U propovijedi je biskup Sudar naglasio kako je ljubav prema bližnjemu i vjernost Kristu i Crkvi dovela sestru Francisku Lechner u Bosnu. Ona je bila zahvaćena velikom karizmom i nadahnućem za služenje potrebitima. Kćeri Božje ljubavi su u svojoj službi služile najviše pomagale mladima koje su odgajale za život, a škole su bile otvorene za sve koji su željeli učiti. Nakon svečane Mise u ispunjenoj dvorani KŠC- a «Sv. Josip» održana je svečana akademija koju su otvorile kandidatkinje i sestre Kćeri Božje ljubavi iz Zagreba izvodeći pjesmu Šime Marovića «Ovo je dan». Pozdravnu riječ uputila je sestra Sniježna Stjepandić, provincijalna glavarica. Sestra Sniježna je u pozdravnom govoru iznijela najznačajnije činjenice o povijesti reda od rođenja osnivačice reda sestre Franciske do poteškoća vraćanja otete imovine danas. Potom je ravnatelj KŠC-a vlč. mr. Ivica Mršo održao predavanje o značaju djelovanja sestra Kćeri Božje ljubavi u cilju promicanja katoličkog školstva i obrazovanja na ovim prostorima. Nakon uvodnih predavanja slijedio je kulturnoumjetnički program koji su izveli folklorne, plesne i tamburaške skupine KŠC-a i kandidatkinje za red sestara Kćeri Božje ljubavi iz Zagreba.
Oruđe Božje ljubavi
Družbu Kćeri Božje ljubavi osnovala je krjeposna i poduzetna učiteljica iz Bavarske Franciska Lechner. Ona je rođena 1833. godine u Edlingu pokraj Muenchena. U šesnaestoj godini odlazi u Muenchen kako bi se pripremila za učiteljsku službu. Uvidjela je kako su mnoge seoske djevojke, prisiljene neimaštinom, dolazile u grad naći zaposlenje kao kućne pomoćnice ili radnice. Mlada Franciska je po karizmi primljenoj od Boga shvatila što se od nje želi i traži. Odlučila je pomagati djevojkama koje iz manjih sredina pristižu u gradove. Nakon dolaska u Beč još jače je osjetila potrebe svoga vremena i na blagdan Marijina prikazanja 21. studenoga 1868. osnovala Družbu Kćeri Božje Ljubavi. Prema Franciskinoj želji, članice te družbe trebaju biti službenice i oruđe velike Božje ljubavi u brizi i odgajanju mladih ženskih osoba.
Na preporuku otaca isusovaca iz Beča, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler je pozvao u Bosnu novoosnovanu družbu. Točno prije 125 godina u poslijepodnevnim satima 28. travnja 1882. godine došla je Majka Franciska s pratnjom u Sarajevo. Sestre su odmah započele s izgradnjom samostana, škole i internata. Razvijale su svoje socijalno-karitativno djelovanje, skrb i zaštitu ostavljenih i napuštenih. Svoja djela ljubavi širile su i po drugim mjestima Bosne i Hrvatske sve do 1949. godine kada su doslovno preko noći morale prekinuti svoj rad. Ratne 1994. ponovno je otvorena njihova škola u Sarajevu, danas KŠC «Sv. Josip».
Družba Kćeri Božje ljubavi danas ima 1.250 sestara i dijeli se u 12 provincija od kojih je 7 u Europi, 3 u SAD-u i 2 u Brazilu. Trenutačno u BiH djeluje 45 sestara u Sarajevu, Travniku, N. Travniku, Kaknju, Vitezu, Tuzli i Bistrici. U provinciji sestre imaju različite djelatnosti po župama, vrtićima, internatima, školama i fakultetima. Sestre Kćeri Božje ljubavi su ponosne na svoju osnivačicu Majku Francisku, službenicu Božju, čiji je proces beatifikacije u pripremi, te na sestru Luka Liengnitz koja je preminula na glasu svetosti 1890. godine u 29. godini života.
Danas sestre vode veliku pravnu bitku za povrat otete imovine. Po riječima sestre Kristijane Jurić i nakon 12 godina od obećanja da će cijela zgrada na Banjskom brijegu biti vraćena sestrama, do danas to nije učinjeno. Sestra Kristijana najavljuje odlučnije korake za vraćanje imovine, a sve ovisi o zaključcima sa zakazanih susreta s političarima Sarajevskog kantona. Veliku pomoć sestrama u njihovoj borbi pruža biskup Sudar.
Sestra Pia Herman
Sve vrijeme, a pogotovo danas kada slavimo 125 godina otkako su sestre Kćeri Božje ljubavi došle u Sarajevo, pokušavam se vratiti u ono vrijeme i zamišljati kako je bilo sestrama kada su stupile na tlo BiH. Te sestre su ipak bile strankinje koje dolaze iz naprednije i bogatije katoličke zemlje u zemlju koja je tek izašla iz rata. Fascinira me to što su samo nekoliko mjeseci nakon dolaska otvorile školu i izgradile cijeli stari kompleks današnjeg KŠC-a. Sve te činjenice nakon toliko godina ostavljaju me bez riječi. Te sestre su imale mnogo vjere, hrabrosti i duhovnosti i uzdajući se u Božju providnost, uspjele su za kratko vrijeme postići mnogo toga i godinama obavljati različite poslove sve do prekida rada naše družbe nakon Drugog svjetskog rata. Ponosna sam što danas radim u istim prostorijama u kojima su sestre prije 125 godina započinjale svoj rad. Nadam se da će uskoro cijela zgrada biti vraćena pa ćemo imati više prostora za obavljanje našeg poslanja.
Nema komentara:
Objavi komentar