Razgovor s Davorom Čordašem, dopredsjednikom Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda: Želimo Bosnu i Hercegovinu u kojoj su svi podjednako zadovoljni

Evo jedan intervju iz 2010. čini mi se:

Na općim izborima 2006. izabran je za dopredsjednika RS-a iz reda hrvatskog naroda. Sa suprugom Katicom ima šestero djece. Davor Čordaš vjernik je i političar. Tako bi se ukratko mogao predstaviti naš sugovornik, jedan od prvih povratnika i zagovornika povratka u Bosansku Posavinu.

 

Rođen je 1959. u Slavonskom Brodu. Osnovnu školu završio je u Bosanskom Brodu, gimnaziju u Slavonskom Brodu, te Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. Bio je profesor u srednjoj školi u Maglaju, asistent na Poljoprivrednom i Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, aktivni sudionik obrane BiH u postrojbama HVO-a, a kasnije se uključio u politiku i obavljao razne djelatnosti. Njegovu posjetu glavom gradu iskoristili smo kako bismo obavili razgovor zanimajući se za njegov pogled na: trenutnu političku situaciju u BiH i njezine entitete, aktualna pitanja dvojnih prebivališta, ali i razmišljanja o vjeri, životu, povratku...

Mnogi Vas nazivaju praktičnim vjernikom, često ste viđeni u crkvi. Koliku ulogu igra osobna vjera u vašem profesionalnom djelovanju i životu?

Vjera je uvijek bila dio moga života i to je ono što me uvijek nadopunjuje i daje mi snagu. Često, kad budem u teškim situacijama  odustao bih i od  posla kojim se bavim, ali vjera mi da novu snagu i jednostavno me vuče naprijed. Ono što ja za sebe uvijek kažem jeste da sam imao sreću jer sam ministrirao u Bosanskom Brodu od šeste godine, tako da sam uvijek vjeru doživljavao na poseban  način. Tako i danas nisam nikad otišao u crkvu, kao što ljudi kažu da se fotografiram, nego što stvarno želim ići i imam potrebu za tim. Mislim da je vrijeme da katolici mogu i trebaju imati aktivnu ulogu u politici, što je veoma bitno, jer ako nas nema u politici onda o nama odlučuju drugi, a do sada smo vidjeli da to nije dobro.

Rijetko tko se danas može pohvaliti da ima djece koliko Vi imate. Koliko je vaša osobna vjera i vjera vaše supruge uticala na odluku za većom obitelji?

Imam tri kćerke i tri sina. Uz vjeru, obitelj mi je velika snaga. Naravno da je vjera utjecala na našu odluku jer ljudi obično danas postavljaju sebi pogrešne principe i uvjete, a to su od uvjeta stanovanja do financijskih mogućnosti.  Uglavnom su to principi koji vas tjeraju u pogrešnom smjeru. Vjera je ta koja je nama, meni i mojoj supruzi, rekla da se ne trebamo bojati života. I to je razlog i odluka da uz Božju pomoć imamo šestero  djece.  

Znamo da se jedan Vaš sin odlučio za duhovno zvanje. Kako ste se osjećali kada je rekao da želi ići za fratra?

To je  naš drugi sin u obitelji i rođen je u Sarajevu. Nakon srednje medicinske škole rekao je da bi išao u svećenike. Supruga i ja smo bili oduševljeni. To je ponos svake obitelji, kad netko iz obitelji ide u svećenička zvanja ili časne sestre. Moram priznati da sam bio malo iznenađen kada je odlučio da ide u redovnike, ali to je njegov izbor i ja to poštujem. Godinu dana je bio u postulaturi, a godinu u novicijaturi, tako da ove jeseni počinje studij i ja vjerujem kako će imati snage i završiti ga.

Živite u Banjoj Luci, a obitelj vam je u Mostaru. Uspješan ste političar, ali kako stižete biti otac i suprug na tolikoj udaljenosti?

Živim na tri odredišta, odnosno adrese. U Mostaru je obitelj i imam mnogo primjedbi što njih ne vodim sa sobom. Međutim, radeći u Mostaru, pa u Sarajevu i Banjoj Luci,  bilo bi jako nezgodno njih sve voditi sa sobom i svake dvije ili tri godine mijenjati boravište. Ima još jedno mjesto gdje se ja uvijek najbolje osjećam, a to je moj Bosanski Brod. Obnovio sam obiteljsku kuću još 1999. g.  i kad god imam vremena dođem i prespavam ili odmorim sat-dva u mojoj sobi iz djetinjstva i tu se uvijek dobro osjećam. To jesam li uspješan političar relativno je, a sve teže stižem biti otac i suprug u onoj mjeri u kojoj bih to trebao i želio biti. Najveći teret, kada je u pitanju obitelj, na supruzi je i ona to dobro nosi.

Jedno vrijeme ste bili profesor u srednjoj školi u Maglaju te asistent na fakultetu u Sarajevu. Objasnite nam kako ste ušli u politiku i jeste li sebe zamišljali kao političara?

Nisam sebe zamišljao kao političara i moje opredjeljenje bila je prosvjeta. Došao sam u Maglaj 1984. raditi kao profesor, a kasnije kao asistent na Poljoprivrednom fakultetu, Prirodno-matematičkom i Farmaciji, ovdje u Sarajevu. Moram priznati da sam volio svoj posao. Došlo vrijeme promjena i aktivno sam se uključio u Hrvatsku demokratsku zajednicu od početka jer sam smatrao da je to jedini projekt u kojem Hrvati, prvi put nakon pedesetak godina mogu pokazati svoje nacionalno biće i uspjeti politički se predstaviti. Srcem sam ušao u projekt i nisam zamišljao da ću se baviti politikom, jer sam radio na fakultetu. Međutim splet okolnosti, rat i daljnja dešavanja preusmjerili su me i evo već od 1994. angažiran sam u politici.

Bili ste aktivni učesnik HVO-a u Domovinskom ratu, stoga ste svjesni činjenice koliko su borci dali za ovu državu, međutim čini li vam se kako je država zaboravila na borce?

Prisjećam se tog vremena s ponosom na našu 101. bosanskobrodnom brigadom. Ipak, uvijek se sjetim s tugom vremena dok se još moglo hodati po BiH ('92.), kad sam  nakon jednog od prvih granatiranja u trećem mjesecu odveo obitelj u Metkoviće i došao ovdje u Sarajevo. Ljudi su me pitali što mi tamo radimo? Za mnoge je to bilo tamo negdje, a za nas je već počeo rat. Malo kasnije, nažalost, Sarajevo pogađa velika tragedija. Mi smo počeli obilježavati sve naše blagdane dane sa 101. brigadom u Bosanskom Brodu. Uradili smo zavjetni križ na groblju, s ponosom i danas želimo reći da smo pripadali toj brigadi i to je način kako možemo pomoći razvojačenim pripadnicima 101. od kojih je veoma mali broj ostao u vojsci danas. To je način kako možemo uticati na ostvarivanje njihovih  prava. Druženjem, udrugama i razgovorima, drugi način ne postoji. Ovo što se danas radi prema braniteljima nije dobro, iako je veliki dio Hrvata branitelja i obitelji poginulih zbrinut u Hrvatskoj. Ostaje obveza i u BiH trajno brinuti o pravima branitelja.

Informirani smo kako žive Hrvati u RS-u. Možete li nam pobliže opisati probleme na terenu koje ima „mali čovjek“?

Temeljni problem  Hrvata u RS-u je u činjenici slabog povratka te malobrojnosti onih koji tu žive, od 12.000 do 15.000.  Do 2000. nije bio moguć povratak jer su tadašnje vlasti RS-a u potpunosti sprečavale povratak.  Najveća nada povratku je odluka Crkve, tj. kardinala Vinka Puljića da hrabro  pošalje župnike na teren na kojem su crkve i župni uredi bili u potpunosti porušeni (1998. – 2000.). Bez toga i ovo malo povratka ne bi bilo ostvareno i žalosno je što se neki danas protive kad mi pomažemo obnovu vjerskih objekata. Povratnici su uglavnom stariji ljudi koji nemaju posla, a mirovine su male. Pomažu im djeca iz inozemstva, nevladine udruge i ministarstva te na neki način preživljavaju. Što se sigurnosti tiče ona je relativno dobra, ali uvijek treba reći da  92 % do 95 % Hrvata i dalje ne živi na tom prostoru i to je zapravo najveća tragedija ukupnog stanja.

Možete li komentirati prijedloge Zakona o dvojnom prebivalištu u RH. Hoće li hrvatski narod u BiH uz sve druge nedaće ostati i bez dodatnih 90.000 ljudi?

Nije riječ o Zakonu o dvojnom prebivalištu nego o Zakonu o prebivalištu i boravištu jer upravo to zbunjuje ljude. Mi smo ukazali na sve posljedice koje taj zakon može imati po Hrvate iz BiH. Nažalost, nemamo veliko razumijevanje u Vladi i Saboru RH i samo su dvojica zastupnika, Rade Bošnjak i Ivo Andrić Lužanski glasali protiv tog zakona u prvom čitanju. Uvjeravali su i njih da trebaju promijeniti odluku, ali na svu sreću, ljudi su ostali dosljedni. Nažalost, trojica zastupnika iz dijaspore su nas uvjeravali da je Zakon dobar po bh. Hrvate, što je  tužno i pokazatelj da  razmišljaju više o sebi, a ne o ljudima koje predstavljaju. Našim ljudima treba reći da ne odustaju od državljanstva i prebivališta u BiH. Neće riješiti nijedan problem ako se odjave iz Bosanskog Broda i Dervente. I dalje im ostaju svi potencijalni problemi u RH ako nemaju tamo prebivalište. Ako nemaju tamo kuću i stan, ako su fiktivno prijavljeni. To treba ljudima što više pojašnjavati. Pogotovo je velika opasnost za starije ljude koji su na tom prostoru zdravstveno osigurani u Hrvatskoj. Moramo shvatiti da će radije na liječenje u Slavonski Brod, a ne u Doboj. Ono što u RH ne vide kao posljedicu vezano je uz naše stradalnike koji moraju imati račun u Hrvatskoj, a da bi to imali moraju imati osobnu, uz ljude u pograničnim krajevima koji žive i  imaju zemlju s druge strane Save, ljude koji rade u RH, a bez prebivališta tamo morali bi imati radnu dozvolu. Najveći problem je za Hrvate iz RS-a koji su protjerani od 1992. do 1995. koji praktično na taj način  trajno odustaju od prebivališta i želje za povratkom u BiH, a to je više od 100.000 Hrvata, a ukupan broj na koji Zakon može imati posljedice je oko 180.000 Hrvata.  Ne razumiju da bi na taj način ti ljudi bili trajno iseljeni iz BiH. Istjerani su u ratu, a sada bi definitivno odustali od povratka.  Vjerujem kako će Vlada RH uz makar malo savjesti, čuti naš glas i što mislimo o tome te da će taj Zakon provući iz procedure makar dok Hrvatska i BiH ne uđu u Europsku uniju. Tad će biti drugačije stanje i tad će se na drugi način gledati na krajeve iz kojih smo protjerani, te  ćemo tako sačuvati prostore u kojima smo živjeli prije rata.

Svi su svjesni kako je političko uređenje u BiH nepravedno, a izborni zakon neadekvatan. Postoji li mogućnost da se u budućim ustavnim promjenama barem dio nepravdi izbriše?

Svjesni smo nepravednog uređenja BiH. Moramo poći od činjenice da je BiH po sadašnjem ustroju utemeljena Daytonskim ugovorom te da se kroz parlamentarnu proceduru ništa od toga nije usvojilo. Tako je Aneks 4 Ustava BiH napravljen kao rezultat kompromisa da svi budu podjednako nezadovoljni. Mi bismo željeli BiH u kojoj su svi podjednako zadovoljni. U svim dosadašnjim pregovorima  Hrvati su svoju poziciju sve više usložnjavali.  Ne prihvaćajući rješenja koja su nam se nudila mi smo kasnije dobivali prijedloge u kojima je naša pozicija bivala sve lošija i lošija. I uvijek se našao neko da to potpiše i prihvati. Nedavno sam sudjelovao u  razgovoru u Ministarstvu vanjskih poslova Španjolske, gdje smo dobili Deklaraciju koju bi trebalo usvojiti u Parlamentu BiH, a provedba bi bila tek nakon izbora.  To znači da mi sa zajedničkim snagama moramo doći do jednakopravne pozicije sa druga dva naroda u BiH. To je jednostavno reći, a jako teško ostvariti jer nas sadašnji Ustav onemogućava u sprovedbi te ideje u djelo. Moramo imati najmanje dvije trećine glasova iz oba entiteta, plus entitetsko glasanje koje nije uvedeno prije četiri godine, kako neki žele reći nego u Daytonu i od prvih izbora 1996. mi imamo entitetsko glasanje i jako teško će se ono eliminirati. Mi možemo izraziti naše želje, ali  ne vidim u ovom trenutku, barem kada je u pitanju RS, tko bi to od zastupnika srpskog naroda u parlamentu BiH dignuo ruku da se to glasanje ukine.

Mislite li kako su Hrvati kao najmalobrojniji narod u BiH najviše razjedinjeni?  Kako to nadići pred predstojeće opće izbore? Kako osobne interese i principe staviti iza interesa cjelokupnog naroda?

Nisu samo Hrvati u BiH razjedinjeni, ali posljedice razjedinjenosti Hrvata su najteže i najveće. Zbog malobrojnosti, jer je veliki broj Hrvata protjeran iz BiH te ustroja BiH, gdje su Hrvati dobili svoju konstitutivnost de jure na razini BiH i oba entiteta, ali de facto  jako teško  mogu ostvariti temeljna prava. Najbolji primjer  za to su obje entitetske vlade po famoznom principu osam – pet -  tri.  U Federaciji imamo pet Hrvata ministara, a u RS-u tri i oni zajedno ne bi mogli donijeti nikakvu odluku dok ostali to rade bez problema. Bošnjaci u Federaciji i Srbi u RS-u ne moraju nikoga pitati za odluku koju žele donijeti. Nešto malo bolja pozicija je na razini BiH gdje postoji paritet naroda, ali također se mogu preglasati. Čak i u Ustavnom sudu mogu se Hrvati preglasati da bi odluka bila donijeta. Mislim da to vrlo jasno treba urediti te da se u Domu naroda ili u Vijeću ministara,  mora ispoštovati  najmanji minimum glasova drugog ili trećeg naroda. Nisam veliki optimist da će Hrvati naći političke mudrosti te na ove izbore izaći zajedno iz vrlo jednostavnog razloga: većina naših stranaka, 18 hrvatskih stranaka, nisu nastali iz svojih projekata nego iz projekcija pojedinaca da oni budu ili ostanu u vlasti. Njihov moto nije pomoć narodu nego kako da oni ostanu na određenim pozicijama. Stoga nema mogućnosti dogovora jer je bitno „gdje sam ja u tome svemu“. Posljedice ovoga stanja mogu biti još gore kada je u pitanju hrvatski narod u BiH jer nakon ovih izbora ponovno će se početi pričati o europskom putu BiH, gdje će sigurno značajna tema biti novi Ustav BiH, a ako mi uđemo razjedinjeni, drugi će odlučivati o nama, a  pokazalo se kako to nikad nije bilo dobro za nas.

Među narodima u BiH vlada određena apatija i zasićenost politikom i političarima. Što činiti...?

Ljudi su jednostavno zbunjeni. Postavlja se pitanje ima li smisla i časti u bavljenju politikom? Mislim da ima smisla. Kad smo u pitanju mi u RS-u, najčešće zanimanje medija je kada se dogodi neki problem. Bilo što da se lijepo dogodi, npr. obnova, proslave patrona župa, predsjednici četiri općinskih vijeća u RS-u su Hrvati (Modriča, Derventa, Vukosavlje, Pelagićevo), to se ne spominje. Ne želim reći da su samo mediji doprinijeli tomu, ima i puno naših propusta. Naravno da onda narod pada u apatiju. Moramo svi zajedno afirmirati naše vrijednosti, više raditi za dobrobit svih, obrađivati zemlju, ne bojati se novog života, ustrajati u vjeri i tada će slika političara, a i ukupno stanje u BiH biti puno bolje.