U Vrhbosanskoj nadbiskupiji devet župa slavi sv. Ivana Krstitelja kao svoga nebeskoga zaštitnika, međutim, vjernici najradije biraju župu Podmilačje za krajnji cilj svoga hodočašća i tu sv. Ivi prikazuju svoju žrtvu, pokoru i nadaju se njegovu zagovoru. Podmilačje je jedno od najvećih nemarijanskih svetišta Starog kontinenta u kojem se godinama događaju čudesna duhovna i tjelesna ozdravljenja, stoga ne čudi što u to drevno svetište ne dolaze samo Hrvati katolici iz BiH, Hrvatske i dijaspore, nego i vjernici iz Europe, Amerike i Australije, kao i pripadnici drugih religija. Velika je predaja o iscjeliteljskim moćima sv. Ive Podmilačkog pa je to svetište dobilo epitet bosanskoga Lurda.
Podmilačje se nalazi na sedmom kilometru od Jajca prema Banjoj Luci. Jajce, povijesni kraljevski grad, duboko je usječen u kolektivnu svijest hrvatskog naroda. Njegovo područje bilo je naseljeno u pretpovijesno doba, a Rimljani su tu imali svoj tabor. Grad se u pisanom dokumentu prvi put spominje 1396. godine kada se Hrvoje Vukčić Hrvatinić naziva «Conte di Jajcze». Grad je podignut krajem 14. stoljeća uz pomoć dalmatinskih i talijanskih majstora. Za vrijeme Hrvoja Vukčića značajni građevinski pothvati izvedeni su na tvrđavi, kulama i bedemima. Svi ti objekti svojom ljepotom i arhitekturom nadmašivali su ostale građevine toga razdoblja. Grad je bio prijestolnica posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji je pogubljen u Jajcu 1463. nakon prodora Turaka u Bosnu. Jajce je oslobođeno iste godine i odupiralo se Turcima sve do 1527. Osim kraljevske loze, grad na Plivi je poznat kao mjesto rođenja velikog hrvatskog pjesnika Nikole Šopa. Vodopad od 25 metara i toranj sv. Luke su također prepoznatljivi simboli nekada kraljevskog grada.
Jedno od najstarijih svetišta u BiH
Danas župa Podmilačje obuhvaća više od dvadeset sela i zaseoka i broji oko 2.000 duša, prema podatcima iz 1991 godine u župi je bilo oko 8.000 katolika. Veliki pad broja katolika je naravno posljedica ratnih događanja. Iako je u 15. stoljeću sagrađena crkvica sv. Ive, sve do 19. stoljeća nije bilo župe u današnjem smislu te riječi. Crkvica i okolna sela su pripadala župi Jajce sve do 1872. godine kada se podmilačka župa odvaja od matične župe kraljevskoga grada. Župa je formalno utemeljena sljedeće godine (1873.g.) sa središtem u Podmilačju i u to doba je imala približno isto župljana koliko ih ima danas. Mjesto Podmilačje je dobilo svoje ime po masivnim stijenama Milač koje se nalaze iznad naselja Kolonije. Čitav prostor pod stijenama je kasnije nazvan Podmilačje.
Na ovom području je rijeka Vrbas granica između dviju biskupija tako da župa svetog Ivana Krstitelja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji za razliku od župe BDM u Jajcu koja pripada banjalučkoj biskupiji.
Ono se prvi put spominje 1461. godine u spisima Stjepana Tomaševića. Svetište sv. Ive u Podmilačju je sigurno jedno od najstarijih svetišta u BiH jer datira iz sredine 15 stoljeća.
Crkvica sv. Ive je jedina crkva izgrađena od kamena koju Turci nisu srušili za vrijeme višestoljetne okupacije Bosne. Međutim, ono što nije uništeno za vrijeme višestoljetne okupacije, uništeno je u samo jednom danu za vrijeme dvogodišnje srpske okupacije Podmilačja i okolnih sela. Crkva i svetište su potpuno uništeni 1. ožujka 1993. u poslijepodnevnim satima, iako je postojalo obećanje biskupu Komarici da svetište ne će biti oskrnavljeno. Crkva je bila čitava sve dok je služila kao skladište za municiju, dakle dok je bila od koristi za okupatora. Prije razaranja sve vrjednote su pokradene iz svetišta, ali je čudesno to što su kipovi sv. Ive i sv. Ivana Evanđelista ostali potpuno netaknuti, usprkos snažnim eksplozijama.
Bila je to mala srednjovjekovna crkva koja se sastojala od svih elemenata sakralnih građevina toga vremena: lađa, svetište, sakristija i toranj. Bila je duga skoro 16 metara, a široka skoro 9 metara, a lađu oblika izduljenog pravokutnika obuhvatili su zidovi debljine jednog metra. Na bočnim zidovima nalazili su se gotički prozori. Zavjetni oltar je bio u sredini svetišta. Visina tornja je iznosila 29 metara, bez križa, koji je bio visok oko 8 metara.
Zanimljivo je spomenuti da je fra Jaroslav Jaranović 1910. srušio pročelje i toranj stare crkve želeći je ugraditi u novu veću crkvu kao kapelicu. Bilo je to loše arhitektonsko rješenje jer je time djelomično oštećena jedina srednjovjekovna katolička crkva u BiH. Novu crkvu u čijem sastavu se nalazi stara crkvica oslikali su češki majstori tridesetih godina prošloga stoljeća. Obnavljana je još jednom šezdesetih godina, a stara crkvica je uređivana iznutra sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na području župe nalaze se i dvije područne crkve, koje su izgrađene u proteklih trideset godina, i desetak grobljanskih kapelica.
Obnova župe i izgradnja nove crkve
Nakon oslobađanja jajačkog kraja 13. rujna 1995. u akciji Hrvatske vojske i HVO-a, počinje povratak vjernika i obnova srušenog svetišta U početku je šator bio zamjena za crkvu, a potom je izgrađena drvena baraka kao mjesto za molitvu. Odmah po povratku većeg broja vjernika, počelo se s obnavljanjem stare crkve u izvornom obliku od prije nekoliko stotina godina, ali se istovremeno razmišljalo o izgradnji potpuno nove crkve.
Kardinal Puljić je 24. lipnja 1998. godine blagoslovio povelju za gradnju novoga svetišta, a 31. ožujka prihvaćen je idejni projekt slovenskog arhitekta Marka Mušića i započelo se s izgradnjom crkve. Zbog specifičnog položaja stare crkvice u odnosu na okolna brda i dolinu koju narod drži svetim mjestom, slovenski arhitekt je smjestio novu crkvu u stijenu na sjevernoj strani doline. Prostor između stare crkvice i nove crkve formira otvor prema dolini sv. Ive koja predstavlja isključivo mjesto molitve i okupljanja hodočasnika. Da bi se uštedjelo na prostoru za hodočasnike, kojih je ove godine bilo više desetaka tisuća vjernika, nova crkva je ugrađena u brdo. U razgovoru sa župnikom fra Zoranom Mandićem saznali smo da je u arhitektovu projektu crkva i župna kuća zamišljena kao jedinstven prostor, a prostorije za pastoral smještene su ispod trga sv. Ive na kome je stara crkvica. Zvonik i župni stan formiraju spiralu koja se diže prema nebu i bit će visoka 62 metra, a do sada je izgrađena nešto više od pola predviđene visine. Grubi radovi na kripti su završeni, ali crkvu još nisu počeli graditi jer arhitektonske planove ne može pratiti financijska situacija. Zidovi crkve, kaže župnik fra Zoran, predstavljaju istovremeno potporni zid prema stijenama u koje je crkva usječena. On se nada da će do sljedeće godine za proslavu sv. Ive biti pokrivena crkva. Osim župnika Fra Zorana u župi djeluju još dva fratra.
U župi Podmilačje djeluje sestra Simplicija Budimir iz reda sv. Franje sa sjedištem u Jajcu, iz kojeg dolazi u župu po katehetskoj potrebi.
Više desetaka tisuća vjernika u svetištu
Ovogodišnja proslava patrona župe sv. Ive započela je devetnicom, tijekom koje su vjernici imali priliku za sv. ispovijed. Na uočnicu 23. lipnja, prema policijskom izvješću, kroz svetište je prošlo skoro 30.000 ljudi. Mnogobrojni vjernici su bili nazočni otvaranju proslave uz iznošenje kipa sv. Ive u procesiji te sv. Misu s pokorničkim bogoslužjem. U večernjim satima je održana sv. Misa i molitva za bolesnike te Put križa uz brdo Grabež uz sudjelovanje oko 1.000 vjernika. Na kraju uočnice vjernici su se klanjali pred Presvetim na vanjskom oltaru.
Na samu svetkovinu u nedjelju 24. lipnja od ranog jutra vjernici su imali priliku za sv. ispovijed, a sv. Misu u 7 sati ujutro je slavio fra Ivan Šarćević. Fra Marinko Pejić je predvodio pjevanu Misu u 8.30.
Središnje hodočasničko Misno slavlje u 11 sati s molitvama za bolesnike predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan uz koncelebraciju dvadesetak svećenika. U propovijedi je rekao da ljudi ne prihvaćaju najočiglednije istine u životu i zato je bitno izaći iz uhodane matrice života i 'pobjeći u pustinju' gdje se mogu prepoznati jednostavne istine o svome životu, kao novi temelj za gradnju osobnog, obiteljskog narodnog crkvenog i globalnog života. Nove temelje možemo izgraditi samo u blizini ljudi koji su imali dosta hrabrosti, poput sv. Ivana Krstitelja. Gledajući kroz prizmu moderne civilizacije, možemo zaključiti da je pokretač ljudskog roda ili ljubav ili strah. Dosta je onoga što su znanstvenici otkrili kroz povijest plod straha ili težnja ka stvaranju sigurnosti od drugih. Ljudi ne znaju drugačije uspostaviti ravnotežu u svijetu nego ravnotežom straha. U takvom životu čovjek prolazi loše jer postaje sve jadniji i sve je teže voljeti drugog čovjeka. Više nas on ne može iznenaditi u dobroti jer je postao klupko sebičnosti i straha i svi smo jako razočarani u samog sebe. Najveći problem današnje civilizacije je da ona proizvodi mržnju prema čovjeku, stoga se ljudi prema svojim bližnjima odnose agresivno ili jednostavno bježe.
Ljudi su zaboravili činjenicu da nas je stvorio Bog i da mi negdje u nama trebamo očitati istinu i ohrabriti razmišljanje da je moguće bolje i drugačije živjeti nego što nudi moderna civilizacija. Sv. Ivo je svjedok Božje blizine. Religija je uvijek poruka mira i ljubavi i kao takva je potrebna čovjeku, ona ga oslobađa od užasnih primjera o otuđenju koje nudi moderna civilizacija. Naš narod mora graditi svoj život, život svoje obitelji i svoga djelovanja u društvu na temeljima ljubavi prema Bogu, tada će Bog odgovoriti, ukloniti mržnju, donijeti ljubav i nikada ne ćemo ostati sami jer nas Bog ne će napustiti. Ako ostanemo vjerni Bogu, moći ćemo prkositi raznim političkom projektima i činiti dobro i mir u našoj državi i svijetu .
Legenda o prelasku crkve preko Vrbasa
Ne računajući zabilježena ozdravljenja iz prošlog stoljeća koja su se dogodila u Podmilačju, postoje i brojne legende o nevjerojatnim ozdravljenjima u daljoj prošlosti, a u narodu se i danas priča o crkvi sv. Ive koja je jedne noći prešla iz sela na lijevoj obali Vrbasa u drugo selo na desnu obalu rijeke, jer su Turci u nju utjerivali stoku.
Ta narodna predaja je zapisana u svim shematizmima Bosne Srebrene od 1864.
Legendu je prepoznao i fra Antun Knežević koji je naveo da se o tome sačuvao Theinerov izvještaj upućen papi na latinskom jeziku. Prijevod na hrvatski glasi: «O čudesnom prijelazu crkve sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje».
Iako legenda ima svoje određeno povijesno značenje, nije lako odrediti stvarni sadržaj te narodne predaje koja je zapisana prije više od sto godina, a sigurno je usmena predaja mnogo starija.
Nema komentara:
Objavi komentar