Narodno blago je korijen za našu opstojnost u budućnosti
Prema odluci Generalne konferencije UNESCO-a iz 1977. godine, Međunarodni dan muzeja u svijetu obilježava se 18. svibnja. Ove godine Zemaljski muzej u Sarajevu slavi 120 godina od svog osnutka. Sve su to bili razlozi da koncem svibnja razgovaramo s Maricom Popić-Filipović, etnologom i višom kustosicom u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. U razgovoru smo pokušali saznati što se sve čini da se sačuvaju nošnje, glazba i običaji u BiH te koliko toga je uopće sačuvano nakon teških ratova i stradanja u proteklom stoljeću. S gospođom Filipović smo se osvrnuli i na njenu nedavno objavljenu knjigu «Tekstilne rukotvorine Hrvata u Rami».
Marica Popić-Filipović rođena je 1952. godine u Bunaru, općina Derventa. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, odsjek etnologija i ruski jezik, završila je 1976. godine. Nakon studija radi kao kustos u Zavičajnom muzeju u Derventi, a početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća stekla je iskustvo u pedagoškom i muzeološkom radu radeći u Zemaljskom muzeju BiH.
Od 1998. godine stalni je uposlenik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine kao etnolog za tekstilno pokućstvo, tekstilna pomagala i nakit. U 2002. godini promaknuta je u zvanje višeg kustosa. Aktivno je sudjelovala u radu nekoliko međunarodnih kongresa i seminara. Stručne članke i prikaze objavljuje u časopisima Hrvatska misao (Sarajevo), Članci i građa (Tuzla), Zbornicima radova s međunarodnih kongresa (Beč, Sarajevo).
Završili ste etnologiju i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na početku našeg razgovora recite nam čime vas je privukao taj studij?
Nakon završetka gimnazije mnogo sam razmišljala o tome što bih željela raditi u budućnosti. S obzirom da me zanimalo ljudsko stvaralaštvo, čitajući ponude fakulteta na Zagrebačkom sveučilištu, privukao me studij etnologije. Otišla sam na prijamni ispit za studij etnologije i nisam se pokajala jer je zanimanje etnologa vrlo zanimljivo i promatra ljudsko stvaralaštvo u svim područjima svakodnevnoga života. Ruski jezik sam izabrala jer je to bio jezik koji sam učila u srednjoj školi te je to bilo normalno, a i bio je predložen s katedre kao najpovoljnija kombinacija za dvopredmetni studij.
Bosnom i Hercegovinom su samo u proteklom stoljeću prohujala 3 rata. Kakvo je stanje s narodnim blagom, „podsjetnicima“ na našu prošlost? Vodi li tko o tome računa? Je li toga i previše već izgubljeno?
Velika je nesreća naših prostora što su ratovi bili česti i što je često dolazilo do raseljavanja stanovništva iz raznoraznih razloga. Jedan dio narodnog blaga je nestao tijekom ratova s obzirom da su mnoga sela bila uništena. Bilo je također razdoblja u bližoj prošlosti kada su ljudi narodnu tradiciju držali nečim zaostalim i željeli su jednostavno što prije primiti 'novo', zanemarivali su tradiciju preskačući neke prirodne tijekove te je dolazilo do rascjepa u kulturi življenja jer se ljudi nisu znali prilagoditi modernom načinu življenja.
Na svu sreću postoje ustanove kao što su muzeji, galerije i spomen-kuće koje su vodile računa o narodnom blagu tako da je ipak narodno blago sačuvano u svim oblicima, kako u obliku materijalne kulture tako i duhovne kulture.
Prirodan tijek života zahtijeva da se neke stvari mijenjaju. Ipak, narodno blago je podsjetnik na našu prošlost, ali je i korijen za našu opstojnost u budućnosti. Ako se narodna tradicija i kultura dobro vrjednuje, to je dobar temelj za buduće stvaralaštvo.
Rođeni ste u Derventi. Recite nam nešto o vremenu kada ste bili kustos u tamošnjem Zavičajnom muzeju?
Rad u Zavičajnom muzeju u Derventi nosio je sa sobom dvojake osjećaje. Zadovoljstvo mi je bilo raditi kao kustos, međutim u to vrijeme se muzej tretirao kao ustanova u osnutku pa nije mogao raditi punim mahom. Društvena zajednica tada još nije prepoznavala značaj takve ustanove pa nije omogućila uvjete za rad i razvoj muzeja, iako je on doprinio puno na edukaciji mladih učenika.
Bosanska Posavina je predio koji je teško stradao u proteklom ratu. Demografska struktura stanovništva je izmijenjena. Pokušavaju li se očuvati nošnje, glazba i običaji tog kraja kod ljudi koji su protjerani?
Kada pričamo o Bosanskoj Posavini, treba naglasiti da je to žitnica BiH i zaista je neprocjenjiva šteta što je velik broj stanovnika odselio iz tog kraja te je velik dio obradive zemlje pust i neobrađen. Naravno da je demografska struktura do temelja izmijenjena, ja sam svjedok povratka određenog broja ljudi, nažalost, povratnici su uglavnom stariji ljudi. Rijetko će se u kojem katoličkom selu pronaći dijete ili mlađa osoba. Političko-ekonomski čimbenici sprječavaju veći povratak i to je problem kojim se država moraju pozabaviti.
Ono što su ljudi ponijeli sa sobom odlazeći iz Posavine je samo jedan dio narodnoga blaga. Nekada sa zebnjom razmišljam o tome da će s generacijom naših očeva i majki u velikoj mjeri nestati i dobrog dijela naše tradicije. Neke građanske udruge nastoje animirati mlade pa formiraju različita folklorna društva koja čuvaju narodnu pjesmu i običaje. Sve je to ipak podložno mnogim promjenama kojih prognanici nisi ni svjesni živeći u stranoj zemlji
Nošnje su donekle očuvane. Ipak, izrađuju se od suvremenih materijala, ne koristi se lan i konoplja, nego pamuk. Vunena tkanina je drugačija od one kakva je bila, prerađena je i mekanija je za razliku od domaće vune koja je bila grublja pa je taj odjevni predmet imao drukčiju strukturu i čvrstoću. Ženske košulje su imale drugačiji izgled kada su bile pravljene od konoplje i lana, nego od pamučnog platna. To su neminovnosti suvremenoga života i ne događaju se samo kod nas, nego u cijelom svijetu.
Danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu postoje tri odjela - za arheologiju, za etnologiju i za prirodne znanosti. Kakva je situacija danas u muzeju i što nudi svojim posjetiteljima?
Zemaljski muzej je ustanova kompleksnog tipa i ove godine obilježava 120 godina postojanja i rada. To je veliki jubilej i muzej se sada lavovski bori za opstanak. Država treba shvatiti da je to muzej BiH i da su tu prikupljeni predmeti koji govore o povijesnom razvoju našeg društva. Sve je to sačuvano i na određeni način se pokazuje posjetiteljima muzeja, koji su uistinu zadovoljni nakon posjeta, a mi želimo da budu još zadovoljniji te nastojimo staviti u funkciju i one izložbene prostore koji još nisu obnovljeni nakon rata. Odsjek za prethistoriju je još uvijek uništen, što zbog rata ili vlage. U odjelu za prirodne znanosti jedno krilo zgrade nije u funkciji, iako su posjetitelji često zainteresirani za njega. Svake godine ima sve više i više posjetitelja, danas se može reći da imamo oko 40.000 posjetitelja godišnje. U muzej dolaze organizirano osnovci, srednjoškolci, studenti, ali i pojedinci, imamo i dosta posjetitelja iz stranih zemalja, pogotovo ljeti.
Iznimno vrijedan projekt je i Vaš rad na knjizi «Tekstilne rukotvorine Hrvata u Rami», jednoj od knjiga iz edicije Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva koje žele od zaborava spasiti tradiciju i prošlost ramskog kraja. Što nam donosi ta knjiga?
Edicija koju je pokrenulo HKDD je značajna jer je to projekt kojim trebaju biti obuhvaćeni svi dijelovi ramskoga narodnog života. Do sada su izašle dvije knjige, prva je obradila narodno tradicijsko graditeljstvo, a druga, koju sam ja priredila, tekstilne rukotvorine; slijede knjige o nošnjama, običajima, glazbi i sl. To je značajno jer će se na taj način zabilježiti narodna tradicija koja zaista odumire. Ramsko područje je poznato po iseljavanju mladih u inozemstvo, pa je ono što pamte njihovi roditelji, rođeni u prvoj polovici dvadesetog stoljeća te do šezdesetih godina živjeli na tradicijski način, nekako sačuvano sve do kraja 20. st. Bojim se da će, kada njih nestane, i velik dio narodne tradicije nestati - zbog toga je ova edicija značajna.
Radeći na knjizi «Tekstilne rukotvorine Hrvata u Rami» često ste bili na terenu. Kakve uspomene nosite iz Rame, iz susreta s tim ljudima?
Ramljaci su veoma susretljivi. Bilo im je drago što će se zabilježiti njihova narodna tradicija pa su se rado prisjećali detalja, jedni druge dopunjavali. Na različite načine su izražavali zadovoljstvo što će njihov način života biti zabilježen da bi njihovi unuci mogli jednoga dana čitati kako su im predci živjeli.
Vi ste zapravo svojim radom složili i sliku, koju su već mnogi zaboravili, u kakvim uvjetima su ti radovi nastajali, kakav je život ramskih žena nekada bio, sliku o nikad ugasloj želji u svakom vremenu za lijepim stvarima u kućanstvu, u životu?
Nadam se, jer vrlo cijenim rad žene i majke pa uvijek želim to istaknuti, jer uloga majke, domaćice, supruge je višestruka. Velike su obveze koje ona stiže obaviti tijekom dana kako bi zadovoljila sve što se od nje očekuje i tim veća je njena uloga i značajniji je njezin umjetnički iskaz koji prenosi preko tekstila ili nekih drugih predmeta. U knjizi su zabilježeni svi ti oblici umjetničkoga rada: tkanje, vezenje, pletenje, oblici ženskoga ručnoga rada koji su zaista vrijedni čuvanja, preko kojih se prenosi tradicija i preko kojih žene iskazuju svoj zaista velik likovni umjetnički talent.
Ima li neki poseban detalj koji Vam je ostao u pamćenju?
Zanimljivo mi je bilo to da dok su žene radile neke poslove vezane uz tkanje, istovremeno su se događala određena društvena okupljanja: pjevale bi se pjesme, govorile poslovice, to je bila prigoda da momci upoznaju djevojke, da se rodi ljubav i sklopi brak.
Koliko su vjerski motivi ili nadahnuća bili prisutni na tekstilnim rukotvorinama u Rami, odnosno na području cijele BiH?
Običaj tkanja pokrova za mrtvaca u Rami je vrlo zanimljiv jer pokrov nije običan komad platna, nego je ukrašen karakterističnim motivima - to je posljednji pokrivač koje će pokojnik ponijeti na drugi svijet. Na njemu je uz karakteristične motive s odjevnih predmeta obvezan križ koji je utkan tako da se znalo da je pokojnik kršćanin. To govori o čvrstoći njihove vjere i ispravnosti njihova vjerovanja. Osim pokrova, na nekim odjevnim predmeta je dekoracija izrađena od malih križića, time se željelo pokazati da je nositelj pripadnik kršćanske vjere. Ne javlja se to samo na tekstilu, nego se i u drugim uporabnim predmetima, ali i na dijelovima tijela - tetoviranjem ruku, podlaktice i šake pokazivala se pripadnost katoličanstvu.
Postoji li uopće knjiga koja bi obradila nošnje s područja cijele BiH, ili možde tradicijske običaje ili glazbenu baštinu?
Bh. nošnje su već bile predmetom znanstvene obrade pa postoji knjiga u kojoj su obrađene i slikom predstavljene. Naravno, predstavljeni su samo karakteristični tipovi, jer BiH je s tim u vezi bogata pa gotovo svako selo ima svoju inačicu narodne nošnje, što je samo potvrda idejnog bogatstva ljudi koji su je izrađivali i njihove želje da ona bude lijepa i prepoznatljiva, ističući njihov trud uložen u ukrašavanje. Etnolozi su to već obrađivali, ali svaki rad zahtijeva dopune, što je razumljivo. Bile su obrađivane i nošnje Hrvata u BiH u sklopu nekih drugih edicija, ali ne znači da se ne će za koju godinu pojaviti knjiga koja će obrađivati nošnje i Hrvata i drugih naroda u BiH.
Znate li koliko ima muzeja na području BiH i mislite li da bi u tom pogledu trebalo ulagati veća sredstva, otvarati nove muzejske prostore, osobito s obzirom na raznolikost koja postoji na velikom području BiH?
U BiH postoji nekoliko većih muzeja, a po manjim gradovima popriličan broj zavičajnih muzeja. Ne znam točan broj muzeja, ali veći muzeji su u Tuzli, Trebinju, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Sarajevu, Doboju, tj. u pojedinim regionalni središtima. Neki muzeji rade neometano, ali ima dosta muzeja koji još uvijek osjećaju posljedice rata bilo da se radi o kadrovskoj strukturi ili o smještaju predmeta. Ima i sredina gdje je lokalna zajednica prepoznala značaj muzeja, npr. u Zenici je izrađena muzejska zgrada i sada se pristupilo poslovima opremanja i izradbi projekta stalne izložbene postavke.
Neprestano se događaju promjene u kulturnim ustanovama, ponekad je sve statično, ponekad se ide naprijed, ali sve u svemu ipak se bilježe pozitivna kretanja.
Svakako da treba ulagati i veća sredstva u stručnjake jer imam osjećaj da naša država još nije prepoznala značaj koju muzeji mogu imati u promicanju kulture jednoga naroda. Nužno je da vladajuće strukture puno više pozornosti obrate znanstvenom pristupu i kulturnim ustanovama gdje su zaposleni stručnjaci koji će raditi na zadovoljavajući način.
Pitanje kadra je također problem koji je postojao i u drugoj polovici 20.st kao i danas. Otvorene su u međuvremenu fakultetske ustanove koje obrazuju arheologe u zapadnoj Hercegovini, međutim u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu, katedre za arheologiju i etnologiju još ne rade. Prije četiri godine otvorena je katedra za historiju umjetnosti, ali još uvijek nema dovoljno etnologa i u vezi s tim treba preuzeti značajnije korake.
Nema komentara:
Objavi komentar