Bosna je lijepa zemlja

Ljeto je odlična prilika za odmor i putovanje. Nije nepoznanica kako u našu zemlju za ljetnih mjeseci dođe mnogo stranaca. Zahvaljujući vlč. Ivanu Ravliću, župniku sarajevske župe Presvetoga Trojstva uspjeli smo upoznati katoličkog svećenika iz nama, generalno govoreći, nepoznate i egzotične Indije. 

 

Otac Mathias Bhuriya je direktor Centra za plemensku kulturu i umjetnost. Ne sreće se često Indijac u našim krajevima, uz to još i katolički svećenik, stoga smo željeli otkriti više. U razgovoru s dragim nam gostom pokušali smo saznati iz prve ruke sve što nas je zanimalo o toj mnogoljudnoj i velikoj zemlji u Aziji.

Prema riječima oca Bhuriya stanovništvo Indije je veoma brojno (milijarda žitelja) i sastoji se od mnoštva kasti: Brahmins, Kshatriyas, Vaishyas i Shudras. Izvan kasti postoji još jedna kategorija pučanstva, a to su plemena (u Indiji poznati kao Adivasi) što bi u pojednostavljenom značenju predstavljalo cjelokupnu autohtonu populaciju Indije. Možda kao Iliri na ovim prostorima da nisu doživjeli asimilaciju.

«Ja pripadam autohtonoj plemenskoj skupini koja broji više od 500 skupina i podskupina među kojima su najpoznatiji i najbrojniji Gonds, Bhils i Santhal. U povijesti ta su plemena vladala mnogim dijelovima Indije do dolaska osvajača. Kako bi vama zapadnjacima bilo jasnije, naša situacija se može usporediti s osvajanjem Sjeverne Amerike i otimanjem zemlje od tamošnjih domorodaca», objasnio nam je dakle kako zapravo i nije «pravi» Indijac te dodao, «Pripadam plemenu Bhils, najvećoj plemenskoj skupini u Indiji. Živimo u nekoliko indijskih država kao što su Rajasthan, Gujarat i Maharashtra. Ja živim u Madhya Pradesh, uz granicu država Rajasthan i Gujarat. Moj klan Bhuriya je u prošlosti bio klan iz kojeg su poticale vođe plemena Bhils. Dosta mladića iz moga plemena je postalo svećenicima Rimske crkve.»

Sin prvog obraćenika na katoličanstvo

U daljnjem razgovoru otkrili smo još detalja iz njegovog života. U području gdje je rođen njegov otac je bio prvi obraćenik na katoličanstvo i kateheta. Slijedeći njegove stope mladi Mathias je odlučio postati svećenik u tadašnjoj biskupiji Indore (sada dio biskupije Jhabua). Za svećenika je zaređen krajem 1977. Studirao je kod isusovaca a radio je kao pastoralni suradnik u dvije biskupije pri tamošnjim katedralama te kao misionar. Jedno vrijeme je bio na dužnosti generalnog vikara biskupije Jhabua.

Rođen je u kućici koja se nalazila u sjeni štale za krave početkom 1946. Budući da je bio prerano rođen i slabašan, roditelji su misli kako će umrijeti i skoro da su spremali pokop ali se najstarija sestra mnogo brinula o njemu što ga je i spasilo.

U selu je bila škola koju su vodili njemački misionari i tu je dobio osnovnu edukaciju. Sjeća se kako je oduvijek želio postati svećenik. U svom školovanju pomogli su mu njemački misionari i katolički svećenici iz države Goa. 

Njegov sadašnji rad se ogleda u širenju i učvršćivanju katoličke vjere među indijskim plemenima posebno u pripadnicima njegovog plemena koji nisu još uvijek katolici. Prema njegovim riječima Crkva u Indiji je veoma stara ali se nije mnogo raširila. Kasnije je vjera došla «ponovno» s Portugalcima u Gou. U petnaestom stoljeću franjevci kapucini su širili katoličanstvo u sjevernoj Indiji, a kasnije tijekom 19. i 20. stoljeća katoličanstvo se proširilo u ovoj regiji među najsiromašnijim ljudima koje zovu «Dalits». Ove skupine ljudi danas trpe različite diskriminacije usprkos potpori Indijske Vlade. Specifičnost ovog podneblja su, kao što smo rekli, kaste. Danas se događa da katolici iz viših kasti također diskriminiraju Daliste kao i katolike iz nižih kasti. Prilično neshvatljivo za nas usprkos njegovom daljnjem pokušaju objašnjavanja. Problem je očito specifičan za Indiju.

Spašavanje kulturne tradicije

Samo oko 20% Bhilsa, ljudi njegove etničke skupine, su pismeni. Zato se jedna od njegovih glavnih aktivnosti tiče razvijanja programa opismenjivanja. Osim nepismenosti njegov narod je veoma siromašan i ima oko deset milijuna ljudi među koje bi trebalo provoditi programe edukacije. Kako nam je rekao Vlada Indije čini koliko može, međutim još puno toga se mora uraditi kako bi u najmanju ruku stigli neplemenske narode.

«Dok sam studirao, javila mi se velika želja za očuvanjem plemenske kulture koja je nestajala zbog asimilacije i tranzicije u moderno doba. Počeo sam raditi 1972. skupljajući folklornu i govornu tradiciju. Napravio sam mnoga istraživanja i objavio dosta knjiga na jeziku Bhili, Hindu nacionalnom jeziku i engleskom», naglasio je naš sugovornik i naveo što ga je potaklo da se bavi problemom plemena. «Za vrijeme studija sam bio svjedok diskriminacije jer i sam potječem iz plemena. Bila mi je želja riješiti se tih stigmi te sam pokušao dokazati kako sam jednako dobar kao i moji diskriminatori. Počeo sam učiti Hindu jezik i pisati pjesme i priče na nacionalnoj razini, studirao sam i indijsku klasičnu glazbu, pisao sam pjesme o patnji plemena i zbirku crkvenih pjesma na Hindu jeziku.»

Sadašnji primarni cilj Centra, kojeg je otac Mathias direktor, jest zaštita plemenske kulture, kao i ljudskih prava plemena. Međutim, potrebno je dati i smjernice u kojim pravcima se trebaju kretati sami pripadnici plemena.

Radi se na promociji njihovih prava, višem i sveučilišnom obrazovanju, ekonomskom i društvenom razvoju, građanskim slobodama, novostima iz plemenskog života, sakupljanjem plemenskih artefakta, organiziranjem seminara za kulturološku promociju socijalnu animaciju. Ljudi se ohrabruju kako bi ostali vjerni svojim korijenima, jeziku i kulturi.

Na kraju na pitanje što misli o našoj zemlji, odgovorio nam je: «U Bosni sam bio samo 15 dana, imam želju doći ovdje i ostati malo dulje. Koliko sam uspio vidjeti vašu zemlju za ovo kratko vrijeme, mogu reći kako je ovo predivno mjesto za život.»

Možda svi mi ponekad zaboravimo kako je naša domovina zaista prelijepo mjesto za život. Šteta je što nas ljudi sa strane moraju podsjećati na to.

Romi na proslavi Velike Gospe

Velika Gospa, dan je kada slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, 15. kolovoza. Tog dana katolici hodočaste u marijanska svetišta širom planete, dok neki idu u Lourdes, neki u Sinj ili Mariju Bistricu, Romi iz sarajevskog naselja Stup hodočaste preko puta svojih trošnih kućica u crkvu Uznesenja BDM.

Na ovaj dan se hodočasti iz mnogih razloga, najčešće za svoje ili zdravlje najmilijih, ali se moli i za mnoge druge stvari koje se smatraju potrebnima za život ne bi li nam bilo odgovoreno milošću Božjom. Svetkovina Velike Gospe posebna je u Hrvata jer su se mnogobrojne bitke dobivale na ovaj dan, kako možemo pronaći u povijesnim knjigama. O ovoj svetkovini ne piše ništa u Bibliji ali se odnosi na cjelokupna doga|anja u našoj vjeri.

Zašto Romi slave Gospu?

Kod nas svetkovinu Velike Gospe ne obilježavaju samo katolici. Poznato je da na mnoge naše svetkovine dolaze i naši susjedi pravoslavci i muslimani. S Romima je tako|er slično. Oni, naime, pored svojih vjerovanja u magiju, dobre i zle duhove i tko zna u što još sve ne, dolaze u crkve na dan ove svetkovine.

Tko živi u Sarajevu ili njegovoj okolici onda je sigurno barem jednom u životu hodočastio Gospi u prigradsko naselje Stup. Onaj tko do|e prvi put vjerojatno se začudi velikom broju Roma koji se toga dana nalaze u svetištu. Romi većinom tada ne dolaze prodavati ili prositi – što bi i očekivali od njih prema raznim predrasudama koje se tiču tog naroda – nego uz osobnu nakanu tradicionalno se mole Gospi.

Zašto Romi dolaze na proslavu patrona župne crkve Uznesenja BDM i što im znači Gospojina mogli smo saznati samo u razgovoru s njima samima. Zato smo se uputili u malu romsku zajednicu s nekoliko obitelji koje se nalazi nedaleko od stupske crkve kako bi našli nekoga s kime bismo mogli pričati o Majci Božjoj.

U razgovoru sa ljubaznim domaćinima – Romima, koji su se zabrinuli zbog našeg fotoaparata misleći kako smo došli slikati navodno najavljeno rušenje njihovog višegodišnjeg prebivališta, saznali smo barem djelomične razloge zašto neki članovi tog nomadskog naroda obraća Bogorodici.

Što nam paše tome se molimo

«Svi Cigani koji dolaze ovdje za Veliku Gospu su osjetili neku pomoć na taj dan. Neko dolazi  na oproštaj jer je nešto pogriješio; neko je bolestan pa ide okolo crkve i očekuje pomoć. Bolesni idu na koljenima oko crkve pa ustanu i ozdrave. Neko se moli za zdravlje svoje djece. Romski parovi koji ne mogu imati djecu se mole Bogu za dijete i dobiju dijete. Crkva je posvećena i ljudi dobiju pomoć i zato idemo», riječi su stupskih Roma.

Fascinantni su neki od zavjeta koje smo čuli od Roma npr.: «Molimo se protiv svega što nas muči u životu, ali znajte pare nisu sve u životu. Ja želim da se sretno oženim».

U daljnjem razgovoru smo saznali kako Romi ne znaju skoro ništa o Gospi, osim da im pomaže kad se njoj mole. «Želje se ostvaruju i zato dolazimo svake godine ovdje kao i drugi neki Romi izdaleka», kažu. Jednostavni i priprosti ljudi kakvi su stupski Romi osim Velike Gospe slave još neke po njihovim riječima «muslimanske i srpske praznike» i naravno neizostavni |ur|evdan koji je njima glavno slavlje. U katoličku crkvu idu samo jednom godišnje, na Gospojinu. Od svake religije su izgleda uzeli ono što im odgovara ili kako rekoše «što nam paše tome se molimo».

Očito je kako dobri i zli duhovi te obična magija imaju još uvijek veliku ulogu u njihovim životima. Tome svjedoči običaj obmotavanja crvenog konca oko crkve koji se nakon «posvete» na svetkovinu Velike Gospe mota oko kuće ili bilo kojeg prebivališta gdje živi romska obitelj. Na taj način se, prema njihovu vjerovanju, dom štiti od raznih uroka i zle magije. I to uspješno, kako rekoše. Tako|er, na taj dan uzimaju kamenčiće, grančice s grmova ili pak boce vode iz česme koja se nalazi u dvorištu crkve, sve u nadi da će ih čuvati od uroka i zlih duhova.

Na pitanje hoće li ići ove godine na proslavu Velike Gospe rekoše: «Ako budemo živi i zdravi hoćemo. Tu smo blizu, a ljudi dolaze izdaleka...». Ove godine posebno će se moliti i darivati Bogorodicu da im podari nove domove jer strahuju kako će ih iz sadašnjih deložirati. Ove godine susjedi Romi imaju samo jednu želju: imati dom za obitelj.

Prenošenje znanja mlađim generacijama ispunjava čovjeka

Mr. art. Hrvoje Urumović je akademski kipar koji je rođen je u Sarajevu. Srednjoškolsko obrazovanje i kiparski dizajn je stekao u Splitu 1995. a iste godine se upisao na kiparski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je pet godina poslije s izložbom Cabaret. Potom se upisao na poslijediplomski studij kiparstva u Ljubljani gdje je magistrirao 2003. na temu Komunikacija skulpture i promatrača u interijeru i eksterijeru. Trenutno je uposlen na radnom mjestu višeg asistenta na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, na Katedri za kiparstvo. Povod za ovaj razgovor je bila pobjeda na natječaju za izradu idejnog rješenja spomenika papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske katedrale.

Kako se osjećate kao pobjednik na natječaju za realizaciju spomenika Papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske prvostolnice?

Osjećaj je teško opisiv riječima, ali najbliže bi bilo reći kako sam iznimno sretan i ponosan što sam upravo ja taj kojemu je odlukom uvaženog žirija povjerena jedna takva posebna čast i profesionalno povjerenje.

Rođeni ste u Sarajevu. Je li za vas ovaj uspjeh zato draži i što vam ona znači na  privatnom te profesionalnom planu?

Ovakav uspjeh je ona vrsta uspjeha kojoj se svaki profesionalni umjetnik nada da će mu se dogoditi jednom u životu. Utoliko je ova pobjeda na međunarodnom natječaju za mene postignuće na nivou kapitalnog projekta i vrhunac mog dosadašnjeg rada. Činjenica da sam rođeni Sarajlija tome daje posebnu notu i zvuči pomalo nestvarno. Za mene je ovaj uspjeh uistinu neopisiva sreća i ponos.

Koliko ste vremenski radili na ovome natječaju, od početka rada do slanja idejnog prijedloga na natječaj?

I prije podizanja same natječajne podloge, odnosno od trenutka kada se ta ideja pojavila, aktivno sam počeo razmišljati o idejnom rješenju. Teško mi je reći koliko je ideja nastajala, jer početna ideja se razvijala kroz varijacije, da bi se naposljetku materijalizirala kao ovo predstavljeno obličje. U svakom slučaju na ovom projektu aktivno sam radio nepuna tri mjeseca.

Možete li predstaviti našim čitateljima spomenik pape Ivana Pavla II. onakvog kakav će, po realizaciji idejnog rješenja, biti…

Spomenik će biti uvećano idejno rješenje u visini od 3,22 m uključujući i postament. Za materijal sam predložio segetski kamen, materijal iznimno težak za sam postupak klesanja, ali vrlo postojan i otporan na vremenske utjecaje i mehanička oštećenja. Vrijeme potrebno za izvedbu je sada teško predvidjeti jer na to utječe veliki broj predradnji i priprema kako oko samog modeliranja tako i u konačnici samog postupka klesanja. Želim još jednom napomenuti da sam prilikom odabira vrste kamena imao na umu činjenicu da radim Petrovog nasljednika, pa je odabir stijene koja je kroz povijest često upotrebljavana za gradnju  sakralne arhitekture, bio najprimjereniji i logičan izbor pun simbolike.

Ovo je projekt koji je zahtijevao koordinirano djelovanje više osoba. Možete li ukratko predstaviti ljude s kojima ste radili na realizaciji idejnog rješenja spomen – obilježja pape Ivana Pavla II. Kako vidite suradnju s našim istaknutim arhitektom Zvonimir Krznarić s kojim ste radili na ovom natječaju?

Da, radi se uistinu o zahtjevnom i obimnom projektu. Imao sam sreću da je tim arhitekata predvođen gospodinom Zvonimirom Krznarićem prepoznao potencijal mog idejnog rješenja i razradio projekt sukladno natječajnim uvjetima tako da bude na ponos Sarajevu kao jednoj europskoj metropoli. Meni kao autoru mlađe generacije posebna čast je bila raditi zajedno sa gospodinom Krznarićem na ovako važnom projektu. Moram naglasiti da je angažman svakog od čak pet arhitekata bio izniman, a što je u konačnici rezultiralo, vjerujem, najboljim mogućim rješenjem. Cijeli tim, zajedno sa mnom, je iznimno ponosan i počašćen što su i uvaženi stručnjaci, članovi komisije, prepoznali u našem projektu promišljenost i rezultat timskog rada, te nam dali povjerenje za realizaciju jednog ovakvo velikog projekta.

Trenutno radite kao viši asistent na Katedri za kiparstvo pri Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Kako se osjećate prenoseći znanje mlađima?

Predavati mladim likovnjacima, svojim budućim kolegama, za mene je možda i najljepši poziv i posao kojeg čovjek može raditi. Neizmjerno volim svoj posao koji mi pruža mogućnost prenošenja znanja mladim ljudima, jer sve me to, uz profesionalni kiparski angažman , dodatno i kao osobu jako ispunjava. Vidjeti napredak u profesionalnom sazrijevanju mladog čovjeka, svog studenta, mene kao predavača čini iznimno ponosnim i zbog toga to doživljavam dijelom kao i svoj uspjeh.

Član ste Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Možete li nam nešto reći o tom društvu?

HDLU je udruženje koje je krovna organizacija likovnih umjetnika u Hrvatskoj. Ono je generator većine događanja na polju likovne i vizualne umjetnosti u Hrvatskoj. Naravn, kao organizacija i udruženje velikog broja profesionalaca i različitih umjetničkih svjetonazora ima i određeni broj problema. No svakako, bez udruge takovog tipa rad profesionalnih umjetnika znatno bi bio otežan.

Recite nam nešto o tehnikama koje koristite u svom radu?

U svom dosadašnjem radu koristio sam se mnogobrojnim tehnikama, a dijapazon korištenog materijala je od tradicionalnih pa do onih koji se tek pojavljuju u službi likovnog medija. Odabir materijala uvijek je u suglasju sa idejom i njen je sastavni dio. Nemoguće je u suvremenoj umjetnosti biti ozbiljan i ograničiti se na jedan ili mali broj materijala. Ipak ja sam umjetnik koji je za učešće u suvremenoj umjetnosti odabrao likovni jezik. Stoga je materijal uvijek bitan kao sredstvo iščitavanja likovne govornice.

Možete li dati svoje mišljenje o sadašnjim i budućim gibanjima u kiparstvu kod nas i u svijetu?

Teško je govoriti o kretanjima u kiparstvu. Kiparstvo danas nije izdvojena disciplina, zapravo nikada kroz povijest nije to niti bila, već je uvijek subordinirana, bilo arhitekturi , interijeru kao životnom prostoru ili životu uopće. Predvidjeti potrebu umjetnika i konzumenta umjetnosti nije analitički moguće.

Papa je posjetio i Banjaluku. Većina gradova koje je posjetio pokojni Papa dobiju spomenik ili trg. Kada bi pokrenuo sličan natječaj za spomenik biste li opet učestvovali?

Papa Woytila zračio je posebnim svjetlom. Njegovi posjeti nevoljnima, u ljudima čista srca ostavljali su neizbrisivi trag. Spomenici i trgovi papi upravo su taj trag iz srca samih ljudi. U slučaju raspisa takovog natječaja, svakako bi se vodio aspektom i porukom samog posjeta, te svojom osobnom intuitivnom spoznajom, a potom bi uslijedila odluka o samom sudjelovanju.  Dakle, što se tiče vjerojatnosti mog sudjelovanja, nadajmo se da će takav natječaj biti što prije raspisan.

Izabrano idejno rješenje za spomen-obilježje papi Ivanu Pavlu II.

U zgradi Ordinarijata Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 18. lipnja 2009. na konferenciji za novinstvo priopćena su imena pobjednika natječaja za izbor idejnog rješenja spomen-obilježja papi Ivanu Pavlu II. koji će se nalaziti ispred katedrale. Na ovaj međunarodni natječaj za idejno rješenje spomen-obilježja pristiglo je 20 radova iz BiH, Hrvatske, Italije i Poljske, a žiri je jednoglasno izabrao rad akadamskog kipara Hrvoja Urumovića i idejno rješenje trga arhitekta Zvonimira Krznarića

Konferenciji za novinstvo nazočio je vrhbosanski nadbiskup i metropolita Vinko kardinal Puljić te žiri za izbor idejnog rješenja spomen-obilježja kao i pobjednici natječaja. Konferencijom je moderirao prof. Vanja Gavran, glavni tajnik HKD «Napredak». Izabrani rad je zajedničko djelo akadamskog kipara iz Zagreba, Hrvoja Urumovića, inače rođenog u Sarajevu i arhitekta Zvonimira Krznarića. Dva autora su na natječaj poslali zajednički rad, statuu pape Ivana Pavla II. i idejno rješenje trga ispred sarajevske prvostolnice što se na kraju pokazalo uspješnom suradnjom.

Žiri je imao težak posao

U ime žirija prvi se novinarima obratio kardinal Puljić, govoreći o radu žirija i teškoći odabira pristiglih radova a potom je pročitao biografije pobjednika natječaja.

Akademik Tonko Maroević, profesor na Sveučilištu u Zagrebu je govorio o kreativnom i umjetničkom aspektu samog kipa: «Odabrano rješenje djeluje moćno kao cjelina, kao oblik pokrenut sa svih strana i skladno odmjeren u dinamičkoj ravnoteži. Položaj štapa o koji se lik pape oslanja dijeli stranu na dva dijela, a ta okomica dobro dolazi kao protuteža nizu dijagonala Papina plašta.»

Prof. dr. Muhamed Hamidović je govorio o urbanom i arhitektonskom rješavanju trga ispred katedrale i Strossmayerove ulice. «Autori su predvidjeli izduženu fontanu u području gornjeg dijela ulice tako da će i voda na neki način djelovati simbolistički pri pristupu katedrali», kazao je.

Na kraju je mr. Nisveta Kurtagić-Granulo, član Predsjedništva udruge arhitekata Raguza iz Italije iznijela šifre radova kojima će biti ponuđeno otkup njihovih radova.

Uredit će se i trg ispred katedrale

Članovi žirija za izbor najboljeg rada su bili: Vinko kard. Puljić, dr. Franjo Topić, predsjednik HKD-a Napredak, prof. dr. Muhamed Hamidović, profesor na Univerzitetu u Sarajevu; akademik Tonko Maroević, profesor na Sveučilištu u Zagrebu; akademik Boško Kućanski, profesor na Univerzitetu u Sarajevu; Mr. Nisveta Kurtagić-Granulo, član Predsjedništva udruge arhitekata Raguza iz Italije; dr. fra Mirko Jozić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Vanja Gavran, glavni tajnik HKD-a Napredak te zamjenski član Lidija Mičić, direktorica Zavoda za zaštitu spomenika Federacije BiH.

Kip akademskog kipara Urumovića prikazuje uspravnu figuru pape Ivana Pavla II. u meditivnoj molitvi, na vjetrometini zbivanja suvremenog svijeta. Papa moli za mir, poniznog i uzvišenog, krhkog i snažnog te bliskog čovjeku. Kip Pape je oslonjen na papinski štap kao simbol papinskog stolca, blago pognute glave, skrušenog i lica okrenutog ljudima. Za materijal je odabran segetski kamen, vapnenac iznimne tvrdoće i otpornosti na vremenske prilike i udarce. Skulptura od 2,92 metra bit će smještena u osi istočnog tornja Stadlerove katedrale, malo uvučena i sa zelenom pozadinom novog drvoreda. Kao što je već rečeno predviđena je i izgradnja izdužene fontane.

Ideju o podizanju spomenika Papi i raspisivanje natječaja pokrenuli su Vrhbosanska nadbiskupija i Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", a spremnost za pomoć su izrazili razni nivoi vlasti u BiH. 

Radosni smo što će se Sarajevo pridružiti svim onim gradovima koji su već iskazali počast blagopokojnom Papi izgradnjom spomenika i davanjem imena trgovima. Još samo ostaje nada da će građani Sarajeva Papin spomenik ispred prvostolnice Srca Isusova moći vidjeti što prije.

Druga godišnjica Međureligijskog instituta BiH

U prostorijama Međureligijskog instituta BiH održana je 9. lipnja konferencija za novinstvo na kojoj je direktor ove ustanove gosp. Marko Antonio Brkić upoznao nazočne s poviješću Instituta i o budućim projektima.

 

Institut su 9. lipnja 2007. pokrenuli Vrhbosanska nadbiskupija, Islamska zajednica u BiH, Mitropolija dabrobosanska te Židovska zajednica u BiH. Institut je uspostavio mnoge partnerske odnose s nekoliko srodnih organizacija u Europi i svijetu, sudjelovao je na akademskim i stručnim međunarodnim susretima u Njemačkoj, Rumuniji i Makedoniji, ali i ugostio kolege iz 15-ak europskih zemalja na konferenciji o religiji i sekularnoj državi. I u narednom periodu Institut namjerava realizirati niz aktivnosti čiji je cilj promocija dijaloga među religijama i civilnim društvom. U pripremi je također i projekt praćenja i analiziranja medijskih politika i medijskih sadržaja koji se odnose na religiju i religijsko u BiH, kao i odnos Crkava i religijskih zajednica prema medijima.

"Uvjereni smo kako javni govor o religiji i religijskome u BiH nije dobro postavljen, nedostaju bitni elementi komunikacijskih struktura za ispravno i etično izvještavanje i komentiranje religijskih fenomena. Nadamo se kako će projekt pomoći da se i medijske kuće i vjerske zajednice osposobe za kritično, otvoreno i suvremeno, ali prvenstveno etično komuniciranje", naglasio je direktor Instituta.

Primarna dužnost Instituta je biti most između Crkava i vjerskih zajednica s jedne i politike i civilnog društva s druge strane. Institut je mjesto gdje Crkve, religijske zajednice i druge grupacije koje zastupaju različite pozicije mogu voditi argumentiranu raspravu o pitanjima od zajedničkog interesa. Na taj način Institut želi pridonijeti razvoju političke kulture u BiH, izgradnji civilnog društva i stvaranju perspektive za njezinu bolju budućnost. Krajnji cilj sveukupne djelatnosti Instituta je davanje doprinosa obnovi BiH. U tom cilju, neophodan je i dijalog o teološkim i etičkim osnovama te o slici čovjeka, socijalnom učenju i socijalnoj etici svake od religija. Taj dijalog se ne bi trebao voditi isključivo na teološkoj razini, već bi trebao biti dijalog djelovanja. MRI se u svome radu oslanja na osnovno poslanje vjerskih zajednica i Crkava i povjerenje koje u BiH uživaju vjerski velikodostojnici koji su ga utemeljili. On se neposredno naslanja na rad Međureligijskog vijeća i nastavit će i produbiti njegov rad u smislu društvenog dijaloga.

Institut su osnovali i njegovom djelovanju punu potporu daju Islamska zajednica u BiH, Mitropolija Dabrobosanska, Nadbiskupija vrhbosanska i Židovska zajednica u BiH.

Na brdo Kondžilo svojoj Nebeskoj majci hodimo

Župa Komušina i brdo Kondžilo koje je oko četiri kilometra udaljeno od župne crkve su mjesta višegodišnje tradicije hodočašća mladih Vrhbosanske nadbiskupije. To se potvrdilo još jednom na 38. hodočašću mladih koje se održalo 29. i 30. svibnja. Ove godine se hodočašće odvijalo pod geslom «Pouzdajmo se u Boga živoga» (1 Tim 4, 10), a okupilo se više od 3.000 mladih.

Središnje misno slavlje u koncelebraciji dvadesetak svećenika predvodio vrhbosanski nadbiskup i metropolita Vinko kardinal Puljić.

Program proslave Dana mladih započeo je 29. svibnja u večernjim satima kada je počelo molitveno bdijenje i klanjanje pred Presvetim. Mladi koji su sudjelovali u molitvama i klanjanjem su prespavali u kripti crkve u vrećama za spavanje. Ujutro 30. svibnja počeli su pristizati mladi iz svih krajeva Vrhbosanske nadbiskupije usprkos oblačnom vremenu koje je nagovještavalo kišu. Na susretu je bilo, osim mladih iz Vrhbosanske nadbiskupije, i hodočasnika iz ostalih biskupija iz naše zemlje kao i iz Hrvatske te zemalja zapadne Europe gdje žive protjerani Hrvati ovoga područja.

U jutarnjim satima je održano pokorničko bogoslužje, a sve vrijeme prije početka procesije mladi su imali prigodu za ispovijed. Iako je bilo dosta svećenika koji su ispovijedali, zbog velikog broja mladih koji su željeli primiti taj sakrament ispovijedanje je trajalo sve do samog početka procesije sa čudotvornom Gospinom slikom na brdo Kondžilo.

Bogorodičinu sliku su nosili mladi u narodnim nošnjama, ali su pripomogli i ostali koji su željeli, pa i časne sestre. Jedini uvjet je bio da su oni koji nose sliku ispovjeđeni. Za vrijeme procesije je moljena krunica i pjevane su poznate marijanske pjesme. Procesijska kolona je bila dugačka nekoliko kilometara, razglas duž cijelog puta je bio odličan a sve je osiguravala policija.

Svetu misu na brdu Kondžilo uz koncelebraciju više od dvadeset svećenika predvodio je kardinal Puljić. On se u svojoj propovijedi posebno obratio mladima koje je nazvao nadom crkve. «Iako se nad mladima često nadviju crni oblaci, trebaju se držati Boga i izgrađivati svoj čvrst i nepokolebljiv karakter. Društvo želi mlade 'ucrvati' iznutra jer zna kako se u mladima krije velika snaga. Zato poručujem mladima ono što im je uputio i Sveti Otac: 'Pouzdajte se u Boga živoga'. Izgrađujte svoju osobnost i neka savjest bude svjetiljka vaših života. Nitko od nas nije otok za sebe stoga smo upućeni jedni na druge te moramo biti graditelji zajedništva a temelj tomu mora biti ljubav prema Bogu», poručio je između ostaloga kardinal Puljić. Za vrijeme mise mladi su predali darove vrhbosanskom nadbiskupu: sol, ugljen, lampu, Bibliju, pjesmaricu, kruh i vino. Svojim pjevanjem sv. misu su uljepšali mladi iz glazbene grupe «Emaus».

Nakon svete mise čudotvorna slika Gospe Kondžilske je u procesiji vraćena u crkvu nakon čega je uslijedio odmor i ručak. Pripadnici Oružanih snaga BiH su dijelili hodočasnicima vojnički grah. Nakon ručka je održan duhovno-zabavni program u kojem svake godine sudjeluje sve više mladih.

Između ostaloga tijekom programa pročitana su imena pobjednika natječaja za literarnog rada na temu »Pouzdajmo se u Boga živoga». Prvo mjesto je osvojio Zvonko Zlović iz župe sv. Mihovil iz Vareša, drugo mjesto je pripalo učenici Mariji Puljić, iz Kiseljaka , a treće Danielu Bačiću studentu medicine iz Odžaka.

U izjavi za medije kardinal Puljić je rekao:  «Na brdu Kondžilu, u ovako lijepom prirodnom ambijentu ozračje je bilo molitveno, a tema susreta je istinski ohrabrujuća. Raduje me što se veliki broj mladih odazvao ovom hodočašću iz razloga što je nedavno bio Susret hrvatske katoličke mladeži u Livnu. Možemo reći kako ovo hodočašće nije zakazalo kad se mjeri po broju hodočasnika. Može se čak reći da je nešto više mladih ove godine ako se usporedi s prošlom. Radujem se što će mnogi mladi ponijeti poruku ovoga hodočašća u svoj mladi život i istinski s vjerom graditi svoju budućnost.»

Iako je bilo nekoliko mladih nedoličnog ponašanja, može se reći kako je većina okupljenih pokazala svoje dostojanstvo u molitvi u procesiji kao i za vrijeme svete mise.