje se govori o sakramentu ženidbe kao trajnom odgovoru na Božji poziv, zatim o potrebi služenja životu i o odgovornom roditeljstvu, govori se i o sudjelovanju u životu društva, kao važnom subjektu u istome, kao i o važnoj zadaći sudjelovanja u životu Crkve. 

Iz svega proizlazi, dakle, da nije dovoljno samo ići na misu i vjerovati, kako vi to navodite u svojem pitanju, nego se radi o daleko dubljem značenju. Iako takvih obitelji u našem društvu i u našoj Crkvi podosta ima, potrebno je i dalje u našim pastoralnim nastojanjima raditi na izgradnji te svijesti kod što većeg broja naših obitelji. 

   

Kako Crkva može uključiti obitelji u svoj život i kako pokazati obiteljskim zajednicama kako su potrebne Crkvi?

Tu dolazimo do područja adekvatnog pastorala braka i obitelji. Mogućnosti su različite, od koji neke tek treba otkriti. Ono što mi se pritom čini važnim i temeljnim jeste osobna kršćanska odlučnost velikog dijela naših crkvenih djelatnika. Svi govorimo kako je pastoral braka i obitelji prioritet nove evangelizacije, međutim činjenica je da se to ne ostvaruje kako se naznačuje, odnosno da mnogi crkveni djelatnici ostaju samo na lijepim riječima. Osim drugih struktura bračno-obiteljskog pastorala, koje su svakako potrebne, smatram da je važno da pastoral braka i obitelji zaživi na župnoj razini, odnosno da on na toj razini bude prepoznat kao prioritet nove evangelizacije. Sve to, pak, zahtjeva i određenu viziju, detaljnije planiranje, adekvatniju pripravu, što ponekad crkvenim djelatnicima teško pada, bilo radi mnoštva drugih obaveza, bilo radi nedostatka interesa.

Mogućnosti su različite, od bračnih i obiteljskih kateheza, preko stvaranja bračno-obiteljskih krugova, pa sve do različitih molitvenih susreta. Jedna bračna i obiteljska zajednica treba ponajprije nešto primiti, da bi onda, iznutra motivirana, mogla i drugima nešto od primljenoga ponuditi. To je ispravan način uključivanja bračnih i obiteljskih zajednica u život Crkve ili jedne župne zajednice. Nezaobilazni su i različiti župni suradnici, odnosno brakovi i obitelji s kojima će župnih ili bilo koji drugi pastoralni djelatnik moći ostvarivati zacrtane planove i sadržaje za cjelokupni bračni i obiteljski pastoral u župi. A to zahtijeva i intenzivno nastojanje oko adekvatne formacije tih župnih suradnika.

Evo, to su neki načini uključivanja bračnih i obiteljskih zajednica u život Crkve, ali i izgrađivanja svijesti o njihovom poslanju u Crkvi. A Crkva ih napose na području njezine skrbi za brakove i obitelji itekako treba.      

Obitelj je Crkva u malom. Što je potrebno činiti kako bi Bog zauzeo središnje mjesto u obitelji koja je gnijezdo čovječanstva?

Usudio bih se vrlo jednostavno reći, a u duhu Vašega pitanja, da je potrebno da obitelji dopuste da Bog zauzme središnje mjesto u njihovom bračnom i obiteljskom životu. Jasno da im Crkva u svojim pastoralnim nastojanjima treba u tome pružati svesrdnu pomoć. No to, ipak, ponajviše ovisi od samih obitelji i njihovih članova. Svakako bih ovdje spomenuo zajedničku molitvu, koja je nekada bila itekako prisutna u obiteljima, a danas je ona postala rijetkost. Kao da se sa Bogom premalo računa u bračnom i obiteljskom životu. Mnoge obitelji ni ne znaju što treba moliti. Potrebno im je u tom pomoći.

Zatim tu je nedjeljna euharistija, sveta misa, kao središnji događaj jedne kršćanske obitelji u nedjelju. Nedjelja je dan obiteljskog zajedništva. Barem bi trebala biti, te u ovom kontekstu treba razumjeti i nastojanja naše Crkve oko neradne nedjelje.

Spomenuo bih ovdje i razgovor o vjerskim pitanjima unutar obitelji. Tema Boga je rijetko prisutna u našim obiteljima. Evo to su samo neki elementi, koji mogu pridonijeti tome da Bog zauzme središnje mjesto u obiteljima. 

Čujemo da je temeljni poziv i izazov obitelji u postmodernom društvu biti u službi života, što bi to konkretno značilo? Koja su područja i aspekti tu uključeni?

Biti u službi životu znači prije svega voljeti život. Kršćani su pozvani na život i trebaju biti graditelji civilizacije života, jer je život dar od Boga. Kada govorimo o obiteljima u službi života znači da one trebaju poticati život, biti otvorene životu, rađanju, prihvatiti taj dar sudjelovanja u Božjem stvarateljskom djelu. Umjesto toga postoji civilizacija smrti, odnosno zatvaranje životu i ubijanje života. Kršćani se drugačije opredjeljuju.

Biti u službi životu znači i brinuti o rođenom djetetu, da ga se izvede na pravi put, onaj ljudski, ali i vjernički. Biti u službi života znači i prihvatiti djecu lišenu vlastitih roditelja i pružiti im potrebnu ljubav, zatim pomagati onim roditeljima koji su u bilo kakvoj potrebi, kada je riječ o odgoju i uzdržavanju djece. Svaki čin prave i iskrene ljubavi prema drugom čovjeku, napose onome koji je u potrebi, znak je duhovne plodnosti jedne obitelji. Služenje životu doista poznaje mnoštvo mogućnosti.

Postoji li potreba da obitelj bude i subjekt i objekt pastorala? Imate li neki primjer?

U pastoralu braka i obitelji je obitelj uvijek subjekt pastorala, jer bračni i obiteljski pastoral bez brakova i obitelji nije primjeren pastoral. Svojim sudjelovanjem, svojim iskustvom iz bračnog i obiteljskog života, svaka obitelji jeste subjekt pastorala, a ne samo puki primatelj. No za neke aktivnije oblike uključivanja u bračno obitelji pastoral, obitelji trebaju biti adekvatno pripremljene, i ponajviše urešene kršćanskom odvažnošću. Kao primjere možemo spomenuti brojne bračne parove, koji na predbračnim tečajevima odvažno svjedoče o svojem bračnom i obiteljskom životu, zatim druge koji su aktivni u različitim oblicima bračnog i obiteljskog pastorala, te hrabro svjedoče o različitim segmentima svojeg zajedničkog života.

Nedjelja, nekada dan obiteljskog hodočašća u crkvu možda se danas u pojedinim predjelima pretvorila u dan hodočašća u lokalni trgovački centar. Odrasli kupuju a djeca se igraju i sve to nakon radnog tjedna kada su roditelji odvojeni od djece. Čemu to vodi? Koja su Vaša predviđanja?

Danas neki s pravom govore o trgovačkim centrima kao „modernim katedralama“, odnosno mjestima koja su zamijenila crkve, gdje su ljudi nekada masovno odlazili. Ima čak pokušaja u nekim zapadnim zemljama da pojedini biskup pođe u jedan od centara, ondje susretne ljude ili organizira Službu riječi. Možda će to našim čitateljima izgledati smiješno, međutim osobno poznajem neke primjere. Ne treba imati nikakva crna predviđanja. To je danas trend, a ne mora značiti da će i sutra biti. Ne treba zanemariti i činjenicu da ipak veliki broj ljudi, odnosno obitelji ne odlaze u te centre, nego nedjelju proživljavaju u zajedništvu kod kuće ili u nekom drugom obliku obiteljskog druženja. Pomalo to guranje obitelji u duboku krizu postaje nerealno, iako naravno ne želim reći da poteškoća nema. To može biti i znakom naše nemoći, da na te poteškoće u kojima se obitelj danas nalazi, kao Crkva ne uspijevamo adekvatno odgovoriti. Valja tražiti nove načine i mogućnosti, kako pomoći današnjim obiteljima. Pritom valja biti i optimističan.

Nekima danas možda izgleda teško vezati uz jedno ljudsko biće čitav život. Postoje tendencije u zapadnim zemljama da ograniče vrijeme trajanja braka ili svođenje braka na imovinsko pravno pitanje. Što Crkva čini da takvo razmišljanje ne postane dominantno i među katolicima ili je to već postalo dio mentaliteta katolika?

Činjenica je da danas zajednički bračni život i to, kako Vi kažete, vezivanje za jednu osobu, traje daleko duže nego li je to bilo nekada. S napretkom medicine i produljenjem životne dobi produljio se i zajednički život supružnika, što pak znači da je time i bračni život postao zahtjevnijim. I u tom smislu treba razumjeti i sve poteškoće vezane danas za brak i obitelji.

A ova predviđanja, koliko god ona u nekim zapadnim zemljama pobuđivala interesa u javnosti, čine mi se smiješnima. U svakom slučaju takvo poimanje bračno-obiteljske zajednice nema veze sa kršćanskim brakom i obitelji. Moguće je da i među nominalnim katolicima ima takvih koji o tome razmišljaju ili koji takvo nešto priželjkuju, ali mišljenja sam da takvih nema mnogo.   

Ima slučajeva kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga a tada najviše trpe djeca. Koji su crkveni savjeti za rješenje takvog problema? Kakvu pastoralno -  duhovnu podršku imaju te obitelji?

Na žalost životne povijesti su ponekad vrlo kompleksne i teške. Iz različitih razloga mnoge bračne i obiteljske zajednice ne uspijevaju i dolazi do rastave brakova i cijepanja obitelji. Pojedinačno ih nabrajati bilo bi previše. No i Crkva je u svojem naučavanju svjesna toga, da se svašta može dogoditi u jednom bračnom i obiteljskom životu, te poznaje mogućnost tzv. „rastave od stola i postelje“. Istina je da u tom kontekstu najčešće trpe djeca, te da rastava roditelja ostavlja traga i za kasniji život, pogotovo za njihovo poimanje i pristup braku i obitelji.

Crkva nastoji brakovima i obiteljima u njihovim poteškoćama pomoći kroz bračna i obiteljska savjetovališta, kojih kod nas, nažalost, nema dovoljno i nisu dovoljno dobro ni personalno popunjeni. Trebalo bi ići prema poboljšanju kvalitete rada naših savjetovališta, što zahtjeva i materijalna sredstva i ulaganja. Na duge staze bi se to svakako „isplatilo“, u smislu adekvatne pomoći brojnim brakovima u poteškoćama. Međutim, ovdje još jednom spominjemo važnost sustavnog pastorala braka i obitelji, kao najboljeg oblika prevencije za kvalitetno življenje braka i obitelji.

Koliki utjecaj ima zdravi unutarobiteljski život u opredjeljenju za duhovna zvanja.

Jesu li zabilježeni drugačiji slučajevi (npr. djeca samohranih roditelja, razvedenih izabiru duhovna zvanja)?

Crkveni dokumenti naglašavaju važnost pozitivnog obiteljskog ozračja za kasnije opredjeljenje i poziv za različite crkvene službe. Čak se obitelj promatra kao jedan oblik sjemeništa, jer se u njoj stječu i uče kreposti važne za jedan svećenički ili redovnički poziv. Obitelj je itekako važna, ali često puta iskustva pokazuju da pozitivno ozračje u obitelji nije i nužno za budući poziv i odabranje neke crkvene službe. Ima slučajeva kada se roditelji protive da im dijete krene tim putem ili to kasnije ne mogu nikako prihvatiti, što djeci samo otežava njihovu odluku. Ima mnoštvo i mnogo dramatičnijih primjera, koji jasno pokazuju da „Božje misli nisu ljudske misli, i da Božji puti doista nisu ljudski puti“, da se biblijski izrazimo. No važnost i pozitivno ozračje obiteljskog života, zasigurno je dobar i važan „preduvjet“ za kasniji odabir svećeničkog ili redovničkog poziva.