Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski: Postom učimo pobjeđivati sebičnost te živjeti logiku dara i ljubavi

Sudeći prema ogromnu iskustvu velikog broja pastoralnih djelatnika, u liturgijskoj godini ne postoji razdoblje koje čovjeka više uozbilji od korizme. Razmišljajući o Kristovoj muci i smrti na križu, ljudi iznova shvaćaju veličinu Božje ljubavi. Upravo zbog toga križa i jednostavnosti koja se u njemu očituje, čovjek ne može ostati ravnodušan. U praksi se to očituje svojevrsnim pročišćenjem pojedinaca, a u određenim sredinama i čitavih zajednica.
 

Za ovogodišnju korizmu sugovornika smo pronašli u mons. Želimiru Puljiću, zadarskom nadbiskupu. Mons. Puljić je rođen 1947. u mjestu Kamena pokraj Mostara, župa Blagaj.  Klasičnu gimnaziju pohađao je u Biskupijskom sjemeništu u Dubrovniku. Nakon mature upisao je teološki studij u Splitu i nastavio ga u Rimu na Papinskom sveučilištu Urbaniana. U Rimu je 1978. postigao diplomu iz pastoralne teologije na Lateranskom sveučilištu. Osim teologije završio je i fakultet Odgojnih znanosti na Salezijanskom sveučilištu u Rimu gdje je doktorirao iz psihologije 1980. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 1974. također u Rimu. Na Katoličkoj bogosloviji u Sarajevu vršio je službu prefekta studenata, prefekta studija i rektora bogoslovije te predavao opću psihologiju, psihologiju religije i katehetiku. Bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je dubrovačkim biskupom 1989., a nakon 20-godišnjeg služenja u Dubrovačkoj biskupiji, papa Benedikt XVI. imenovao ga je godine 2010. zadarskim nadbiskupom. Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obavljao je nekoliko službi, a uz brojne članke i studije objavljene u hrvatskim časopisima, uredio je i objavio nekoliko knjiga. Unatoč njegovu zgusnutu pastoralnom kalendaru, pogotovu u ovo doba godine, na razgovor je rado pristao te smo se dotaknuli tema: korizme u kršćanskome životu, uloge odricanja i posta, ali i nemilih događaja koji su u proteklom razdoblju potresali Crkvu u Hrvatskoj.

Preuzvišeni, što je zapravo korizma i koji je njezin smisao?

Korizma je povlašteno vrijeme za svakog kršćanina, vrijeme duhovne obnove i priprave za Kristovo Uskrsnuće. Na to nas potiču popratne riječi iz obreda pepeljanja: „Obrati se i vjeruj evanđelju.“ Naime, ako smo se ponašanjem udaljili od Boga i Crkve, liturgija nas poziva: Obrati se i vjeruj. Vjeruj evanđelju koje je radosna vijest našega spasenja. Vjeruj Bogu koji te po krštenju učinio svojim odabranim djetetom. Vjeruj i vjera će te spasiti. Iako smo jadni, krhki i slabi ljudi, mi znamo da smo milošću Božjom otkupljena i spašena stvorenja. Zato u korizmi posebice osjećamo da je potrebno iznova krenuti, obratiti se i Bogu se približiti.

Nerijetko možemo čuti kako se o korizmenom razdoblju govori kao o vremenu „odlaska u pustinju“.  Što to konkretno znači za suvremenog čovjeka?

Tijekom četrdeset korizmenih dana, vjernici će pokušati „poći u pustinju“ kako bi svjetlom vjere bolje upoznali sebe i bili kadri vidjeti i prepoznati što Bog od njih traži. Nije lako „poći“ u pustinju jer to znači odreći se vlastitih proračuna i lažnih sigurnosti, i tražiti u sebi ono najbolje što će ih približiti Bogu i ljudima. Zato se tijekom korizme ljudi trude biti sabraniji i činiti dobra djela, te više slušati Božji glas i njegova nadahnuća. Korizmeno razdoblje je uz to i  vrijeme „duhovnog boja“ i prave borbe u kojoj se koristimo oružjem vjere, molitve, posta i pokore. Svjesni smo, naime, kako se svijet poboljšava samo onoliko koliko se mi sami popravimo i uspijemo kod sebe promijeniti ono što ne valja.

O korizmi se, možda ponekad s više ili manje površnosti, govori kao o vremenu pokore. Što je to kršćanska pokora i koji je njezin smisao?

Pokora se nekada doživljavala kao kazna i lijek ljudskoj oholosti. Ona zapravo potiče da se čovjek vrati Bogu, traži oproštenje i moli za milost. Pokora stoga nije samouništenje, nego put povratka, obnove i novoga početka. Budući da je čovjek slab i podložan grijesima i promašajima, kršćanski život je trajno obraćenje i poziv da se vrati u Očev dom i krene iznova. Osim toga, u korizmi Crkva stavlja na srce konkretne aktivnosti koje smo pozvani činiti tijekom ovog vremena duhovne obnove, a to su molitva, post i dobra djela koja često milostinjom zovemo. U tom svjetlu treba gledati na smisao kršćanske pokore kao ljekovitog sredstva zadovoljštine i opravdanja u svjetlu Božje milosti koja nam je darovana.

Mnogima prvo što padne na pamet kada se spomene korizma, jest odricanje. Treba li Bog našu osobnu žrtvu ili je odricanje više vježbanje samokontrole i dokazivanja?

Nema čina ni načina da sami Gospodinu vratimo ljubav za ljubav. Najveći čin ljubavi prema Ocu i prema čovjeku učinio je Krist predavajući sama sebe za nepravedne. Zato je velika žena XX. stoljeća Majka Terezija često govorila i druge poticala: „Učinimo i mi nešto lijepo za Boga našega.“ Bilo molitvom ili postom, darovima i izrazima solidarnosti. I posebice našim osobnim susretima s milosrdnim Ocem u sakramentu pokore. Crkva stoga poziva vjernike neka čine konkretna djela dobrotvornosti. I neka se popravljaju i pripravljaju put Gospodinu. Jer puno je „krivudavih putova“ našega neispravnog kršćanskog hoda koje treba ispravljati. Korizma nam dakle pomaže, ne da se dokazujemo, nego popravljamo i duhovno „očvrsnemo“. Zbog toga se na početku korizme poziva da se obraćamo. To je poticaj da se „krene u duhovni boj“ protiv zla koje je i u nama i oko nas, kako bismo oboružani molitvom, postom i dobrim djelima prispjeli obnovljena i osnažena duha proslavi uskrsnih blagdana.

Činjenica je da, s obzirom na današnje okružje i utjecaj pod koji padamo, mnogo ljudi zapostavlja post ili umanjuje njegovu vrijednost. Koji je pravi smisao posta i što odricanje donosi našoj svakodnevici?

U današnjem svijetu sve više se naglašava kako je dobro radi izgleda i puti uzimati manje hrane, odnosno postiti. Zbog njegovanja „dobre linije“, cvjetaju čitava poduzeća koja pomažu ljudima oko tjelesne ljepote. Za vjernika post nije samo somatsko čišćenje, nego i ono duševno koje je puno teže i napornije. Postom, koji dobiva religijsko značenje, učimo pobjeđivati sebičnost, te živjeti logiku dara i ljubavi. Post nas uz to otvara Bogu i potrebnima, te omogućuje da se ljubav prema Bogu pretoči u ljubav prema bližnjemu. Zbog toga nas korizma potiče na praksu milostinje i na ljepotu dijeljenja i dara. Robovanje materijalnim dobrima, naime, udaljava ljude jedne od drugih i čini ih nesretnima. Čovjek ne može shvatiti Božju očinsku dobrotu ako mu je srce puno sebičnosti. Najlakše je postiti od neke određene hrane. Ali odreći se samoga sebe i vlastitih prohtjeva, puno je teže. Zbog toga je dobro ako se post i ovo drugo nađu zajedno, ruku pod ruku. Onda će se dogoditi obnova, vanjska i nutarnja.

Crkva svojim vjernicima predstavlja korizmu kao jedno od „intenzivnih vremena“ u crkvenoj godini. U čemu se ogleda taj „intenzitet“?

Dva su liturgijska razdoblja crkvene godine slična po odjeći i intonaciji poziva na obraćenje. To su vrijeme došašća i vrijeme korizme. I dok u vrijeme došašća „očekujemo Onoga koji ima doći“, u vrijeme korizme pratimo Isusa na putu u Jeruzalem gdje se zbilo veliko otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća. Zbog toga je korizma središnje liturgijsko vrijeme koje je puno životne simbolike. Ona nas uči moliti kako bi nam molitva postala svakodnevnom higijenom i navikom. Središte, pak, svega jest istina da je Gospodin uskrsnuo i da živi i vlada dovijeka. Snaga Crkve, sakramenata, liturgije i svega kršćanskog djelovanja sadržana je u toj istini. Vrhunac je u euharistiji koja je nekrvna žrtva Novoga saveza, vječni i živi spomen i čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Korizma je tako upisana u vrijeme i prostor koji onda postaje Otajstvom spasenja. I nema drugog imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti osim imena Isusa Krista. U tomu je intenzitet korizmenog vremena. 

Koja je društvena poruka korizme? Što ona u tom pogledu može donijeti hrvatskome društvu u ovome trenutku?

Otajstvo Isusove smrti pokazuje kako Bog „nije poštedio ni svojega Sina, nego ga je za nas predao“ (Rim 8, 31). A on je to učinio radi nas i radi našega spasenja. To nas onda nadahnjuje i potiče činiti nešto lijepo za Boga našega. Bilo molitvom ili postom, darovima i izrazima solidarnosti. Naši darovi solidarnosti s onima koji su u nevolji osobiti i prepoznatljivi korizmeni put kršćana diljem svijeta. Za kršćane Hrvate osobito je lijepo i simbolično što je u središtu korizmenog vremena Tjedan solidarnost hrvatskih biskupija s Katoličkom Crkvom u Bosni i Hercegovini. Materijalnom pomoću vjernici se približavaju, ne samo ljudima, nego i samome Bogu. Jer na licima ugrožene braće prepoznaju i otkrivaju lice Krista patnika. No, ta je akcija više od materijalne pomoći. Ona je izraz blizine i solidarnosti, u dobrim i u lošim vremenima. U njoj je na eminentan način sadržana i društvena poruka korizme o kojoj govorite: Brojne dobrotvorne akcije u korist konkretnih ljudi suvremenoga društva. 

Ako krenemo od takozvanoga „prosječnog“ vjernika, stječe se dojam kako je korizma „teško“ razdoblje crkvene godine, međutim ljudi u međusobnoj komunikaciji rado pitaju: „Čega si se u korizmi odrekao?“  Čini se kako je korizma ipak razdoblje koje se poštuje i o kojemu se u najmanju ruku drukčije razmišlja?

Dobro je dok se korizma poštuje i dok se postavljaju takva pitanja o odricanju. Bogu smo zahvalni što je naš čovjek uvijek doživljavao korizmu kao povlašteno i neponovljivo vrijeme. I što je rado sudjelovao na korizmenim pobožnostima, posebice pobožnosti križnoga puta. Valja taj duh njegovati, sačuvati i prenijeti današnjim generacijama koje su izložene opasnostima sekularizma koji ignorira ili omalovažava duhovnost i pučke pobožnosti.

Koje biste oblike pokore preporučili današnjim kršćanima, osobito mladima?

U duhu trajnog korizmenog poziva izraženog s dvama glagolima, „sjeti se čovječe“ i „obrati se“, preporučio bih kršćanima neka se u ovom svetom vremenu češće zaustave, sjećaju i razmišljaju o Božjoj zamisli sa svakim od njih. Mladima, pak, koji su puni poleta i dobrih planova, poželio bih neka u korizmi pokušaju u sebi otkriti onu iskonsku ljepotu, dar i milost koju im je Svemogući utisnuo na njihovu krštenju. Budući da puno toga odvlači čovjeka od tih bitnih stvari, čini mi se kako bi bila najkorisnija pokora: Vraćati se i obraćati izvoru i sjećati se odakle dolazimo i kamo idemo. Stoga bih poželio svima da ih korizmeno vrijeme učini pozornima slušati Božje riječi jer one su hrana vjere naše. Tešku stanju usprkos, neka naša zauzetija molitva, praćena postom i dobrim djelima milosrđa, otvori svima nadu prisna zajedništva s Kristom koji ne razočarava. 

Kakvo je stanje Crkve u Hrvatskoj? Katkada se može čuti u BiH kako je Crkva u Hrvatskoj „bogataška“? Kakva je zapravo slika Katoličke Crkve u Hrvatskoj?

Nisam sociolog pa ne mogu odgovarati stručno o „stanje Crkve u Hrvatskoj“. Mogao bih onako općenito reći kako je ono slično stanjima drugih susjednih i daljih naroda i krajeva. Svijet je, naime, postao „malo selo“ pa se suvremeni izazovi i problemi svuda osjećaju i slično doživljavaju. Negdje s većim, a negdje s manjim intenzitetom. Gledom, pak, na „bogatašku“ koncepciju Crkve u Hrvatskoj, rekao bih kako je dugujemo medijima koji već godinama stavljaju pod upitnik ugovore koje je svojedobno RH sklopila sa Svetom Stolicom. Među četiri sklopljena ugovora je i onaj o gospodarskim pitanjima po kojima je RH, imajući u vidu ulogu Katoličke Crkve u društvenoj, odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti, preuzela obvezu iz „državnog proračuna davati mjesečno iznos koji odgovara dvjema bruto prosječnim plaćama (pomnoženo s brojem župa u RH), kako bi mogla nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra“ (čl. 6, br. 2). A taj je iznos namjenski određen za „uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, za gradnju i uzdržavanje crkava i za karitativnu djelatnost“. Gledom, pak, na Vaše pitanje o slici Katoličke Crkve u Hrvatskoj, radije bih izrazio želju, nego išao u analizu stanja.    

Poželio bih, naime, da ona bude na visini svojega poslanja u društvenoj, duhovnoj, odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti. Jer opečaćena je zadatkom blagoslivljati, tješiti i liječiti, kako veli papa Franjo. Stoga, neka i u ovo naše izazovno vrijeme po Božjoj milosti „stoji uspravno i visoko“. A u svojem radu i zauzetosti za brata čovjeka, neka „cilja visoko“. 

Nažalost, slučaj don Nedjeljka Ivanova se ne može zaobići. Zbog zastare, zakon RH ga neće goniti, međutim crkveni sud je bio jasan. 

Crkveni sud je bio jasan i stvar je priveo kraju po „pravilima struke“ i crkvenih propisa. U duhu bespoštedne borbe za zaštitu djece od zlostavljanja, s bilo koje strane ono dolazilo. Ovaj slučaj uklapa se u stav „nulte tolerancije“ koju je za crkvene redove intonirao papa u miru Benedikt XVI. u bespoštednoj borbi protiv tog moralnog zla u svijetu. On je to posebice pokazao tijekom Svećeničke godine 2010., kad je mnogo prljavih stvari pisano o Katoličkoj Crkvi i o svećenicima. I kod nas i diljem svijeta. Pišući samo o pedofilskim slučajevima u krilu katoličkih zajednica, stjecao se dojam kako se to događa samo u njezinim redovima, a ta nastranost kao da je usko vezana uz svećenički poziv. To je bilo tendenciozno generaliziranje i manipulacija činjenicama. Zato je dobro što je Crkva zauzela stav nulte tolerancije prema takvim i sličnim moralnim devijacijama u svojim redovima. Iako se, prema nekim podatcima, najmanji postotak pedofilije odnosi na kler (oko 1,3%), to nije nikakva utjeha. Naprotiv, to je još veći razlog da Crkva sto posto očisti vlastito dvorište te uzdignuta čela i odvažna duha potiče i druge neka ne daju u svojim sredinama tom moralnom kukolju da niče i raste. Poput Isusa koji je prošao zemljom čineći dobro i pozivajući ljude na obraćenje.

Pitanje koje implicira ova afera je jasno: Je li Crkvi potrebno svojevrsno temeljito čišćenje?

Budući da se radi o teškoj patološkoj bolesti koja truje, zavodi i uništava nevine duše u različitim slojevima društva, dobro je što je Crkva zauzela stav „nulte tolerancije“. Čudni su, međutim, u tom vidu prijedlozi nekih društvenih skupina, koji u obliku poštivanja ljudske slobode traže da se odobre pedofilija i druga moralno-devijantna ponašanja. Još su čudniji pokušaji u nekim zemljama da se osnuju pedofilske stranke. To je znak strašne moralne degradacije društva. Ali u isto vrijeme to je znak na uzbunu svima koji žele živjeti i preživjeti prema Božjim zakonima upisanim u narav čovjeka. Stoga, to je posebice poziv onima koji donose propise i zakone za obranu slabih i nezaštićenih koji su u današnjoj permisivnoj kulturi najranjiviji dio društva. Uz trajnu potrebu temeljitog čišćenja i molitve da nas Bog sačuva od tih nastranosti, Crkva se uključila i u preventivnu borbu protiv toga zla. Jer zna kako se te nastranosti može liječiti, zaustaviti i spriječiti jedino odgojem, prosvjećivanjem i strogim zakonskim mjerama.