Svećenik je potreban u bolnici koliko i na župi

Prema uzoru na svog Osnivača Crkva je oduvijek skrbila za duhovno, ali i tjelesno zdravlje svakog čovjeka. Bitni elementi kršćanske skrbi za bolesnike utemeljeni su u evanđeoskoj poruci, u djelu i osobi Isusa Krista i obvezuju Crkvu, ali i sve kršćane, na neprekidno djelovanje. Tako se može reći da pastoral bolesnika treba i mora biti trajno prisutan i blizak svima. Povodom Dana bolesnika koji se obilježava na spomendan Gospe Lurdske, 11. veljače, odlučili smo ispitati na koji način se odvija pastoral bolesnih i nemoćnih osoba u Sarajevu, ali i u nekim drugim gradovima u BiH.

Dan bolesnika ustanovio je bl. Ivan Pavao II. 1992. kako bi potaknuo sve ljude na  razmišljanje o mogućnostima u brizi i njezi oboljelih. Namjera je bila i zahvaliti svima koji skrbe o potrebitima u bolnicama - zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i mnogim drugim djelatnicima i volonterima koji su u središte svoga djelovanja stavili potrebite. 

Za vrijeme Svjetskog dana bolesnika Crkva podsjeća na svetost ljudskog života od začeća do naravne smrti. Uz brigu za sve ljude Crkva kroz organizirani pastoral na različite načine skrbi o bolesnima. Dan bolesnika ne bi trebao biti samo vrijeme „odrađivanja“ posjeta bolesnim već dan podizanja svijesti o nužnosti sustavne brige za one kojima je briga potrebna.

Bolesnici često ostaju sami sa svojim crnim mislima

Većina ljudi je barem jednom u životu bila bolesna. Znamo da u svojoj samoći bolesnici imaju mnogo vremena za razmišljanje. Najredovitiji posjeti rodbine i prijatelja brzo završe i bolesnik, nažalost, ostaje sam. Čak i u obiteljima, jer ukućani moraju spavati, prepuštajući bolesnu osobu njezinim mislima. Slijede besane duge noći, kada se svaka minuta čini kao sat. Čovjek ostaje sam sa sobom i svojom bolešću koja je narušila zdravlje, a često i ugrozila sam život. Stariji se, naravno, lakše mire s mišlju da je njihovo zdravlje ugroženo, da se možda bliži kraju ovozemaljskog života, međutim, mladi se ne mire tako lako.

Duhovna kriza nastaje onda kada pacijenti počinju uspoređivati druge zdrave ljude sa sobom i svojom bolešću. Sva takva i slična pitanja se svode na standardno pitanje sumnje: Čemu i zašto bol i patnja na svijetu i zašto Bog dopušta patnju? Baš zbog toga je komunikacija i blizina svećenika posebno potrebita u bolnicama, pogotovo u sredinama gdje su katolici u (relativnoj) manji.

Svećenicima zasigurno nije lako donositi nadu potrebitim ljudima svaki dan. Ona se, poput vjere, ne može predati drugome „kao kilogram voća“ nego se osobno mora svjedočiti.

Zato svećenik pred bolesnikom svjedoči nadu svojim životom, a kršćanske riječi utjehe daju razlog nade. Pružanje duhovne skrbi je veliki posao, jer u svakom trenutku treba biti na raspolaganju, što i fizički i psihički iscrpljuje pastoralnog radnika.

Kako u prethodnom političkom sustavu pastoralni rad u bolnicama nije bio institucijski omogućen, a zbog rata i tranzicije pastoralno djelovanje je silom prilika u većini bh. bolnica bilo svedeno na minimum i obavljalo se uglavnom „stihijski“ po potrebi i pozivu, zanimalo nas je pokreće li se išta s mrtve točke...

Bolesnik mora uvijek biti vezan za svoju župu

Mons. Bosiljko Rajić, dugogodišnji direktor Caritasa BK BiH, imao je iskustva u pastoralu bolesnika. S njim smo razgovarali o toj temi baš na dan kada se vratio iz bolnice u kojoj mu je operirana noga. Nakon nekoliko dana provedenih u bolnici pušten je na kućno liječenje. I to je život, jedno vrijeme pastoralno djelujete u bolnici, a malo poslije i sami tražite pastoralnu utjehu za vrijeme liječenja.

„Dušobrižništvo bolesnika ima dva aspekta i to su: župno dušobrižništvo i bolničko dušobrižništvo. Župno skrbi za sve bolesnike na prostoru svoje zajednice, a skrbi i za bolesnike u bolnicama koje su na prostoru župne zajednice. Ako bolnice imaju dušobrižnika, brigu za bolesnike u tim bolnicama vode bolnički svećenik u suradnji sa župnom zajednicom. Bolesnik je vezan uz svoju župu i onda kad je u bolnici ne smije biti otuđen od svoje zajednice pa je stoga dobro da taj bolesnik ima kontakte sa svojim župnikom kako bi postojala i dalje povezanost“, ističe mons. Rajić koji ima pastoralno iskustvo iz bolnice Koševo u kojoj postoji katolička kapela.

Sv. mise su slavljene u bolničkoj kapeli nedjeljom u deset sati. Obično bi bilo nekoliko vjernika na misi: djelatnika bolnice ili časnih sestara koje rade u bolnicama, ali i samih bolesnika te njihove rodbine. Obveza svećenika koji slavi misu bilo je i posjećivanje, ispovijedanje i pričešćivanje onih koji su prikovani za postelju. U prosjeku, u jednom danu na Koševu leži oko 100 katolika, ali vikendom nema mnogo bolesnika katolika jer se obično oni koji su malo zdraviji i pokretljiviji šalju kućama.

Oni koji moraju biti u bolnici nepokretni su i uglavnom ne mogu dolaziti u kapelicu na sv. misu. Budući da je bolnica Koševo ogroman kompleks, redovito veći broj katolika koji borave tu uopće ne znaju da postoji kapelica u kojoj se slave sv. mise.

Razlog tomu je što još uvijek u bolnici nije uspostavljeno radno mjesto na kojem bi bio svećenik s punim radnim vremenom pa bi onda imao mogućnosti i vremena doći do svih katolika koji su tu smješteni.

„Kada je riječ o bolesnicima, postoji nekoliko problema. U bolnicu dolaze osobe različitog profila, stari i mladi, napušteni, ljudi iz različitih i udaljenih župa. Vrlo je važna nazočnost svećenika u bolnicama zato što je on ponekad jedina osoba koja ih posjećuje u tijeku dana. Drugi je problem neznanje. Tako mnogi bolesnici nikad ne saznaju za kapelicu. Kad se uspostavi redovno radno vrijeme bolničkog kapelana, kad se dobije nova veća prostorija za kapelu, onda ćemo imati više mogućnosti. Ne samo za katolike nego za sve ljude koji žele razgovarati ili dobiti neki savjet“, ističe naš sugovornik i naglašava da je u drugim zemljama Europe, gdje su katolici u većini, pastoral u bolnicama jednostavno riješen.

Budući da su te zemlje većinom katoličke, samim tim i bolesnici u krevetima su katolici. Takve bolnice imaju svećenike kojima je povjerena dužnost pastoralne brige o bolesnicima kroz sam sustav.

„U Hrvatskoj i, recimo, kod nas u BiH, u Mostaru imamo svećenika za bolnicu kojemu je to jedino zaduženje, nema župu ili neku drugu svećeničku dužnost. Taj svećenik svakodnevno obilazi bolnicu, dijeli sakramente, razgovara“, kaže mons. Rajić.

Inače, bolnički dušobrižnik skrbi za bolesnike u tri vida: navještaj Riječi, slavljenje sakramenata i služenje u ljubavi. To je vrlo jednostavno riješeno u drugim državama i pokušat će se uvesti u bolnicu Koševo te u druge bolnice diljem BiH gdje za to postoji objektivna potreba i mogućnost.

Budući da mons. Rajić ima iskustvo boravka u bolnici s „obje strane“, i kao svećenik i kao pacijent, naglašava da je vrlo važno imati kontakte sa svećenikom.

„Sva sreća da je u bolnici bila s. Marija Bešker koja mi je bila na pomoći. To je mnogo značilo i naglašavam da ostalim pacijentima mnogo znači ako je svećenik nazočan u bolnici, a pogotovo kada dođe nedjelja i osjećaš potrebu za molitvom i duhovnim sadržajem više nego inače“, rekao nam je naš sugovornik.

Direktori Caritasa praktički su bili bolnički kapelani

Razgovarali smo i s vlč. dr. Perom Brkićem, sadašnjim župnikom na župi Čemerno i nekadašnjim direktorom Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. On nam je u razgovoru potvrdio da je kao direktor Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije svaki drugi tjedan slavio sv. misu na Koševu. Praktički je bio bolnički kapelan, ali bez službenog dekreta.

Župnik na Marijin Dvoru vlč. mr. Luka Brković ima Vojnu bolnicu na teritoriju svoje župe, ali naglašava da u bolnicu ide samo po pozivu. U bolnici radi desetak Hrvata- katolika pa ga ponekad zovu da dođe i tamo slavi sv. misu ili posjeti bolesnike te razgovara s njima. Osim toga, kako nam je rekao, on se nalazi u Etičkom komitetu Vojne bolnice, što je pravi raritet na našim prostorima.

Na sv. misi u bolnici

Kako sve ne bi ostalo samo na riječima i prepričavanju drugih odlučili smo, unatoč obilnim snježnim padalinama, krenuti na sv. misu u bolnicu Koševo. Prema riječima portira na DIP-u, katolička kapelica se nalazila na prvom katu u lijevom krilu zgrade.

U bolnici, čiji hodnici tvore pravi labirint, jedva smo se snašli i pronašli kapelicu. Je li portir mislio na našu lijevu stranu ili njegovu, je li mislio na lijevu stranu kad se ide liftom ili stepenicama, pitali smo se usput?

Sva sreća da nam je putokaz bila pjesma časnih sestara pred početak sv. mise koju je slavio vlč. Josip Jelić, vicekancelar Nadbiskupskog ordinarijata. Desetak vjernika, časnih sestara raznih družbi i nekoliko bolesnika ispunilo je kapelu do kraja.

Mala je to prostorija, ali služi svojoj svrsi. Ima samo deset mjesta za sjedenje i improvizirani oltar te kip Bogorodice u kutu. Kao i većina prostorija u bolnici, i ova ima umivaonik, radijator, velike bolničke prozore te standardne ormare u kojima svećenik drži svoje misno ruho.

Nakon euharistijskog slavlja popričali smo s vlč. Josipom te sa s. Marijom Bešker koja tu radi od 1986. Iz razgovora saznajemo da je bolnica obećala jedan novi prostor od 100 metara kvadratnih za kapelicu. Trebat će ga preurediti i jedan svećenik će uskoro biti stalno zaposlen kao bolnički kapelan. U predstojećem razdoblju vidjeti će se o kojim vremenskim rokovima se govori. Sestre - danas ih ima šest-  koje rade u bolnici, najviše su zaslužne za dušobrižništvo u ovoj ustanovi. One poznaju pacijente i na temelju toga upućuju na svećenika i bolničku kapelicu.

Vlč. Jelić je nedavno dobio dekret za pastoral bolesnika na Koševu koji uskoro treba biti pravno valjan. On se nada da će dobro obavljati funkciju u suradnji sa sestrama.

„Bolnički svećenik treba biti mlada osoba koja će stalno biti na usluzi vjernicima. Bolnica ne pravi nikakve probleme u provođenju zamisli o bolničkom pastoralu. Još čekamo da kardinal Puljić u službenom razgovoru s predstavnicima bolnice dogovori pojedinosti. Prije Drugog svjetskog rata grad Sarajevo je imao svećenika koji je bio u rangu župnika i obavljao je bolesnički vikarijat. Danas, nažalost, moramo ponovno započinjati nešto što smo imali prije», rekao nam je vlč. Jelić, a mi smo se našalili rekavši mu da je službeni pionir novog bolničkog pastorala u Sarajevu.

S. Marija u razgovoru nije mogla zaobići dramatičnu situaciju u bolnici za vrijeme rata kada se radilo u prostorijama „s debelim minusima“ i u kaputima. Čini se da svaka priča u BiH počinje i završava pričom o ratu...

Ostavili smo časne sestre njihovim poslovima i krenuli svojim.

Dok smo napuštali teritorij bolničkog kompleksa Koševo i tamošnje pacijente, snijeg je neprestano padao. Razmišljali smo o važnosti brige za bolesne i poželjeli vlč. Jeliću da se što bolje snađe u novoj pastoralnoj dužnosti kako bi olakšao patnje mnogim ljudima.