Božić u sarajevskom vremenu: Materijalizacija Božića, put u duhovnu propast

Iako je vruće ljeto na red je došao tekst od prošlog Božića...što je suprotno od prigodno? neprigodno :)

 

Božić je ponovno pokucao na naša vrata. Uvijek s radošću čekamo postavljanje lampica i božićnih ukrasa, ogromnog bora ili jelke, žita, otvaranje sajmova knjiga ili božićnih izložbi... Snijeg, kojeg je iz godine u godinu sve manje, uvijek je poželjan za ovaj blagdan, baš kao i neizostavna božićna kupovina, naravno, sve prema mogućnostima. Međutim, i ljudi koji se ne bave proučavanjem fenomena materijalizma mogu primijetiti sve veće i veće devijacije potrošnje za vrijeme došašća i Božića. 

Da bismo istražili kako se slavio Božić nekoliko godina prije i za vrijeme posljednjeg rata odlučili smo zaviriti u arhivu Vrhbosne, službenog glasila Vrhbosanske nadbiskupije u kojem se redovito upisuju kronike Ordinarijata od 1. siječnja do 31. prosinca svake godine.

Izlazak Božića u javnost

Stara poslovica nam kaže: „Ako nešto želiš sačuvati, zapiši na papir.“ Tako se, čitajući zapise iz kronika i pojedine dopise sa župa u božićno vrijeme, može dovoljno sagledati duh Božića jednog vremena. No, krenimo redom.

Kada se uvidjelo da je neizbježan raspad socijalističkog samoupravljanja država je počela popuštati. Održavanjem prvih demokratskih izbora u BiH vjerski blagdani su „izašli u javnost“. Izabrani političari su počeli dolaziti u dodir s Katoličkom crkvom, a božićni prijemi postajali su sve veći i veći: na njima je bilo sve više uglednika iz društvenog života, bez obzira na vjeru.

Hrvatske božićne pjesme su „izborile“ pravo na javnost te su ih TV i radiopostaje stalno prenosili, pogotovo sa sv. Misa polnoćke, ali i u došašću. Župnici su polako bez bojazni gostovali u „najudarnijim terminima“.

Stari, pomalo zaboravljeni običaji, koji su se u pojedinim krajevima skoro potpuno izgubili, ponovno su našli put do javnosti.

Međunarodni blagdan Nova godina polako je gubio primat nad Božićem, tako rođenje Isusovo polako dobiva prostor u medijima i društvu, kako i dolikuje.

Božić pred sami rat u BiH je protkan brigom za izbjeglice iz Hrvatske, uživanjem novih demokratskih prava, a između redova se može pročitati nadolazeća ratna opasnost, blokade nekih putova te nestašica određenih životnih namirnica. Posebno se naglašavaju molitve za mir i za sprečavanje prelijevanja rata iz Hrvatske u BiH. Mnoge obitelji još tada doživljavaju sudbinu prognane Svete obitelji.

Božić bez hrane, struje, vode i toplote

Prvi ratni Božić je, uvjetno rečeno, proslavljen u katastrofalnim uvjetima. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić u svojoj poslanici poziva narod da ne klone duhom, podsjećajući da je i mali Bog morao doživjeti tešku ljudsku zlobu, ali da dobro na kraju uvijek pobijedi.

Zapisi kronike od 22. prosinca 1992. navode kako su se aktivnosti puka svele na traženje vode, malo humanitarne pomoći i kruha te ogrjeva. Također se piše da na sami Božić nije bilo struje ni vode u većini sarajevskih kvartova. Narod se snalazio kako je znao i umio.

Istočno krilo Vrhbosanske bogoslovije je „počašćeno“ granatama u novogodišnjoj noći 1993., a u kronikama se često navodi da su koncelebranti izbivali zbog nemogućnosti dolaska na sv. misu zbog ratnih prijetnji ili jednostavno nitko nije htio preuzeti odgovornost pri transportu svećenika u glavni grad.

Siromašni Božić – bolji ljudski odnosi

Božići u ratu su za mnogo građana u Sarajevu i BiH bili ispod svih granica siromaštva, s osnovnim prehrambenim proizvodima iz humanitarne pomoći te improviziranim darovima i slatkišima.

Međutim, svi se slažu u jednom: odnosi među ljudima su općenito bili bolji i osjećala se sličnost i bliskost prognanoj Svetoj obitelji za vrijeme Heroda. Ranjivost ljudskog tijela te propadljivost i prolaznost materijalnih dobara došla je do izražaja u najgorem mogućem obliku, a besmrtnost duše je nagovještavala Božju blizinu i nudila nadu koju danas zaboravljamo.

Nadbiskup Puljić je u svojoj Božićnoj poslanici za 1994. najavio pad moćnika koji ponižavaju i oduzimaju dostojanstvo i ljudska prava običnom puku te izrazio svoju pastirsku blizinu svim patnicima. Moćnici su pali, a kardinal Puljić se uvijek, nakon kraćih putovanja, vraćao u Sarajevo da bude s pukom. Nije želio status izbjeglice. U svojim poslanicama posebno je Božić čestitao djeci koja ne mogu u miru proživjeti radost Kristovog rođenja.

Božići nakon rata bili su obilježeni neuspjelim povratkom svih na svoja ognjišta te smanjivanjem broja katolika u pojedinim dijelovima zemlje. Preživjeli rat, a napustili zemlju u miru, spasili radna mjesta u ratu, a izgubili ih u poraću. Tranzicija je učinila svoje dok polako materijalizam prevladava: manjina se bogati, a većina životari. Kriminalna privatizacija i pljačka društvene imovine državu su bacile na koljena, a to se osjetilo u statistikama koje je pravila Katolička crkva u BiH. Sve je manje rađanja i krštenja, a sve više starijih i onih koji napuštaju zemlju. Čovjek se generalno okrenuo samo sebi i svojim problemima, ne misleći na bližnjeg.

Shopping centri postaju katedrale materijalizma

Što imamo danas? Više od 15 godina nakon završetka rata imamo iskrivljenu sliku Božića. Izgleda da se svake godine ponavlja ista priča. Neograničen broj shopping centara koji svojim svjetlucavim natpisima, milijunima ukrasa, prividnim sniženjima, neodoljivo niskim ratama, privuku tisuće i tisuće ljudi koji polaze u kupnju skoro svega što se nađe pred njima. I onoga što im treba i onoga što im ne treba.

Mjesecima prije Božića slušamo o krizi, otkazima, recesiji, padu eura, totalnoj ekonomskoj kataklizmi i sve većem broju gladnih, a onda kreće kupovina. Kao da se zaboravlja vrijeme kad se nije imalo novaca ili se, jednostavno rečeno, kupovinom potiskuju nezadovoljstva nagomilana tijekom godine.

Čini se da većina ljudi sastavlja kraj s krajem. Tjedan pred Božić se u medijima ponavlja da će većina vjernika, pogotovo onih po gradovima, imati poluprazne košarice u recesijskoj godini. Statistički podaci govore da je potrošačka korpa mnogo skuplja od prosječne plaće.  Mediji uopće ne pospješuju sliku društva i trude se zarad nekoliko klikova na portalima ili povećanja tiraža za stotinjak primjeraka poturati sve mračnije i mračnije ekonomske scenarije. Taman kada ljudi povjeruju u to, dođe vrijeme „za šoping“.

I gle čuda, vrećice i košare sve su punije i punije... Klasičan primjer iz zemalja gdje žive Hrvati. Oni malo trezveniji se uvijek čude kako ljudi koji ništa ne rade, ili rade u propalim tvrtkama gdje su plaće neredovite, mogu priuštiti sebi toliko kupovine, ponekad i više od onih koji imaju redovite plaće.

 „Nema se, što se može? Ali znaš, već ćemo to nekako kasnije platiti, nešto ćemo smisliti, možda i euro propadne pa da ne izgubimo ušteđevinu“, uobičajeni su odgovori na pitanje kako i zašto se troši toliko obično još nezarađenog novca.

I tako bude kod mnogo ljudi, troši se više nego što se ima, iako su kartice već „debelo u minusu“. Tržni centri su jednostavno usavršili psihološke načine kako izmamiti novac (koji još i nije zarađen), tako da se i oni najtvrdokorniji antimaterijalisti ne mogu snaći i obično potroše određenu svotu novca. Gledajući sve reklame i neodoljive popuste čovjek može pomisliti da je jedini način ne potrošiti previše jednostavno se izolirati i nemati komunikaciju za svijetom. To je, naravno, nemoguće i zna se kako se zovu ljudi koji to čine.

Materijalizam se osjeti na svakom koraku i u svim segmentima ljudskog života, a božićno vrijeme je jedan od pravih mamaca, čak i za one koji malo troše.

 Galopirajući materijalizam sam sebi svrha

Koliko god se danas trudili i „odlučivali“ da iduće godine nećemo biti tako rastrošni te obećavali da nećemo kupovati skupocjene darove i natjecati se u „šopingu“ s imućnijim od sebe, teško ćemo u tome moći uspjeti. Takav je duh vremena. Još je stara kineska poslovica tvrdila da, ako ne trošiš novac, nigdje nisi dobrodošao. Danas se samo potrošač i konzument cijene.

Jasno je da se davno izgubio pravi smisao Božića u duhovnom smislu. Međutim, galopirajući materijalizam ne može donijeti sreću koju mislimo da možemo kupiti skupocjenim darovima. Svjedočanstva iz zemalja koje su prošle veliku ekonomsku krizu ili bankrot, kao što je npr. Argentina krajem prošlog stoljeća, potvrđuju činjenicu da su najbolji Božići oni koji se provedu skromno, s malim darovima u krugu obitelji bez velike ekstravagancije. Zapravo, to i jest pravi smisao Božića, skromnost, duhovnost i klanjanje trajnim vrijednostima.