Kakvi su potencijali katoličkog vjerskog turizma u BiH?

Neki dan u tramvaju vidim maturantica nosi maturalni rad na temu Vjerski turizam u BiH i sjetim se da sam ljetos ( a ljeto još nije prošlo, barem kalendarski) radio nešto o toj važnoj temi. Izuzetno teška tema koja ima mnogo aspekata i previše sadržaja da bi se odjednom sve pohvatalo i popisalo te opisalo... moj skromni doprinos temi... možda pomogne nekom budućem maturantu ili studentu za seminarski...

Vjerski, u svom osnovnom značenju, uz zdravstveni turizam je jedan od najstarijih oblika turizma koji se javio u najranijoj povijesti ljudskog roda. Tada su ljudi zbog obavljanja vjerskih obreda posjećivali za to predviđena mjesta-svetišta i pritom prelazili veće udaljenosti no što je uobičajeno. Budući da se radi o ekonomski vrlo korisnom obliku turizma kroz povijest su takve destinacije redovito postajale središtima vjerskih, trgovačkih, kulturnih i ostalih događanja u pojedinim regijama...

Promatrajući ponašanje turista i njihovu društveno-ekonomsku pozadinu stručnjaci su primijetili kako je za vjerski turizam uobičajena visoka polarizacija između dvije ciljne skupine ljudi. Prva, i najvažnija skupina su vjernici koji putuju na svoje hodočasničko odredište inspirirani istinskim vjerskim osjećajima i motivima, a drugi su oni koji putuju iz želje za upoznavanjem vjerskih središta kao sastavnoga dijela svoje opće kulture ili su mjesta toliko zanimljiva s popratim sadržajima da je postalo pitanje prestiža posjetiti taj kraj.

Na svu sreću, Bosna i Hercegovina i njezina katolička svetišta imaju potencijal privući obje ciljne skupine. Naravno, mnogo se treba uraditi na promociji i modernim rječnikom rečeno brendiranju pojedinačne i ukupne ponude. Nažalost, usprkos svemu navedenom, čini se kako je organiziranje i promoviranje katoličkih svetišta, samostana i crkava u BiH, uz nekoliko izuzetaka, još uvijek briga uglavnom Crkve i pojedinačnih općina, uglavnom s hrvatskom većinom.

Analizirajući koja bi svetišta, samostani i crkve u sve četiri biskupije i dvije provincije u BiH bile zanimljive i kojima bi trebalo posvetiti pozornosti u promociji zaključili smo kako je takvih mjesta zaista mnogo. Ovdje ćemo nabrojati samo njih nekoliko...

Svetište sv. Ive u Podmilačju

Riječ je o jednom od najstarijih svetišta u BiH, a datira iz 15. stoljeća. Uz podmilačku crkvicu vezane su mnoge pučke predaje, a jedna od njih svakako je i ona koja govori o tome kako je crkva «prešla» noću iz sela Pšenika, koje se nalazi na drugoj obali Vrbasa, zbog toga što su Turci u njoj čuvali koze. Nakon posljednjeg rata svetište je bilo uništeno i poharano, ali je 1998. krenula obnova. Danas svetište na sv. Ivu privuče oko 50 000 vjernika samo na središnjoj misi. Vjernici i hodočasnici se za blagdan pripremaju devetnicom, a popularna je i misa za bolesnike te put križa uz brdo Grabež i klanjanje pred Presvetim. Mnogi vjernici dođu dan ranije pa spavaju na otvorenom čekajući središnje misno slavlje...

Gospa Olovska

Crkva Gospe Olovske ubraja se u najstarija marijanska svetišta u Hrvata. Prvi podatak o tome nalazi se u dubrovačkom ljetopisu iz 1454. Za vrijeme pada Bosne pod tursku vlast, crkva i samostan nisu stradali, ali su 1703. zapaljeni. Nova crkva sagrađena je 1936. Na ravnom prostoru pred sadašnjom Gospinom crkvom ističe se crni kamen za koji se pretpostavlja da je ostatak prvotno izgrađene crkve. Prirodna boja kamena nije crna, nego tu boju kamen dobiva zbog zapaljenih svijeća koje hodočasnici ostavljaju oko njega. U svetištu se danas štuju dvije Gospine slike, a u spomen-sobi fra Grge Martića u kreševskom franjevačkom samostanu nalazi se još jedna slika na kojoj stoji tekst «Prava slika čudotvorne olovske Gospe». Olovo je popularno odredište za brojne hodočasnike iz okolnih župa te Sarajeva.

Gospa Kondžilska privlači mlade

Svetište Kondžilo, koje je smješteno u župi Komušina, datira iz davne 1200. Povijest nam svjedoči o hodočašću i procesiji koji su se održavali svake godine uoči svetkovine Velike Gospe. Danas se osim hodočašća za Veliku Gospu održavaju još dva hodočašća: jedno u posljednjoj nedjelji svibnja kao hodočašće mladih Vrhbosanske nadbiskupije i drugo krajem listopada kao hodočašće okolnih župa. Gospina slika ima dugu tradiciju, a  prvi put spominje 1779. U svojoj višestoljetnoj povijesti slika je samo dva puta na duže vrijeme privremeno morala napustiti područje Komušine. Prvi put to se dogodilo 1888. kada je prebačena na popravak u Graz, a drugi put 1992. u Hrvatsku kada su srpski ekstremisti protjerali sve Hrvate katolike, a zatim razorili župnu crkvu. Slika je 1996. dospjela u Žepče, a 1999. u veličanstvenoj procesiji vraćena je u Komušinu. Od toga dana vjernici ponovno redovito hodočaste Gospi Kondžilskoj, a izgradnja nove kapelice na brdu će zasigurno privlačiti još više hodočasnika.

Sv. Leopold od Maglaja

Maglaj, grad koji je teško pogođen svibanjskim poplavama se nalazi tik uz važnu magistralu, stoga je omiljeno hodočasničko mjesto brojnih putnika namjernika. Nije to drevno i staro svetište kao neka druga mjesta u Bosni. U gradu je 1919. sagrađena crkva sv. Ante Padovanskoga, koja je, stjecajem okolnosti, postala ruševna. Gradnja nove crkve je započeta 1977. ali pod zaštitom novog svetca. Svetište je dovršeno za dvije godine, a narod ga je prozvao «bijela golubica». Jedna od karakteristika ovog svetišta su tzv. «Leopoldove srijede». Naime, svake srijede je pjevana zavjetna sv. misa s propovijedi...

Kraljeva Sutjeska – neprocjenjivo kulturno blago

Malo srednjobosansko naselje Kraljeva Sutjeska smješteno je u kotlini kroz koju protječe rječica Trstionica. Na samom rubu naselja, u podnožju brda Teševa, smješten je franjevački samostan s crkvom. Za vrijeme više od šest stoljeća samostan je duhovno i kulturno središte toga kraja. Prvotni je samostan podignut najvjerojatnije u prvoj polovici 14. stoljeća. Sadašnja crkva, bazilikalnog tipa u neorenesansnom slogu, izgrađena je 1908. prema nacrtima arhitekta Josipa Vancaša i sa svoja dva zvonika spada među ljepša arhitektonska ostvarenja.

Samostanski je arhiv bogat građom za izučavanje crkvene i kulturne povijesti. U njemu se čuvaju matične knjige od 1641. (najstarije u BiH), brojni rukopisi i kronike. Mnoštvo je pisanih dokumenata od 15. do 19. stoljeća (oko 3.500 isprava) važnih za istraživanje povijesti. Među njima je npr. i Darovnica kralja Matijaša Korvina iz 1481, a koja se odnosi na Bosnu i Dalmaciju.

Kraljica mira – Neum-Hrasno

Hrasno je još od svoga osnutka 1762. bilo pod Gospinom zaštitom. Don Stjepan Batinović, popularni Dumo, proveo je kao župnik u Hrasnu pune 33 godine (1947.-1980.), te mnogo učinio ne samo za ovu župu, nego i za cijeli kraj i u duhovnom i u kulturnom pogledu. Kao posebni štovatelj Blažene Djevice Marije nastojao je u župu uvesti što više Gospinih blagdana i tako u vjernicima razviti što dublju ljubav i poštovanje prema Mariji kao majci i kao nebeskoj zagovornici. Uza župni patron Bezgrješnoga Začeća, on je u župu uveo i proslave Gospe Lurdske, Gospe Fatimske i Gospe od Suza…Danas Hrasno predstavlja vrlo popularno hodočasničko mjesto za vjernike iz čitavog kraja i šire. Zasigurno bi se moglo više učiniti na turističkoj promociji čitavog kraja... 

Kuća mira Franjevačkog samostana Rama-Šćit

Šćit je naselje koje se do 1968. izdizalo iznad planine i pitome kotline kroz koju je protjecala rijeka Rama s pritokama Buk i Krupić. Kada je spomenute godine novoizgrađeno akumulacijsko jezero potopilo velika područja Ramske doline Šćit je ostao na malom poluotočiću zajedno s franjevačkim samostanom i crkvom. Sami pogled na crkvu I okolno jezero dovoljan je razlog da se ovo mjesto posjeti, a kad se tome dodaju činjenice kako se crkva u Rami uvrštava među najbolje umjetnički uređene sakralne prostore Bosne Srebrne zasigurno je dovoljan razlog da se posjeti i Rama kao prava duhovna oaza i prostor za bijeg od životne vreve koje donosi suvremeni način života.

Gospino vrilo - Travnik

U središnjoj Bosni svetkovina Rođenja Blažene Djevice Marije - Mala Gospa posebno se svečano slavi u travničkoj župi Ovčarevo, u svetištu nadomak Travnika, koje nosi naziv Gospino vrilo. Sv. misa slavi se na otvorenom, a prisustvuje više tisuća vjernika. Na molitvenim svečanostima trodnevnice okuplja se velik broj vjernika, a najviše na misi uočnici kada je, tradicionalno i blagoslov djece.

Gospino vrilo se nalazi jedan kilometar zapadno od Travnika, uz izvor ispod šumovitog brežuljka, gdje su mještani i prolaznici desetljećima tražili i nalazili tjelesnu, ali i duhovnu okrjepu. Ljepota krajolika zasigurno može privući ne samo katolike nego i sve ostale.

Bobovac - Vareš

Bobovac je bio najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Zahvaljujući položaju i opremljenosti važio je za najbolje utvrđeni bosanski srednjovjekovni grad. Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić polovinom 14. stoljeća, a kasnije je služio kao sjedište većine bosanskih vladara, preciznije od razdoblja vladavine Stjepana II, preko bosanskih kraljeva, sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem (1463.).

Nakon osvajanja osmanska posada je boravila u Bobovcu sve do 1626. kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru. Bobovac živne svake godine krajem listopada za vrijeme mise za domovinu i hodočašća vojnika i redarstvenika.

Samo jedna riječ -  Humac

U franjevačkom samostanu svetog Ante Padovanskog na Humcu nalazi se najstariji muzej u BiH, osnovan 1884. godine. U obnovljenom muzeju izloženi su predmeti prikupljeni na širem prostoru Hercegovine od starijeg kamenog doba (paleolitik) do naših dana. Izložena je i Humačka ploča iz XII. stoljeća, najstariji očuvani spomenik pisan na hrvatskom jeziku (mješavinom glagoljice i starohrvatske ćirilice - bosančice) na području današnje Bosne i Hercegovine.

Prvi franjevci dolaze u ljubušku krajinu još za vrijeme Kotromanića i tu osnivaju svoj samostan početkom 15. stoljeća. Uz samostan su napravili crkvu koja je bila posvećena sv. Katarini. Danas u samostanu se nalazi novouređena knjižnica s preko 20 000 primjeraka. Nabavljene su nove police za knjige koje ih štite od vlage i topline.

Marija zvijezda

Ovu župu u Banjolučkoj biskupiji utemeljio je biskup Alfred Pichler 1973. a povjerena je na upravu trapistima. Ime je dobila po čuvenom trapističkom samostanu, osnovanom 1869. Kao župna crkva služi samostanska crkva čija je gradnja počela 1925., a dovršena je 1929. Teže je oštećena u potresu 1969., ali je obnovljena. Prva samostanska crkva, malo uzvodno uz Vrbas od sadašnje, sagrađena je 1872. Trapisti zasigurno imaju štošta pokazati vjernicima i svim znatiželjnicima.

Prirodne ljepote - Jajce

Samostan u Jajcu osnovan je 1885. Franjevci su međutim u tom gradu nazočni još iz vremena bosanske samostalnosti, premda se točno ne zna kad su tu prvi put podigli samostan. Pouzdano se zna da u 15. stoljeću imaju samostansku crkvu sv. Marije, koja je kao romanička građevina u gotičkom stilu.  U Domovinskom ratu samostan je posve devastiran, a novi dio znatno oštećen uslijed rušenja samostanske i župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Netragom je nestao veliki dio muzejskih eksponata, umjetnina, knjiga iz samostanske knjižnice i arhiva, ali usprkos tome zasigurno vrijedi posjetiti crkvu i grad.

Svetište koje to nije

I na kraju fenomen koji se ne može zaobići. Međugorje je u posljednjih dvadeset godina postalo moderan centar vjerskog turizma i odredište brojnih vjernika i ljudi dobre volje iz čitavog svijeta. Vjerničke skupine svakodnevno dolaze iz svih krajeva svijeta, a grube statistike kazuju da Međugorje svake godine posjeti više od milijun ljudi. Ovaj mali prostor u Hercegovini se u tridesetak godina pretvorilo od nepoznatog i neatraktivnog u jedno od najpopularnijih mjesta molitve.

Iako se u prvom redu u svim promotivnim materijalima ističe da u Međugorje dolaze vjernici, ipak domaći mediji izvještavaju i o tome kako ima jako puno i nekatolika koji iz godine u godinu dolaze i uživaju u infrastrukturnim, gastronomskim, kulturnim i ostali sadržajima...U Međugorju svoje treninge obavljaju broja sportska društva te reprezentacije BiH i Hrvatske

BiH nema strategiju vjerskog turizma

Na kraju, kada se podvuče crta može se reći kako BiH nema strategiju za promociju vjerskog turizma. Može se reći kako BiH sa tri vjerske zajednice zasigurno može ponuditi mnogo toga brpojnim turistima iz Europe i svijeta, ali država malo radi na promociji vjerskog turizma.

Razgovor s don Antom Jelićem, organizatorom hodočašća u Bleiburg: Najveći zločin je šutjeti o zločinu

Od propasti komunističkog režima Bleiburg je postao sinonim za stradanja Hrvata nakon II. svjetskog rata. No i puno prije, on je bio mjesto hodočašća brojnih vjernika. Danas kada je sloboda dobila svoj potpuniji izraz, rijeke vjernika se sredinom svibnja svake godine sliju na Bleiburško polje. Jedan od onih koji neumorno potiču na odavanje počasti nevino stradalima jest don Anto Jelić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD). Prigodom obilježavanja 65. obljetnice najveće hrvatske tragedije s njim smo razgovarali o simbolu ovog stradanja i medijskim kontroverzama koje ga prate sve do danas.

Svake se godine pješice ide iz Zagreba za Bleiburg. Zbog čega organizirate to hodočašće?

Idemo već pet godina pješice iz Zagreba do Bleiburga. Nikada ne idemo istim putem nego različitim. Obilazimo masovne grobnice gdje molimo križni put jednu postaju, položimo naš mali križ i upalimo svijeću. Želimo na ovaj način hodajući pješice senzibilizirati hrvatsku javnost da je Bleiburg za nas jedno od najvećih stratišta, odnosno simbol naših hrvatskih stradanja. Može se kazati da je to najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti. Pod križnim putem se podrazumijeva povlačenje hrvatske vojske i civila počevši 1944. od istočne Hercegovine s juga preko Sarajeva i Zagreba i od Srijema preko Osijeka, Vinkovaca do Zagreba i dalje preko Slovenije do Bleiburga. Pod tim pojmom se podrazumijeva križni put na kojemu je sudjelovalo oko 600.000 Hrvata civila i vojske (oko polovice je bilo civila) do Bleiburga i natrag preko Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije do Makedonije i Bugarske granice. To je taj naš križni put na kojem su stradali mnogi civili i vojnici.

Vaše društvo HKDD uzima aktivnu ulogu u obilježavanju tragedije u Bleiburgu. Možete li nam reći nešto više o tome?

Osobno se bavim Bleiburgom oko 40 godina tako da mi je ta tragedija prilično poznata. Smatrao sam ispravnim HKDD uključiti u obilježavanje. Prvi smo pokušali organizirati hodočašće od Zagreba do Bleiburga. Prvi smo koji su nakon 1945. išli pješice do Bleiburga. Na taj način želimo svratiti pozornost na to koliko je važno da se prođe tim putovima i da se vide te masovne grobnice. Mi na svom putovanju susretnemo ljude očevice koji su vidjeli što se događalo. Uglavnom, su to bili dječaci od 15, 16, 17 godina koji su sada stariji ljudi koji nam svjedoče. Uz to, mi tiskamo knjige u vezi s Bleiburgom. Ove godine smo za 65. obljetnicu tiskali poseban „Križni put“ s tekstovima koji su namijenjeni upravo za ova grobišta na našim putovanjima. Mi smo ove godine izdali jednu knjigu koja je prije 2 - 3 dana  tiskana, pa smo prvu promociju imali u Bleiburgu, a naziv je „Prikrita grobišta“. To je izvješće komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta koja su otkrivena od 2005 do 2008., među kojima su najpoznatije Huda jama i rudnik Sv. Barbare koji je prije dvije godine otvoren. Tu se mogu vidjeti strahote, a samo je jedan rov otvoren. Mi smo to tiskali, a isti dan izlaska knjige imali smo promociju u Bleiburgu. Ovih dana ćemo imati predstavljanje knjige u različitim mjestima u BiH, a u Ljubljani krajem svibnja, gdje smo pozvani jer smo surađivali na tiskanju i drugih knjiga („Memnto Bleiburg“). Sve što ima veze s Bleiburgom nastojimo pomoći i uključiti se. Osobno sam bio u saborskoj Komisiji za ratne i poratne žrtve koja je osnovana 1992., a koja je radila do 2002. Poznata mi je arhiva i dokumentacija. Svakako treba spomenuti da je velika šutnja postojala što se tiče Bleiburga. Nije se smjelo o tome govoriti. Oni koji su to učinili mislili su da će zabranom zločina to spriječiti.

Kako je bilo prije 1990. istraživati Bleiburg?

U domovini se nije moglo ništa istraživati niti je to itko radio, ali se u emigraciji radilo. Ljudi koji su preživjeli tu tragediju, u inozemstvu su pisali o tome, tako sam ja kao student (u inozemstvu) došao u dodir s tom materijom. O tome sam puno čitao, pogotovo kad je bila predaja vojske na Bleiburškom polju, o čemu je pisao tadašnji pukovnik Danijel Crljen. Pamtio sam to i bilježio, a onda se 1990. malo više počelo o tome govoriti i pisati. Kroz ovo poratno vrijeme, a i za vrijeme posljednjega rata zapisano je puno doživljaja onih koji su bili na Bleiburgu. U zadnje vrijeme se sve više pišu znanstvene knjige. Npr., u Sloveniji postoji Komisija koja radi na otkrivanju istine. Predsjednik komisije je Jože Dežman kojega dobro znam i s kojim surađujem.

Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije?

Postoje zato što komunisti koji su zločin počinili i njihovi nasljednici koji postoje danas žele prikriti žrtve i umanjiti odgovornost zločina koji su počinili. To se ne može skriti. Moglo je prije, dok je vladao teror, ali danas se ne može skriti jer govore kosti kao svjedoci, pa čak i oni koji su sudjelovali, oni koji su ubijali govore o zločinu. Različito tumače oni koji žele sačuvati kult Josipa Broza Tita, za to najodgovornijeg. Njega se stavlja prema međunarodnoj procjeni na deveto mjesto po redu najvećeg zločinca prošloga stoljeća. Ovdje kod nas još to ne žele shvatiti i prihvatiti njegovu odgovornost i žele iskazivati počasti i kult. Tužno je da u BiH imamo više od 30 udruga koje nose ime Tita, pred Božić prošle godine u Travniku su mu podignuli spomenik. Da hoće priznati zlo koje je on učinio, nikad im to ne bi palo na pamet! Na dan njegove smrti ove godine se o njemu mnogo pjevalo i govorilo. Ja mislim da se zločin u Bleiburgu ne smije niti uvećavati niti umanjivati. To nije potrebno, ali treba iznositi istinu. Da je istina na vrijeme iznesena manje bi bilo žrtava u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici, a možda i ne bi bilo rata.

O Bleiburgu se puno govori, ali što je istina o onomu što on simbolizira?

Istina je da je na Bleiburgu i križnom putu nakon predaje hrvatske vojske stradao veliki broj hrvatskog pučanstva, i to cvijet mladosti! Mi se demografski od tada nismo oporavili. To su sve mladi ljudi od 22 do 25 godina. Uz ove koji su stradali na Bleiburgu bilo je i žena i djece i staraca i starica koji su se povlačili. Činjenica je da je Tito naredio u Zagrebu, čini mi se 14. svibnja, da se pohvataju svi hrvatski mladići od 1922. do 1927. i da se pobiju zajedno s onima koji su na povlačenju. To je činjenica i stvarnost i o tome se ne smije šutjeti. Iznosim misao da je najveći zločin šutjeti o zločinu u Bleiburgu! Bilo da šute intelektualci, povjesničari, forenzičari... Zabraniti govoriti o tome je neviđeni zločin!

Postoji li dokumentiran broj žrtava?

Dokumentirani broj žrtava imenom i prezimenom je oko 150.000 što se tiče Hrvata. Još mnogo toga nije istraženo i sigurno će broj biti i veći.

Je li poznat broj grobnica?

Broj grobnica nije poznat i to se još ispituje. Evidentirano je u: Sloveniji 530, Hrvatskoj oko 800, u BiH oko 90. Iako se to u BiH još ne istražuje. Grobnice u Srbiji još nisu evidentirane.

Ovdje bih naglasio da svatko ima pravo na dostojan pokop prema međunarodnom pravu. Zločin koji je učinjen prema Hrvatima i nad drugima po ženevskim konvencijama o postupanju prema zarobljenicima nikako se nije smio dogoditi. Bez suđenja, bez procesa. Zarobljenike se moralo čuvati. Međutim, komunistička vlast se bojala i morala je uništiti sve one koji bi se eventualno u budućnosti usprotivili.

Kako Crkva doživljava događaj kojemu je sinonim Bleiburg?

Teško je to reći kako Crkva doživljava. Ja mogu reći kako ja doživljavam. Svatko to doživljava na svoj način, ali Crkva je uvidjela da je to veliki zločin i započela je obilježavati ga. Službeno svake godine, od 2003., na Bleiburg dolazi po jedan biskup iz BK Hrvatske i BiH da i na taj način iskažu čašćenje. Svaka čast biskupima! Ove je godine bio biskup Košić koji je lijepo govorio. Treba nastupati bez mržnje, ali treba istinu iznijeti. Floskule koje se često čuju poput onih: “Pustimo prošlost, 'ajmo gledati budućnost...“, to su fraze koje čovjeka zaglupljuju. Zamislite da su Isusovi učenici rekli: „Zaboravimo na Isusa, okrenimo se budućnosti!“ Što bismo znali o Isusu Kristu?

Postoji Počasni bleiburški vod. Koja je njegovaa uloga?

Počasni bleiburški vod je osnovan nakon rata dok su Hrvati bili još po logorima u Austriji. Željeli su se sjećati poginulih na Bleiburgu. Taj vod je preuzeo na sebe zadatak da se svake godine ode na Bleiburško polje, slavi misa i sjeća poginulih. Željeli su pronalaziti poginule i evidentirati mjesta pogibija. To se nije smjelo činiti dok su saveznici kontrolirali Austriju. Obilježavanju stradanja u Bleiburgu je najviše doprinio pok. svećenik zagrebačke nadbiskupije Vilim Cecelja koji je radio u Salzburgu. On je neumorno radio na prikupljanju i obilježavanju te tragedije. Bilo je i zabrana, međutim, on je koristio neke druge datume za obilježavanje ove tragedije (Majčin dan, Svi sveti) i onda se to tako uhodalo. Kada je Hrvatska postala država, Hrvatski Sabor je postao pokrovitelj i preuzeo je brigu o organiziranju. Vod se danas brine o spomeniku. Sad se počelo uređivati vojno groblje i trebalo je ove godine biti blagoslovljeno, ali zbog nekih procedura, to nije učinjeno. Vjerojatno će biti učinjeno sljedeće godine. U to groblje se žele sahraniti kosti svih Hrvata koji su poginuli u Austriji za vrijeme Bleiburga.

Svake se godine na Bleiburgu mogu vidjeti muslimanski vjerski predstavnici. Znate li na koji način muslimani percipiraju bleiburšku tragediju?

U postrojbama hrvatske vojske bilo je katolika i muslimana koji su tada bili Hrvati. Dakle, bili su u hrvatskim postrojbama. Kao što su katolici ginuli, ginuli su i muslimani. Računa se prema istraživanju Zlatka Hasanbegovića da je poginulo oko 30.000 muslimana na Bleiburgu. U ovim knjigama imate točno imena i prezimena poginulih muslimana. Muslimani su počeli dolaziti na obilježavanje od 2002. Predstavnik muslimana iz RH, Šefko Omerbašić, a potom i Bešlagić iz Gunje, svake godine održi molitvu i govor. Muslimani se malo stide toga stradanja, ne svi, ali veliki dio, pa žele to umanjiti i uveličati Tita, partiju i partizane.

Može li se za nekoga tko ističe ili obilježava ovu tragediju reći da je nacionalista?

Ne, nikako! Bože sačuvaj! To govore neuki nestručni ljudi. To je tako zlobno reći, reći za nekoga da je nacionalista u onom negativnom smislu samo zato što se bavi istinom na Bleiburgu. Zamjeram onima koji se ne bave istraživanjem, jer nema obitelji iz BiH i RH u kojoj netko iz bliže ili daljnje rodbine nije bio i stradao na Bleiburgu i križnom putu. Puno se toga imenom i prezimenom i stručno napisano zna. Forenzičari su ispitivali, svaka kost je zabilježena i lokacija na kojoj se nalazi. Mnogi su pronašli svoje rođake. Preporučujem još jednu knjigu: „Bleiburg 1945.“ autorice Martine Grahek Ravančić. Ovdje nije riječ o sentimentalnim zapisima osobnih događaja s Bleiburga, onome što je netko preživio pa pričao ili pisao o tome. I to se uzima kao dokaz, ali kad se stručno uzme dokumentacija..., to su strahote, tako da se o tome ne smije šutjeti.

Što učiniti da bi pravda progovorila?

Što činiti? Čovjek mora raditi, istinu donositi i sugerirati državnim ustanovama koje su za to zadužene da potpomognu istraživanje istine i pronalaženje onih koji su sudjelovali u tome. Puno je ljudi umrlo zbog počinitelja zločina, ali do sada nitko nije pozvan na odgovornost. Najveća je odgovornost na partijskom vrhu ondašnje Jugoslavije. Oni su bili nalogodavci, a izvršitelji su bile postrojbe za koje se zna točno koje su i tko je bio zapovjednik.

Zdanje nekadašnjeg konvikta Kralj Tomislav se ne koristi, vratite ga Napretku!

„Sapunica“ zvana vraćanje nacionalizirane imovine prijašnjim vlasnicima nikada nije prestala, samo se, kao kronična bolest, privremeno pritajila. Baš kada se može pomisliti kako stvari lagano idu u dobrom pravcu, pojave se zaista nadrealne odluke i potezi koji ponovno nagomilane frustracije i probleme bh. društva izbace na površinu. Najnoviji zorni primjer jest zgrada nekadašnjega Napretkova konvikta Kralj Tomislav.

 

Zahvaljujući javnom pozivu Uprave Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu koji se nedavno pojavio u Službenom glasniku BiH te dnevnim listovima o ponudi za zakup prostorija nekadašnje Očne klinike, kasnije Klinike za ginekologiju i akušerstvo, a zapravo Napretkova konvikta, ponovno je aktualizirano pitanje pravičnog vraćanja otete imovine onima kojima je realno moguće vratiti.

Povijest učiteljica života

Kako bismo objasnili sadašnji problem, potrebno je pogledati malo u prošlost. HKD Napredak je izgradnju svojega zdanja započeo 30. travnja 1914., međutim ona je prekinuta zbog Prvog svjetskog rata. Zahvaljujući upornosti Napretkove Uprave te pomoći velikog broja ljudi, a osobito sluge Božjega dr. Josipa Stadlera, konvikt Kralj Tomislav je ipak dovršen i svečano otvoren 20. lipnja 1920. Radio je neprekidno sljedeće 22 godine, a u njemu su „othranjena“ 2 943 pitomca.

U Drugom svjetskom ratu konvikt je iz sigurnosnih razloga prestao djelovati, a dolaskom komunističke vlasti zgrada je nacionalizirana 1949. što je i bila praksa za većinu zdanja koja su imala makar i najmanji vjerski i nacionalni predznak. Od tada pa sve do demokratizacije prostor konvikta je služio kao Očna klinika KCUS-a, a nakon posljednjeg rata pa sve do unatrag tri godine u njoj je bila smještena Klinika za akušerstvo i ginekologiju. Otada zdanje zjapi prazno i propada dok se oko njega, kao što vidimo, „motaju“ sumnjivi tipovi i institucije koje kao hijene žele ugrabiti tuđu imovinu ili od nje imati financijsku korist.

Zdravstvena ustanova krši vlastite odluke

Nakon što je iz nekadašnje Napretkove imovine iseljena Klinika za ginekologiju i akušerstvo, Upravni odbor KCUS-a je 24. veljače 2011., dakle prije tri i pol godine, donio odluku da se zgrada nekadašnjeg konvikta da prijašnjem vlasniku na korištenje uz simboličnu godišnju naknadu od 1 KM. Međutim, kao što se može vidjeti, ta odluka je prekršena javnim pozivom za iznajmljivanje prostora kojeg su nekoć nastanjivali Napretkovi pitomci.

Očito je da financijski interes i moć ne poznaju pravdu i pravično rješenje za nekadašnje vlasnike.

Zašto se čekalo više od tri godine na ovaj potez? Zašto se zgrada odmah nakon odluke nije vratila/dala na korištenje prijašnjem vlasniku? Sve su to pitanja koja se sama nameću.

Možda razloge koji se motaju po glavama lokalnih moćnika i uzurpatora nikada nećemo saznati, ali jedno je sigurno: tek sada HKD-u Napredak i njegovoj Upravi predstoji borba za pravdu i pravično rješenje.

Kako je riječ o prostoru ukupne površine 4 500 metara četvornih s određenom zelenom površinom te dva novoizgrađena objekta, jasno je da se radi o vrtoglavim sumama novca koje su vjerojatno i motiv. Međutim, mora se postaviti pitanje zašto se opet udara po jednom društvu s hrvatskim predznakom, i to pred izbore? Također je legitimno pitanje kako bi se sve odvijalo da je, recimo, riječ o imovini kulturnog društva s bošnjačkim predznakom koje je blisko Islamskoj zajednici?

Nema predaje, nema povlačenja

Unatoč svemu, lošoj političkoj klimi posljednjih godina, nebrizi vlasti na svim nivoima te najnovijem ekscesu u vidu natječaja o iznajmljivanju nekadašnje zgrade konvikta, predsjednik Napretka mons. dr. Franjo Topić je u izjavi za sarajevske medije istaknuo kako društvo kojemu je on na čelu neće nikada odustati tražiti svoje, kao što nikada nije odustalo još od vremena ponovnog osnivanja 1990.

Zato je 14. kolovoza sazvana izvanredna sjednica Središnje uprave Napretka na kojoj je izražena zabrinutost zbog javnog poziva KCUS-a te je, uz konzultiranje pravnika, zaključeno kako je natječaj protivan zakonu. Na sjednici je također istaknuto kako je javni poziv prouzročio šire društvene negativne posljedice te da Napredak ne želi politizirati pitanje, niti ga podići na nacionalnu razinu.

Nekoliko dana nakon sjednice, kada je šira javnost upoznata s problemom s kojim se Napredak ponovno susreo, mons. Topić je u izjavi za Katolički tjednik rekao: „Najveća šteta je što konvikt stoji gotovo četiri godine prazan. Izgubili smo nekoliko donatora čekajući da nam se ustupi. I četvrta građevinska sezona već izmiče. Nesporno je da je to, ne samo Napretkov konvikt, nego je to Napredak i gradio. Nismo ni pomišljali tražiti da nam bude vraćen dok je tu bila porođajna klinika, ali nakon njezina iseljenja konvikt je ostao prazan i cjelokupna tadašnja vlast donijela je odluku da se to ustupi Napretku. Nekoliko puta je istaknuto da je Napredak puno učinio za ovu zemlju i da zaslužuje da mu se njegovo i ustupi. Suglasnost su dali kantoni osnivači: Bihaćki, Travnički, Zenički, Sarajevski, kao i Federacija BiH. Odluku prijašnjeg Upravnog odbora od 24. veljače 2011. potvrdio je i sadašnji UO na sjednici od 28. veljače 2012. Nedobronamjerno je to negirati. Napredak jest veliki borac i radnik, ali svima ponavljamo - Napredak ne bi ništa uzeo protuzakonito i kad bi to netko htio učiniti. Pa valjda je to dokazano i u najgora ratna vremena. Ponavljamo da smo bili odustali od daljnje gnjavaže jer smo vidjeli da se rade namjerne opstrukcije iako je većina Upravnog odbora i ministar zdravstva prof. Mesihović i sada za ustupanje konvikta Napretku. Nismo željeli da se to pred izbore politizira, ali kad je raspisan natječaj, nismo imali pravo šutjeti, prevelika je to odgovornost. Radi se o zadužbini, radi se o općem dobru. Zamislite koliko je mladih ljudi dobilo kruh u ruke preko ovog konvikta! Mi ćemo i dalje nastojati svim legalnim i pravednim  ljudskim sredstvima tražiti da se konvikt vrati studentima za koje je namijenjen. Hvala svima: od američkoga Veleposlanstva, OHR-a pa dalje, i svim medijima za veliku potporu. Znamo da ćemo je imati i dalje.“

Prema dostupnim informacijama, Napredak je imao u planu obnoviti zgradu te ju staviti u funkciju kao studentski dom, no kako izgleda, od toga još uvijek nema ništa. Napredak se nije prijavio na sporni javni poziv, ali kao što to obično biva, već postoje špekulacije o mogućem zakupcu tako da je natječaj samo formalnost.

Ostaje samo pravna bitka te uključivanje viših instanci. Određene institucije su već obećale pomoć, kao što je Veleposlanstvo SAD-a u BiH, OHR, a u Napretku je odlučeno problem „iznijeti“ izvan granica BiH. Ostaje nadati se kako će uz pomoć dobronamjernih ljudi Napredak ipak svoju pravednu borbu, na zadovoljavajući način, privesti kraju.

S. M. Maria-Ana Kustura, vrhovna glavarica sestara Služavki malog Isusa: Bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje su vrednote za koje se isplati žrtvovati

Danas, nakon više od stotinu i dvadeset godina postojanja, Služavke malog Isusa, relativno mlada redovnička zajednica, prva i jedina nastala na tlu BiH, nastoji sačuvati svoj prvotni identitet. Družba je obilježena služenjem Bogu konkretnim služenjem čovjeku, posebice onima koji pate, bilo da su siromašni, gladni ili napušteni. Ime Družbe sadrži njezinu posebnost koju duguje iskustvu svoga osnivača sluge Božjega Josipa Stadlera. 

Sudjelujući u životu Crkve i prema želji Utemeljitelja sestre djeluju i u župskom apostolatu služeći u: katehezaciji, liturgijskom pjevanju, uređivanju sakralnog prostora, karitativnim djelatnostima te radu u školama. Povodom obilježavanja 120 godina postojanja sestara Služavki malog Isusa razgovarali smo s vrhovnom glavaricom ovog reda s. M. Marijom-Anom Kustura o karizmi i poslanju Družbe, Prijateljima malog Isusa te o suvremenim problemima duhovnih zvanja.

Krajem listopada slavite 120 godina od osnivanja Družbe. Kako biste ocijenili dosadašnji rad sestara Služavki Malog Isusa?

Naš utemeljitelj Sluga Božji Josip Stadler bio je čovjek žive vjere i velikog pouzdanja u Boga, u svemu je tražio slavu Božju i spas neumrlih duša. Utemeljivši Družbu sestara Služavki Maloga Isusa pronašao je način kako svoju ljubav prema Bogu, Crkvi i siromašnom čovjeku učiniti trajnom i sve snažnijom. Poticao je sestre služiti Djetetu Isusu u siročadi, zapuštenom i siromašnom starijem svijetu uvijek novim žarom. Stadlerova duhovnost i karizma i dalje se nastavlja u svakoj sestri koja živi i djeluje u ovoj Družbi. I danas, Družba s Generalnom upravom na čelu, svoje tri Provincije i pomoću vanjskih suradnika Družbe Prijatelja Maloga Isusa, živi i nadahnjuje se vjerom, ljubavlju i pouzdanjem u Boga, prema uzoru na svog utemeljitelja Slugu Božjega Josipa Stadlera.

Znamo da su bile složene prilike u vrijeme osnivanja. Je li moguće usporediti vrijeme u kojem je osnovana Družba s današnjim vremenom? Ima li sličnosti i koje su razlike?

U vrijeme osnivanja Družbe, a i prije, u Sarajevu i u Bosni bio je veliki broj siromašnih i nezbrinutih kojima je Sluga Božji Josip Stadler pomagao koliko god je mogao, a oni su njemu dali najljepši naziv sirotinjski otac i majka. I danas u BiH, a i u cijelom svijetu veliki je broj siromaha potrebnih duhovne i materijalne pomoći. Za razliku od prije, danas mi se čini da je duhovno siromaštvo čovjeka puno više uočljivo.

Poslanje Družbe je "sudjelovati u životu Crkve brinući se za nejaku Isusovu braću: bolesne, siromašne, napuštenu djecu i stare osobe." Okolnosti su promijenjene u odnosu na vrijeme kada su SMI osnovane. Kako je danas moguće ostvariti karizmu koju vam je nadbiskup Stadler povjerio?

Naš Utemeljitelj nam kao svrhu Družbe u prvom redu stavlja brigu za napuštenu, ostavljenu djecu; na drugom mjestu brigu za djecu bez roditelja, siročad; na trećem mjestu sirote starice koje nemaju nikoga da im pomogne; a na četvrtom mjestu preporučuje bolesnike i siromahe. U molitveniku Rajska vrata jasno nam govori što je važno i uvijek aktualno: Svi trebamo gorjeti od ljubavi prema Isusu... Ljubav prema Isusu traži od nas da ljubimo svojega bližnjega… Naše sestre i danas, iako u promijenjenim prilikama, služe siročadi, starijim osobama, djeci s  posebnim potrebama, djeci i mladima u školama i župama gledajući u svima živu prisutnost Maloga Isusa. Naš doprinos služenja Crkvi i Isusovoj najmanjoj braći ostvarujemo: u sve tri Provincije radeći u jednom sirotištu, u pet staračkih domova u inozemstvu te u deset staračkih domova u našim samostanima, u dvije državne ustanove i tri naša samostana s djecom s posebnim potrebama, u devet vrtića, u trideset osam župa i dvadeset šest  škola.

Promjenom vlasti poslije 1945. na teritoriju BiH Crkvi su dokidane mnoge institucije i otimana imovina. Je li postojala opasnost potpunog gašenja Družbe nakon Drugog svjetskog rata?

Nakon teških ratnih nedaća i našoj Družbi je Zakon o agrarnoj reformi i eksproprijaciji zadao težak udarac. Svi su samostani sestara i ubožnice za djecu i stare nacionalizirani, a sestre su 1949. protjerane iz Bosne. Krenule su u nepoznato tražeći novi krov nad glavom, smještale su se u naše malobrojne i već prenapučene samostane u Hrvatskoj, koliko je god to bilo moguće. Mnoge su otišle svojim roditeljima i rodbini dok se ne nađe neko drugo rješenje. Majka Flavija i cijelo poglavarstvo Družbe trudili su se sačuvati Stadlerov duh, karizmu i Družbu, unatoč velikim teškoćama i kušnjama. S pomoću Božjom i zagovorom svoga Utemeljitelja, sestre su izdržale  sve neizvjesnosti u kojima se Družba nalazila.

Znamo kako je nadbiskup Stadler osnovao vaš red u Bosni, u Sarajevu. Danas njegov karitativni rad i briga za siromašne živi kroz družbu SMI. Možete li nam pojasniti zašto je danas glavna uprava u Zagrebu?

Kako sam već rekla, sestre su 1949. protjerane iz Bosne. Naime, do 1. srpnja 1949. vrhovna Uprava Družbe je morala napustiti kuću – maticu Betlehem, preselivši se u Zagreb, gdje se nalazi i danas. Naša kuća – matica Betlehem u Sarajevu još nam nije vraćena, no i nakon vraćanja ona ne mora biti sjedište vrhovne Uprave Družbe. O sjedištu vrhovne Uprave odlučuje Generalni kapitul.

Vašoj družbi u radu pomažu i Prijatelji malog Isusa. Na koji način u njima imate pomoć u svome radu i znate li koliko ih ima brojčano?

Članovi Društva PMI žive i djeluju u duhu Družbine karizme i njezine duhovnosti. Oni na taj način u svojim životnim okolnostima proširuju naše poslanje služenja potrebitima. PMI žive u trajnom prijateljstvu s Malim Isusom. U svakodnevnom životu svjedoče poruku Radosne vijesti: posjetom bolesnima, radom s napuštenom djecom, informiranjem, pozivanjem i uključenjem i drugih na razne susrete i aktivnosti, moleći se i pomažući siromašne krajeve i ljude, školovanjem siromašne djece i pomažući djeci s posebnim potrebama. Aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima: čitanjem, molitvom vjernika… Društvo PMI ima vlastite Statute prema kojima djeluje. Ima ih oko 9.000.

Bog svaku osobu poziva na poseban i drugačiji način. Sestro Maria-Ana kako je tekao Vaš poziv i pristupanje Družbi Služavki malog Isusa i zašto ste izabrali baš ovu Družbu?

Duhovni poziv je Božji dar. Zahvalna sam svojim pokojnim roditeljima koji su mi usadili vjeru i pobožnost. U našoj se kući svaki dan zajedno molilo. Stjecajem okolnosti nastavila sam školovanje u Belgiji živeći u internatu koji su vodile časne sestre. Tu mi se probudila nacionalna svijest i ljubav prema domovini i Hrvatskom narodu. Posjećivala sam naše sestre u staračkom domu u Audregniesu. Družba sestara Služavki Maloga Isusa je jedina hrvatska družba nastala na teritoriju BiH. Sestre su uvijek bile radosne i nasmijane, iako su radile u vrlo teškim uvjetima. U duši sam osjetila da su Bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje vrednote za koje se jedino isplati živjeti i žrtvovati, a to je upravo ono što sam pronašla u svojoj Družbi.

Možete li nam reći nešto o problemima duhovnih zvanja danas. Pokazuje li dovoljan broj djevojaka interes za pristupanje u vaš red kako bi SMI mogle reći da red raste?

Papa Benedikt XVI. za Svjetski dan molitve za zvanja 2010. jasno nam poručuje da će naši napori koje ulažemo u promicanje zvanja uroditi plodom. ovisno u prvom redu o Božjem besplatnom djelovanju, koje će potpomoći kakvoća i bogatstvo osobnog i zajedničkog svjedočenja onih koji su već odgovorili na Gospodinov poziv u posvećenom životu.  Njihovo svjedočanstvo može pobuditi u drugima želju da i sami velikodušno odgovore na Kristov poziv. U svijetu, pa i u Crkvi u Hrvata se osjeća manjak ženskih redovničkih zvanja, tako je i u našoj Družbi. Družba ima tri novakinje i deset kandidatica. Zahvaljujemo Bogu za njih i molimo Ga da nas blagoslovi još brojnijim svetim zvanjima, djevojkama koje će zajedno s nama nasljedovati Krista čista, siromašna i poslušna i poistovjetiti se s Njim: to je ideal posvećenog života, svjedočanstvo da Bog ima apsolutno prvo mjesto u životu i u povijesti ljudi, kako nas podsjeća Papa Benedikt XVI.

Vaša Družba se osim karitativnog rada bavi i izdavaštvom. Možete li nam predstaviti neka vaša izdanja?

Naša Družba izdaje četiri puta godišnje svoj vjesnik U službi Malog Isusa,  dvaput godišnje informativni bilten PMI Prijatelj malenih te razne promotivne materijale o utemeljitelju sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru i Družbi. Izdali smo: Šematizam Družbe, Družbin molitvenik U slavu malom Isusu te obnovljene Konstitucije i Direktorij. U pripremi je i knjiga o pokojnim sestrama naše Družbe.

Što biste u ovih 120 godina izdvojili kao najuspješnije postignuće vašeg reda? Imate li nešto posebno što možete izdvojiti?

Zahvalne smo Svemogućem Bogu za 371 sestru, tri novakinje i deset kandidatica. Čudo je da još postojimo nakon teškoća koje su sestre proživjele poslije smrti Utemeljitelja te stradanja u tri ratna vihora, posebno na teritoriju BiH, odakle su sestre morale otići jer su bile ili protjerane ili ostavljene bez svojih samostana. Sestre su ostale vjerne Crkvi, BiH i svome hrvatskom narodu te su se svaki put, čim je to bilo moguće, vraćale natrag. Prema uzoru na svoga Utemeljitelja sestre su vjerovale Bogu te kao i on živjele od Providnosti sve do danas.