Dugo je vremena prošlo dok se radnici u svijetu nisu izborili za svoja prava. Svjedoci smo da ta prava nisu jednaka u svim zemljama. Dok radnici u određenim državama uživaju sve zakonom moguće povlastice u drugim se tretiraju nešto bolje od robova iz vremena Rimske imperije.
U zemljama tranzicije i „trećeg svijeta“ situacija je najgora. Institucije koje bi trebale štititi prava radnika ne rade svoj posao, a demokratska tradicija nije zaživjela u svom punom sjaju. Tu je i svjetska ekonomska kriza koja je neizostavni sudionik našeg života. Na kraju se čovjek može zapitati: zašto onda slaviti „Praznik rada“, 1. svibnja?
Ipak, taj datum je važan u povijesti naših predaka. Ne smijemo zaboraviti kako je on zapravo nastao. U svom životu ste zasigurno bar jednom čuli za tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja.
Kako je nastao „Praznik rada“?
Daleke, 1886. 1. svibnja u Chicagu su održane radničke demonstracije u kojima je sudjelovalo više od 80.000 ljudi. Radnici su tražili svoja prava i osmice. Nažalost, svaka vrsta takvog okupljanja nosi sa sobom posljedice. Te su godine osmorica demonstranata osuđena na smrt vješanjem, a njih nekoliko stotina je poginulo u sukobu s policijom. U spomen na te žrtve, ali i u sjećanje na naše pretke koji su vodili bitku za prava radnika i za dostojne radne i životne uvjete 1. svibnja se obilježava kao Međunarodni praznik rada.
U našim krajevima se počeo obilježavati nekoliko godina nakon događaja u Chicagu. Danas, kada je prošlo više od 100 godina od početka proslave „praznika rada“, radnici su dobili nova, uljepšana imena, klasično radničke i težačke pozicije su imenom „frizirane“ kako bi ljepše zvučalo radno mjesto. Bez obzira kako se zvali, većina ljudi su i dalje samo – radnici, a borba za radnička i ljudska prava traje još i danas.
Sve što je ljudsko nesavršeno je pa se čini da se malo napredovalo u odnosu na 1886., pogotovo u mnogoljudnim azijskim zemljama i u Istočnoj Europi.
Očekivati je da će i djeca današnjih radnika, pa i njihovi unuci, voditi istu brigu i borbu za svoja prava. Čini se da najmanje što možemo učiniti jest sjetiti se Prvog svibnja.
Sv. Josip - uzor i primjer za nasljedovanje
Problemi radnika nisu od jučer. Od samih početaka civilizacije problem rada je uvijek bio „vruća“ tema. Senzibilitet za prava onih koji se bave manualnim poslom Katolička crkva je imala od samih svojih početaka. Nisu li najniži radnički i društveni slojevi - robovi bili i prvi članovi Crkve? Stoga nije ni čudo što je blagdan sv. Josipa, radnika, uvršten u kalendar liturgijske godine. Iako ga je papa Pio XII. u kalendar Crkvene godine uveo 1955., još prije njega nama dobro poznati papa Leon XIII. 1889. u svojoj enciklici o sv. Josipu pod naslovom Quamquam pluries radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na ovoga sveca kao uzor i primjer za nasljedovanje.
Sv. Josip je radom svojih ruku uzdržavao Isusa i Mariju i samim tim zauzima veliko mjesto među svecima i u našim molitvama. Posebno u hrvatskom narodu, koji mu je podigao nekoliko svetišta.
Uvodeći ovaj blagdan papa Pio XII. je htio potaknuti radnike na tiho i vjerno posvećivanje svagdanjeg rada, bez obzira koliko možda besmislen i beznačajan nekome izgledao, baš kako je to činio šutljivi sv. Josip.
Podsjetimo, radnik je u kršćanstvu bio častan već po Isusu Kristu koji je, kako znamo, imao svoj posao i radio. U primjeru sv. Josipa nalazimo trajno nadahnuće kako se odnositi prema obitelji i svakidašnjim dužnostima. Sv. Josip je u radu otkrivao svoju sreću. Radio je s radošću i zadovoljstvom jer je bio svjestan da provodi volju Božju. Radom je oplemenio svoju dušu i srce, a na taj način stjecao je zasluge za nebo te dokazivao svoju ljubav prema Mariji i Isusu. Zato Crkva nastoji pod zaštitu ovoga sveca staviti bogoslužne prostore u radničkim središtima.
Borba protiv bezbožnih ideologija
Sv. pismo spominje sv. Josipa desetak puta, ali samo jednom govori o njegovu zanimanju. To što je bio tesar na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Iako su i neki drugi sveci također bili obični radnici koji su se mučili cijeli dan i noć kako bi izvršavali svoje zadaće, Crkva je ipak izabrala sv. Josipa za zaštitnika radnika, ne zato što je radio mali i težak posao nego zbog poruke da Josipov cjelodnevni rad nije bio samo naprezanje tijela već spremnost služenja u Božjem planu. Tako je „div“ među svecima bio „samo“ tesar. Upravo ta spremnost služenja trebala bi biti smisao svakog radnika, ili barem kršćanskog.
Gledajući izvana, čini nam se da je Josip sasvim običan čovjek bez velikih svetačkih dimenzija. No, gledajući iznutra, sv. Josip je očito imao duboki duhovni život. Takve pravednike nalazimo među: radnicima, tesarima, ribarima, seljacima i intelektualcima... Ima ljudi koji su izvana obični i radini, a iznutra su tako uronjeni u Boga i duhovnu stvarnost da nas njihove riječi pogađaju kao proročki govori. Sv. Josip je stoga veoma blizak takvima i oni ga razumiju.
Gledano prema kalendaru, i u našem narodu poznatom „crvenom slovu“, glavna liturgijska proslava sv. Josipa je 19. ožujka, ali želeći istaknuti vrijednost rada i potrebu borbe protiv utopijskih parola i bezbožnih ideologija XX. stoljeća Crkva je važnost dala i 1. svibnju kada časti sv. Josipa - zaštitnika radnika.
Što god činili, što god radili, bio to tjelesni rad ili onaj intelektualni, rad u tvornici, uredu ili na polju, rad u školi ili u bolnici, na moru ili kopnu..., ako je pošten, sve su to ljudske djelatnosti koje trebaju pomoći da se čovjek ostvari kao čovjek. Već je o tome govorio papa Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens u kojoj kaže da se radom čovjek ostvaruje i, prema Božjem naumu, svaki je čovjek vrijedan!
Sjetimo se toga i češće, a ne samo na Blagdan rada, 1. svibnja.
Sv. Josip i hrvatski narod
Sveti Josip je posebno štovan u Hrvatskoj i BiH. Hrvatski sabor ga je prije više od 300 godina, 1687., odabrao i proglasio zaštitnikom Hrvatske, dva stoljeća prije nego što je proglašen zaštitnikom cijele Crkve.
U skoro svakoj crkvi nalaze se Josipov kip ili slika. Likovno se prikazuje najčešće kao sredovječni čovjek blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Štap kojeg Josip drži u ruci često završava cvijetom, ljiljanom. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim oruđem.
Nema komentara:
Objavi komentar