Božić u sarajevskom vremenu: Materijalizacija Božića, put u duhovnu propast

Iako je vruće ljeto na red je došao tekst od prošlog Božića...što je suprotno od prigodno? neprigodno :)

 

Božić je ponovno pokucao na naša vrata. Uvijek s radošću čekamo postavljanje lampica i božićnih ukrasa, ogromnog bora ili jelke, žita, otvaranje sajmova knjiga ili božićnih izložbi... Snijeg, kojeg je iz godine u godinu sve manje, uvijek je poželjan za ovaj blagdan, baš kao i neizostavna božićna kupovina, naravno, sve prema mogućnostima. Međutim, i ljudi koji se ne bave proučavanjem fenomena materijalizma mogu primijetiti sve veće i veće devijacije potrošnje za vrijeme došašća i Božića. 

Da bismo istražili kako se slavio Božić nekoliko godina prije i za vrijeme posljednjeg rata odlučili smo zaviriti u arhivu Vrhbosne, službenog glasila Vrhbosanske nadbiskupije u kojem se redovito upisuju kronike Ordinarijata od 1. siječnja do 31. prosinca svake godine.

Izlazak Božića u javnost

Stara poslovica nam kaže: „Ako nešto želiš sačuvati, zapiši na papir.“ Tako se, čitajući zapise iz kronika i pojedine dopise sa župa u božićno vrijeme, može dovoljno sagledati duh Božića jednog vremena. No, krenimo redom.

Kada se uvidjelo da je neizbježan raspad socijalističkog samoupravljanja država je počela popuštati. Održavanjem prvih demokratskih izbora u BiH vjerski blagdani su „izašli u javnost“. Izabrani političari su počeli dolaziti u dodir s Katoličkom crkvom, a božićni prijemi postajali su sve veći i veći: na njima je bilo sve više uglednika iz društvenog života, bez obzira na vjeru.

Hrvatske božićne pjesme su „izborile“ pravo na javnost te su ih TV i radiopostaje stalno prenosili, pogotovo sa sv. Misa polnoćke, ali i u došašću. Župnici su polako bez bojazni gostovali u „najudarnijim terminima“.

Stari, pomalo zaboravljeni običaji, koji su se u pojedinim krajevima skoro potpuno izgubili, ponovno su našli put do javnosti.

Međunarodni blagdan Nova godina polako je gubio primat nad Božićem, tako rođenje Isusovo polako dobiva prostor u medijima i društvu, kako i dolikuje.

Božić pred sami rat u BiH je protkan brigom za izbjeglice iz Hrvatske, uživanjem novih demokratskih prava, a između redova se može pročitati nadolazeća ratna opasnost, blokade nekih putova te nestašica određenih životnih namirnica. Posebno se naglašavaju molitve za mir i za sprečavanje prelijevanja rata iz Hrvatske u BiH. Mnoge obitelji još tada doživljavaju sudbinu prognane Svete obitelji.

Božić bez hrane, struje, vode i toplote

Prvi ratni Božić je, uvjetno rečeno, proslavljen u katastrofalnim uvjetima. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić u svojoj poslanici poziva narod da ne klone duhom, podsjećajući da je i mali Bog morao doživjeti tešku ljudsku zlobu, ali da dobro na kraju uvijek pobijedi.

Zapisi kronike od 22. prosinca 1992. navode kako su se aktivnosti puka svele na traženje vode, malo humanitarne pomoći i kruha te ogrjeva. Također se piše da na sami Božić nije bilo struje ni vode u većini sarajevskih kvartova. Narod se snalazio kako je znao i umio.

Istočno krilo Vrhbosanske bogoslovije je „počašćeno“ granatama u novogodišnjoj noći 1993., a u kronikama se često navodi da su koncelebranti izbivali zbog nemogućnosti dolaska na sv. misu zbog ratnih prijetnji ili jednostavno nitko nije htio preuzeti odgovornost pri transportu svećenika u glavni grad.

Siromašni Božić – bolji ljudski odnosi

Božići u ratu su za mnogo građana u Sarajevu i BiH bili ispod svih granica siromaštva, s osnovnim prehrambenim proizvodima iz humanitarne pomoći te improviziranim darovima i slatkišima.

Međutim, svi se slažu u jednom: odnosi među ljudima su općenito bili bolji i osjećala se sličnost i bliskost prognanoj Svetoj obitelji za vrijeme Heroda. Ranjivost ljudskog tijela te propadljivost i prolaznost materijalnih dobara došla je do izražaja u najgorem mogućem obliku, a besmrtnost duše je nagovještavala Božju blizinu i nudila nadu koju danas zaboravljamo.

Nadbiskup Puljić je u svojoj Božićnoj poslanici za 1994. najavio pad moćnika koji ponižavaju i oduzimaju dostojanstvo i ljudska prava običnom puku te izrazio svoju pastirsku blizinu svim patnicima. Moćnici su pali, a kardinal Puljić se uvijek, nakon kraćih putovanja, vraćao u Sarajevo da bude s pukom. Nije želio status izbjeglice. U svojim poslanicama posebno je Božić čestitao djeci koja ne mogu u miru proživjeti radost Kristovog rođenja.

Božići nakon rata bili su obilježeni neuspjelim povratkom svih na svoja ognjišta te smanjivanjem broja katolika u pojedinim dijelovima zemlje. Preživjeli rat, a napustili zemlju u miru, spasili radna mjesta u ratu, a izgubili ih u poraću. Tranzicija je učinila svoje dok polako materijalizam prevladava: manjina se bogati, a većina životari. Kriminalna privatizacija i pljačka društvene imovine državu su bacile na koljena, a to se osjetilo u statistikama koje je pravila Katolička crkva u BiH. Sve je manje rađanja i krštenja, a sve više starijih i onih koji napuštaju zemlju. Čovjek se generalno okrenuo samo sebi i svojim problemima, ne misleći na bližnjeg.

Shopping centri postaju katedrale materijalizma

Što imamo danas? Više od 15 godina nakon završetka rata imamo iskrivljenu sliku Božića. Izgleda da se svake godine ponavlja ista priča. Neograničen broj shopping centara koji svojim svjetlucavim natpisima, milijunima ukrasa, prividnim sniženjima, neodoljivo niskim ratama, privuku tisuće i tisuće ljudi koji polaze u kupnju skoro svega što se nađe pred njima. I onoga što im treba i onoga što im ne treba.

Mjesecima prije Božića slušamo o krizi, otkazima, recesiji, padu eura, totalnoj ekonomskoj kataklizmi i sve većem broju gladnih, a onda kreće kupovina. Kao da se zaboravlja vrijeme kad se nije imalo novaca ili se, jednostavno rečeno, kupovinom potiskuju nezadovoljstva nagomilana tijekom godine.

Čini se da većina ljudi sastavlja kraj s krajem. Tjedan pred Božić se u medijima ponavlja da će većina vjernika, pogotovo onih po gradovima, imati poluprazne košarice u recesijskoj godini. Statistički podaci govore da je potrošačka korpa mnogo skuplja od prosječne plaće.  Mediji uopće ne pospješuju sliku društva i trude se zarad nekoliko klikova na portalima ili povećanja tiraža za stotinjak primjeraka poturati sve mračnije i mračnije ekonomske scenarije. Taman kada ljudi povjeruju u to, dođe vrijeme „za šoping“.

I gle čuda, vrećice i košare sve su punije i punije... Klasičan primjer iz zemalja gdje žive Hrvati. Oni malo trezveniji se uvijek čude kako ljudi koji ništa ne rade, ili rade u propalim tvrtkama gdje su plaće neredovite, mogu priuštiti sebi toliko kupovine, ponekad i više od onih koji imaju redovite plaće.

 „Nema se, što se može? Ali znaš, već ćemo to nekako kasnije platiti, nešto ćemo smisliti, možda i euro propadne pa da ne izgubimo ušteđevinu“, uobičajeni su odgovori na pitanje kako i zašto se troši toliko obično još nezarađenog novca.

I tako bude kod mnogo ljudi, troši se više nego što se ima, iako su kartice već „debelo u minusu“. Tržni centri su jednostavno usavršili psihološke načine kako izmamiti novac (koji još i nije zarađen), tako da se i oni najtvrdokorniji antimaterijalisti ne mogu snaći i obično potroše određenu svotu novca. Gledajući sve reklame i neodoljive popuste čovjek može pomisliti da je jedini način ne potrošiti previše jednostavno se izolirati i nemati komunikaciju za svijetom. To je, naravno, nemoguće i zna se kako se zovu ljudi koji to čine.

Materijalizam se osjeti na svakom koraku i u svim segmentima ljudskog života, a božićno vrijeme je jedan od pravih mamaca, čak i za one koji malo troše.

 Galopirajući materijalizam sam sebi svrha

Koliko god se danas trudili i „odlučivali“ da iduće godine nećemo biti tako rastrošni te obećavali da nećemo kupovati skupocjene darove i natjecati se u „šopingu“ s imućnijim od sebe, teško ćemo u tome moći uspjeti. Takav je duh vremena. Još je stara kineska poslovica tvrdila da, ako ne trošiš novac, nigdje nisi dobrodošao. Danas se samo potrošač i konzument cijene.

Jasno je da se davno izgubio pravi smisao Božića u duhovnom smislu. Međutim, galopirajući materijalizam ne može donijeti sreću koju mislimo da možemo kupiti skupocjenim darovima. Svjedočanstva iz zemalja koje su prošle veliku ekonomsku krizu ili bankrot, kao što je npr. Argentina krajem prošlog stoljeća, potvrđuju činjenicu da su najbolji Božići oni koji se provedu skromno, s malim darovima u krugu obitelji bez velike ekstravagancije. Zapravo, to i jest pravi smisao Božića, skromnost, duhovnost i klanjanje trajnim vrijednostima.

Franjo Rajković: Samo se poštenim radom mogu ostvariti i materijalna i duhovna sreća

Sveučilišni krugovi često ekonomiju definiraju kao znanstvenu disciplinu koja proučava kako društva upotrebljavaju resurse da bi proizvela određena dobra i usluge te ih raspodijelila među ljudima. Polazna točka jest da pojedinci koriste resurse na način na koji bi postigli najveći stupanj iskorištenosti. Ekonomija je, dakle, drugim riječima, sebična, ali trudi se biti racionalna. Jedan od svestranih gospodarstvenika u Središnjoj Bosni, ovogodišnji dobitnik Večernjakova pečata, nagrade Osoba godine jest ugledni Vitežanin Franjo Rajković. Vlasnik je poduzeća Economic, predsjednik Udruge poslodavaca Vitez, član Općinskog vijeća Vitez i predsjednik Upravnog odbora Univerziteta Vitez u Travniku.

Za sebe kaže da je čovjek koji nastoji biti dobar u onome što radi i pritom pokušava ne povrijediti ljude s kojima živi i dolazi u dodir. Kako veli, koliko u tome uspijeva, na drugima je da procjene. Povodom aktualne ekonomske situacije u svijetu i kod nas razgovarali smo s njim o stanju ekonomske svijesti, politici, etici poslovanja, radu nedjeljom te uopće mogućnošću biti etičan u današnjim ekonomskim procesima. 

Početkom ove godine prema izboru čitatelja Večernjeg lista dobili ste prestižnu nagradu Osoba godine. Čitatelji su, dakle, prepoznali sve ono što ste radili tijekom 2010. Kakav je osjećaj biti prvi među iznimno značajnim ljudima u svijetu gospodarstva, kulture, sporta, znanosti, religije i politike?

Bilo bi neskromno reći da čovjeku ne gode priznanja. Naročito ako priznanje dolazi od velikog broja ljudi, konkretno čitatelja Večernjeg lista i u konkurenciji kakva je bila među kandidatima za tu prestižnu nagradu. Bio sam iznenađen tim priznanjem i moram priznati da sam sebi postavljao pitanje je li bilo i uspješnijih i zaslužnijih kandidata koji su trebali ponijeti ovu laskavu i vrijednu nagradu. Ipak, iskreno vjerujem da dobar dio ovog priznanja ide i svim ljudima u Središnjoj Bosni. Oni su to zaslužili kao priznanje, a ja osobno najveću zahvalnost sigurno dugujem i obitelji, suradnicima i mojim zaposlenicima. 

 

Ovo je vjerojatno pravi trenutak da Vas upitamo i za ocjenu ukupne ekonomske situacije u BiH. Mnogi biznismeni se žale na loše uvjete poslovanja i općenito loše poslovno okruženje u BiH. Koliko je to veliki problem u našoj zemlji?

Realno i kritički sagledavajući situaciju, ocjena zasigurno nije pozitivna. No, treba možda drukčije formulirati pitanje i iskreno reći da u našoj zemlji nikad od svršetka rata nismo imali povoljne uvjete za poslovanje, niti smo stvarali kvalitetno poslovno okruženje. Ovakva ocjena vrijedi generalno gledajući. No, postoje prostori – općine, gradovi, regije..., koji su, unatoč nepovoljnim uvjetima, uspjeli izvući maksimum i stvoriti mogućnosti investiranja i stvaranja novih vrijednosti. Takve poteze pojedinaca ili udruga nije pratila odgovarajuća akcija struktura koje bi, prema definiciji, morale biti zadužene osiguravati odgovarajuću potporu ovakvim nastojanjima gospodarstvenika.

Često se može čuti za „gospodarsko čudo“ u Središnjoj Bosni. U kojoj mjeri politička kriza u svijetu te komplicirani odnosi unutar BiH utječu na gospodarske prilike na tom prostoru?

Kad sam govorio o fenomenu pojedinih općina ili regija koje su na izvjestan način stvorile preduvjete za kvalitetno bavljenje gospodarstvom, mislio sam prije svega na Vitez i naš Poslovni centar. Uložili smo značajne napore u stvaranju kvalitetnih gospodarskih temelja, no i nas su globalna politička i ekonomska kriza i njezine lokalne manifestacije uzdrmale. Kriza se evidentno osjeća u svakom segmentu, ali nastojimo pronaći i mogu reći, pronalazimo formule opstanka na tržištu.     

Vi ste i politički aktivni, član ste Općinskog vijeća Vitez. Što mislite, imamo li previše političara u zemlji?

Teško je izričito odgovoriti na ovako postavljeno pitanje. Koliko ima političara zaista ne znam, ali sigurno znam da politiziranja ima previše, čak i u sferama u kojima to nije nužno. Možda je problem u tome što imamo previše „profesionalnih političara“ koji, iako dobro plaćeni, ne ispunjavaju svoju ulogu na odgovarajući način. Kod nas u Vitezu je stanje takvo da je u rad Općinskog vijeća uključeno nekoliko uglednih gospodarstvenika koji su se odrekli svih vijećničkih naknada u korist studenata te se politikom ne bave kao jedinim zanimanjem. Ne tvrdim da je najbolja, ali je možda to jedna od formula za politiku u našoj zemlji.

Ni nakon više od godine nakon izbora vlast nije formirana na razini BiH. Prema tim podacima, BiH je jedna od rijetkih zemalja gdje se vlast ne formira u razumnom roku. Što Vi mislite, zašto je to tako?

Brojni su razlozi za ovakvo stanje. Politika bi trebala biti umjetnost realnog, i ako krenemo od ovakve premise, onda bi trebalo pronaći i načine za postizanje kompromisa na svim stranama. Prije svega, nužno je poštivati rezultate provedenih izbora i temeljem njih formirati odgovarajuće strukture vlasti. Formiranje vlasti u Srednjobosanskoj županiji je jedan od dokaza da se, uz poštivanje izborne volje građana i uz dobru volju i umijeće postizanja kompromisa, vlast može formirati.

Recite nam, je li država previše opteretila male i srednje tvrtke raznim nametima? Što Vi, kao poduzetnik, očekujete od države u budućnosti?

Država mora sa svoje strane znati prepoznati i pružiti potporu kvalitetnim gospodarskim projektima. Mora se stvarati kvalitetnije, poticajnije okruženje. Općenito gledano, Bosna i Hercegovina nije dobar gospodarski brand i potencijalni investitori iz inozemstva koji žele ulagati ovdje ne vide baš mnogo motivacije da to i učine. Rizičan smo prostor za ulaganja i sigurno je država ta koja mora stvoriti zakonski okvir za poslovanje koji bi bio više naklonjen investitorima. 

Koliko je današnja ekonomija uistinu etična?

Teško je izreći generalnu ocjenu. Svjedoci smo brojnih situacija i u svijetu i kod nas u kojima ekonomija kao isključivi i jedini cilj postavlja profit, ne birajući pritom nikakva sredstva za njegovo ostvarivanje. Jednako tako, ima i brojnih primjera kad ekonomija promovira i pomaže društvene, socijalne ili kulturne projekte. Kao i u svemu, istina je negdje na pola puta između ovih krajnosti. Cilj ekonomije jest i mora biti profit, ali su načini na koji se do tog profita dolazi kriterij koji razdvaja etičnu ekonomiju od one koja to nije.

Isplati li se biti pošten u svijetu ekonomije?

Dugoročno gledajući, jedini način za ostvarivanje bilo kakvog cilja, pa tako i u sferi ekonomije, jest biti pošten i prema sebi i prema ljudima i društvu u kojem živimo. No, moramo biti realni i reći da u svijetu ekonomije često stanje nije takvo. Iz brojnih razloga ljudi su primorani ponekad i nepoštenim sredstvima doći do cilja. No, sigurno je da se samo poštenim radom mogu ostvariti i materijalna i duhovna sreća.   

Na listama lakoće pokretanja posla, koje se prave prema analizama situacije na terenu, nalazimo se oko stotog mjesta u društvu zemalja kao što su: Bangladeš, Nepal i Nikaragva. Je li realno očekivati poboljšanje situacije za pokretanje malih obiteljskih poslova?

Iskreno se nadam da će u budućnosti biti znatno lakše pokrenuti obiteljski posao u našoj zemlji. Bilo je nekih pokušaja da se procedure pojednostave i mislim da je to jedini način kojim je moguće motivirati ljude za pokretanje posla. Usvajanjem kriterija Europske unije i našim realnim približavanjem europskom standardima neizbježno je očekivati poboljšanje situacije i u tom segmentu.

Uz gospodarstvenike se često dodaju negativni prefiksi i insinuacije. Koliko je to realno i jesu li sami gospodarstvenici krivi za to?

U svakom poslu ima različitih ljudi i različitih situacija. Ne bih se bavio ocjenama jesu li negativni prefiksi i insinuacije realno utemeljeni, ali mogu reći da su gospodarstvenici možda više izloženi kritici jer se od njih mnogo više očekuje, izloženiji su očima javnosti i samim tim i podložniji kritiziranju. Dio krivice je sigurno i na gospodarstvenicima.

Za poboljšanje stanja Hrvata u Bosni kažu da bi najbolje bilo da na čelu najjače hrvatske stranke bude Hrvat iz Bosne, a ne iz Hercegovine. Što Vi mislite o tome?

Ne bi bilo dobro na takav način pojednostavljivati stvari. Teško je reći kako tek regionalna pripadnost može dati prednost ili, s druge strane, predstavljati nedostatak nekog čovjeka. Naravno, svjestan sam te vrste regionalnih podjela među Hrvatima i pitam se do koje mjere je to vještačka dilema? Kroz posao prije svega, a i kroz politiku imao sam priliku upoznati i usko surađivati s brojnim ljudima i iz Bosne i Hercegovine i Posavine i drugih dijelova BiH. Mi imamo mnogo više zajedničkih interesa nego što imamo elemenata koji nas razdvajaju. I bilo bi dobro da se aktivno radi na profiliranju upravo tih zajedničkih vrijednosti koje nas spajaju. Sve u svemu, regionalna pripadnost je nešto što ne bi trebalo biti najvažniji kriterij niti kao eventualna prednost, niti kao eventualni nedostatak čovjeka koji bi bio na čelu najjače hrvatske stranke. Kriterij jest i mora biti sposobnost da čelni čovjek jasno artikulira sve opće, ali i pojedinačne interese svih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini.

Koliko je moguće biti vjernik u današnjem poslovnom svijetu gdje je, slikovito govoreći, čovjek čovjeku vuk?

U današnjem vremenu, opterećenom prebrzim tempom kojeg svi živimo, ponekad je teško pronaći vremena za iskonske vrijednosti, u koje ubrajam vjeru. No, ako želimo postaviti stvari na jedini ispravan način, moramo pronaći i vrijeme za vjeru. Neke od tih temeljnih vrijednosti moraju biti utkane u način poslovanja i moraju se uvažavati u poslovnom svijetu. Naravno da je teško u vremenu i prostoru koje jest upravo takvo kakvim ste ga slikovito opisali u svom pitanju, biti vjernik u punom značenju te riječi. Ali, ako je teško to ne mora značiti i nemoguće. Imamo mnogo primjera da se itekako mogu uskladiti temeljne vrijednosti vjere i poslovne aktivnosti.

Kakav je Vaš stav o radu nedjeljom?

U duhu odgovora kojeg sam dao na prethodno pitanje, smatram da je nedjelja dan kojeg svi moramo posvetiti obitelji, posjetiti crkvu i pokušati nadoknaditi sve ono što, pritisnuti dnevnim obvezama, ponekad i nenamjerno zapostavljamo. Treba nastojati da barem taj dan u tjednu bude dan koji ćemo sebi posvetiti. Naravno, govorimo o idealu kojem treba težiti, uz uvažavanje svih realnosti današnjeg vremena i činjenice da se pojedini poslovi moraju raditi i nedjeljom.

Dvadeset godina Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva - blaženije je davati nego primati

Dok je rat u Hrvatskoj dolazio na mala vrata, a u BiH su još mnogi vjerovali u mirni rasplet napetosti te moguće očuvanje Jugoslavije, nad Sarajevo i mnoge druge gradove diljem Bosne su se nadvijali tmurni ratno-huškački oblaci. Prve izbjeglice iz Hrvatske su počele pristizati u Sarajevo, a prividni mir nije nudio dovoljno duhovne i materijalne sigurnosti. Jedna skupina odlučnih ljudi predvođena don Antom Jelićem, tadašnjim župnikom u sarajevskom naselju Marijin Dvor, nije gubila vrijeme nego je uvidjela nužnost traženja načina kako pomoći sebi i drugima.

Tako je 21. travnja 1991. u Sarajevu nastalo Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo. To je prva humanitarna udruga u BiH koju nije osnovala ni Crkva ni država. Programska načela HKDD-a su utemeljena na zakonitostima evanđelja, a glavni cilj je duhovni i materijalni preporod hrvatskog-katoličkog puka.

Prvotni cilj je bio prihvat izbjeglica

Prema riječima osnivača don Ante, rad Društva se može podijeliti u četiri dijela: ratne godine, obnoviteljske godine, stabilizirajuće godine i posljednjih pet godina su nazvane godine važnih odluka.

HKDD je 1991. i početkom 1992. organizirano prihvaćao izbjeglice iz ratom pogođenih krajeva u Republici Hrvatskoj i skrbio za njih u Sarajevu. Članovi HKDD-a su pomagali i svim vojnim regrutima u Sarajevu i okolici koji su željeli napustiti JNA te ih preko svojih prijatelja i podupiratelja opskrbili i slali kućama diljem bivše države. U to vrijeme je takva djelatnost bila izrazito riskantna jer se pomagalo, službeno, dezerterima. Međutim, članovi ovoga Društva nisu brinuli za opasnosti. Tada nisu ni razmišljali o mogućim posljedicama ako bi bili primijećeni.

Na početku rata u Hrvatskoj darovane su tri poljske bolnice gradu Vukovaru koje su u BiH otkupljene od bivše JNA za 30.000 njemačkih maraka, a preko Splita organizirani su konvoji pomoći s humanitarnim potrepštinama za opkoljeni Dubrovnik.

U prvim godinama svog djelovanja u BiH Društvo je prikupljalo i dijelilo hranu, odjeću i lijekove za izbjeglice i brinulo se o stradalnicima rata. U tim godinama bilo je jedan od glavnih distributera svakojake humanitarne pomoći za: središnju Bosnu, Sarajevo i druge dijelove BiH. Uz humanitarnu pomoć vođena je i briga da pučanstvo u teškim godinama rata bude opskrbljeno i dnevnim tiskom. Blagovremena i istinita informacija je mnogo značila ljudima koji su bili u blokadi, izloženi neprijateljskoj propagandi. Danas, u doba interneta i suvremenih komunikacijskih sredstava, to možda izgleda smiješno, međutim na početku 90-ih novine su ponekad bile jedino sredstvo informiranja.

Zbog ratnih zbivanja u Sarajevu ovo dobrotvorno društvo privremeno je izmjestilo središnjicu u Prozor. Za vrijeme rata Društvo je brojalo i do 10.000 članova dok danas taj broj iznosi manje od 5.00, a stalnih je uposlenika 20-ak.

Borba za radno mjesto – prioriteti nakon rata

Završetkom rata prestajala je potreba za humanitarnom djelatnošću u smislu kakva je bila u danima sukoba te se HKDD odmah usmjerilo na mirnodopske projekte. Bilo je jasno da se ne može dovijeka očekivati pomoć iz inozemstva. Društvo se preorijentiralo na rad i otvaranje tvrtki u svom sklopu kako bi se mogli izdržavati i praviti dobročiniteljske projekte.

Nakon rata mnogi su problemi mučili hrvatski narod u BiH i trebalo je konkretno djelovati. HKDD je shvatilo da je ljudima potrebno pružiti posao kojim će omogućiti sigurnost svojim obiteljima. Tako bi se zadržao onaj dio Hrvata koji je ostao u BiH. Trebalo je, dakle, osigurati poslovne djelatnosti za sve kojima je u tom trenutku zaposlenje bilo životno pitanje.

Skrbilo se o studentima, pomagalo u zapošljavanju i seoskom gospodarstvu, promicala se karitativna, kulturna i graditeljska djelatnost, promovirana je zdrava i ekološka hrana. Uvezivali su se radnici s poslodavcima. Dijeljene su studentske stipendije i jednokratne potpore, a u dva zagrebačka doma udomljeno je više desetaka studenata. Određeni broj mladih je dobio sezonske poslove tijekom ljeta.

Nažalost, bilo je više molbi za pomoć nego što se moglo pomoći. U HKDD-u ističu da ne žele zapošljavati „filozofe“ koji samo pametuju i kojima nijedan posao nije dovoljno dobar, a takvih ima mnogo. Tužno je da još uvijek postoje oni koji traže posao, a mole Boga da ga ne nađu. Ljudi koji će znati kako raditi i ne srame se raditi su uvijek dobrodošli u HKDD-u.

Kulturno-odgojna djelatnost nikad nije zapostavljena

U svom djelovanju HKDD nije zaboravio ni rad na kulturnom polju. Proteklih godina organizirane su promocije mnogih knjiga u BiH i u Zagrebu. Preveli su i tiskali knjigu Izvješće Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005 - 2008. te objavili Križni put u prigodi 65. godišnjice stradanja Hrvata na Bleiburgu. Don Anto naglašava da HKDD nastoji govoriti o događajima o kojima drugi šute.

„Želimo prikazati stvari o kojima se nije govorilo. Mi donosimo samo ono o čemu drugi ili neće ili ne smiju govoriti. Tako smo vrlo dugo uključeni u Bleiburg. Prema ustaljenoj praksi, organiziramo hodočasnički križni put. Na ovogodišnjem hodočašću sudjelovalo je devet hodočasnika iz: Zagreba, Sarajeva, Rame, Kutine, Novog Travnika. Cilj spomen-hodočašća od Zagreba kroz Sloveniju do Bleiburga je posjetiti mjesta stradanja Hrvata, na križnome putu poslije II. svjetskog rata. Zato se svake godine ide drugim smjerovima od Zagreba do Bleiburga, a cilj je uvijek Bleiburg kao simbol stradanja. Pojedina mjesta, na kojima su masovne grobnice, obiđemo i imamo križni put. Pomolimo se i postavimo svijeće. Želimo mnoge potaknuti kako bi vidjeli mjesta gdje je pobijeno više stotina tisuća ljudi. Postoji jedna masovna grobnica gdje je pobijeno oko 800 hrvatskih žena. Želimo sve to istražiti i zato surađujemo sa Slovencima koji se ozbiljno bave time. Želimo pomoći i pokazati kako su Hrvati ubijani. Također, tražimo pobijene ljude iz akcije Feniks; ja sam se tada pripremao za mladu misu i upoznat sam sa svim događanjima“, istaknuo je don Anto.

Vrijedni članovi HKDD osnovali su i čitaonicu Bleiburg. Prema Jelićevim riječima, to je jedina čitaonica koja nosi to ime bilo gdje u svijetu i kao takva podsjeća na stradanja s kraja Drugog svjetskog rata.

„Ne želimo zlo nikome nego želimo dobro činiti i pokazivati kako je zlo činjeno. Imamo slučajeve da su ljudima pobijeni roditelji ili braća u Bleiburgu, a oni uopće nisu zainteresirani za istraživanja. Međutim, na svu sreću znamo za ljude kojima su daleki rođaci pobijeni, ali oni se zanimaju za tu temu, žele istinu. Postoje 32 udruge u Federaciji BiH koje nose ime ili Tita ili bivše države i oni dobivaju novce iz proračuna, a za HKDD nema pomoći od države ili je ona simbolična“, navodi predsjednik HKDD-a kontradiktornosti današnjeg političkog establishmena u Federaciji BiH.

Graditeljske djelatnosti

Jedan od prioriteta HKDD-a je pružanje pomoći u odgoju i obrazovanju mladih, a posebice onima kojima materijalno-socijalno stanje ne može osigurati prikladno i kvalitetno školovanje. Prilozima donatora iz inozemstva i zemlje, prikupljanjem članarine, te ostvarenim fondom prikupljenih novčanih sredstava, pružaju financijsku potporu studentima i učenicima koji pokazuju zavidne rezultate u školovanju i studiranju. Posebno pokušavaju pomoći onima čiji su roditelji stradali u Domovinskom ratu te studentima slabog imovinskog stanja.

Znajući da je jedino ulaganjem u mlade ljude i intelektualnim rastom pojedinaca moguće očekivati razvoj i napredak cjelokupnog društva na svim područjima, HKDD se u svom djelovanju i usmjerio prema ostvarivanju tih ciljeva.

Tako su, zahvaljujući donatorima, započeli i 1996. dovršili gradnju muškog studentskog doma u Zagrebu - Dom za smještaj studenata Katarina Kosača. U tom su objektu smještena 34 studenta. Tijekom 1998. dovršena je i izgradnja ženskog doma u Zagrebu koji nosi naziv Dom za smještaj studenata Diva Grabovčeva. U njemu mogu biti smještene 43 studentice.

Prigodom primanja studenata u domove prednost imaju djeca iz višebrojnih obitelji, djeca invalida i stradalnika Domovinskog rata te djeca iz obitelji s lošim materijalnim statusom.

Studentski dom za djevojke ima smještajni kapacitet od 43 mjesta i prima studentice iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U domu se brinu ne samo za intelektualno odrastanje nego i duhovno, pa je organiziran i mješoviti pjevački zbor koji barem jedanput mjesečno nastupa u obližnjoj crkvi sv. Anđela u Savskom Gaju.

Katolički studenski dom u Sarajevu

HKDD je započeo prije pet godina izgradnju studenskog doma i u Sarajevu. Kad se dom završi u njega će se moći smjestiti 256 studenata i imat će sve potrebne prateće sadržaje. To je najveći građevni poduhvat Društva. Cijeli objekt je do sada izgrađen ugrubo; zdanje je pokriveno krovom; završene su instalacije električne energije, telefonije, vode i kanalizacije te je u pripremi početak radova na grijanju, a preostalo je još mnogo posla. Osim studenata predviđeno je i nekoliko soba za postdiplomce. Ukupna površina prostora koja će biti na raspolaganju studentima iznosi 4.500 kvadratnih metara na sedam etaža.

U Društvu su svjesni važnosti rada sa studentima, a izgradnjom ovoga doma bit će u kontaktu s njima svaki dan što će otvarati mnoge poslovne mogućnosti. Otvaranje studentskog doma će spriječiti iseljavanje studenata prvenstveno u susjednu Hrvatsku. Prijeratno hrvatsko pučanstvo koje se za vrijeme rata i poraća iselilo iz Sarajeva vjerojatno se više nikada neće vratiti, međutim katolici stalno dolaze na studij u glavni grad. Članovi HKDD-a su tu prepoznali prigodu i, razgovarajući s mladima koji studiraju u Sarajevu, shvatili su da većina želi ostati i naći zaposlenje.

Prema podacima u Sarajevu, danas ima više od 1.500 katoličkih studenata koji uglavnom žive u iznajmljenim stanovima. Velika je to brojka koja obećava da će Hrvata – katolika uvijek biti u Sarajevu.

Osim gradnje doma u Sarajevu, HKDD je započeo izgradnju Doma kulture u Novom Travniku: preostalo je podići krovnu konstrukciju i time bi bila završena prva etapa gradnje.

Humanitarne akcije

HKDD je društvo veoma aktivno u pružanju karitativne pomoći u: odjeći, obući, hrani, namještaju, kućnim strojevima i sl. Pomoć se dobiva od ljudi iz Sarajeva, veliki dio od dobročinitelja iz inozemstva, a nešto i od drugih karitativnih udruga s kojima vrlo uspješno surađuju. Posebno se ističu Kruh sv. Ante i župni Caritas župe Sv. Luke u Sarajevu, gdje je don Anto župnik, Caritas BK BiH, Caritas Vrhbosanske nadbiskupije i druge humanitarne udruge.

Još jedna od „dugovječnih“ akcija je projekt pomoći ljudima na selu pod nazivom Dobri pastir. Akcija je vrlo uspješna i dobro koncipirana te ljudima omogućuje dobivanje određenog broja: ovaca, krava, pčela koje oni vraćaju u slijedeće tri godine, što omogućava dugotrajnost projekta i proširenje broja korisnika. Nije ni čudo što projekt traje deset godina. Na taj je način mnogo stočnog fonda obnovljeno na zadovoljstvo potrebitih.

Ramska kuća – sportsko-rekreativno središte

U širokom spektru usluga i načina za namicanje sredstava za izgradnju studentskog doma i pomaganja manje imućnih ističe se i kulturno-sportsko rekreativno središte Ramska kuća koja se nalazi na planini Makljen na putu između Prozora i Uskoplja. U prirodnom okruženju, uz domaća jela i pića, među kojima je najpoznatija ramska šljivovica, tu se pružaju idealni uvjeti za odmor i rekreaciju te se nudi prenoćište u opremljenim sobama i apartmanima.

U sklopu Kuće nalazi se i muzej s vrijednom zbirkom ramskih rukotvorina i ostalih izložaka koje su naši preci koristili u svakodnevnom životu. U sklopu Centra je izgrađena skijaška žičara te su uređene skijaške staze za početnike i iskusne skijaše, ali i staze za šetače. Ne treba ni napominjati da alpinistima i ljubiteljima prirode neće nedostajati prostora za užitke.

Ne treba zaboraviti ni na Sarajevski gostinjac. Smješten je oko osam kilometara od samog središta grada i nudi smještaj u desetak soba.

I što reći na kraju? Prošlo je dvadeset godina djelovanja HKDD-a. Kako kaže njegov predsjednik: „Dvadeset godina u životu čovjeka je puno, ali nama je tih dvadeset godina prošlo brzo.“

Zaista, kada se radi i pomaže drugima, vrijeme brzo prolazi. Koliko će se u budućnosti moći pomagati ovisit će o radu uposlenika i simpatizera HKDD-a. Članovi i stalno zaposleni u HKDD-u znaju svoje ciljeve. Analizirajući njihov dosadašnji rad, zasigurno će u budućnosti biti još dobrih iznenađenja na sreću čitavog hrvatskog naroda.

Raster

HKDD je udruga katolika utemeljena radi koordiniranog promicanja plodnije i izravne duhovne i materijalne pomoći onima kojima je najpotrebnija, a prije svega mladim obiteljima. Usluge ne ograničava niti konfesionalnom niti nacionalnom pripadnošću; radi uklanjanja posljedica siromaštva u narodu koje ugrožava život i zdravlje ljudi, HKDD će pružati uzajamnu i izravnu pomoć ljudima u svim potrebama svagdašnjeg života i rada.

Zemni ostaci nadbiskupa Čekade preneseni u katedralu

Sa sarajevskog gradskog groblja Bare, na blagdan sv. Šimuna i Jude Tadeja 28. listopada 2011., preneseni su u katedralu Presvetog Srca Isusova zemni ostaci vrhbosanskog nadbiskupa dr. Smiljana Franje Čekade. Sv. misu zadušnicu tim povodom za pokojnog nadbiskupa Čakadu, ali i za sve ostale preminule vrhbosanske nadbiskupe predslavio je u prvostolnici Vinko kard. Puljić uz suslavlje 30-ak svećenika.

Među koncelebrantima bila su i dvojica tajnika nadbiskupa Čekade: fra Leopold Rochmes, sadašnji generalni vikar Beogradske nadbiskupije i član Franjevačke provincije Bosne Srebrene (Čekadin tajnik u Skopju i u Sarajevu) te vlč. mr. Božo Odobašić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

Svi vrhbosanski nadbiskupi počivaju u sjedištu nadbiskupije

Kardinal Puljić je u prigodnoj propovijedi zahvalio rodbini pokojnoga nadbiskupa Čekade za suglasnost da se njegovi zemni ostaci prenesu u katedralu gdje su već pokopani nadbiskupi: Josip Stadler, Marko Alaupović i Marko Jozinović. Vrhbosanski nadbiskup je podsjetio da su zemni ostaci nadbiskupa Ivana Šarića 1997. dovezeni iz Španjolske i položeni u crkvu sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu. Time su svi nadbiskupi mjesne crkvene provincije pokopani kako i dolikuje u katedrali ili, u slučaju nadbiskupa Šarića, drugoj sarajevskoj crkvi.

Potom je kardinal Puljić ukratko prikazao životni put nadbiskupa Čekade podsjetivši da je rođen 29. kolovoza 1902. u Uskoplju (Donji Vakuf) u obitelji s petoro djece – od kojih su braća Čedomil i Milivoj također postali svećenici – a preminuo je 18. siječnja 1976. u Sarajevu.

„Smiljan Franjo je 1925. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije nakon čega mu je povjerena župa Jelaške kod Olova. Nadbiskup Ivan Šarić uskoro ga šalje na studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je 1928. doktorirao. Nakon povratka u Sarajevo imenovan je vjeroučiteljem i odgojiteljem u konviktu Kralj Tomislav Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, a od 1928. do 1933. bio je urednik Katoličkog tjednika da bi kasnije bio imenovan župnikom u Bos. Brodu gdje ga je 1939. zateklo imenovanje za pomoćnog biskupa vrhbosanskog“, rekao je kardinal Puljić na početku svoje propovijedi.

Nadalje je podsjetio da je Smiljan Čekada 1940. imenovan skopsko-prizrenskim biskupom, a 1967. vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom s tim da je rezidencijalnim nadbiskupom postao 1970. Kazao je da je nadbiskupu Čekadi, nakon što je 1946. umro biskup banjolučki mons. Josip Garić, bila povjerena i privremena upravlja Banjolučkom biskupijom sve do 1949.

Istaknuo je i da je, u vrijeme kada je komunistička vlast podržavala tzv. svećenička udruženja kao što je bio Dobri pastir, bio progonjen i zlostavljan pa mu je čak bio zabranjen dolazak u BiH.

Kao posebnu zaslugu nadbiskupa Čekade kardinal Puljić je spomenuo ponovno otvaranje Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa 1969., kada je bio primoran otkupiti od vlasti ono što je bilo njegovo - oduzeti dio zgrade Bogoslovije.

Kardinal je podsjetio da je Čekada ponovno pokrenuo službeno glasilo Vrhbosna, otvorio Misijsku središnjicu te pokrenuo glasilo Vrelo Života.

Opijelo za nadbiskupa Čekadu

Pred kraj svoje propovijedi nadbiskup Puljić je rekao da će u istu grobnicu biti preneseni i zemni ostaci nadbiskupa Marka Alaupovića iz grobnice u koju je pokopan prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler. Dodao je da će u jednoj grobnici ostati samo zemni ostaci nadbiskupa Stadlera za kojeg je pokrenut dijecezanski proces proglašenja blaženim.

Na kraju sv. mise kardinal Puljić, svećenici, redovnice i vjernici izmolili su opijelo kod lijesa nadbiskupa Čekada koji je potom stavljen u grobnicu u dnu katedrale u istočnoj lađi u kojoj su ovozemaljski ostaci i nadbiskupâ Alaupovića i Jozinovića.

Euharistijskom slavlju su nazočili i djeca Čekadinog brata Vladimira koja sada žive u Zagrebu: kćeri Dubravka Šeparović i Smiljana Katalinić, sin Želimir Čekada i njegova kćer Marija. Između ostalih, sudjelovao je i veći broj sestara Služavka Malog Isusa na čelu s provincijalnom glavaricom s. Admiratom Lučić.

U izjavi za medije Smiljana Katalinić je istaknula da se u njihovoj obitelji ponose na nadbiskupa Čekadu, pogotovo nakon što je ove godine dobio izraelsku nagradu Pravednik među narodima.

Prisjećajući se nadbiskupa Čekade, njegov nećak Želimir ističe da je bio samozatajan čovjek i u srcu diplomata: “Nije bio impulzivan čovjek i znao je razgovarati te predvoditi. Bio je izrazito komunikativan i sa svima je mogao pričati. Kada je umro došla je sućut čak i od Džemala Bijedića i Hamdije Pozderca.“

Čekada – Pravednik među narodima

Život i djelo nadbiskupa Smiljana kao ordinarija biskupa u Skopju i kao nadbiskupa u Sarajevu ove godine okrunjeni su i medaljom države Izrael, Jad Vashem, Jeruzalem od 8 veljače 2011. koja je utvrdila da je Smiljan Franjo Čekada kao skopski biskup pod cijenu vlastitog života spašavao Židove iz tamošnjeg logora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Medalja Pravednik među narodima post mortem Smiljanu Franji Čekadi u Skopju uručena je živim nasljednicima brata Valdimira: sinu Želimiru i njegovim sestrama Dubravki i Smiljani prigodom otvaranja Memorijalnog centra holokausta u Skoplju 10. ožujka 2011.