Obilježavanje 16 godina od vojno-redarstvene akcije - Što je ostalo nakon Oluje?

Početkom kolovoza u Republici Hrvatskoj kroz proteklih 16 godina slavi se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja kao podsjetnik na slavne dane iz ljeta 1995. kada je Hrvatska vojska oslobodila okupirani dio svoga teritorija i vratila ga pod ustavno-pravni poredak RH. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata, a u čitavoj akciji oslobođeno je 10 400 četvornih kilometara ili 18% ukupne površine Hrvatske.

Nakon četverogodišnje okupacije skoro trećine hrvatskog teritorija, života mnogih građana u izbjeglištvu i u strahu od neprijateljske odmazde, brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa,vojno-političkom vrhu nije preostalo ništa osim oružanom silom oslobodi odmetnute krajeve.

Nitko nije želio ciparski scenarij vječitih pregovora

Kad se uvidjelo da se vojna situacija u BiH zaoštravala, skoro mjesec dana nakon genocida u Srebrenici i okruženja bihaćke enklave, vojno-politički vrh na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom odlučuje da je pravo vrijeme za pokretanje akcije. Nitko u Hrvatskoj tada nije želio ciparski scenarij višedesetljetnog pregovaranja i podijeljene zemlje koja bi uvijek bila žarište sukoba.

U svitanje 04. kolovoza 1995. došlo je vrijeme za pokret. Bila je to u taktičkom i strateškom smislu vojna operacija koju će, zahvaljujući njenoj uspješnosti, dugo izučavati brojni vojni povjesničari. Oslobađanjem Knina, središta pobune u Hrvatskoj, ostvaren je najvažniji strateško-politički i vojni cilj cijelog Domovinskog rata. U samo 84 sata vojno-redarstvene operacije Oluja, Hrvatska vojska ostvarila je sve zacrtane ciljeve. Bili su to slavni dani kada se cijela Hrvatska veselila.

Danas se postavlja pitanje što je 16 godina poslije ostalo od Oluje. Je li ponos i radost zamijenila tuga i depresija?  Mnogi mogu pomisliti kako su osim okusa pobjede i nacionalnog ponosa ostali gorki okusi nametnute „kolektivne odgovornosti za progon Srba“, presuda Haaškog tribunala, loše privatizacija te još desetine problema koje tište svaku zemlju u tranziciji.

Zaborav i orvelijansko mijenjanje povijesti

Pojavljuje se još jedna tendencija, a to je zaboravljanje ili umanjivanje zločina počinjenih za vrijeme srpske okupacije te uvećavanje zločina koji su se dogodili za vrijeme Oluje. O tome svjedoče i haaške presude u kojima napadači dobijaju nekoliko puta manje kazne od branitelja i to za brojno veće zločine. Šezdesetak granata na Knin je prekomjerno granatiranje, a za srpsko neselektivno granatiranje Vukovara, Županje, Vinkovaca, Zadra, Osijeka, Šibenika, Slavonskog Broda, Kutine, Gospića i stotine bezimenih sela, većina napadača nikad neće odgovarati.

Dok se govori o „genocidu nad Srbima“ i „planiranom progonu“ svih pripadnika tog naroda kao i sprječavanju njihovog povratka, istovremeno se zanemaruju bitne činjenice.

Prije svega, stvari treba postaviti na svoje mjesto. Hrvatska je bila napadnuta, a dio teritorije je pobunom odvojen od ustavno-pravnog poretka ostatka zemlje zarad prekrajanja međunarodno priznatih granica. Sama ta činjenica čini Oluju legitimnom akcijom koju svi Hrvati ne smiju prestati smatrati čistom i časnom pobjedom.

Ne može se zaboraviti radost povrataka prognanih Hrvata i ostalih naroda svojim kućama, kao ni otklanjanje artiljerijske opasnosti po slobodne hrvatske gradove te ponovno spajanje juga i sjevera zemlje.

Otvorena i goruća pitanja

Međutim, zbog svega što se nakon Oluje događalo od lopovluka, pljački, paljevina, ubojstva srpskih civila, nezaposlenosti u reintegriranim krajevima pa i čitavoj Hrvatskoj te teškoj gospodarskoj krizi, tajkunima do loše privatizacije, veliki dio građana Hrvatske je ogorčen.

Zato je danas sama radost zbog oluje Oluje „zasjenjena“ lošim događajima koji su slijedili godinama nakon nje. Razumljivo kako entuzijazam splašnjava zbog razočaranja općom političkom klimom i lošom gospodarskom situacijom.

Brojne afere i političari koji za vrijeme obljetnica nastoje dobiti koji bod kod svojih birača, nimalo ne pridonose ugledu te slavne pobjede.

Očito je kako je vidan pomak u razmišljnju. Za razliku od prije nekoliko godina, mnogi će danas otvoreno priznati da su se događale pljačke i zločini nad Srbima koji su ostali. Međutim, uvijek treba znati kako to nije bilo planirano ni sustavno provođeno kako se možda čini iz haaških nepravomoćnih presuda.

U mjestima povratka za izbjegle Srbe i iz BiH naseljene Hrvate toliko godina nakon Oluje mnogo je otvorenih i gorućih problema u vezi s imovinom, a postoje i međunacionalne tenzije.

Oslobođena područja su ostala pusta

Jedina prednost u odnosu na devedesete godine je službena retorika koja otvara prostor za „više osjećaja“ za probleme i barem na riječima postoji želja za njihovo rješavanje. Očito je kako Hrvati i Srbi još uvijek imaju o Oluji oprječne stavove. Između ova dva, potpuno suprotstavljena mišljenja, sasvim oprečnih političkih opcija, cijela je lepeza mišljenja o Oluji. Međutim jasno je kako se temeljne ocjene nisu izmijenile ni nakon 16 godina.

Za većinu Hrvata riječ je o oslobađanju, a za većinu Srba o okupaciji i progonstvu pa čak i genocidu.
Još jedan veliki problem su pusta područja u kojima su nekad živjeli Srbi. Danas se mladi ljudi rijetko vraćaju odakle su pobjegli 1995. Uglavnom se vraćaju stariji koji čuvaju ognjišta dok ne umru ili ne prodaju kuće. Također, postoji mnogo nepravilnosti u vezi s imovinom. Mnogi Srbi koji su se vratili, i dalje se ne mogu pomiriti s činjenicom da postoji Hrvatska država, a mnogi Hrvati se ne mogu pomiriti s tim da su se Srbi vratili.

Na prostoru Banije, Korduna, Like i dijelova sjeverne Dalmacije ne samo da nema Srba, nego nema ni Hrvata. Zasigurno je depresivno gledati ta ispražnjena sela, među kojima neka još uvijek nemaju struju te neuređene ceste.

Prostor bez ljudi, zarastao i pust podsjeća na neke krajeve bivše Jugoslavije poslije 1945. kada je domicilno neslavensko stanovništvo napuštalo svoje domove ostavljajući praznine: prostorne i demografske.

Gospodarska je situacija osjetno bolja u hrvatskim povratničkim selima i mjestima jer se nakon Oluje, ipak, vratila većina tamošnjeg stanovništva.

Bez Oluje ne bi bilo današnje Hrvatske

Kada se uz sve navedene probleme nadoda nepravedni rad haaškog tribunala kojemu nije cilj ni pravda ni pravo nego izjednačavanje krivice i kriminalizacija Oluje, postaje jasno zašto određeni dio građana Hrvatske burno reagira i na sami spomen Domovinskog rata, odbijajući bilo što o Oluji i pojedinačnim zločinima koji su se tijekom nje dogodili.

Na kraju se možemo pitati što je ostalo od Oluje?

Mnogi ljudi ono što imaju smatraju normalnim, a ono što nemaju smatraju velikom nepravdom i nesrećom. Zato se ne smije zaboraviti kako hrvatski narod danas ima slobodnu i neovisnu državu koja omogućava kako osobni tako i društveni rast: slobodan život, obrazovanje, biranje vlasti i život bez straha za sebe i bližnje, što danas ne bi bilo moguće bez Oluje.