Idejnom strukturom i fenomenologijom totalitarističkih ideologija koje su zahvatile čovječanstvo u XX. stoljeću bavi se veliki broj filozofa, politologa, sociologa, teologa i povjesničara. Sami površinski pregled njihovih stajališta pokazuje da je malo pitanja u vezi s kojima postoji opća suglasnost. O industrijaliziranom masovnom ubojstvu koje su počinili nacisti uvijek se mogu voditi duge rasprave i polemike, međutim jedna je stvar teoretizirati i statistički promatrati brojke i slike zločina, a potpuno druga biti na mjestu zločina gdje je planski pogubljeno više od 100.000 ljudi.
Za vrijeme našeg boravka u Austriji, kako nam čitav odmor ne bi protekao u bezbrižnom turističkom razgledanju gradova i sela, odlučili smo dio vremena odvojiti za organizirani posjet najpoznatijem koncentracijskom logoru na teritoriji te srednjoeuropske države- Mauthausenu.
Tisućljetno selo čije ime stvara jezu
Povijest nam govori da je ovaj koncentracijski kamp bio i najveći nacistički logor za vrijeme Drugog svjetskog rata na području današnje Austrije. Nalazio se pored prelijepog srednjovjekovnog sela Mauthausena, 15 km istočno od Linza. Danas to selo ima oko 4.000 stanovnika i nosi teški biljeg iz prošlosti. Čak i za vrijeme Prvog svjetskog rata u njegovoj blizini je bio logor za vojne zarobljenike.
Logor pored Mauthausena je postojao od 8. kolovoza 1938. do oslobađanja, kojeg su izvršile američke postrojbe 11. oklopne divizije, 5. svibnja 1945.
U skoro cjelodnevnom posjetu ostacima ovog koncentracijskog kampa došli smo nakon brzinskog obilaska grada Linza. Ulazak u logor je besplatan ako se dolazi organizirano, a naš vodič je bio izrazito elokventan i raspoložen mladi profesor povijesti, rođeni Austrijanac koji se nije ustručavao odgovarati i na najosjetljivija pitanja iz povijesti. Našu skupinu su doslovce činili ljudi iz cijelog svijeta, od Kolumbijaca do Mongola.
Oblačan i tmuran dan samo je pospješio tugu koju smo svi očekivali znajući kamo smo se zaputili. Mnogi su se kasnije i razočarali što nisu ostali u Linzu. Povijesne lekcije izgledaju daleke i drugačije, nekako blaže, kad se uče iz knjiga.
Nogomet je bio popularan među stražarima u logoru
Prema ustaljenoj praksi izlaganje o logoru se započinje pored nogometnog igrališta koje je nekoć služilo za zabavu čuvarima, vojnicima i ostalom logorskom osoblju. Utakmice su se odigravale stotinjak metara od zida koji je okruživao logoraše. Vjerojatno su logoraši mogli ponekad iz daljine vidjeti bezbrižne čuvare kako u dokolici igraju nogomet. Nikada nećemo saznati što su tada osjećali.
Danas su od igrališta ostale samo konture tribina, a barake vojnika i čuvara koje su se nalazile tik do stadiona uništene su nakon oslobađanja kako bi se ispod njih zakopali ubijeni da se ne bi širile bolesti.
Odmah na početku smo bili zaprepašteni, iako još nismo ni kročili u logor. Vojnici i čuvari na stadionu imali su svoju vrstu koja je nedjeljom regularno sudjelovala u nižoj nogometnoj ligi Austrije dok su se za to vrijeme nekoliko desetina metara u barakama nad bolesnim odvijali opskurni medicinski eksperimenti. Svi bolesni, povrijeđeni i slabi logoraši su bili predodređeni za monstruozne eksperimente, jer nisu bili od koristi.
Komentirajući srušene barake i uništeno nogometno igralište vodič je naglasio da se u prvim godinama poslije rata uopće nije planski znalo što će biti s logorom. S obzirom da je čitav kompleks oslobodila američka vojska, povijesni ostaci logora su dijelili sudbinu samovolje bahatih Amerikanaca. Budući da nitko nije razmišljao o sjećanjima na stravične zločine i upozorenju za buduće generacije dio po dio logora je uklanjan prema dnevnim potrebama. Mjesni austrijski političari su početkom 1950-ih željeli što prije ukloniti ostatke logora kako bi pokušali izbrisati tu neizbrisivu mrlju na savjesti.
Tek kada su se, nakon nekoliko godina, preživjeli logoraši usudili vratiti na mjesto stravičnog zločina, došlo se na ideju o konzervaciji preostalog dijela logora.
Dijelovi logora više ne postoje
Nažalost, šteta je već učinjena. Veliki dio baraka koje nisu srušene istrunuo je, a dijelovi logora i kamenoloma su iskorišteni za gradnju okolnih kuća ili su jednostavno nestali.
Slušajući predavanja vodiča dolazili smo do šokantnih podataka: logor, iako državni, zapravo je osnovala privatna tvrtka s ciljem ostvarenja profita na obradi kamena.
Taj kamen, natopljen krvlju prisilnih radnika, i danas krasi neke građevine i mostove koje su preživjele savezničko bombardiranje Austrije.
Prvi logoraši su bili politički zatvorenici – neprijatelji nacista iz vremena prije anschlusa, dakle političari i obični Austrijanci koji su otvoreno kritizirali Nacionalsocijalističku stranku. Nakon njih su u logor počeli dopremati: homoseksualce, Rome, Židove, vojne zarobljenike s Istoka, Slavene, španjolske revolucionare, britanske vojnike... Zna se za slučajeve da su ljudi pukim nesretnim slučajem završili u logoru i više se nikada nisu iz njega mogli izvući. Jednostavno su bili u krivo vrijeme na krivom mjestu kada su se formirale kolone za odlazak na prinudni rad.
Kasnije smo na internetskoj stranici logora Mauthausen gledali iskustva preživjelih, a jedan od njih je rekao da nikada nije saznao zašto je bio u logoru, a drugi preživjeli kaže da po dolasku u logor nije ni znao pojam riječi „politika“.
Svoj daljnji obilazak prostora oko logora nastavljamo slušajući predavanja o spomenicima pojedinih zemalja koje su odlučile poslije završetka rata podsjetiti na svoje ubijene državljane. Jedan od veličanstvenijih memorijalnih zdanja je izraelski spomenik ubijenim Židovima, dok je najmlađi spomenik podsjetnik na stradale Rome.
Na ovom lokalitetu između desetak drugih nalazi se i jugoslavenski spomenik, podsjetnik na ovdje stradale pripadnike narodâ iz bivše Jugoslavije. Veliku pozornost je izazvao i spomenik ubijenoj djeci načinjen kao ljuljačka i tobogan koji se pretvara u zimske saonice.
Stepenice smrti pored kamenoloma
Nakon memorijalnog dijela krenuli smo ka kamenolomu i Stepenicama smrti. Riječ je o 186 stepenica, zajedno visokih 31 metar, koje su vodile iz kamenoloma prema logoru. Logoraši su iz kamenoloma morali iznositi granitne ploče, a na tim stepenicama je, kroz nesretne slučajeve i ubojstva nastradalo tisuće logoraša. Čuvari su se zabavljali time da bi logoraše, koji bi u koloni nosili granit, obarali na zemlju, tako da bi padom jedan logoraš oborio drugoga, te bi se njih nekoliko kotrljalo zajedno s kamenjem koji su nosili. Za dobro osmišljeno ubojstvo čuvari bi dobili nagradu – slobodan dan, a za onesposobljene radnike su slijedili medicinski eksperimenti i sigurna smrt.
Pored Stepenica smrti, na rubu kamenoloma nalazila se 50 metara visoka gotovo okomita stijena. Čuvari logora bacali su logoraše s vrha koji bi, ili pali u vodu i utopili se, ili bi se razbili o stijene.
Skupina Židova iz Nizozemske, dovedena na ljeto 1942. bačena je u provaliju prilikom posjete Heinricha Himmlera, koji je spomenuto mjesto cinično nazvao Zid padobranaca.
Stepenice smrti i danas zbog svoje konfiguracije predstavljaju tešku prepreku i bez ogromnog tereta kojeg su inače logoraši morali nositi. Napravljene su neravno kako bi se logoraši povrijedili dok bi radili jer je to značilo smrt – logoraš koji ne može raditi uopće nije potreban. Zabilježeni su podaci o tome kako su najjači logoraši iznijeli i kamenje od 50 kilograma uz Stepenice smrti. Svakodnevica u logoru imala je za cilj uništavanje volje logoraša, s mučenjima, prinudnim i besmislenim radom koji bi ubijao logorašima svaki smisao za normalan život.
Dok smo bili u obilasku logora mnogima i u modernim tenisicama bio je problem sići i popeti se uz stepenice, a od vodiča smo čuli da su neuhranjeni logoraši imali drvenu ili drugu neodgovarajuću obuću dok su nosili teret. Zaista je pravo čudo kako su onda neki među njima mogli mjesecima i godinama obavljati ove besmislene zadatke i ostati živi.
U dolini kamenoloma danas se i dalje nalazi jezero u kojemu su se utapali logoraši, međutim, kamen se više ne izvlači tako da je zelenilo osvojilo veliki dio ovog dijela logora. Trava i raslinje su prekrili mjesto zločina, ali okomita stijena s koje su bacani logoraši i dalje stoji i pokazuje svoju zastrašujuću visinu.
Nakon kamenoloma i kratkog odmora za „presabiranje“ misli uputili smo se unutar zidina logora slušajući predavanja našeg vodiča.
Logoraši su zidom i električnom energijom odvojeni od svijeta
Do 1945. u Mauthausen i njegove sporedne logore deportirano je oko 200.000 osoba. Među njima je bilo ljudi iz više od 30 različitih nacionalnosti. U logoru su također bili zatvoreni mladi i djeca. Posljednji logoraški broj bio je 139.317, s on je izdat početkom svibnja 1945. Treba napomenuti kako sovjetski vojni zarobljenici nisu brojani u logoraše, zato je konačna brojka logoraša veća. Kako nam je rekao vodič, najmanju mogućnost za preživljavanje u ovom logoru su imali Židovi, Romi i zarobljenici s istočnog bojišta.
Nakon dolaska prvih logoraša njihov je zadatak bio izgradnja polazne četiri barake, ali i rad u kamenolomu. Nedugo nakon toga, logor je imao 14 baraka i najveći dio logoraša radio je za vojnu industriju, pogotovo nakon bitke u Staljingradu. Uvidjevši da se ratna sreća okreće, malo su se popravili odnosi prema logorašima i to samo iz razloga potrebe za radnom snagom. Ubijanja su, međutim, i dalje nastavljena.
Ukupna površina logora s trgom za smotru bila je 25.000 m², logor za bolesne je imao oko 15.000 m², a šatorski logor 16.000 m².
Normalne barake bile su veličine 52m x 8 m, a podijeljene na dva dijela. Svaki se dio sastojao od dvije sobe, prostora za boravak i spavaonica. Većina logoraša nije se smjela zadržavati u prostorijama za boravak koje su služile kao spavaonice za upravitelje baraka. Glavni logor bio je ograđen zidom visokim 2.5 metra u dužini od oko 1.700 m. Na vrhu je bila montirana žica u kojoj je bila električna energija visokog napona. Logor za bolesne bio je ograđen dvostrukom bodljikavom žicom, priključenom na električnu energiju visokog napona.
Čuvari, pripadnici SS-a imali su neograničene ideje u ponižavanju i mučenju logoraša. Logoraši su, primjerice, morali satima mirno stajati, ili u noći 10-20 puta skakati kroz prozor, valjati se u blatu i nakon toga prati odijela i tome slično...
Zaboravite svoje ime, vi koji ulazite ovdje
Nije bila rijetkost da logoraši pokušaju pobjeći, međutim stravična je bila činjenica kako su u njihovom hvatanju sudjelovali i obični farmeri koji žive oko logora. Austrijanci jednostavno nisu znali, ili nisu htjeli znati da su se tu događali zločini. Mnogi su mislili da su u logoru: kriminalci, ubojice, ratni zločinci s istoka, ljudi prema svojim zaslugama, zato su sudjelovali u lovu na odbjegle. Nepoznavanje mjesnog jezika i brojne prepreke unutar granica Austrije sprečavale su logoraše da prežive vani. Mnogi su vraćeni, ako bi preživjeli lov, u logor i ubijeni radi upozorenja drugima. Zaista je bilo stravično gledati mirne zelene predjele oko logora i oranice koje kriju sjećanje na patnje tisuća ljudi.
U dijelu između očuvanih baraka slušali smo o proceduri koju su prolazili dopremljeni zatočenici. Iako su već do dolaska u logor prošli mnoge torture tu ih je čekalo dodatno poniženje. Dobivali bi broj koji je ubuduće postajao njihovo ime. Prijašnje ime i prezime više nije postojalo. Sve njihove dragocjenosti i odjeća bili su otimani. Oni koji su imali zlatne zube i umjetničke tetovaže na tijelu – popisani su .
Nakon dezinfekcije i šišanja mnogi su morali stajati na suncu ili snijegu čekajući daljnja naređenja. Neki su umirali prilikom dolaska u logor od prebijanja ili hladnoće koja je zimi znala biti i do -25° C.
Iako je većina iz naše „međunarodne“ skupine znala za strahote koje su se odvijale u logorima mnogima je sama priča o industriji zločina bila dostatna za suze i odustajanje od obilaska. Na većinu pitanja koja je postavljao vodič, odgovore je znala samo naša „delegacija“. Jesmo li samo manje stidljivi za pričanje pred više ljudi na engleskom ili smo toliko opterećeni poviješću?... Nakon nekoliko kraćih pauza nastavljali smo dalje, ali dosta ljudi je odlučilo napustiti obilazak logora i vratiti se u autobus jer je najgore tek dolazilo. U logor su došle dvije velike skupine turista istovremeno, međutim zbog odustajanja spojile su se u jednu.
Svoj daljnji put nastavili smo kroz sačuvane barake u kojima su cjelodnevne audio-video projekcije objašnjavale svakodnevni život logoraša. Lavež istreniranih pasa koji napadaju nemoćne logoraše i njihovi krici zauvijek se urežu u sjećanja. U sklopu baraka se nalaze i brojne informacije o logoru koje su posjetitelji mogli čitati; tu su i makete logora, svjedočanstva preživjelih i razni artefakti iz tog razdoblja.
Plinske komore i krematorij
Nakon obilaska sačuvanih baraka krenuli smo u najstrašniji dio logora, ono što danas zovemo industrijom smrti. U doba dok je logor bio u funkciji postojanje plinskih komora i krematorija se krilo od logoraša. Svi su mislili da idu na obično tuširanje, međutim njihova sudbina je već bila zapečaćena i zvala se Ciklon B. U preuređenim dvoranama za tuširanje umjesto vode izlazio je smrtonosni plin koji bi ubijao logoraše čija su tijela čuvana u velikim hladnjačama.
U ovom dijelu logora se među posjetiteljima osjetila velika tuga. Od velike skupine ostala je samo nekolicina koja može stati u sobu prosječne veličine.
Riječi više nisu bile potrebne. Bez objašnjenja vodiča prolazili smo kroz prostorije za koje smo znali kakva im je bila namjena.
Prostorija u kojoj su se vadili zlatni zubi ugušenih logoraša i odvajala koža koja ima tetovažu i konačni počinak u pećima za spaljivanje bile su vrhunac čitavog posjeta logoru. Pokoji bljesak fotografskog aparata i tužna lica bilo je sve što se moglo vidjeti i čuti od ljudi. I to je bilo dovoljno.
U prostoriji za spaljivanje ubijenih svuda po zidovima nalaze se imena logoraša, s fotografijama ili bez njih. Brojni europski jezici s posvetama novi su podsjetnik o širini zločina... Nakon svega je ostala samo tišina u kojoj je svatko ostao sam sa svojim mislima i kiša koja je napolju počela padati.
Kapelica – oaza duhovnog mira na mjestu strahota
Nakon što smo krenuli napustiti logor vidjeli smo u jednoj od baraka kapelicu. Vodič nam nije naglasio da je ovaj logor imao mjesto za molitvu. Na ulazu u nju uklesano u kamenu stoji da je blaženi papa Ivan Pavao II. posjetio logor 24. lipnja 1988. i molio u njoj za sve žrtve nacizma. Mala kapelica je duhovna oaza mira na mjestu na kojem je toliko zla počinjeno.
Ukrašena je slikama sveca Katoličke crkve koji je također ubijen u logoru. Sv. Maksimilijan Kolbe, inače franjevac konventualac, deportiran je u logor Auschwitz.
Kapelica je bila posljednje mjesto u logoru koje smo obišli i u njoj se pomolili za ubijene.
Putujući u nazad u tišini autobusa nismo mogli ne pitati se zašto postoji zlo, logori, totalitarizam...
Nakon Drugog svjetskog rata svjetski su moćnici rekli nikad više, međutim to „nikad više“ se nažalost ponovilo toliko puta, u što smo se početkom devedesetih i sami uvjerili.
Zašto se zlo dogodilo i zašto se ponavlja?
Nedvojbeno je da totalitarizam i danas duboko utječe na um ljudi, a još uvijek se burno raspravlja o razlogu zbog kojeg su u ime „višeg interesa“ počinjene tako strašne okrutnosti. Od 1945. povjesničari, psiholozi pa i teolozi pokušavali su shvatiti i objasniti tu nezamislivo izopačenu pojavu kao što je bio nacizam. Dok su se znanstvenici uglavnom bavili bitnim gospodarskim, društvenim i povijesnim čimbenicima koji su oblikovali nacističku ideologiju, obični čovjek se pita kako se to zlo dogodilo i zašto.
U kasnijim suđenjima zločincima stvari su još više izlazile na vidjelo. Mnogi su mislili da čine ispravnu stvar za viši državni interes, drugi su samo „slušali naredbe“.
Zlo ovolikih razmjera se, dakle, može pojaviti prilikom pokušaja ostvarenja planiranih ideoloških i političkih programa. Za to se kao primjeri uzimaju politike nacizma i komunizma koje su imale utopijske ciljeve. Da bi se izgradilo društvo iz snova i sve ono što su idealisti zamislili, moraju se oni koji stoje kao prepreka tome (neprijatelji rase, neprijatelji nacije, neprijatelji radničke klase... ) istrijebiti, ukloniti s puta, uništiti...
Za razumijevanje svijeta današnjice pojam zla zauzima veoma važno mjesto. Živimo, radimo i izloženi smo zlu. Većina od nas zaboravlja zlo da bismo žestoko i brutalno bili podsjećani na njega ponovno. Spoznaja o zlu pobjeđuje samo u kratkim razdobljima da bi zlo bilo ponovo zaboravljeno.
Čineći zlo protiv čovjeka istovremeno se čini zlo protiv Boga. To se naročito odnosi na užase koje izvršava jedna skupina ljudi prema drugoj. Ovo planirano, organizirano, kolektivno zlo ima svoj vrhunac u genocidu: gasne komore u Auschwitzu, arhipelag gulaga, „polja smrti“ u Kambodži, „etničko čišćenje“ u BiH... Nažalost, ne manjka primjera ni danas.
Iako je logor Mauthausen djelovao tolike godine za vrijeme kojih su se počinili užasni zločini, dobro je ipak na kraju pobijedilo u svibnju 1945. kada su preživjeli logoraši oslobođeni, a ideologija koja je pobila tolike nedužne poražena. Na nama je ne zaboraviti i izvući pouku za budućnost.
Nema komentara:
Objavi komentar