Élisabeth Catez rođena je 1880. u mjestu Camp
d’Avor nedaleko od Bourgesa, u središnjoj Francuskoj. Njezin otac, časnik,
preminuo je svega nekoliko godina kasnije te se njezina majka sama morala
pobrinuti za odgoj i obrazovanje svojih dviju kćeri. U djetinjstvu je bila vrlo
živahna i sklona dječjim nestašlucima, ali privlačile su je i lijepe stvari te
je bilo vidljivo kako ima velikodušno srce. Rano je otkriven i njezin umjetnički
talent, a s 13 godina osvojila je prvu nagradu za glasovir na Konzervatoriju u
Dijonu.
Godinu dana poslije, nakon pričesti,
Elizabeta, prema svome svjedočenju, dobiva duhovni poziv u karmelsku zajednicu,
ali je morala sačekati dok bude punoljetna. Majka je puno putovala, imali su mnogo
prijatelja, djevojke su primale brojne pozive u društvo, a Elizabeta je
izabrala karmelski put. Čekajući dob kada će sama moći donositi odluke o svom
životu, oduševljavala su je putovanja, more, planine, prijateljstvo; ali i
župa, posjet bolesnicima, vjeronauk i skrb o djeci, te iznad svega: molitva.
U kolovozu 1901., ušla je u Karmel u
Dijonu, te odmah osvojila susestre svojom iznimnom sabranošću, što je bilo
izuzetno čudno s obzirom na njezin temperament u djetinjstvu.
U ljeto 1905. jedan tekst iz
Poslanice Efeženima snažno usmjerava mladu redovnicu. Čini se kako se duhovni
put sestre Elizabete vrlo rano koncentrirao u njenu jedinu žudnju: Krist i
Trojstvo. To je nije nimalo omelo u ljubavi spram drugih oko sebe.
Prvi simptomi Addisonove bolesti, u
ono vrijeme neizlječive, pojavili su joj se u korizmi 1906. Elizabeta je
prebačena u stacionar gdje je sve više i više „nestajala u Bogu“. Žarki
apostolski vapaj koji je obilježio čitav njezin život samo je ojačao: molitva i
promišljanje o Bogu i Presvetom Trojstvu obilježile su njezin život, ali i
mjesece pred smrt. Posljednje su razumljive umiruće riječi bile: „Idem u
svjetlost, u ljubav, u život…“ Umrla je 9. studenoga 1906.
Njezina pisana djela obuhvaćaju 342
pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i četiri duhovna traktata. U
njima Elizabeta donosi svoju jednostavnu i duboku, vrlo aktualnu poruku: Zašto
ići daleko tražiti iskustvo božanskoga, kada je Bog, koji je sama Ljubav,
prisutan u najdubljemu dijelu našega srca.
U studenome 1984. sv. Ivan Pavao II. proglasio je ovu
mladu francusku karmelićanku blaženom, predstavivši je
kao „novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju“. Svetom
je proglašena 16. listopada 2016.
Nema komentara:
Objavi komentar