Diljem planete Zemlje 20. lipnja se obilježava kao Svjetski dan izbjeglica. Dan je to kada imamo prigodu sjetiti se svih onih ljudi koji su još uvijek raseljeni. Dom nije tek puka zgrada, kuća ili stan, već mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno i gdje mu je udobno. Šesnaest godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, i deset godina nakon obilježavanja prvog Svjetskog dana izbjeglica, u BiH još uvijek ima oko 100.000 raseljenih ljudi. Iako nema točnih podataka navodi se brojka od 6.000 krajnje ugroženih koji žive u kolektivnim centrima diljem zemlje.
Irak i Afganistan imaju najviše izbjeglica
Procjenjuje se da danas u svijetu ima oko 15 milijuna izbjeglica koje su morale napustiti svoje domove zbog konflikta ili progona, a više od tri četvrtine njih je u zemljama u razvoju.
Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) procjenjuje da najmanje šest milijuna izbjeglica diljem svijeta živi na rubu egzistencije, jer se u izgnanstvu nalaze pet ili više godina. Također se navodi da su mali izgledi povratka kući ili legalnog naseljavanja u zemlji u kojoj se sada nalaze. Porazna je činjenica da većina izbjeglica živi u zemljama u razvoju, a u najsiromašnijim državama svijeta živi 80% svih izbjeglica.
Danas u svijetu najveći broj izbjeglica dolazi iz Afganistana i Iraka, što čini skoro polovicu svih izbjeglih osoba koje se nalaze pod zaštitom UNHCR-a. Svjetska ekonomska kriza dodatno je pogoršala ionako težak položaj izbjeglih i raseljenih diljem svijeta jer su se i oni koji su do tada pomagali okrenuli sami sebi.
Iako se na problem tih ljudi treba ukazivati svaki dan, Svjetski dan izbjeglica je posebna prigoda o raseljenima govoriti više nego inače. Nažalost, domaću i svjetsku javnost je potrebno animirati kako bi se shvatila ozbiljnost problema.
Zbog toga je i glumački par Brad Pitt i Angelina Jolie prošle godine, u pratnji osoblja UNHCR-a, posjetio kolektivni izbjeglički centar Splavište koji se nalazi nekoliko kilometra od Goražda skrećući pozornost na težinu problema. Iako posjet nije bio najavljen povod je bila nužnost ukazivanja na potrebe ljudi smještenih u kolektivnim centrima, s posebnim naglaskom na korisnike UNHCR-ovih projekata.
Tužno je što i danas ne bismo znali za postojanje tog kolektivnog centra da ga nisu posjetile hollywoodske zvijezde.
Danas se u BiH više od 150 objekata koristi za kolektivni smještaj
Premda točne brojke nisu poznate, a u Ministarstvu za izbjeglice i ljudska prava BiH danima izbjegavaju reći točan broj kolektivnih centara ili jednostavno prebacuju odgovornost sa odjela na odjel, danas se može govoriti o oko 70 kolektivnih centara. Bosna i Hercegovina podizanjem kredita pokušava riješiti problem smještaja za te ljude.
Premda je definicija kolektivnog centra relativna i može se tumačiti na različite načine, jasno je da su ti centri sramota za BiH na europskom putu u 21. stoljeću!
Sudbine izbjeglih i raseljenih ljudi vrlo su potresne, pogotovo kada se uzme u obzir da je rat završio prije 15 godina. U najvećem broju slučajeva riječ o socijalno ugroženim, starijim i iznemoglim osobama, zbog čega njihov smještaj treba riješiti izgradnjom kompleksnijeg zdanja, što planira, primjerice, Općina Derventa. Osobe u kolektivnom smještaju bi, osim naravno potpunog smještaja, imale i odgovarajući medicinski tretman.
Poražavajući su i različiti podaci koje iznose određena ministarstva u medijskim istupima. Prema jednima, u kolektivnim centrima i alternativnom smještaju u Federaciji BiH boravi manje od 10.000, a u RS oko 5.000 osoba, dok se s druge strane navode podaci o 2.500 obitelji u kolektivnim centrima s oko 7.000 članova u Federaciji BiH.
Prema informacijama koje smo dobili iz UNHCR-a u BiH postoji 158 kolektivnih smještaja u kojem živi 8.500 osoba, dok se u cijeloj BiH nalazi 113.000 međunarodno raseljenih osoba.
Popis stanovništva i pranje novca
Velik problem je neodržavanje popisa stanovništva. Više od 20 godina BiH nema točne podatke o svom stanovništvu. Mnoge zemlje su nakon ratova ili prirodnih nepogoda organizirale popise kako bi ustvrdili stvarno stanje na terenu i tako umanjili mogućnosti manipulacije pogrešnim podacima, međutim, u BiH to nije slučaj. Izgleda da većini odgovara takvo nejasno stanje.
Još jedan od problema je konstantno trošenje novaca na „istraživanja i obimne analize“. Jasno je da mjerodavna tijela i humanitarne organizacije tako peru novac i sebi povećavaju plaće, a od toga nikakve koristi nemaju oni najpotrebitiji. Nije rijedak slučaj da se svake godine rade istraživanja na istom području i planiraju akcije koje na kraju ne budu ni započete.
Silni novci su utrošeni na analize u vezi s rješavanjem problema kolektivnih centara, a rezultata nema. Dokle? Izgleda, samo Bog zna!
Nema komentara:
Objavi komentar