Sv. Lodovico Pavoni, svećenik

1. travanj (svijet)

28. svibanj (Biskupija Brescia)

Sv. Lodovico Pavoni je rođen u Bresciji 1784., kao prvi od pet sinova u obitelji Aleksandra Pavonija i Lelije rođ. Poncarali. Od malena se vidjelo kako je riječ o inteligentnom dječaku koji se zanimao za prirodu oko sebe, ali i za socijalne probleme svojih vršnjaka. Osim znanosti volio je i slikarstvo te lov, u čemu je također bio dobar.

Svoje teološko obrazovanje dobivao je u teškom vremenu za sva sjemeništa diljem europskih zemalja koje je osvojio Napoleon, budući da ih je taj vojskovođa svojim dekretima zatvarao. Zbog prisilnog pauziranja u školovanju, zaređen je tek 1807.

Nakon nekoliko pastoralnih dužnosti dobio je godine 1818. dozvolu osnovati sirotište i školu za potrebite, koju je 1821. preimenovao u Institut Sv. Barnabe. Shvatio je kako je tiskanje knjiga izuzetno važno te je osnovao Izdavačku kuću Sv. Barnabe, preteču današnjeg Ancora pressa.

Pri svom institutu utemeljio je i internat, hostel te sklonište. Radio je s djecom i mladima koje je opremao za različite zanate. Svoj program je proširio i na gluhe i nijeme dječake.

Potom je osnovao kongregaciju za svećenike i časnu braću, poznatiju kao Sinovi Marije Imakulate, a uopćeni naziv je bio Pavonijani.

Pogubna epidemija kolere koja je harala 1836., potaknula ga je da proširi djelovanje i na bolesne. Njegov rad je priznat i izvan Crkve, tako da je 1844. odlikovan Željeznim križem austrijskog cara Ferdinanda.

Sv. Lodoviko je umro na Cvijetnicu 1849., a kongregacija koju je osnovao procvjetala je u šest nacija, uključujući Španjolsku i Kolumbiju te iznjedrila i dva sveca. Danas ona ima 34 samostana i 210 članova, od kojih je 107 svećenika.

Blaženim je proglašen 2002., a svetim 16. listopada 2016. zbog: brige za potrebe dječaka i mladića njegova vremena, nesebičnog zalaganja za njihovo školovanje, brige za bolesne i unesrećene od kolere, te osnivanja kongregacije koja je iznjedrila toliko duhovnih zvanja.