Afrika, sinonim za misije, još uvijek je kao suha zemlja, žedna, ali ne i bez ploda. Tlo Crnog kontinenta nije bogato samo dijamantima koje zapadnjaci bešćutno grabe ostavljajući afričkoga čovjeka robom njihovih nezasitnih požuda za bogaćenjem na račun i štetu drugih. Afrički kontinent, između ostaloga, bogat je svojom prihvatljivošću za riječ Božju, svojim predanjem Bogu kad Ga upozna.
Žetva je velika, a radnika na njivi Gospodnjoj nikada nije dosta. Povodom obilježavanja Misijske nedjelje željeli smo saznati stanje misijskog duha u Crkvi u Hrvata, ali i Crkvi uopće. Zato smo razgovarali s don Ivanom Štironjom, novim ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH.
Don Ivan je rođen 1960. u Pješivcu, tadašnja župa Prenj, danas Aladinići, u obitelji s desetero djece. Osnovnu školu završio je u Crnićima, a gimnaziju u Dubrovačkom sjemeništu kod isusovaca. Bogoslovni studij pohađao na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Sarajevu, a za svećenika Trebinjske biskupije zaređen je u mostarskoj katedrali 1986. Već kao mladomisnik don Ivan se javio u misije, a misijsku je djelatnost obavljao u župi Kaning'ombe u biskupiji Iringi u Tanzaniji (1988. - 1992.). Jedno vrijeme je djelovao i u biskupiji Hamilton u Kanadi.
Pokazao se odgovornim promicateljem raznih inicijativa u korist općih misija i posebno hrvatskih misionara. Služi se, osim materinjeg hrvatskoga, engleskim, talijanskim i afričkim kisvaili jezikom.
Poštovani don Ivane, pretposljednju nedjelju u listopadu od 1926. slavimo kao Misijsku nedjelju. Što mislite je li misijski žar pomalo utihnuo? Je li se svaka mjesna Crkva «zabavila svojim problemima» te smo svi skupa zaboravili važnost misija i sveopću Isusovu poruku?
Svjetski dan misija. Da, Papa Pio XI. je 14. travnja 1926. ustanovio Svjetski dan misija ili kako to pučki kažemo Misijsku nedjelju. Tako ove godine već 85. put Crkva u cijelome svijetu, predzadnje nedjelje u listopadu, duhovnom i materijalnom potporom obilježava taj Dan.
Misijski žar. O misijskom žaru teško je davati ocjene. Mi nikada ne znamo koliko ljudi duhovno doprinosi za evangelizaciju. Postoje pokazatelji koji upućuju na nedostatak misijske svijesti koja bi trebala biti prisutna osobito u župnim i redovničkim zajednicama. Živimo u vremenu kada je sve manje i manje duhovnih zvanja. Taj se fenomen ne može promatrati zasebno nego se veže za cjelokupnu situaciju, duhovnu, ekonomsku, socijalnu, odnosno obiteljsku i uopće društvenu. Zanimljivo je da je to naglašenije u naprednijim zemljama Europe koje su nekada prednjačile u broju misionara, a danas su u teškoj krizi, nemaju dostatan broj svećenika ni za svoje potrebe.
Zatvorenost u vlastite probleme. Mjesna se Crkva mora baviti svojim problemima i rješavati ih. No, ne bi se smjela zatvoriti u sebe i misliti samo na sebe i govoriti: ovo su misije, ovo je tvoja Afrika itd. To bi bila prava izdaja Isusove želje i zamisli koja se tako zorno čita u ovogodišnjoj Papinoj poruci za Svjetski dan misija: «Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas» (Iv 20,21). To se odnosi na svakoga krštenika. Dakako, na osobit način to je zadaća biskupa, pastira Mjesnih Crkava da se brinu za Opću Crkvu, a to znači da svoje vjerno stado odgajaju u suosjećanju s potrebama braće i sestara, ne samo u svojim dijecezama nego u cijeloj Crkvi. Upravo je radi toga otvorena mogućnost posudbe dijecezanskoga klera pod nazivom «fidei donum» - dar vjere. To znači da dijecezanski svećenici uz dogovor mjesnih biskupa mogu otići u misijske krajeve i u isto vrijeme pripadati svojoj domicilnoj biskupiji.
Koje su najveće zapreke misijskom djelovanju danas?
Puno je zapreka. Cijeli svijet govori o materijalnoj krizi. Mediji na sva zvona zvone o tomu. No, Crkva govori o duhovnoj krizi koja zasigurno nadilazi onu materijalnu. Međutim, mediji su u tom pogledu dobrano ili potpuno gluhi. Tako se doživljava ozračje u kojemu je prenaglašena briga za materijalnim i tjelesnim uživanjem i s druge strane nebriga za duhovno. Uz to, svjetovno i duhovno se potpuno izmiješalo tako da se ni oni koji bi istinski željeli živjeti svoje kršćanstvo zapravo ne snalaze i nemaju jasnu viziju što bi i kako trebalo biti. Takvo nesnalaženje ili stanje najčešće postaje kolijevka nebrige za bilo što ili nebrige za bilo koga. To je to po domaću rečeno: bašmebrigaštvo – ili relativizam koji Sveti Otac često spominje i naglašava. To stanje ili mentalitet zatvorenosti u sebe i u svoje potrebe suprotno je čovjekovu identitetu, a pogotovu identitetu kršćanina. A to je, zapravo, altruizam koji je novost darovana od samoga Krista Gospodina. Ta novost upravljena prema drugima veliki je dar koji se živi u vlastitoj obitelji, mjestu, župi, a onda se širi na sve krajeve, osobito misijske gdje umiru milijuni naše braće i sestara od raznih bolesti, gladi i žeđi.
Stalno slušamo o novoj evangelizaciji koju je prvi spomenuo blaženi Ivan Pavao II. Koliko se danas nova evangelizacija može dovesti u kontekst misijske djelatnosti i je li nova evangelizacija potrebna među samim «uspavanim» katolicima?
«Nova evangelizacija», kao pojam, odnosi se na dijelove Crkve koji već od davnina imaju kršćansku tradiciju. No, ta tradicija nestaje. Zato je pokrenuta ta inicijativa kako bi došlo do osvješćenja tih vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u kršćanstvu. Kad je u pitanju ta «uspavanost katolika», dolazi mi na pamet iskustvo jednoga kolege koji se zaustavio na jednom njemačkom parkiralištu radi kratka predaha. Pristupio mu je jedan čovjek i ponudio neki tisak. Upustio se u razgovor i shvatio da pred sobom ima bivšega «katolika» koji je ušao u sektu i postao «propovjednik» i širitelj «nove vjere». Svećenik, slušajući kritiku upućenu prema bivšoj vjeri i o sreći u novoj, postavio mu je pitanje je li tako svjedočio i živio dok je bio katolik. Umjesto odgovora, sugovornik se pokupio i nestao ne samo ispred njega nego i s parkirališta. Dakle, činjenica je da u promišljanjima o svojoj katoličkoj vjeri, i u preispitivanju svoje vjerničke savjesti, moramo znati riječ «katolik» ne samo staviti pod navodnike nego i pod upitnik. Uostalom, pitanje uspavanosti ponajprije se mora postaviti kada je riječ o čitanju Svetoga pisma i molitvi. Netko lijepo reče: Kaži mi koliko moliš i reći ću ti koliko vjeruješ.
Jesu li katolici sa Zapada, i mi s njima, zaboravili važnost i vrijednost misija, pogotovo onih u Africi?
Katolici Zapada zaista puno pomažu misije. Konačno, ne zaboravimo koliko su ti isti katolici pripomogli raznih crkvenih projekata kod nas u Bosni i Hercegovini. Znam da su pastoralni centar u jednoj hercegovačkoj župi izgradili mladi koji su se u Njemačkoj angažirali tako što su prikupljali staro željezo, papir, boce itd. te od utroška učinili tako veliko i dobro djelo. Od tih mladih i mi u ovoj zemlji trebamo učiti. A koliko i danas te europske kršćanske zajednice pomažu projekata u Africi, to samo dragi Bog zna. Ljubav je zaista dosjetljiva, samo se trebamo staviti u službu te Ljubavi, proširiti granice, zaboraviti na trenutak osobne apetite, pa i zbog zdravlja, i pogledati glad i bijedu u vlastitom susjedstvu, i širem okružju. I to je jedan od načina zahvale Bogu što živimo u svijetu koji ipak ima i može i dati i primiti.
Koje su najveće potrebe misionara u misijama, a koje naroda koji živi na području njihova djelovanja? Nedobronamjerni će reći da narod pristaje na krštenje radi hrane...
Svaki je čovjek potreban duhovne blizine i ljubavi. Čovjek je društveno i duhovno biće. A duh nadilazi tijelo, bez obzira što mi više naglašavamo tjelesno i materijalno. Zato bih rekao da su i naši misionari i njihovi vjernici ponajprije potrebni te duhovne blizine i ljubavi koja se napose očituje molitvom. Naši misionari u svojim nastupima uvijek pozivaju: „Molite za nas!“ A što se tiče prigovora i pristajanja na «krštenje radi hrane», mislim da ne stoji. Misionari, barem kad je u pitanju Katolička crkva, ne gledaju na vjeru nego pomažu svima. Prisjetimo se samo velikih misionara našega doba, bl. Majke Terezije, p. Ante Gabrića i brojnih drugih katoličkih misionara koji su živjeli među hindusima i muslimanima te njima itekako pomagali. Siguran sam da su svi naši živući misionari također tako veliki i čine poput Krista, spajaju čak i nespojivo.
Svjedoci smo sve većega broja duhovnih zvanja među mladima u afričkim misijama. Što mislite zašto se to događa i možemo li uskoro u Europi očekivati sve više svećenika iz Afrike?
Broj duhovnih zvanja u Africi je ujedno i priznanje misionarima kao i Crkvi koja se ne umara u pomoći ljudima u Africi. Afrički je čovjek duhovan i s posebnim poštovanjem prihvaća Radosnu vijest. To je mlada Crkva nasuprot staroj Crkvi u Europi, sve je više starih, a velikom broju mladih to ne znači puno.
U Europi već ima popriličan broj svećenika iz Afrike. Ta je Crkva mlada ne samo po broju djece i mladih nego i po broju mladića i djevojaka koji se oduševljavaju za svećeništvo i redovništvo. U tomu doprinose i Papinska misijska djela koja pomažu te mlade Crkve u školovanju svećeničkog duhovnog pomlatka. Tako i milodari koji se prikupljaju na Misijsku nedjelju i na Bogojavljenje, među ostalim, idu i za te projekte školovanja budućih svećenika. Na osobit način o tomu vodi brigu Papinsko misijsko djelo sv. Petra koje se kod nas u BiH obilježava na Veliku srijedu.
Može li se za Europu današnjice kazati da je ona misijsko područje?
Europa ne ulazi u misijsko područje. Možemo reći da je potrebna evangelizacije, nove evangelizacije, jer je izgubila osjećaj za vrjednovanje svojih kršćanskih korijena. Zato je potrebna misionarskoga pastoralnog žara. U svojoj je prenaglašenosti materijalnoga i civiliziranoga zanemarila duhovno i zaboravila važnost sakramentalnosti i sakralnosti. No, to je sasvim nešto drugo.
Što mislite, ulazi li BiH još u prostor misionarskog djelovanja?
Koji put se može čuti, nažalost, i od odgovornih ljudi iz Crkve: «Kakve misije, i ovdje su misije!» Mi možemo osjećati potrebu za pomoći, bilo u materijalnom ili duhovnom pogledu, ali to ne znači da je Bosna i Hercegovina klasično misijsko područje. Dakle, BiH nije misijsko područje. Da je to tako potvrđuje i činjenica da već pet godina nismo pod izravmnom brigom Kongregacije za evangelizaciju naroda.
Koliko trenutačno misionara s hrvatskoga govornog područja djeluje u misijama diljem svijeta?
Crkva u Hrvata ima stotinjak misionara i misionarki, uglavnom svećenika, redovnika i redovnica. Teško je znati točan broj jer se nekada dogodi da se pojedini misionar ili misionarka vrati zbog bolesti, a ne javi se misijskim središnjicama. Tu nisu ubrojeni volonteri koji odlaze na misijsko područje na određeno vrijeme.
Što konkretno jedan vjernik iz BiH može učiniti za misije?
Svaki vjernik može puno učiniti za misije. Molitva je najveći i najvažniji doprinos. Svakodnevno molitveno praćenje naših misionara, osobito molitveni doprinos bolesnih i nemoćnih nemjerljiv je dar. Uz to ako još učinimo koju žrtvu te materijalno potpomognemo misijske projekte, tada činimo sve za Isusa i još malo više. Mi u BiH već nekoliko godina imamo posebne godišnje projekte. Ove godine, od srpnja 2011. do srpnja 2012., prikupljamo sredstva za izgradnju škole u Kivumu (Ruanda) gdje djeluje naš misionar fra Ivica Perić. Uključivanje u te projekte je jedan od načina pomoći misijama. Osnovan je i projekt MIVA BiH, to jest fond za kupnju vozila našim misionarima. Taj projekt nije zato da se netko voza nego je jedan od najvažnijih projekata jer naši misionari malo mogu pomoći komu, pogotovu bolesnima i gladnima, ako nemaju vozila kojima ih mogu odvesti do bolnice ili im dovesti lijekove i druge potrebne stvari u selo. Uz to je i svaki drugi pastoral otežan, pa i onemogućen. Ovom prigodom svim prijateljima i dobročiniteljima misija iskreno zahvaljujem za duhovnu i materijalnu potporu, te i dalje preporučujemo ove i druge projekte koje organizira Misijska središnjica u Sarajevu zajedno s dijecezanskim uredima u: Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru.
Nema komentara:
Objavi komentar