Intervju s misionarkom Katie Gesto: Bože, što želiš da činim, gdje želiš da ti služim?

Tamo negdje sredinom 2007. sam se malo bavio prevođenjem s engleskog različitih stvari. Među njima pronađoh i ovaj intervju. Možda će nekom biti zanimljivo ako naiđe preko googla na pojedine dijelove...

Tri stranca su dobila naredbu da napuste Sudan u roku od sedam dana, a po riječima tamošnjih misionara sudanska vlada humanitarnim radnicima povremeno prijeti protjerivanjem. Paul Barker, direktor organizacije Care, rekao je za Reuters da mu je Komisija za humanitarnu pomoć pri sudanskoj vladi dala rok od 72 sata da napusti zemlju. Iako nikakvi službeni razlozi za protjerivanje iz zemlje nisu izneseni, Barker misli da protjerivanje ima veze s e-mailom koji je poslao zaposlenicima Care organizacije i koja se osvrće na situaciju u rtoj zemlji. Kasnije je taj e-mail procurio u medije. Sudanskoj vladi se objektivni osvrt  nije svidio.

U intervjuu za Zenit Katie Gesto kaže da su takvi slučajevi uobičajeni. Ona govori o deset godina koje je provela kao misionar, medicinska sestra, u toj afričkoj zemlji te o teškoćama s kojim se humanitarni radnici suočavaju u Sudanu.

Koja je bila vaša reakcija na protjerivanje direktora organizacije Care iz Sudana?

Nisam iznenađena zbog protjerivanja jer smo ja i moji kolege dobivali slične prijetnje. Nevladine organizacije kao što je Care bi trebale biti neutralne, međutim, kako bi očuvale sigurnost svojih radnika, lako se može pomisliti da ponekad izgube svoju neutralnost. Humanitarni radnici na terenu znaju stvarno stanje stvari, ali ako javno iznesu svoj stav, bez obzira bili u pravu ili ne, znaju da mogu biti protjerani iz zemlje.

Moja prijateljica je zamalo označena kao nepoželjna osoba jer je na području koje naseljava narod Shilluk omogućila bolesnom pripadniku Dinka naroda ukrcati se na avion, ostavivši manje bolesnog čovjeka Shilluka u Sudanu. Vlasti su rekle da je favorizirala jedne nauštrb drugih pa joj je određen jednomjesečni kućni pritvor i prijetili su joj da će biti proglašena nepoželjnom osobom u Sudanu.

Radili ste kao misionar u Sudanu. Što vas je privuklo radu u možda najopasnijoj zemlji za misionare u svijetu?

Još od osnovne škole pozorno sam slušala sv. Misu i priče o braći i sestrama misionarima. Bog mi je već tada dao želju postati misionarom. U daljnjem školovanju bila sam kao katolkinja u kampu za Kristove križare i tu sam se sprijateljila s mnogima koji su išli u misije u Rusiju i druge zemlje.

Tada je Bog ispunio moje srce željom za služenjem našoj braću u zemljama gdje se vrši progon. Naravno, Sudan je na toj listi. Znam da ne mogu sama učiniti mnogo, ali kada Bog zove, onda i pomaže. U ovom prelijepom poslu Bog čini da se osjeti njegova ljubav.

Vaš rad, kao medicinske sestre i posvećene osobe, relativno je ovisan o pomoći drugih skupina. Kako ste uspjeli nadvladati probleme sigurnosti i osnovnih potreba?

Moj moto su riječi «Bože, što želiš da činim, gdje želiš da ti služim?». Nakon što sam dobro shvatila stanje u zemlji radeći kao medicinska sestra u humanitarnoj organizaciji Medair, osjetila sam kako Bog želi da služim izravno biskupu, jer biskupi točno znaju kakve su potrebe naroda kojemu služe.

Kontaktirala sam katoličkog biskupa u Sudanu i ponudila sam mu svoju pomoć. Rekla sam da ću sama naći volontere, pronaći ćemo novac i doći ćemo služiti gdje god on kaže da možemo biti od pomoći.

Dvije godine su prošle, završila sam studij, ali nisam našla nikoga kako bi mi pomogao u radu pa sam otišla služiti u toj biskupiji s još dvoje ugandskih svećenika i nekoliko sestara koje su bile u blizini. Bila sam veoma sretna i rasla sam duhovno i iz iskustava koje sam dobila radeći s ljudima.

Dok ste bili u Africi, prepoznali ste svoj poziv. Kakvo je vaše molitveno iskustvo u toj opasnoj pustinji, posebno u trenutcima kada ste se bojali za svoj život?

Duhovno sam rasla otkada sam počela svoju službu u Sudanu 1996. Blagoslov je biti na mjestu na kojem ne znaš hoćeš li se ikada vratiti kući. Bila sam se pripremila na mogućnost smrti tijekom godina provedenih u bolnici i mislim da sam spremna umrijeti danas ako je to volja Božja.

Bila sam nervozna kada su mi jednom rekli kako me jedan vojni zapovjednik želio ubiti jer sam biskupu rekla da sumnjam na njega da je uradio nešto loše.

Jedan luđak koji je kopljem napao nekoliko ljudi u selu činio me mnogo nervoznijom jer je živio odmah pokraj kuće u kojoj sam sama živjela. Nakon nekoliko nemirnih noći rekla sam sebi: «Dosta! Isuse, ti si mnogo moćniji od ovih sila. Daj mi milosti da ti dopustim uzeti moje strahove!»

Poslije toga me prijetnje nisu mnogo živcirale, pogotovo nakon što se taj luđak odselio, a zapovjednik  malo smirio.

Želja da umremo za našu vjeru je milost za koju se svi možemo moliti i dobiti je. Ne misli se samo na tjelesnu smrt, već na posebnu duhovnu razinu kad rastemo u vjeri ugledajući se u Isusa. Bila sam u mogućnosti jasno čuti Božji poziv da postanem posvećena osoba kad sam bila u Sudanu jer tamo nije bilo nikakvih događanja koja su me u tome mogla 'ometati' – samo Bog i ja.

Shvatila sam kako mi je Bog dao dodatnog vremena za molitvu, da budem slobodna kako bi me mogao poslati kamo hoće i da razvijem duboku vjenčanu vezu s Njim.

Što mislite da je najveća potreba Sudanaca?

Jedinstvo, naučiti poštovati jedni druge, i liječenje trauma iz prošlosti. Rat koji je trajao više od 40 godina je uništio dobre kulturne vrijednosti i osjećaj dostojanstva osobe. Ljudi su naučili boriti se samo za sebe, što je otvorilo vrata korupciji, plemenskim ratovima, vradžbinama i ostalim štetnim stvarima. Kada kroz Evanđelje nauče brinuti jedni za druge, počet će zacjeljivati rane i poželjet će školovati svoju djecu – posebno djevojke, kojima je najviše potrebno obrazovanje.

Kako se taj proces bude odvijao, nadam se da će početi zajednički djelovati kako bi izgradili Crkvu kao kulturnu i ekonomsku dobit za svakog člana zajednice.

Nakon Afrike vratili ste se u SAD, što vam je najteže u vraćanju normalnom, svakodnevnom životu?

Vrijeme. Svi su u takvoj žurbi i brizi o tako beznačajnim stvarima. Postoji nedostatak jednostavnosti, što dokazuje konstantno trošenje novaca na beskorisne stvari. Izgleda da ljudi nemaju vremena za pričanje, smijeh ili sadašnji trenutak. Moram paziti na sebe da me ne bi pregazili u žurbi.

Sva ta 'ometanja' su se uvukla u mene i trudim se postići unutarnju mirnoću kako bih mogla «biti» s Isusom. To je bilo mnogo lakše postići u Africi.