Odžak se nalazi na prometnici koja ide od Doboja do Svilaja u sjevernom
dijelu Bosanske Posavine, 15-ak km od graničnog prijelaza s Republikom
Hrvatskom. Leži u dolini rijeke Bosne, 10 km uzvodno od njezina utoka u
Savu. Riječ je o dijelu ravničarskog podneblja koje je Daytonskim sporazumom
pripalo Federaciji BiH.
I obnova je uspjela
Prolazeći kroz sela koja gravitiraju Odžaku zaključili smo kako rijetko
koja kuća podsjeća na nedavne ratne strahote. Dovoljno je zamisliti kako nije
bilo čitavog krova ni kuće, te crkve i župnog ureda u veljači 1996. kada se
dogodila reintegracija ovoga grada. Sada su gotovo svi obiteljski domovi obnovljeni
– a to se ne može reći ni za Sarajevo, Mostar, te brojne veće gradove.
Sada lijepo uređene odžačke kuće i okućnice pričaju nove priče. Kako je doista
stanovništva živjelo, ili živi, na Zapadu i kuće su „progovorile“ zapadnjačkim jezikom,
to jest modernim stilom gradnje po uzoru na švicarske standarde. Čuli smo i to
da pojedina naselja imaju imena kao što su „Mala Švica“. Danas, 20 godina
poslije, pušu neki drugi vjetrovi. Izgradnjom autoputa Odžak će još više predstavljati
„vrata BiH“. Upravo zbog autoputa jedno vrijeme je bio i općina s najvećim
gradilištem u BiH...
Naše prvotno odredište u Odžaku bila je župna crkva Glavosjeka Sv. Ivana
Krstitelja u kojoj pastoralno djeluju preč.
Jakov Filipović, župnik i dekan Doborskog dekanata te župni vikar vlč. Marko Slišković, mladomisnik.
Veseli pastoralni dvojac
Kako smo saznali u neobaveznom razgovoru sa skladnim i opuštenim
svećeničkim dvojcem, župa Odžak utemeljena je 1900. odvajanjem dijelova naselja
od Potočana i Gornje Dubica. U to vrijeme u sklopu župe bila su naselja:
Posavska Mahala, Ada, Bijele Bare, dio sela Prnjavor i sam grad Odžak. Pred
posljednji rat od teritorija župe Odžak formirana je župa Posavska Mahala te desetak
godina kasnije i Novo Selo Balegovac. Tijekom razdoblja 1992. – 1995. župna
crkva i ostali pastoralni objekti su razoreni. Sadašnja, nova crkva s dva
tornja visine 30-ak metara, građena je od 1997. do 1999. za vrijeme prvog
poslijeratnog župnika vlč. Nikole Pranjića.
Što se tiče župe Odžak, ne može se govoriti samo o ratnom raseljavanju jer,
kako smo čuli, od njezine vjerničke zajednice, nastale su i nove župe.
Novi status „privremeno odsutnog“
vjernika
Nažalost, u posljednje vrijeme se pojavljuje ono što se događa u cijeloj
Vrhbosanskoj nadbiskupiji, pa mogli bismo reći i skoro čitavoj Crkvi u Hrvata.
Naravno, riječ je o odlasku čitavih obitelji u inozemstvo. Taj fenomen nije mimoišao
ni odžački kraj, tako da je najmlađa i najproduktivnija generacija župljana u
Švicarskoj i to u regiji Ticino. Kako nam je župnik rekao, mladi su povlačili
jedni druge u Švicarsku.
„Na popisu za vrijeme blagoslova kuća 2015. u župi je bilo 1 586 vjernika u
488 obitelji. Govorimo o onima koji su stalno nazočni u Odžaku. Iz ovoga broja
su isključeni oni vjernici koji su župljani ove župe, ali rade privremeno u
inozemstvu. Ne znamo više ni sami kako nazvati taj status onih koji su naši
župljani, ali ne žive ovdje. Jesu li oni privremeno odsutni ili je to praktički
trajno odsustvo s nekakvim odgođenim prihvaćanjem realnosti, ili stvarnog stanja:
da ti ljudi praktično imaju ovdje samo kuće, ali gotovo ništa te vrlo malo
zajedničkoga s ovim prostorima? To su nove generacije ljudi koji su i rođeni
tamo, tamo se žene, osnivaju obitelji i sve rjeđe dolaze kući“, rekao nam je
preč. Filipović te dodao kako je u prošloj godini bilo 14 krštenja i 17 prvopričesnika.
Umrlih je bilo 13, ali nažalost brojka odnosa umrlih i krštenih nije potpuno
točna jer jedan dio krštenih živi u inozemstvu, dok su uglavnom svi umrli iz
Odžaka.
Zanimalo nas je kako ljudi žive. Saznali smo da su se župljani uhvatili u
koštac sa životom kako znaju i umiju. Neki se bave obrtom i privatnim
poslovima, dok drugi rade po institucijama. Dio je zaposlen u gospodarstvu,
poput mlina Majić ili nekih drugih
manjih poduzeća koja su se uspjela podići.
Lovački problemi...
Što se tiče pastorala u župi on je dosta slojevit. Riječ je o jednoj od
onih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u kojoj se može organizirati cjelokupan
pastoralni rad u svim segmentima i sa svim strukturama stanovništva,
kategorijama te uzrastu. Na teritoriju župe je i regionalna bolnica koja pripada
pod duhovnu skrb župnika i kapelana. Bolesnike obilaze po dojavi i pozivu
osoblja ili rodbine. Baš u vrijeme našeg razgovora iz bolnice je bio jedan
poziv za potrebitim bolesničkim pomazanjem.
Vjeronauk se odvija u školama i drže ga vjeroučitelji laici, a u župi se
radi s prvopričesnicima i krizmanicima. Redoviti su susreti i s ekonomskim i pastoralnim
župnim vijećima. Župa ima molitvenu zajednicu, to jest Udrugu Život koja je aktivna u različitim
segmentima ljudskog i vjerničkog života...
Nedjeljom se u župi slave dvije mise, a posjećenost je relativno zadovoljavajuća.
Kao i u većini gradića jedan dio vjernika ne dolazi u crkvu, dok je drugi dio župljana
u dvojbi kojoj vjerničkoj zajednici pripada. Budući da u Odžaku, zbog posla,
žive i oni koji nisu porijeklom iz grada, vikendom se vraćaju u „svoje“ župe...
Specifičan je problem, kao i u nekim hercegovačkim župama, muškaraca u lovu
nedjeljom. Uz lov idu i neke druge negativne stvari. Osim nedolaska na misu, tu
je i psovka, laganje te alkohol. Nažalost, brojni muški ne dolaze u crkvu, a to
opravdavaju sezonom lova, međutim, kada se postavi pitanje što je s vremenom
zabrane lova, onda se nema adekvatnog odgovora.
Kapelan je pokušavao pastoralno raditi s tim ljudima, ali nema „krovnog
rješenja“, a problem su i granice među župama što zahtijeva posebne dozvole za
pastoralni rad... Duga i teška priča, ostavimo je za neki drugi put.
Istinski Božić
„Poprilično je teško procijeniti tko gdje ide na misu, ali otprilike dođe
oko 400 vjernika nedjeljom“, rekao nam je župnik u nastavku razgovora kad smo
se dotaknuli prosinačkih tema. Naglasio je da je crkva u adventu puna. Kako smo
vidjeli, ljudi se istinski duhovno pripremaju za Božić, i u ovoj je župi zaista
lijepo u vremenu došašća.
„Čak i oni koji ne žive ovdje tijekom cijele godine, dođu za božićne
blagdane u svoj rodni kraj. S vjerničke strane nije to samo vanjski folklor,
jelka, kićenje i darovi. Nije samo vanjština i blještavilo, nego ljudi zaista
žive ono u što vjeruju. Ljudi proslave ono što je bitno od Božića, a većinom
odbijaju stvari koje nam dolaze na mala vrata sa Zapada, poput materijalizma. Vjernici
se pripremaju velikim božićnim ispovijedima. Mi svećenici idemo pomagati jedni
drugima u župama jer sami ne možemo stići. Ljudi nastoje Božić pretvoriti u
čine dobroga djela. Ovdje sam naišao na župljane koji imaju osjećaj za sirotinju
i tih dana se aktiviraju i prepoznaju obitelji kojima je potrebna pomoć. To
rade bez ičije inicijative. Također, kroz kasicu Sv. Ante, odakle se
financiraju projekti za potrebite, znaju ubaciti 'pofinu' sumu te tako realiziramo
zacrtane planove“, rekao nam je župnik dok smo razgledali jednostavnu, ali ipak
lijepu i prostranu crkvu koja je dobrano uređena za vrijeme župnikovanja pok. dr. Ive Balukčića, prvog urednika obnovljenog Katoličkog
tjednika.
Širenje pastoralnog centra
Dr. Balukčić je napravio nekoliko unutarnjih zahvata. Na zvoniku crkve
postavljena su četiri vitraja koja predstavljaju: Susret dviju majki, BDM i
Elizabete; Krštenje Isusovo na rijeci Jordanu; zatim, vitraji s likom Bl. Alojzija Stepinca i Sv. Ivana Pavla II. Uređeno je i
pročelje crkve. Oltar krasi velika umjetnička slika mučeništva Sv. Ivana
Krstitelja. Uz crkvu je „nadograđen“ i župni pastoralni centar u kojem se
nalazi velika dvorana i ured za župni Caritas na koji sadašnji župnik nastavlja
gradnju te povezuje dva zdanja.
Unutrašnji radovi su skoro završeni, a namještaj još nije nabavljen. Riječ
je o središnjem zdanju čitave vjerničke zajednice, to jest prostoru gdje bi se
svi važniji događaji za župu mogli odvijati. Predviđeno je da se u njemu
održava vjeronauk, susreti s pastoralnim vijećima, Caritasov rad i sve druge
potrebe koje se nameću tijekom jedne liturgijske godine. Postoji i prostorija s
računalima za rad, a i tendencija za novinarskom sekcijom...
Važno je napomenuti kako je u Pastoralnom centru počela djelovati Osnovna
glazbena škola. Upisan je prvi razred s 15 polaznika. Oni su sekcija osnovne
škole u Odžaku, a legalna su i regularna škola pri ministarstvu Posavskog
kantona. Župnik se nada kako će svi imati koristi, jer je riječ o djeci koja
obitavaju u Odžaku tako da će biti na vrijeme uključena u sve župne aktivnosti.
Formiran je i dječji zbor, sestre franjevke Marijine misionarke sviraju s mladima
uz profesoricu glazbe koju već imaju. Što se glazbene umjetnosti tiče, obuhvaćen
je veći dio djece i iz toga će sigurno s vremenom doći brojni plodovi...
Da je zaista
riječ o raspjevanoj župi koja voli pjevati, osim osnivanja glazbene škole,
dokazala je i Ruža Janjiš koja je
bila ovogodišnja pobjednica druge sezone The
Voicea u Hrvatskoj. Miljenica ne samo Bosanske, već i Slavonske Posavine,
pa i regije, s oduševljenjem je dočekana u rodnom Odžaku ispred Centra za
kulturu, s puno pjesme...
Poduzetnički duh Senkovića
Nakon prijateljskog „razlaza“ sa župnikom i vikarom, uz nagovještaje neke
buduće suradnje, posjetili smo obiteljski biznis Senkovića. Auto servis Senković osnovan je 1989. i bio je ovlašten
za servisiranje i prodaju vozila iz programa VW i Audi. Zdanje je
potpuno uništeno u ratu, a ponovno obnovljeno 2000., ali kao ovlašteni servis i
prodavač automobila iz Škodinog
programa. Početkom 2001. otvoren je moderni auto-salon s pratećim objektima
(autolakirnica i radionice). Salon se prostire na 200 m2 izložbenog
prostora, a u ponudi ima velik izbor auto-kozmetike, presvlaka za sjedala, auto-guma...
U razgovoru s Petrom Senkovićem, vlasnikom ovoga poduzeća, saznali smo
kako je nakon početnog uspjeha nesretni rat sve zaustavio i otjerao čitavu
obitelj u izbjeglištvo u Njemačku.
„Nakon povratka nismo znali što činiti i prevladala je želja da sve
obnovimo. Mnogi u mojoj obitelji i prijatelji su me, znajući kako sam tada bio
teško bolestan, odvraćali od toga govoreći kako nema smisla. Međutim, sam
povratak donio je svoje. Rodio se inat i počeli smo polako. Moja kćerka Antonija je bila uporna da se vratimo,
iako je mogla ostati u Njemačkoj. U međuvremenu se udala i uključila u naš
posao. Primijetio sam kako su ljudi malodušni te očekuju puno toga na brzinu i
bez napora. Mislim da je osnovni smisao života u stvaranju, a kasnije dolazi
sve samo po sebi. Za 15 godina smo došli do ovoga što imamo danas, a to je
moderni servis i prodaja. Krenuli smo bez ušteđevine s kreditom na kredit“,
rekao nam je Petar naglašavajući kako je u današnjem društvu zavladala takva
apatija da je to nevjerojatno.
Opisivao nam je i probleme kako ne može naći polaznike za automehaničarski
zanat. Rekao nam je kako se mnogo kuka, a malo se ima želje raditi.
Međunarodna sestarska zajednica
Nakon lijepog primjera povratka i pokretanja privatnog poduzetništva, pošli
smo ka, nadaleko poznatim sestrama u Odžaku. U župi se od 1997. nalazi kuća
časnih sestara franjevki Marijinih misionarki. Trenutno u toj zajednici djeluje
pet sestara: tri Poljakinje, Slovenka i Španjolka. Prije nekoliko godina
otvorile su i Rehabilitacijski centar za osobe u potrebi, Kuća nade, u kojemu skrbe za više desetina štićenika. Sestre vode
vjeronauk u dvije župe, pjevanje, a bave se i Caritasom.
Iako je riječ o međunarodnom sastavu, sestre pričaju hrvatskim jezikom i,
prema njihovu svjedočenju, dobro su primljene među Hrvatima, ali i ostalima. Pomažu
svima, bez obzira na vjeru i naciju i kao takve nadaleko su poznate.
„Naša zajednica daje mnogo vremena molitvi jer znamo da bez Boga ništa ne
možemo učiniti. Naša utemeljiteljica je govorila da je Isus najveći misionar. Mi
se toga držimo. Svijetu donosimo Boga i pomoć koju možemo. To je naš
jednostavan život“, rekla nam je s. Anja.
Potom smo razgledali kapelicu te razgovarali o 20. obljetnici dolaska sestara u
ovaj kraj. Obećali smo doći na proslavu... Živi bili pa vidjeli!
Sve mi
diraj, samo revoluciju ne!
Poslije
razgovora sa sestrama, malo smo prohodali gradom, koliko je hladno vrijeme
dozvoljavalo. U središtu Odžaka nalazi se jedan od zaštićenih kulturnih
spomenika BiH, a to je tzv. Beledija, ili mala gradska vijećnica (sada općinska
zgrada) izgrađena 1903.
Tu je i hotel Euro otvoren 2001. On se stalno razvija i napreduje te
nije ni čudo što je 2008. dobio ugostiteljsku Zlatnu krunu, nagradu za najbolji
hotel s tri zvjezdice u BiH.
Začudo,
središnja ulica u Odžaku još se uvijek zove Titova.
Kada se tomu nadoda ona poznata narodna: „Pade Berlin, a Odžak se još brani“,
situacija postaje mnogo zamršenija za nas koji ne živimo ovdje. U Odžaku žive
Hrvati domoljubi? U čemu je onda problem? Preč. Filipović nam je ranije rekao
kako nakon povratka 1996. nije postojalo dovoljno razboritosti da se imena
ulica odmah promijene, a danas nema političke snage zbog rasporeda vijećničkih
pozicija nakon izbora. Bošnjački predstavnici nemaju interesa u mijenjaju imena
ulice, pa se sve može svesti na jednu rečenicu: „Sve mi diraj, samo Tita ne.
Razlog nije
jugonostalgija, ili želja za povratkom na prijašnji politički sustav. Narod je
o tome rekao svoje mišljenje na referendumu o neovisnosti i skoro svim
poslijeratnim izborima. Očito, riječ o aljkavosti i nesposobnosti pojedinih
općinara u određenom trenutku...
Živ je Odžak i još će biti
življi!
Dok se magla spuštala nad Odžakom napustili smo taj kraj razmišljajući o širem
prostoru gdje je nekoć živjelo više od 140 000 Hrvata-katolika, a danas mnogo
manje. Tolika su uspavana i tiha sela jer u njima gotovo nitko i ne živi.
Ipak, poznato je kako Bosanska Posavina živne na gotovo svaki patron
pojedine župe ili neki drugi važniji događaj tijekom crkvene godine. To je
dobra tradicija koja okupi raseljene Hrvate-katolike da barem toga dana vide
svoj narod, rodnu kuću i obnovljenu crkvu. Međutim, kada se usporedi s ostalim
dijelovima Posavine, čini se kako je u Odžaku svaki dan takav. Unatoč novom
trendu iseljavanja za koji ne znamo kada će se zaustaviti, Odžak i dalje nije „pao“.
Kako je dimnjak postao Odžak?
Kako je Odžak dobio ime? Vjerojatno ne treba dodatno objašnjavati pojam
odžaka, ali nije zgoreg spomenuti kako su se s ovdašnjih dvokatnica „smiješili“
visoki dimnjaci, zapravo odžaci...
Nema komentara:
Objavi komentar