Kršćani ne trebaju proklinjati tamu, nego omogućavati da sine zraka svjetlosti

Slavimo još jedan Božić, blagdan koji se najradosnije doživljava u okviru svoje obitelji i župne zajednice. Dok u svetoj noći idemo ususret betlehemskom svjetlu, gradovi i sela su okićeni te stvaraju posebno ozračje. Ipak, unatoč izvanjskim poticajima Božić je, prije svega, dan kada svi shvaćamo kolika je Božja ljubav prema ljudima, jer se Sin Božji rađa u obitelji i to u siromašnoj štalici... Prema nepisanoj tradiciji božićni intervjui su rezervirani za hrvatske biskupe. Tako smo povodom ovogodišnjeg Božića razgovarali s đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem.

Mons. Hranić je rođen 1961. u Vinkovcima u obitelji pok. Stjepana i Eve, rođ. Marković. Odrastao je u Ceriću, župa Nuštar. Prva dva razreda srednje škole završio je u Osijeku, a posljednja dva u Đakovu u Biskupijskoj gimnaziji gdje je 1979. maturirao. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu 1986. te je iste godine zaređen. Nakon pastoralne prakse 1987., otišao je na studij u Rim gdje je 1993. stekao doktorat iz dogmatske teologije.

Bio je prefekt Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu (1993. – 1996.), glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije te generalni tajnik Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske (1998. – 2003.). Predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju, predsjednik Odbora HBK-a za pastoral Roma, član Biskupske komisije HBK-a za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i član Odbora HBK-a za hrvatsku inozemnu pastvu.

Pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim te naslovnim biskupom Gaudiabe imenovao ga je Sv. Ivan Pavao II. godine 2001. Nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim imenovao ga je papa Franjo 2013.

Oče nadbiskupe, već 15 godina Božić dočekujete kao biskup, a tri godine kao nadbiskup. Možete li nam reći koji je religiozno-društveni kontekst proslave najradosnijeg kršćanskog blagdana u nadbiskupiji Đakovačko-osječkoj na čijem ste čelu, i što betlehemske jaslice poručuju katolicima?

Društveni, a onda i religiozni kontekst, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji označen je poglavito siromaštvom stanovništva te depopulacijom našeg prostora. Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem bile su nekoć bogate regije i mjesta dobrog življenja, s mnogo plodne zemlje i marljivih, ali i gostoljubivih ljudi. Tijekom povijesti mnogi su ovdje pronašli utočište. Danas, nažalost, ovaj nekoć bogati kraj postao je jedan od najsiromašnijih dijelova Republike Hrvatske. Osobito je žalosna činjenica da danas iz Slavonije, Baranje i Srijema odlaze mladi i cijele obitelji. Važno je naglasiti da aktualni problemi Slavonije nisu samo gospodarske naravi, nego zadiru u život obitelji i demografsku budućnost ovih krajeva, a dotiču i pitanja ekonomske neovisnosti zemlje, skrbi za okoliš te nacionalne sigurnosti, jer velika područja uz granicu ostaju bez stanovništva. U tom smislu, vidljiva je dosadašnja politička nebriga središnje vlasti za Slavoniju, Baranju i Srijem, a očitovala se, prije svega, u nedonošenju jasne agrarne politike i strategije ruralnog razvoja. Tome treba pridodati i nesnalaženje regionalnih politika, inat te koruptivni mentalitet. Sve to zajedno predstavlja zapreku za istinski napredak Republike Hrvatske i izlazak iz ovog teškog stanja.

Kao vjernici pozvani smo ovog Božića nositi riječ i gestu utjehe svima onima koji su bačeni u okove novih ropstava suvremenog društva, osobito nezaposlenosti, te poput Svete Obitelji traže izlaz „u bijegu u Egipat“. Uz karitativno djelovanje treba svakako graditi pravednije i poštenije društvene strukture. One pretpostavljaju obraćenje i oslobođenje od grešnih obrazaca ponašanja. Svi, počevši od nas vjernika, pozvani smo boriti se protiv korupcije, te gnojne rane društva i u nebo vapijućeg grijeha, jer ona potkopava same temelje osobnoga i društvenog života. Korupcija nas, kako ističe papa Franjo, sprečava gledati u budućnost s nadom, jer svojom ohološću i pohlepom uništava slabe i gazi najsiromašnije. To je grešna okorjelost srca koja zamjenjuje Boga prividom da je novac oblik moći te nas istodobno okreće od njegova lica i zatvara naše srce za radost koju donosi otajstvo Isusova rođenja.

Ne smijemo samo sanirati posljedice siromaštva, nego siromaštvo treba prevenirati. I moramo biti otvoreni za dar života. Budućnost će imati oni narodi koji budu razborito podizali potomstvo, odgajali ga i u nj ulagali najplemenitija djela svojih nastojanja, mudrosti, znanja i svoga rada.

U Božiću smo uronjeni u tajnu, u čudo nad čudima. Bog u obličju djeteta. Mnogi vjernici se pitaju kako u ovom suvremenom svijetu i kulturi, u svjetlu snažno prisutnog sekularizma i relativizma koji niječu kršćanske vrednote, uopće meditirati i promišljati o tom događaju?

Bog nas uvijek iznenađuje. On je iznenadio i svoj židovski narod. Mesija se pojavio drukčije nego što su Židovi očekivali. A očekivali su moćnoga i jakoga osloboditelja od rimske okupacijske čizme, a Isusa nisu zanimala politička pitanja niti se razbacivao moću. Umjesto da nastupa u glavnom gradu, propovijedao je među Galilejcima. Ne bježi od grešnika i ne osuđuje ih, nego i njima naviješta kraljevstvo Božje. Čak je i Ivan Krstitelj ostao zbunjen. Bio je uvjeren da će Mesija biti pravedan i strog, da će se obračunati s grijehom i grešnicima. Radi toga što je u svojoj vjernosti Bogu i očekivanom Mesiji korio grešnike, završio je u zatvoru, a onaj radi kojega je tako postupao, govorio je o Božjemu milosrđu i družio se s grešnicima. Takvo Božje djelovanje izlazilo je iz Ivanovih okvira, zbunilo ga, te ga iz tamnice šalje k Isusu s pitanjem: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11,2).

Kršćanstvo je uvijek bilo i ostaje novost koja zbunjuje. Ono od vjernika zahtijeva hrabrost „plivati protiv struje“. Ono zato nikad nije popularno. Društvena javnost nikad nije bila naklonjena kršćanskim stavovima i vrednotama, iako je čovjek – bio on toga svjestan ili ne, ispovijedao to ili ne – u biti gladan i žedan Boga kojega je objavio utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist. Svaki je čovjek u dubini svoga srca gladan i žedan evanđeoskih vrijednosti. I nije temeljno pitanje koliko su suvremeno društvo i kultura naklonjeni evanđelju, nego koliko smo mi kršćani, snagom svoga životnoga svjedočanstva, danas izazovni i privlačni suvremenom čovjeku i društvu; koliko mi svjedočimo evanđelje. Mi kršćani smo pozvani biti zdrava evanđeoska alternativa, svjetlo, sol, kvasac. Ako smo takvi, onda ostvarujemo svoje poslanje. Ne trebamo se mi prilagođavati svijetu, nego svijet mora moći prepoznati proročku snagu i svjetlo evanđeoske poruke u životnom svjedočanstvu nas kršćana i tada će on poći za tim svjetlom.

Isusovo rođenje ispunjenje je nade. Kakva je kršćanska nada danas, s obzirom na sve probleme kršćana... od progona i ubojstava u Aziji i Africi, do trke za materijalnim u zapadnoj hemisferi...?

Kršćanska je nada utemeljena na poruci Kristove smrti na križu i na obratu kojega je donijelo njegovo uskrsnuće. Krv mučenika bila je i uvijek će biti sjeme novih kršćana. Onaj tko vjeruje u Isusa Krista, spreman je i sposoban biti i gubitnik, jer on zna da poslije svakog Velikog petka mora svanuti uskrsno jutro. Za budućnost kršćanstva puno je pogubnije slatkasto kršćanstvo, savijenih principa, iznutra trulo i razvodnjeno lažnim kompromisima i duhom konzumerizma, negoli pritisnuto progonom i izvanjskim opasnostima.  

U Bibliji proroci pridaju Mesiji nekoliko naziva: Knez Mironosni, Savjetnik Divni, Janje Božje, Spasitelj, Dobri Pastir... Što se zapravo želi istaknuti tim nazivima? Čini se kako su ta biblijska imena aktualna i danas, možda čak i više nego prije?

Svi ti izrazi svjedoče o ljudskom iskustvu da čovjek ne može naći ono što traži, ne može pobijediti svoje strahove i opasnosti koje mu prijete, niti dobiti odgovor na svoja životna pitanja, zatvoren u okvire svoga ovozemnoga postojanja. Istodobno, svi ti naslovi su izričaj iskustva da dijelimo zajednički svijet sa svim ljudima, da smo dijelovi jedne cjeline i da se ta cjelina ostvaruje u njezinu dovršenju – odnosno svoje spasenje ne možemo postići bez spasenja drugih. I napokon, ti su naslovi izričaj vjere da nas jedino Bog može spasiti, da spasenje nadilazi naše ljudske mogućnosti, da je Bog u Isusu Kristu na konačan način ušao u ljudsku povijest i postao jedan od nas, da se poistovjetio s čovjekom, da je stao na stranu onoga slaboga i ugroženoga te da jedino po njemu postajemo dionicima božanskog sinovstva i u njemu izmirena jedna Božja obitelj. I što je raširenije te snažnije iskustvo zla, to su aktualniji ovi naslovi i snažniji vapaj za otkupljenjem i spasenjem.

Svaka obitelj bi se mogla zvati svetom. Koliko je to danas moguće kada znamo da zdravi obiteljski život ima neprijatelja u medijima, vlasti, ali i samom dijelu puka?

Bračno i obiteljsko zajedništvo je najmanja spasenjska zajednica u kojoj Krist, snagom svoga Svetoga Duha, ozdravlja međuljudske odnose i pretvara ih u mjesto ostvarenja trojstvenog zajedništva među ljudima. Zato svaka bračna i obiteljska zajednica, makar nesavršena, u sebi već nosi klice spasenja i možemo je zvati svetom. Papa Franjo kaže da su „sjemenke Kristove“ prisutne u svim ženidbama koje prihvaćaju naravna svojstva ljudske ljubavi i ženidbe te uključuju jedinstvo, otvorenost životu, vjernost i nerazrješivost (usp. Amoris Laetitia, br. 77). Kršćanski bračni drugovi prianjaju jedno uz drugoga kao uz Krista, na sliku zajedništva između Krista i Crkve. Njihovo je bračno zajedništvo, zato, sakrament: vidljivi znak milosne otajstvene stvarnosti.

Smatram, zbog toga, da mi kršćani ne trebamo proklinjati tamu, nego omogućavati da sine zraka svjetlosti. Baš zato što bračna ili obiteljska ljubav i vjernost imaju puno neprijatelja, mi koji se zovemo kršćanima i sredstva društvenoga priopćavanja u našim su rukama, ne trebamo gubiti snage, novac i energiju na proklinjanje tame, nego smo pozvani pisati o ljepoti i uzvišenosti onoga što je upisano u ljudsku narav, otkrivati „zdrave klice“ spasenja i „sjemenke Kristove“ u svakom bračnom zajedništvu, pa i u nesavršenim oblicima zajedništva. Ljudsko iskustvo ljubiti i biti ljubljen, potreba darovati se u ljubavi i biti obdaren darom ljubavi druge osobe; ljubav koja iznutra želi biti trajna, ne želi prestati, nego sanja o svojoj vječnosti; koja je isključiva i želi vjernost; koja želi biti plodna i u djeci prepoznaje svoju krunu.

Obitelj će, dakle, biti sveta stvarnost u onoj mjeri u kojoj ju i mi u našim medijima budemo pokazivali i predstavljali takvom. A to možemo i nitko nam to ne brani. I na taj način naš rad te bračne i obiteljske vrednote, postaju zvijezda i svjetlo u mračnom svijetu. Što je mrak gušći, to je važnija naša zraka svjetlosti.

Do prije nekoliko godina znali smo postavljati pitanje kako je danas popularno stvarati božićno ozračje i po nekoliko tjedana prije samog Božića. Sada smo primijetili kako neki trgovački lanci čak u rujnu počinju kititi jelke i ukrašavati radnje božićnim ukrasima... Dok jedni nemaju za plaćanje ni osnovnih dažbina, drugi se razmeću skupim darovima. Koliko je moguće u tim uvjetima, „produljivanja Božića“ i velike imovinske razlike u među ljudima, razdvojiti duhovnu dimenziju Božića od one materijalne?

Svake godine, pa i ove, ekonomski analitičari predviđaju koliko će građani potrošiti za blagdane, hoće li se na takav način pokrenuti gospodarstvo i sl. Tako se u prvi plan stavlja potrošnja. Takav je pristup dijametralno suprotan Božićnom otajstvu rođenja Božjega Sina u štali, jer zbog siromaštva Isusovih roditelja „za njih ne bijaše mjesta u svratištu“.

Raduje me, nasuprot tomu, velik broj djece, mladih i starih na jutarnjim zornicama u našim crkvama jer nam to govori kako izvanjsko blještavilo i konzumerizam ne mogu ispuniti srca ljudi. Naša srca mogu ispuniti samo istinske, duhovne vrednote. I to je pravi smisao došašća. U jednostavnosti, skromnosti i poniznosti, u molitvi, čineći karitativna djela i djela milosrđa, iščekujemo rođenje onoga koji može ispuniti naše srce i dati puninu našem životu.

No, volio bih kad bismo si, osim u privatnom i obiteljskom životu, i u javnom prostoru te u društvenom ambijentu dopustili doživjeti nešto od duhovnosti adventa. Zašto npr. u trgovačkim lancima ne bismo u adventu umjesto američkih „zvončića“ mogli čuti adventske pjesme?! Vjerujem da bi nam tada i Božić bio radosniji, da bi nam božićna poruka još snažnije doticala srca, da bi se i zvuci božićnih pjesama radosnije razlijegali sve do veljače po supermarketima i da vlasnici trgovina ne bi ništa manje zaradili, te da bi nam i božićno vrijeme te čitav život bili raspjevaniji, radosniji i vedriji – unatoč svega krhkoga, lomnoga i grešnoga u nama, jer Bog je i to uzljubio, prihvatio i spasio.

Prvi kršćani su s nestrpljenjem očekivali i drugi Kristov dolazak. Danas se o tome ne govori izvan teoloških krugova, a kao da je zabranjeno nekom vrstom „autocenzure“, a možda i „stida“. Recite nam, zašto je to tako?

Naš ljudski život nije zatvoren u sebe, niti se razrješava samo na poprištu ove zemlje i povijesti. Mi živimo u vremenu između prvog povijesnog dolaska Druge božanske osobe, Riječi Božje koja je tijelom postala i rodila se iz krila Blažene Djevice Marije te ponovnog konačnog dolaska proslavljenog Sina Božjega, koji će u posljednji dan doći suditi žive i mrtve. Naš se život, stoga, odvija pred Božjim okom koje nas ljubi, od kojeg dolazimo i za kojim čeznemo, koje nas sudi i daje smisao našem ljudskom životu. Naš je ljudski život usmjeren prema dovršenju u Isusu Kristu i njegovoj slavi. Zato je stvarni znak posljednjih stvari Isus, koji je Krist, raspeti i uskrsli Gospodin, Kralj slave, u kojega vjerujemo i čiji povratak očekujemo. U našoj kršćanskoj svakodnevici, na svakoj svetoj misi, sjećamo se Kristova povijesnog dolaska, posvješćujemo si da se svojim utjelovljenjem poistovjetio sa svakim čovjekom, potvrdio je dostojanstvo i originalnost svake ljudske osobe, posvetio je naš ljudski život. I istodobno si posvješćujemo da je pred nama i Kristov budući dolazak. No, naši vjernici uopće nisu navikli razgovarati i međusobno diskutirati o različitim istinama vjere, niti barataju barem minimalnim rječnikom kojim bi izrekli svoju vjeru i svoje kršćanske stavove. Ne barataju „alatom“ (rječnikom) i zato se stide razgovarati o vjerskim temama. Obrazovani vjernici često ostaju, kad je u pitanju poznavanje vjerskih tema, na razini krizmanika te zato osjećaju nelagodu kad trebaju progovoriti o svojoj vjeri. Crkveni dokumenti odreda, stoga, naglašavaju važnost pastoralnog rada s odraslim vjernicima te njihove, barem minimalne, teološke formacije.

Budući da je godina već na izmaku, možete li nam reći što Vam je bilo najzanimljivije u proteklih godinu dana u svijetu i u Hrvatskoj?

Mi smo u Hrvatskoj u proteklih godinu dana bili dva puta na parlamentarnim izborima i dobili dvije nove vlade. I to je obilježilo društveno-politički ambijent. Nadamo se stabilnosti, gospodarskom te demokratskom razvoju zemlje, nadilaženju ideoloških podjela i sukoba unutar društva i razvoju koji će zaustaviti masovni odljev mladih iz zemlje.

Na crkvenom planu protekla je godina bila obilježena Godinom milosrđa, koju je sazvao papa Franjo. Godinu milosrđa smo u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji povezali s obilježavanjem 150. obljetnice početka gradnje naše katedrale te smo nakon 34 godine organizirali dekanatska hodočašća u katedralu i hodočašća pojedinih skupina vjernika: mladih, ministranata, političara i gospodarstvenika, vjeroučitelja itd. Osobito sam zadovoljan brojem sudionika, sudjelovanjem hodočasnika i cjelokupnom organizacijom dekanatskih hodočašća.

Naša nadbiskupija je domaćin Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži 29. i 30. travnja 2017. u Vukovaru, pod geslom Krist, nada naša. U nadbiskupiji smo zato proglasili Godinu mladih i pred sebe postavili pet zadaća. Njihovo bi nam ostvarenje trebalo ostati kao dragocjena baština za pastoralni rad s mladima u nadbiskupiji i nakon Nacionalnog susreta mladih i istodobno bismo kroz ostvarenje tih zadaća trebali dobro pripraviti prihvat 30-ak tisuća mladih po našim župnim zajednicama i cjelokupni program Nacionalnog susreta mladih 29. travnja po župama i središnji susret 30. travnja u Vukovaru. Istodobno smo ove 2016. započeli s ustrojem nadbiskupijske mreže molitelja za duhovna zvanja, u koju uključujemo obitelji te pojedine osobe različitih uzrasta. Željeli bismo na taj način obnavljati obiteljsku molitvu i istodobno našoj nadbiskupiji izmoliti – prije svega – dobre, svete i marljive, a potom i brojne svećenike, jer je i na vrata naše nadbiskupije zakucala kriza novih svećeničkih zvanja.

Protekla je godina u crkvenom ambijentu u Hrvatskoj bila označena prilično snažnim emocijama koje je izazvao ustroj Mješovite komisije Svete Stolice, sastavljene od stručnjaka HBK i SPC o Bl. Alojziju kard. Stepincu. Postaje sve jasnije da bi u aktualnoj političkoj situaciji i posebnosti geografskog položaja Hrvatske kao većinske katoličke zemlje, na granici s većinski pravoslavnim Istokom, mi kao Katolička Crkva u Hrvatskoj trebali temeljito promisliti zadaće, prioritete i naglaske ekumenskih događanja u dvostrukom svjetlu: u svjetlu ukupnih ekumenskih nastojanja Katoličke Crkve na svjetskoj razini i u svjetlu povijesnog naslijeđa i odnosa između srpskog i hrvatskog naroda, što uvelike uvjetuje i otežava ekumenski dijalog na našim prostorima i istodobno, očito je, snažno utječe i na ukupna ekumenska nastojanja Katoličke Crkve te na ekumenski dijalog na svjetskoj razini. Ne bismo si smjeli dopuštati da samo reagiramo u situacijama u kojima netko drugi vuče poteze koji imaju ekumenske i političke implikacije, nego bismo kao mjesna Crkva u Hrvatskoj trebali imati svoja ekumenska polazišta utemeljena na načelima Katoličke Crkve, te dugoročne i kratkoročne ekumenske prioritete i naglaske, primjerene izazovima ekumenizma na našim prostorima.  

Događaji u BiH se smjenjuju velikom brzinom... pratite li stanje Crkve u BiH i bh. Hrvata?

Ne mogu ne pratiti ono što se događa u BiH. Mi smo sve do nedavno, do 2008., bili „đakovačka ili bosanska“ biskupija. A vjernici su u prilično značajnom postotku bosanskog i hercegovačkog porijekla. S jedne strane izražavam svoje divljenje i priznanje kršćanskoj vjerničkoj postojanosti i žilavosti vjernika i svećenika u BiH. Crkva u BiH živi i djeluje u daleko težim uvjetima od Crkve u Hrvatskoj, ali svećenici i vjernici u BiH mogu svojim nastojanjima i rezultatima te blizinom između svećenika i vjernika biti i jesu izazov nama u Hrvatskoj. Svjestan sam da je BiH Hrvatskoj u trbuhu i da će budućnost BiH uvelike neminovno utjecati, štoviše i određivati, budućnost Hrvatske. Pred vrlo nestabilnom političkom situacijom te nejasnom političkom budućnošću i razvojem događaja u BiH ja mogu samo sklapati ruke i moliti za mudrost i zajedništvo svih crkvenih pastira te za državničku mudrost svih nositelja vlasti u BiH.  

Kao nadbiskup, što biste, u duhu Božića, poručili našim čitateljima?

Bog nam je u Betlehemu pokazao što je najvrjednije: Božićno Dijete je okupilo nebo i zemlju, zvijezde i anđele, mudrace i pastire, životinje i svu prirodu. U Betlehemu je riječ o čovjeku, o njegovu rođenju, o početku novoga svijeta i povijesti. Riječ je o onoj istini što u božićnom otajstvu ponovno pjeva pjesmu radosti: da je od svih stvorenja na nebu i na zemlji Bogu najmiliji čovjek. „Živi je čovjek slava Božja“ (Sv. Irenej). Božićno otajstvo, stoga, u sebi nosi, danas dijelom zaboravljenu, no uvijek snažnu antropološku i humanističku poruku o svetosti i nepovredivosti ljudskog života kao Božjeg dara, o dostojanstvu majčinstva i očinstva, o vrijednosti bračne ljubavi muža i žene, te o važnosti obiteljskog zajedništva roditelja i djece. Svima želim da dodirnuti božićnim otajstvom postanemo ljudi čije se riječi i postupci hrabro suočavaju s tamom i zadahom sebičnosti, s obmanama i zlom u nama i oko nas, te da svi uvijek budemo glasnici i nositelji mira i ljubavi, velikodušne dobrote i sklada u politici i u svim porama društvenoga života.