Te subotnje večeri 2. travnja 2005. Gospod je otvorio vrata za našeg voljenog Papu: Sveti je Otac prešao prag nade. Njegove posljednje riječi i geste nisu navodile na samosažaljenje i kukanje nego na zahvalnost. «Hvala» svima onima koji su došli biti u njegovim posljednjim trenutcima pored njega, okupljenima na Trgu svetoga Petra te svima onima koji ga spominju u molitvama diljem svijeta.
Njegova poruka najbližima tada je bila: «Ja sam sretan i vi biste trebali biti sretni». Kako je započeo svoj pontifikalni mandat riječima «Ne bojte se» tako je i završio svoj ovozemaljski život, bez straha. Tražio je od svojih najbližih da ne puštaju suze jer ide na bolje mjesto. U času svoje najteže patnje zahtijevao je osmijehe na licima. Pored Pape su u njegovim posljednjim satima bili njegov osobni doktor Renato Buzzonetti i tri časne sestre iz Poljske. Budući kako je osjećao Gospodinov poziv želio je svoje zemljake u blizini.
Kako se nekad umiralo?
Stariji nam pričaju kako se nekad u obiteljima živjelo tako jednostavno te se i rađalo i umiralo u ista četiri zida, pred svojim sustanarima, starijim i najmlađim. Ukućani su bili svjedoci i rađanja novog života, ali i smrti. S vremenom način života je poboljšan i to je normalno, ali nismo li danas skloni bježati od poruke smrti više no ikad? Bijegom od stvarnosti smrti zapravo želimo pobjeći od nevjerodostojnosti našeg načina života. Ponajprije mi kršćani, upoznati s pobjedom smrti na križu, bi trebali biti drugačiji.
Uvijek se sjetim riječi „komšinice“ koja je rekla kako nikad nije mislila o svojoj smrtnosti pa čak i kada joj je suprug prije desetak godina umro. Koliko god to razmišljanje s psihološkog aspekta možda izgledalo pozitivno ono ne mijenja krajnji rezultat: svi ćemo doći pred Oca Nebeskoga. Obično smo navikli da ljudi umiru daleko od naših očiju, u bolnicama, u staračkim domovima, udaljeni od nas dok smo mi zaokupljeni osobnim problemima i brigama. Nerijetko se može čuti kako unuk organizira zabavu u kući ili stanu u kojem mu je umrla baka ili djed jer je «oslobođeno mjesto za buduće zabave». Potpuno smo zaokupljeni svojim boljitkom stoga ne razmišljamo o smrti.
Misleći o posljednjim satima blagopokojnog pape Ivana Pavla II. ne možemo ne usporediti ih s trenutcima smrti Isusa Krista. U Papinoj smrti nije bilo ničeg nasilnog (iako bismo iz perspektive nesavršene ljudskosti mogli reći kako bi dulje poživio da nije bilo atentata) za razliku od Kristove smrti, međutim neke paralele se mogu izvući.
Zar ne pratimo Kristove posljednje momente života i trenutke smrti skoro svaki dan na križevima koje gledamo u crkvi, na križnom putu ili našim kućama? Nije li se Krist do kraja pustio «gledati» pa i u samom trenutku njegove smrti? Nije li baš tada, uzdignut na križ smrti, pokazao svu svoju ljubav prema čovječanstvu i sažeo sve svoje poruke u konačno djelo našeg spasa? Kad god nam izblijedi realnost susreta sa smrću kao posljednjeg testa kojim se potvrđuje vjerodostojnost života, raspeti Krist nam šalje novu poruku.
Možda je najsigurnija potvrda nečije svetosti njegov način umiranja. Prvobitni kršćani su umirali dostojanstveno u rimskim arenama pjevajući. Svjedočanstvom umiranja znamo kako i razbojnik može postati svetac. Baš zato što je mnogi drže porazom, oni koji vjeruju u uskrslog Krista, znaju kako smrt nije kraj niti poraz.
Naš naraštaj opremljen medijskim tehnologijama koje događaj iste sekunde donose u svaku kuću, u svaku obitelj, do svakog čovjeka je tih dana mogao gledati Papin pobjednički susret sa smrću. Ivan Pavao II zasigurno nije prošao patnju kakvu su prošli mnogi mučenici u strahoti i boli, ali je više no mnogi smrtnici suobliočen Kristu prošao proces umiranja.
Wojtyla je umirao kako je i živio svoju misiju
I umiranjem je pronosio Krista slikom i porukom po cijelom svijetu. Tako je Papa kojem su mnogi otvoreno i glasno ranije predlagali mirovinu, vrhunac svoje misije prenošenja Kristove uskrsne poruke doživio svojim umiranjem. «A kome bi ponudio svoje umirovljenje», znao je reći?
Kako naviještanje Krista nije «posao koji ima svoj radni vijek» nakon kojega se odlazi u zaborav (kolike su slavne osobe umrle u zaboravljenim staračkim domovima bez obzira na svoje blistave karijere), nego je to služenje ne samo do smrti nego i u procesu umiranja.
Ugasio se život pape Ivana Pavla II. baš na Marijin dan, prešao je Ocu u uskrsnoj osmini u predvečerje Nedjelje Božanskog milosrđa, blagdana kojeg je osobno utemeljio. «Kad je došlo vrijeme da bude uzet, Isus odlučno krenu u Jeruzalem te posla pred sobom glasnike», piše sv. Luka (Lk 9, 51). Papa je sam donio odluku o spremnosti na smrt. Pred Gluhu nedjelju dok je bio u klinici odlučio je napustiti bolnicu, to jest dostignuća suvremene medicinske znanosti. Odlučio je poći doma u Vatikan te se osloniti na običnu medicinu. Htio je kao vjerni kršćanin izručiti se do kraja svomu Gospodinu.
Njegov je stav i prema «uznapredovanoj» medicini «pod svaku cijenu» bio negativan. «Čovjekov život», govorio je Papa, «je suviše kompleksan da bi se predao mašinama, što samo odgađa neodgodivo». Dakle, medicina ne bi poštivala bolesnika koji je došao do svoga prirodnog svršetka. Znanost čovjeka svodi na psihofizičku dimenziju – pacijent je živ, međutim ima li tu mjesta za čovječju dušu?
Papa je toga bio svjestan i zato je odbio takvu vrstu medicine koja bi možda produžila život za nekoliko dana te je odlučio spreman poći Ocu Nebeskome kad ga je pozvao.
Nema komentara:
Objavi komentar