Eksplozije i požari su prema statistikama ubili više desetina tisuća ljudi. Brojke se kreću od 25 tisuća do čak više od 100 tisuća što je ekvivalent brojkama poginulih od eksplozije prve atomske bombe u Hirošimi. Točne brojke naravno nikada nećemo saznati što ostavlja prostor za razne manipulacije. Međutim činjenicu su jasne: u taj barokni grad su se slile brojne izbjeglice koje su bježale pred najezdom razularenih hordi Crvene armije jer se vjerovalo kako grad ne će biti napadan iz zraka što je skoro udvostručilo broj stanovnika; grad nije bio jako bitno vojno središte; industrija koja je radila za vojsku bila je smještena izvan grada; u veljači 1945. nije postojala protivzračna obrana koja je ranije povučena za obranu sjevera zemlje jer saveznici nisu pokazivali interes za veće napade na ovaj grad. Osim nabrojanih činjenica Drezden je bio kulturni centar regije, zvali su ga «Firenca na Labi» s mnoštvom prelijepih crkava i muzeja te je u prethodim zračnim napadima je bio pošteđen.
Jednostavnim logičkim zaključivanjem moramo se zapitati zašto – prema saveznicima jedan tako vojno bitan grad – nije ranije bombardiran, nego se čekala 1945. godina i neizbježni krah njemačke vojske. Njemačka bi izgubila rat sa i bez bombardiranja tog grada. Poslije propale protuofenzive u Ardenima njemačka vojska se brže povlačila nego što su saveznici mogli napredovati. Kada se uzme u obzir kako su pripadnici Crvene armije nadirali s istoka, neki povjesničari smatraju kako je bombardiranje ovog njemačkog grada bilo «samo» pokazivanje zuba i zračne premoći Rusima, dakle čisto politikantstvo bez ikakvog vojnog cilja i važnosti
Legitimno i nelegitimno zlo
Udžbenici iz povijesti jasno preciziraju tko je odgovoran za početak drugog svjetskog rata. U to nema sumnje. Međutim postavlja se pitanje legitimne uporabe sile u cilju odbrane Europe od onih koji su prijetili čitavoj poznatoj ljudskoj civilizaciji. Pravo na obranu i pravičnost nisu dvije iste stvari kao što to slučaj grada na Labi jasno pokazuje. Saveznici su imali pravo braniti se napadajući vojnu industriju Njemačke, međutim s ove povijesne distance od 64 godine ne možemo se ne zapitati je li korištena prekomjerna sila? Saveznici su koristili svoje legitimno pravo da se brane međutim pri tome su učinili mnogo zala.
Prekomjerna uporaba sile je danas veoma rastezljiv pojam. Zanimljivo je promatrati evoluciju značenja ove kovanice od Drezdena do Knina za vrijeme vojno – redarstvene akcije «Oluja», a ne možemo se ne sjetiti i «preventivnih» ratova u Iraku i Afganistanu te nedavni izraelski pohod na Gazu.
Što napisati sada, poslije toliko godina od bombardiranja? Poznato je kako nevolja nikad ne dolazi sama. Velika svjetska kriza s kraja dvadesetih godina prošloga stoljeća iznjedrila je nacizam u Njemačkoj, a konačni poraz nacista je bacio pola Europe pod željeznu zavjesu dok je njen manji dio uživao u demokracije i relativnom blagostanju.
Trenutna ekonomska kriza u svijetu koji mnogi uspoređuju s Velikom depresijom, prije više od 80 godina, pogoduje stvaranju novih ultradesničarskih pokreta i jačanju onih već postojećih koji još uvijek nisu zabranjeni. Tu je i težnja nove generacije mladih Nijemaca, koja nije opterećena zločinima svojih predaka, o sagledavanju Drugog svjetskog rata mimo crno-bijelog gledanja na strane u ratu. Kada se sve uzme u obzir, ekonomska kriza, masovna otpuštanja radnika, još uvijek aktualan rat protiv terorizma, od Busha naslijeđeni ratovi, čovjek se jednostavno mora zapitati što možemo očekivati u budućnosti. Može li se iz svega ovoga izroditi neki novi diktator koji će svijet ponovno dovesti na rub katastrofe?
Pomirenje nema alternativu
Razaranje Drezdena u posljednje vrijeme služio je desnim ekstremnim snagama te posebice Nacionaldemokratskoj stranci Njemačke (NPD) kao izlika za provokacije. Tako je predvodnik NPD-a u pokrajinskom parlamentu Holger Apfel prije nekoliko godina izjednačio bombardiranje Drezdena s holokaustom nad europskim Židovima tijekom nacionalsocijalističke vladavine što je izazvalo veliku diskusiju i pokretanje zahtjeva za zabranom te stranke zbog djelovanja protiv ustava Njemačke. Ultradesni radikali i neonacisti redovno za veljaču planiraju marševe kroz ulice Drezdena, kada se svake godine licitira o broju žrtava što ponekad i zasjeni sve nevine žrtve među njemačkom populacijom jer se sva pozornost svjetskih medija usredotoči na tu šačicu provokatora a stvarne žrtve i preživjeli vrlo često ostaju po strani.
Činjenica je kako su prekomjerno bombardirani i drugi njemački gradovi ali, ruku na srce, Drezden je najveći gubitnik. Međutim za sadašnju situaciju u kojoj pronacističke stranke imaju sve pristaša je kriv i DDR koji je više od 45 godina širio tezu o bombardiranju ovoga grada kao anglosaksonskom imperijalizmu sve u skladu sa svojom ideološkom propagandom. Zato i Gospina crkva u ovom gradu nije bila obnovljena sve do 2004: trebala je služiti za stalno podsjećanje na rat
Iako mnogi koriste drezdensku tragediju za svoju osobnu promociju izazivanjem skandala i protesta jer nemaju nikakva druga osobna dostignuća iza sebe, svaki 13. veljače bi se trebao posvetiti pomirenju a ne raspirivanju mržnje. Tijekom bombardiranja Drezdena uništena je Gospina crkva (Frauenkirche) u samom središtu toga grada, međutim ta crkva je kasnije postala simbol pomirenja engleskog i njemačkog naroda. Križ koji sada krasi vrh kupole iskovan je u Velikoj Britaniji, a njegovu izradu financirala je zaklada koja okuplja sve one koji se zalažu za pomirenje.
Simbolički znak patnje i Britanaca i Nijemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata je, Gospinoj crkvi, poklonjeno raspelo pronađeno u ruševinama crkve u Konventriju, gradu koji je na početku Drugog svjetskog rata pretrpio ogromna razaranja zbog njemačkih bombardiranja. Pomirenje i praštanje je i pravi smjerokaz u kojem se pravcu trebamo svi kretati.
Nema komentara:
Objavi komentar