Ako se iz Sarajeva vozite prema Zenici malo magistralnim putem, malo autoputom možete nakon pola sata vožnje od glavnog grada s desne strane vidjeti crkvu sv. Marka, evanđeliste koja se nalazi u Ilijašu. Taj hram Božji je kao svjetionik ali i znak da tu žive katolici – Hrvati. Povod našem posjetu toj katoličkoj zajednici su bili posveta crkve i patron župe.
Ilijaš je mali gradić u Sarajevskom kantonu koji danas prema procjenama ima oko 15.000 stanovnika. Razvijao se u nekoliko faza. Nekadašnji Ilijaš nalazio se s obje strane rijeke Misoče a čitava lokacija je bogata povijesnim ostatcima. Ako siđete s autoputa i krenete prema Ilijašu, odmah na ulasku u taj gradić kad se pređu željezničke tračnice s lijeve strane možete vidjeti novu crkvu.
Predjeli oko Ilijaša su inače puni povijesti, zato je na više lokaliteta pronađeno mnoštvo stećaka. U okolici se mogu naći i ostatci srednjovjekovne crkve Blažene Djevice Marije koja se spominje u povelji Bele IV. iz 1244. a u predjelu Podcrkavlje (Malešići) otkriveni su ostatci još jedne srednjovjekovne crkve.
Kada smo mi došli, ispred crkve smo vidjeli mnoštvo ljudi od kojih su neki bili u narodnim nošnjama. Svi – a pogotovo rastrčani župnik – su s nestrpljenjem čekali početak sv. mise i posvetu svoje nove crkve. U razgovoru s vjernicima zaključili smo kako su mnogi na posvetu došli iz raznih krajeva, ali najviše iz Sutješkog dekanata i sarajevskih župa a tu je bila i većina domaćih vjernika.
Vidno oduševljeni župnik vlč. Anto Dominković je bio u poslu, trebalo je sve organizirati a na sami dan proslave se moralo paziti da sve protekne u savršenom redu. Toliko je truda uložio pa bi šteta bilo ako što «zapne» na dan posvete crkve. Za nas je ipak uspio odvojiti malo vremena te nas ukratko upoznao s poviješću i sadašnjošću župe.
Rat je bio devastirajući, a poraće je teško
Vlč. Anto je u župi sv. Marka, evanđeliste već 5 godina župnik. Ne krije loše stanje u svojoj maloj vjerničkoj zajednici ali ne gubi nadu u Božju providnost. Zajednica je mala po broju katolika ako se usporedi s drugim župama vrhbosanske nadbiskupije, a to je kao što znamo posljedica rata i poratne situacije. Međutim to što ima manje vjernika ovu zajednicu ne čini manje vrijednom!
«Župa Ilijaš je povratnička i trenutno broji više od dvije stotine pedeset osoba koje su se vratile u svoje prijeratne domove. Nažalost, većina prijeratnih stanovnika Ilijaša se nije vratila na svoja ognjišta. Mnogi su bili prisiljeni u bescjenje prodavati svoju imovinu i ostavljati trud svojih djedova drugim ljudima», kaže don Anto. «Župa živi svoj život, radi se i trudi u skladu s mogućnostima osmisliti što je moguće više i ljepše svoj život», rekao je vlč. Anto i dodao, «ne bojimo se života, ne bojimo se budućnosti i vjerujemo kako će vječni Bog nagraditi vjerni ostatak pa će i nama ljepša jutra svitati.» U razgovoru sa župnikom saznajemo katastrofične podatke o posljedicama rata. Danas na vjeronauk ide samo petnaestak djece što su ujedno i jedini mladi u župi. Najveći je problem kao i u ostalim dijelovima Vrhbosanske nadbiskupije nezaposlenost. Kad ljudi nemaju posao svakakve crne misli im padaju na pamet, to je jasno, a mnogi ne bi ni otišli kad bi imali posao. Dosta ljudi se iselilo samo radi posla i da ne bude ovdje, saznajemo od župnika. Većina ide van BiH, ali postoje i slučajevi kad su čitave obitelji odlazile u Hercegovinu. Može se reći kako je emigracija prvenstveno ekonomsko ali i političke prirode.
Iako je župa mlada, možemo primijetiti kako nije mladalačka jer skoro 85% vjernika čine stariji ljudi i na naše pitanje kako ljudi žive od mirovine do mirovine (ako je imaju) vlč. Dominković nam je rekao kako preživljavaju umjetnički i baveći se atletikom?! S čuđenjem smo naivno pitali kako se stariji ljudi mogu baviti sportom i još atletikom pa nam je župnik objasnio zabrinjavajućim tonom:«Preskaču po jedan obrok dnevno i tako izdrže od mirovine do mirovine“. Zaista je žalosno da ljudi koji su čitav život radili i odbijalo im se od plaće sada sastavljaju kraj s krajem, ali nažalost takva je situacija u čitavoj zemlji.
Nekoliko radno sposobnih je zaposleno u policiji i u trgovinama i to je sve što se zaposlenih tiče, međutim poražavajući podatak je da se nitko od katolika u posljednjih nekoliko godina nije zaposlio u Ilijašu. Dosta katolika ide u Sarajevo školovati se i raditi.
Sigurnosna situacija je dobra, župnik nema problema s lokalnim vlastima niti s susjedima druge vjere. Općinske vlasti pomažu kada zatreba. Neki Bošnjaci su i novčano pomogli izgradnju crkve.
Mnogo je donatora pomagalo
Ipak da sve nije idilično, svjedoče primjeri kamenovanja crkve u proteklih nekoliko godina. Župnik je imao problema i s vandalima koji su razbili vitraj. Policija je po običaju napravila očevid međutim počinitelji nisu bili uhvaćeni. Budući da je vitraj rađen od jačega stakla samo većim kamenom je bilo moguće razbiti ga što navodi na to da počinitelji nisu djeca kako često navode mediji. I ova kao i ostale male župne zajednice ima specifičan problem jer se ne mogu financirati radovi na crkvi od samodoprinosa vjernika a teško je uvjeriti donatore na ponovno pomaganje kupnje vitraja.
Iako mala, župa ima svoju web stranicu što je za izuzetnu pohvalu jer mnoge veće katoličke zajednice nemaju svoju prezentaciju na internetu. Na stranici možete pogledati nekoliko fotografija, saznati kratke crtice iz prošlosti, pročitati tekst o sv. Marku, evanđelisti te ostaviti komentar u dijelu predviđenim za komentiranje. Tu su i kratki podatci o prijašnjim župnicima, kao i kontakt telefoni za župni ured. Zaista pohvalno!
Gradnju nove crkve zajedno sa svojim župljanima je započeo 25. travnja 2004. prethodni župnik vlč. Jakov Pavlović a nastavio vlč. Anto Dominković. Radovi su završeni prošle godine te je odlučeno da posveta bude na sami patron župe.
«Mnoštvo donatora iz središnje Bosne je svojim prilozima potpomoglo izgradnju i bez njih ne bi bilo danas crkve», rekao nam je župnik te je dodao kako je razočaran onima koji su mogli a nisu izdvojili ni marke pomoći. I župna kuća se iz temelja gradila.
Nakon što je nova crkva bila posvećena održano je narodno veselje i zaigrano kolo. U kolu je igralo i mlado i staro te je jedan svećenik iz druge župe na to dao zanimljiv komentar: «Mogu igrati sada a kada treba ustajati i klečati na sv. misi onda su svi bolesni i stari.» Ne ćemo zamjeriti onima koji su igrali kolo a nisu klečali jer ne posvećuju se crkve svaki dan.
Mi smo otišli iz Ilijaša veseli i s nadom u bolje sutra. Iako sadašnja situacija može izgledati loša treba biti svjestan kako je nova crkva znak nade i iskra koja bi mogla prerasti u oganj. Ne ćemo sumnjati u Božju providnost Samo treba vjerovati, moliti se i raditi.
Mali podsjetnik:
Nema komentara:
Objavi komentar