Država Hrvatska gotovo da se i ne osvrće na probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini

Općepoznato je da za vrijeme ekonomske krize prva na udaru biva pisana riječ i, općenito, kultura. Pogrešno je, a može biti i pogubno po društvo, mišljenje nekih političara da je u vremenu krize najbezbolnije sankcionirati kulturu i njezine djelatnike. Novci predviđeni za potpore kulturnih djelatnosti bivaju smanjeni, često i potpuno ukinuti. Jedan od takvih kulturnih projekata, koji je ove godine dobio skoro za četvrtinu manju pomoć iz državnog proračuna, jest Hrvatsko slovo.

 Taj jedini tjednik za kulturu sada se nalazi u financijskoj krizi i prijeti mu gašenje. Tim povodom o stanju u hrvatskoj kulturi, novinarstvu te odnosu Hrvatske države prema izdavaštvu, ali i prema bh. Hrvatima razgovarali smo s glavnim urednikom Hrvatskog slova Stjepanom Šešeljom. Rođen je u Podgradini, Opuzen, 1947. Suvremeni je hrvatski književnik, piše pjesme, drame i prozne tekstove. Dugi niz godina radio je kao tajnik Akademije likovnih umjetnosti. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ravnatelj je Hrvatskoga slova od 1995. i Hrvatske kulturne zaklade od 1997. Jedan je od osnivača, te dopredsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća. Nekoliko djela mu je prevedeno na strane jezike.

Godine 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a godine 2003. dobio je nagradu Grada Opuzena za životno djelo.

Možete li nam, kao književnik i „čovjek od pera“, kazati na koji način doživljavate sadašnji trenutak hrvatske književnosti i novinstva?

Hrvatska književnost i danas, kao i svih ovih stoljeća otkako postoji, stvara se ne samo u „ostatcima ostataka nekoć slavnoga kraljevstva hrvatskoga“, nego i u hrvatskim zemljama Bosni, Hercegovini, Boki kotorskoj, Srijemu i Bačkoj te u susjednim zemljama od Karaševa u Rumunjskoj, Molisea u Italiji i Gradišća u Austriji, Slovačkoj, Moravskoj i Madžarskoj, pa po Europi, Australiji i Novom Zelandu, u obje Amerike, do juga Afrike, a zasigurno bit će poneki književnik hrvatski i u Indiji, gdje je prvi pisac sanskrtske gramatike gradišćanski Hrvat otac Filip Vezdin misionario kao Paulus a Sancto Bartholomeo, u XVIII. stoljeću. I vjerujem da bit će tako dok na svijetu Hrvata bude, jer mi smo jedna od velesila prognanosti, raspršenosti i raseljenosti u tom svijetu. A tko to danas u Hrvatskoj zna, tko to prati, evidentira i istražuje? Možda Macanov Hrvatski bibliografski leksikon, kojemu je povjesničar Trpimir Macan urednikom od trećega sveska pa do zaključno sedmoga, koliko ih je do sada objelodanjeno. Tko se danas brine o toj jedinstvenoj cjelini, za koju granice država ne predstavljaju prepreke? No, prepreke su u glavama ljudi i to onih koji bi morali o tome voditi računa, ali oni su očito krivi ljudi, nestručni ili sa zlim nakanama, a na tako odgovornim mjestima! Tu leže problemi, kada govorimo o književnosti, hrvatskim nacionalnim i narodnim interesima. Na drugima je neka analiziraju i govore o činjenicama iz svojih struka.  

Novinstvo pak nije moja struka, ali usuđujem se govoriti o njemu, jer ono je fronta prije politike i kao takvo zagađuje nam živote i vidike, stvara preduvjete za nakane koje namišljaju provoditi i njihovi vlasnici i sile koje stoje u svezi s njima. A znademo tko su im vlasnici i tko su „vodeći“ novinari u svim tim novinama i gotovo da i zadnji Hrvat znade što i zašto tako pišu. A pišu protuhrvatski, uglavnom, puštajući po jednoga ili dva kulumnista koji se dva-tri puta tjedno oglase hrvatskim mišljenjem, kojima pak održavaju čitanost i prodaju lista, itekako važne za nakladnika. A „naš čovo“ popase i sve ostalo što mu se nudi na tim stranicama. I opet ih kupuje, cvileći da nema hrvatskih novina, a zaboravljajući da su tu i Vaš hrvatski Katolički tjednik i Glas koncila, pa Hrvatski list, pa i Hrvatsko slovo..., a bilo bi i hrvatskih dnevnika, radija i televizija i svega drugog da je više svijesti u nama, svijesti koja bi odbacivala ono što je protiv naših interesa i što nas očito vrijeđa.

Općenito govoreći, kakav je odnos Hrvatske države prema kulturi danas? Svjedoci smo da je prof. dr. sc. Andrea Zlatar-Violić, ministrica kulture Republike Hrvatske, u proračunu smanjila izdavanja za Hrvatsko slovo – jedini tjednik za kulturu u Hrvatskoj. Je li taj odnos uvjetovan ekonomskim gibanjima ili je odraz ponašanja pojedinca?

Odnos države prema kulturi je loš, a bio je i svih ovih godina otkako je obnovljena hrvatska država, jer se nastavilo stanje iz prošloga vremena koje razara svaku hrvatsku misao i ne da joj izvan branjevine „zapadnoga Balkana“ ili „yugosfere“. Sizovska logika još vlada. Vidite, ovih sam dana otkrio, putem interneta, da je ustanova koja se zove Samoupravna interesna zajednica (!) dobila novac za likovne izložbe u Ministarstvu kulture RH koje nama ni za tu našu djelatnost ove godine nije odobrilo niti kune. A prošče godine, za deset izložaba hrvatskih akademskih umjetnika, koje smo ostvarili, dobili smo 40.000,00 kuna. Kao što nismo dobili niti kune za tribine Hrvatsko slovo uživo. To čine iz ideoloških razloga, jer mi na tribinama predstavljamo i knjige koje govore o temama za njih odioznima, kao što su dnevnici branitelja ili knjige o Bleiburgu, uz knjige koje mi tiskamo i zagovaramo u prozi, poeziji, dramama, putopisima. Oni bi sve to najradije zabranili. Ali, eto, dobili su priliku i zlorabe je s mjesta ministra. Ministrica uskraćuju novac onome kojemu bi trebao pripasti. Slučaj s ovogodišnjim izložbama je čisti oblik odmazde nakon besramne otimačine novca za potporu Hrvatskomu slovu. Dala nam je 400.000,00 kuna, a u prošloj godini primali smo 600.000,00 kuna. Dok sebi dodjeljuje potporu u neizmijenjenom iznosu od 600.000,00 kuna. Mislim, svome Zarezu. Jer, na žalost, ispada da je ministrica kulture Republike Hrvatske u sukobu interesa, da je suvlasnica i direktorica toga dvotjednika, što se može vidjeti  u posljednjem broju Hrvatskog slova u kojemu objavljujemo izvatke iz registra Trgovačkoga suda u Zagrebu. I sve to radi i ne trepnuvši! A mi smo tjednik koji se pojavljuje redovito svakoga petka i nikada nije izostao za ovih već sedamnaest godina izlaženja. Dok  je njezin Zarez dvotjednik koji ne izlazi u mjesecima srpnju i kolovozu, a u božićno i uskršnje vrijeme javlja se u dvobrojevima. Koje je za to opravdanje? Iskazivanja mržnje, ideološke nesnošljivosti…, a misle prikrivati krađu iz našega dijela državnoga proračuna za svoju korist.

Vaš revolt na takvu odluku ministrice je bio poseban. Zbog zakidanja Vašega lista u državnoj potpori odlučili ste u svakom broju svoga lista objavljivati samo upitnike na crnoj podlozi koji ukupno zauzimaju četiri stranice u novinama koje imaju 32. Zašto ste se odlučili na taj korak?

Hrvatsko slovo, kako i svojim podnaslovom svjedoči, tjednik je za kulturu. Jedini tjednik za kulturu u Hrvata ili jedini hrvatski tjednik za kulturu. I to već osamnaestu godinu, a od prvoga dana, od prvoga broja, koji se pojavio u petak, 28. travnja 1995., obraća se svim Hrvatima gdje god živjeli, i on im tamo redovito stiže. Pokrenulo ga je gotovo cjelokupno članstvo Društva hrvatskih književnika, među kojima je bio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji mu je davao zdušnu potporu i kao član DHK i Matice hrvatske, nakladnika Telegrama i Hrvatskoga tjednika čija je najkvalitetnija postignuća Hrvatsko slovo nastojalo slijediti. I onda vam se dogodi ovakva odluka ministarstva, u čiju mogućnost nismo vjerovali nakon onoga iskustva koje nam je priredio SDP-ov ministar Antun Vujić, od „3. januara 2000.“ On je poznat po raskolu u Društvu hrvatskih književnika i osnutku Hrvatskoga društva pisaca kojemu je osigurao sigurnu materijalnu budućnost.

No, ministrica je i članica, dopredsjednica vladajuće Hrvatske narodne stranke (HNS), tih rigidnih ljevičara, pa nije ni čudno što se tako ponaša. Aktivistički. Zagovarajući i obilno financirajući neovisne skupine u hrvatskoj kulturi koji čak dobivaju novac iz proračuna Ministarstva i ako se ne prijave u roku na natječaje Ministarstva kulture RH, ili ako njihove zahtjeve potpiše neovlaštena osoba, prikrivajući tako pravi identitet ovlaštene osobe, a što znači da se lažno predstavlja, što je pak prema hrvatskim važećim propisima kazneno djelo.

Mi smo se poslužili njihovim bojama, crnom s crvenim znakom pitanja, kako bismo upozorili i naše čitatelje o kakvim je profilima riječ, o kakvoj vrsti ljudi koje smo mi izabrali, uglavnom, našim neizlaskom na izbore. I to neka nam svima bude opomena.

Hrvatsko slovo se od svog utemeljenja bavilo pitanjima kulture, od slikarstva i književnosti do filma. Nije zaboravljeno promicanje hrvatskih državnih interesa u svim oblicima društvenog života. Osvrćući se na godine rada, možete li ocijeniti je li Vaša novinarska misija uspješna?

Mislim da jest. Uspješna je. Jer, Hrvatsko slovo postalo je tjednik kakav smo željeli i kakav je bio potreban Hrvatima. Pri tome mislim i na stvaratelje u kulturi jednako kao i na obične čitatelje kojima je stalo do hrvatske kulture i vjere te svih drugih vrijednosti koje čine kuću hrvatske uljudbe. U njemu se nahode tekstovi pisani na visokoj razini čitljivosti koja je dostupna svim Hrvatima, i razumljivi su različitim čitateljskim slojevima. Hrvatsko slovo tako se čita i u Švedskoj kao i u Argentini, u Subotici, Prelogu, Neumu i Kotoru..., na sveučilištima, u hrvatskim misijama i hrvatskim domovima - skupnim okupljalištima i za obiteljskim stolovima. Uvijek, pisalo se o kazalištu ili pak kulturi nogometa, što uporno radi novinarski doajen i bard gospodin Zvonimir Magdić. Uvijek je u autora Hrvatskoga slova nazočna misao o hrvatskim narodnim i nacionalnim probicima. To je kredo svakoga autora, kao što bi morao biti i nepotkupljiv dio svakoga hrvatskoga političara, znanstvenika, svećenika ili radnika bilo koje vrste on bio. To bi nam osiguravalo siguran uspjeh među narodima. Nestanak Hrvatskoga slova s hrvatskoga kulturnoga obzora, što zatiratelji svega hrvatskoga žele, a evo vidite i prema povodu za ovaj naš razgovor, to oni pokušavaju i ostvariti. Međutim, to im zasigurno ne će uspjeti. Dok je na svijetu i jednoga Hrvata, mi smo spremni braniti zajedničke nam interese, pišući i objavljujući zajedničko nam Hrvatsko slovo. Inače, bila bi to kulturna, i ne samo kulturna, katastrofa ravna novom Bleiburgu. A što je njih briga za Bleiburg kada se ne ustručavaju dirati i  u takvu spomen-ranu hrvatskoga naroda.

Hrvatskom slovu često prigovaraju da više polemizira i bavi se politikom nego kulturom. Na vašim naslovnicama i u novinama često je više političara i tekstova nevezanih za kulturu. Koliko je to točno?

Hrvatskomu slovu svašta prigovaraju i lijepe mu svakakve etikete i to čine „autori“ iz onoga mnoštva žutoga tiska koji je preplavio i premrežio hrvatski javni, medijski prostor, tako da se ništa suvislo više ne može ni pročitati ni čuti. Sve je to zasnovano na ideološkoj osnovi i mržnji koja ide do uništenja. Sjetite se samo „velikih hrvatskih književnika“ koje je stvorio EPH-ov lanac i danomice im uvećava slavu, a normalan svijet se iščuđava i prepoznaje svako njihovo podmetanje. A veliki književnici uglavnom šute, izuzmemo li akademike Ivana Aralicu, Dubravka Jelčića i još pokojega hrvatskog književnika. Ipak, i dalje ih naš svijet kupuje i tako im produžava postojanje. A oni koji nas pak ne etiketiraju i ne lijepe hipoteke na leđa Hrvatskomu slovu, oni uglavnom šute i ne usuđuju se prozboriti ni riječi kako se i sami ne bi zamjerili moćnicima koji se stvaraju u retortama EPH-a. Zato završavaju kao ovih dana Vjesnik. Njihov, a i naš problem! Ne, prigovori o previše polemiziranja i politike u Hrvatskomu slovu, to jednostavno nije točno. Prolistajte samo bilo koji broj Hrvatskoga slova i vidjet ćete na koji način je komponiran. A da politike i pokušaja polemiziranja ima, ima. Samo u svakomu pitanju u našoj rubrici Karte na stol nalazi se najmanje po jedno koje se odnosi na nedomoljubno ili korumpirano ili nestručno ponašanje dužnosnika koje obavljaju suprotno hrvatskim vitalnim interesima, ponašanje tih naših „velikana“, političara ili menadžera. Od satnice vjeronauka u osnovnim školama do odlučivanja u INI.

Osim izdanja novina vodite i knjižnicu Djela hrvatskih književnika koja danas predstavlja uglednu knjižnicu Hrvatskoga slova u kojoj se objelodanjuju djela suvremenih hrvatskih književnika. Kakvo je danas hrvatsko izdavaštvo?

Ne bih sigurno izdržao sve te godine u Hrvatskome slovu da smo se ograničili samo na tjednik i da nismo ostvarili, uz pomoć i suradnju kolega književnika: Horvatića, Hitreca, Maslaća, Mrduljaša, Barbijerija, Pulića, Vuletića, Šite Ćorića, Đ. Ivanišević, M. Freundlich i dugih suradnika, našu drugu djelatnost koja se ogleda u knjižnicama: Djela hrvatskih književnika, Knjižnici Hrvatsko slovo i Oratio pro Croatia. Započeli smo s knjigama suvremenih književnika koji su svoja promišljanja o hrvatskoj zbilji, bilo književnoj, bilo političkoj, ispisivali na stranicama Hrvatskoga slova u obliku kolumni, uvodnika ili stalnih kritičkih osvrta na kazališne, književne, filmske i nogometne događaje. Tako je začeta Knjižnica Hrvatsko slovo koja je do danas objelodanila dvadeset šest naslova, među kojima su, osim spomenutih, i: Zoran Tadić, Mirko Mrjanović, Sven Lasta, Ljubica Štefan, Carl Gustaf Ströhm, Milan Vuković, Zvonimir Magdić, Stjepan Šulek, Benjamin Tolić, Mate Kovačević, Dubravko Jelčić... Knjižnicom Djela hrvatskih književnika nastojali smo potvrditi vrijednosti u kontekstu hrvatske književnost djelima autora Hrvatskoga slova kao što su: Šegedin, Dekanović, Vukušić, Ganza, Begović, Pavlović, Vončina, Pulić, Kljenak, Vuletić, Šešelj, P. Pavlović, Sekulić, Krmek, ali i ostalih autora kojih je, do danas, u tom nizu objavljeno četrdeset. Knjižnica Oratio pro Cratia namijenjena je za djela koja nešto posebno govore hrvatskome čitatelju, kao što su: Izlazak iz Hrvatske šutnje 28. veljače 1989., Dr. Franjo Tuđman, sinteza teorije i prakse ili Govor kardinala dr. Alojzija Stepinca na procesu u Zagrebu 1946.

Ovih dvadeset i više godina zasigurno je najplodnije razdoblje u povijesti hrvatskoga izdavaštva. Dogodila se, jednostavno, eksplozija knjiga nakon strašnih muka i sveopće šutnje hrvatskoga naroda. U prošlom vremenu nije se moglo slobodno ni misliti, ni pisati, a tako niti tiskati. Danas je to neupitno postignuće hrvatske državne neovisnosti. Međutim, unatoč svemu tomu, ipak se najviše čuju oni koji su osigurali glasnost u svojim (stranim!) medijima. Halabuče oni, upozoravaju na svoju neznatnost, a čitatelj, kupac, treba se potruditi da prođe znalački kroz tu šumu u kojoj najjače zveče oni naslovi koji ne zavrjeđuju pozornost. Zato treba znati birati, za sebe, ono najbolje.

BiH - 17 godina nakon Daytona, kako je vidite? Kakvim vidite položaj Hrvata – katolika i Crkve u BIH?

Sedamnaest godina Daytona gledam isključivo kroz nazočnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, kroz smanjivanje njihova broja na hrvatskim povijesnim prostorima. I prema tome mogu zaključiti da su mu posljedice tragične. Nitko se i ne osvrće na sudbinu jednoga autohtonog naroda koji je svima drugima na tom prostoru prednik. Na našu veliku žalost, ni država Hrvatska, Republika Hrvatska, gotovo da se i ne osvrće na probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nego, primjerice, širom otvara vrata načelniku Trebinja, i vapije od njega ispriku za ratna zlodjela koja su nam učinili, a koje nema i, znajući naše neprijatelje, ne će je ni biti, dok uopće ne misli na probleme Ravnoga i općine Ravno, koja je po mnogo čemu za sigurnost i budućnost Županije dubrovačko-neretvanske važnija od sama područja te županije. Međutim, tko u Zagrebu uopće zna, ako i zna za Ravno, gdje se to Ravno nalazi. A tako nekako stoji i odnos Hrvatske prema prostoru Bosne i Hercegovine koja je uvijek, tijekom stoljeća, bila rasadnik hrvatskomu narodu iz kojega su dolazili i napučivali se ostali hrvatski krajevi. Uvijek su to bili najplemenitiji i najsposobniji i s neupitnim domovinskim osjećajem izgrađeni ljudi koji su samo mogli oplemeniti i za uzor poslužiti svima onima među koje su došli. A što ćemo danas, kada se taj rasadnik toliko prorijedio da postoji opasnost i za njegovu opstojnost? Velika naša sreća je Katolička crkva u hrvatskom narodu i katolička uljudba koja je utkana u svakoga našega čovjeka i predstavlja mu, pa ne bio on toga svjestan, onu sigurnost s kojom može na bilo koju stranu svijeta. A ja bih bio sretan da ponajprije bira zemlju u kojoj je rođen.

Kako gledate na djelovanje novinara i književnika na području bivše Jugoslavije u proteklih dvadesetak godina?

Mene je, iskreno da vam kažem, u tom prostoru uvijek zanimala sudbina Hrvata, pa tako i hrvatskih književnika. Volim otići u krajeve u kojima nisam bio, vidjeti i diviti se ljepotama i baštini koju su razni narodi podizali, ali ponad svega, i u Austriji, kao i u Americi, tako isto i na Kosovu, u Bačkoj, kao i u Sloveniji, želim se susretati s hrvatskim književnicima ili slikarima i ljudima raznih zanimanja i otkrivati njihove probleme koji su uvijek i moji. A za književnike i novinare iz bivše države mislim da je svaki djelovao uglavnom u skladu s interesima naroda kojemu pripada. Pamtim vrlo dobro sve istupe srpskih, crnogorskih i muslimanskih-bošnjačkih književnika, izrečene ili napisane, a upućene na štetu našega hrvatskoga naroda. I očekujem njihovu ispriku, a u mnogim slučajevima i pokajanje te molbu za oprostom koji ćemo im, jer smo vjernici, katolici, dati.