Došašće je dobra prigoda zaustaviti se i promisliti o svom životu

Došašće, vrijeme pred najradosniji kršćanski blagdan – Božić, poseban je dio Crkvene godine, a možda običnim vjernicima i najintenzivniji. Kroz cijelo došašće provlači se tiha radost, nadanje i iščekivanje. Za ovogodišnji intervju povodom adventa kontaktirali smo mons. Ivana Penzeša, biskupa Subotičke biskupije.

Biskup Ivan Penzeš, rođen je 1943. u Bajmoku, mjestu blizu Subotice, kao sin jedinac oca Lazara i majke Marije, rođ. Kanyo. Nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu, pošao je u malo sjemenište na Šalatu u Zagreb, gdje je potom studirao i diplomirao teologiju. Nakon završenog studija 1968. zaređen je za svećenika u subotičkoj katedrali. Potom je, između ostaloga, obnašao službu prefekta u malom sjemeništu Paulinum u Subotici. Od 1972. do imenovanja subotičkim biskupom 1989., bio je župnikom u Horgošu. Za biskupa je zaređen 18. lipnja 1989.

S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja padaju na pamet kada se pomisli na advent, ali i o specifičnostima njegove biskupije...

Preuzvišeni, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o značaju obilježavanja i življenja ovoga vremena?

Došašće je za mene vrijeme iščekivanja Onoga koji je došao na zemlju platiti sva naša dugovanja svome Bogu Ocu. On je Isus Krist, Spasitelj i Otkupitelj. Od nas traži samo da ga prihvatimo i slijedimo s dubokom vjerom u srcu kroz svo vrijeme našega života. Bilo to vrijeme zgodno ili nezgodno, bez obzira na okolnosti, Isus od nas očekuje uvijek isto: da ga prihvatimo u svoj život. Došašće je stoga dvojako vrijeme iščekivanja. Mi iščekujemo Spasitelja, proživljavamo u svojoj pripravi za Božić čežnju čovječanstva za Bogom, za njegovim dolaskom. S druge strane, došašće je vrijeme kada postajemo svjesni da je Gospodin već došao, i da zapravo On stoji i čeka, kucajući na vrata našeg srca, da ga primimo.

Advent nosi duh iščekivanja. Možete li se prisjetiti došašća iz svog djetinjstva i mladosti te ga usporediti današnjim vremenom?

Vrijeme došašća je za mene kao dječaka bilo lijepo, puno iščekivanja. Božić je sa sobom donosio lijepa slavlja, puno susreta. Sve to je prožimalo i vjernički put došašća, osobito kad sam već bio ministrant to vrijeme mi je sve više govorilo. U današnje doba znanost doseže u nedogledne visine, a istovremeno čovjekova dobrota ostaje u jadnim dubinama. Počinjemo živjeti kao što su živjeli u Starom zavjetu proroci Izaija, Jeremija i Ezekijel. Bez bojazni imamo dužnost naviještati radosnu vijest, pa i onda kad nam se čini da nas nitko ne sluša, niti prihvaća ozbiljno naš govor.

Došašće se opisuje kao vrijeme iščekivanja i čežnje, obraćenja i nade. Koliko je danas među ljudima ta svijest prisutna ili je težište na svjetovnim stvarima?

Nemojmo biti malodušni pa reći da baš nitko ne slijedi uzak put, ali daleko od toga da budemo zadovoljni. Za sve današnji čovjek ima vremena, samo za crkvu i molitvu od „silno puno posla“ ne nalazi vremena. I onda se čudom čudimo zašto nas Bog „kažnjava“ u svakidašnjem životu. A ne vidimo da taj isti svagdanji život sami sebi zagorčavamo u trci za užitcima i zabavama. Zato je došašće dobra prilika da se zaustavimo, da promislimo, da poput onog izgubljenog sina uđemo u sebe, te spoznamo kamo se trebamo vratiti, jednostavno da se obratimo. Nije lako otrgnuti pogled od obilja ponude svijeta. Tolika ponuda u čovjeku budi i one želje koje nisu stvarne, koje mu ne služe na dobrobit. Zato je došašće vrijeme čišćenja pogleda na sebe, na stvarnost oko nas i nadasve radi spoznavanja Božje blizine u našim životima.

Vrijeme došašća je vrijeme priprave za Rođenje Isusovo. Postoji li neki narodni običaj u vojvođanskom kraju koji se veže isključivo za ovo razdoblje crkvene godine?

Adventski vijenac s četiri svijeće, koje se postupno pale svake adventske nedjelje po jedna, jeste jedan od običaja koji kod nas živi. I mi, a pogotovo djeca, gledaju i pohranjuju u svoja mala srca sve ono što u njima budi plamen prvo jedne svijeće, pa druge, treće i na kraju četvrte. Onda se već sprema i slama za sobu na Badnjak. To je takva radost za djecu da je mi odrasli jednostavno ne možemo pojmiti. I to za djecu ostaje doživotno u pamćenju i potkrepljuje istinsku vjeru. Među Hrvatima, na Treću nedjelju došašća su materice, te se toga dana ide čestitati majkama, bakama. Lijep je to običaj kad smo zagledani u dostojanstvo žene i njezina uzvišena poziva na majčinstvo. Potom na Četvrtu nedjelju došašća su oci. Tog dana se pak čestita očevima i djedovima. Prilika je to da si posvijestimo ozbiljnost poziva na očinstvo. Bilo je raznih običaja na sam Badnji dan, ali oni su već gotovo iščeznuli.

Više među Mađarima ima običaja, koji se u posljednje vrijeme ponovno oživljavaju u seoskim sredinama: da djeca idu pjevati božićne pjesme na samu božićnu noć. Obično se, kao i drugdje, za Božić okupljaju obitelji. Uvjeren sam da je to itekako važno: da nas taj blagdan sabire te u vjerskom ozračju doživljavamo zajedništvo naših kućnih crkava.

Što je najbitnije u došašću za vjernika, a što za mjesnu Crkvu ili da kažemo pojedinu župnu zajednicu?

Ne smijemo zaboraviti na zornice svaki dan kroz vrijeme došašća. U mnogim župama brojna djeca s velikim oduševljenjem dolaze na zornice. Ako je župnik pravi pastoralac, organizirat će za djecu još poseban program u kojem će oni rado sudjelovati, čak se natjecati. Mi odrasli se čudimo kako djeci nije teško rano ustati, a to je zato jer u srcu imaju ono oduševljenje darovano od Malog Isusa. Bitno je, naravno, za Božić se pripraviti svetom ispovijedi. Zbog toga se u našim župama organiziraju, takozvane velike svete ispovijedi, pa se vjernici imaju prilike i na taj način pripraviti za Božić.

Svetkovina Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije pada u vrijeme došašća. Koliko ona još dodatno naglašava Marijinu ulogu u povijesti spasenja?

Kroz devetnicu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, župne zajednice primaju posebne milosti kroz koje dobivamo dodatne duhovne snage za svagdanji vjernički život. Možemo imati mnoge nakane za koje usrdno molimo Gospu. Za današnje doba ne treba puno tražiti na koju nakanu da molimo. Kroz medije smo suočeni s velikim izazovima i kao zajednica i kao osobe. Dajmo samo malo truda i primit ćemo obilato.

U kakvoj društvenoj situaciji, prema Vašem mišljenju, došašće dočekuju katolici u Vojvodini, to jest Srbiji?

U našoj društvenoj situaciji u Vojvodini, u Srbiji imamo na raspolaganju toliko mogućnosti koliko sami stvorimo. Naime, nema nikakve zapreke da živimo svoju vjeru u bogatoj širini. Jedino je potrebno da se složimo i spojimo svoje mogućnosti: samo se traži dobra volja, ljubav prema bližnjemu.

Katolici u Bosni često znaju reći kako je granica svjetova na rijeci Drini te da od Vrhbosanske nadbiskupije do Filipina nema „ jake ni organizirane Crkve “. Vjerojatno se katolici u Srbiji ne bi složili s time. Pitanje je poznajete li prilike u BiH i našoj mjesnoj Crkvi, pogotovo Vrhbosanskoj nadbiskupiji?

U Bosni, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ili u Srbiji imamo jednako dobre uvjete da dostojno doživimo došašće. Kod kršćanina u pravom smislu riječi nikad ne može biti takvih zapreka gdje bi se smjelo reći da se one ne mogu svladati. Ako uspijemo duhovno držati važnijim od materijalnog, onda nema onoga što se ne bi moglo svladati molitvom i prošnjom. Pitajmo starije ljude kad su materijalne mogućnosti bile mizerne, a ipak radost iščekivanja Božića bila je velika...

Znamo kako je život jednog biskupa ispunjen brojnim događanjima. Zanima nas čime se bavite u ono malo slobodnog vremena koje imate?

Što se mene osobno tiče, zahvaljujući mojim izvrsnim suradnicima doista mogu reći da imam slobodnog vremena. Čitam, pratim sportske događaje i šah. Od 1974. sam sportski ribolovac i mogu reći da se ne mogu potužiti da nemam dovoljno vremena za relaksaciju. Otkad sam otvorio nalog na facebook-u, pratim internetsku stranicu Radio Vatikana i preuzimam svaki dan po tri odabrana članka i stavljam na moju facebook stranicu, pa onda naši vjernici to posjećuju i čitaju. Ponekad mi vjernici preko interneta, na moju e-mail adresu pišu pisma.  Nije to toliko puno da ne bih mogao odgovoriti. Svećenike i bogoslove primam u svako doba, pa i onda kada su nenajavljeni.

Katolicima u BiH poručujem da znaju da nisu sami. Naša subotička Crkva moli posebno i za njih, za Crkvu koja trpi. S kardinalom i ostalim biskupima u stalnom smo kontaktu i pomažemo jedni druge koliko je moguće. Želim svim vjernicima u BiH blagoslovljeno došašće i sretan Božić.

U vremenu adventa možete li nam otkriti kako ste postali svećenikom?

Adventski vijenac nam se može činiti formalnošću, ili samo pukim znakom, ali ako ćemo tako, onda nam je cijeli život formalnost. Vanjski znakovi utječu na nas – pomažu nam proživljavati stvarnost i otajstva, - a kamoli na djecu. Djeca pitaju pa pitaju, a odraslima neka ne bude teško sve strpljivo objašnjavati. Bogu hvala, moj otac me nedjeljom vodio u crkvu na misu, tako da mi je vjera usađena već od malih nogu. Vrt naše kuće se pružao do groblja. Mama me  naučila Zdravo Mariju, Oče naš sam naučio prateći sprovode na groblju. Godišnje je bilo oko 100 sprovoda. U ono vrijeme u drugom razredu smo imali prvu ispovijed i prvu pričest. Prije nego sam krenuo od kuće na ispovijed, zamolio sam roditelje za oproštenje – tako nas je učio kapelan. Nakon pričesti sam primljen među ministrante. I tu je korijen mog svećeničkog zvanja. Nakon osmoljetke primljen sam u Dječačko sjemenište u Zagrebu.

Što znamo o Subotičkoj biskupiji 

Vjernicima u BiH Subotička biskupija možda izgleda daleka i „mala“. Međutim, oboje je pogrešno. Svoje korijene Subotička biskupija ima u Bačkoj nadbiskupiji koju je osnovao sv. kralj Ladislav oko 1090. Godine 1135. Bačka nadbiskupija ujedinjena je s Kaločkom nadbiskupijom te je tako nastala Kaločko-Bačka nadbiskupija.

Za vrijeme osmanlijske okupacije razoreni su ne samo samostani, nego i gotovo sve kršćanske crkve i spomenici. Još za vrijeme Osmanlija, a pogotovu nakon oslobođenja od njih krajem 17. st., opustošenu Bačku naselili su pravoslavni Srbi i Hrvati katolici. Tijekom 18. st. u Bačkoj nastanilo se mađarsko, njemačko i slovačko stanovništvo.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata dvije trećine nekadašnje Kaločko-Bačke nadbiskupije pripalo je Kraljevini SHS. Budući da je kontakt s nadbiskupom u Kaloči bio gotovo nemoguć, Sveta Stolica je 1923. uspostavila Bačku apostolsku administraturu sa sjedištem u Subotici. Župnik subotičke župe sv. Terezije Avilske, Lajčo Budanović, kao apostolski administrator, bio je 1927. zaređen za biskupa. Administratura je nakon Drugog svjetskog rata doživjela progon Nijemaca te je izgubila barem trećinu svojih vjernika.

Broj katolika se u posljednjih 30-ak godina znatno smanjio te Subotička biskupija sada ima oko 265 000 duša, od kojih većinu čine Mađari te Hrvati, Slovaci i Nijemci. Na tim se jezicima obavlja bogoslužje.

Podijeljena je u četiri arhiprezbiterata, 12 dekanata i 116 župa. Biskupija ima 106 inkardiniranih svećenika, te 12 stalnih đakona, a trenutno ima 17 bogoslova, koji su na formaciji u Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH i Italiji.

Otkako je 2001. uveden školski vjeronauk, stotinjak vjeroučitelja predaje katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama.