Župa Sivša s pripadajućim selima nalazi se u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, deset kilometara jugozapadno od Doboja u središtu kraja koji se od davnina naziva Usora. Tuda, u svojih osamdesetak kilometara toka, protječe i istoimena rijeka, lijeva pritoka Bosne u koju se ulijeva južno od Doboja. U zemljopisnom smislu Sivša se nalazi u pojasu niskih Dinarida i samim tim se ubraja u specifično niski prostor s prosječnom nadmorskom visinom od oko 250 metara.
Iako je župna crkva smještena u blizini važnih prometnica i to M 4 Banja Luka – Teslić – Doboj i M 17 Bosanski Brod – Doboj – Sarajevo nismo znali sami, bez pomoći, doći do nje. Crkvu smo prepoznali iz daljine, međutim bez uputa mještana ne bismo joj zadugo prišli.
Na prvi pogled čini se bogat kraj, ceste su asfaltirane i na njima nema rupa, a kuće krase lijepe fasade i još ljepše okućnice. Za razliku od drugih sela i gradova u BiH koje smo posjetili, Sivšu bismo mogli nazvati i Švicarskom. Kad smo sišli s magistralnog puta, prošavši kroz selo, došli smo ispred crkve sv. Ante Padovanskog koja se nalazi na malom uzvišenju u odnosu na ostatak kraja. Začudo, usput nismo vidjeli mnogo Sivšana, možda su zavučeni u kuće ili su negdje na poslu izvan sela?
Obrađene njive, zasijane oranice, uređeni voćnjaci kao da govore da smo došli u radišni kraj. Inače, ovo mjesto je poznato po mnogim „gastarbajterima“ koji su prije nekoliko desetljeća organizirano otišli u zapadne zemlje trbuhom za kruhom. Očito su, osim novaca i mirovina, u svoj kraj donijeli, između ostaloga, i pedantnost.
Ispred crkve također nikoga, ili barem nikoga živog. „Dočekala“ su nas dva drvena kipa, kip sv. Ante Padovanskog ispred župne crkve i kip sv. Roka na vanjskom oltaru. Poslije smo saznali da je sv. Rok drugotni patron ove župe.
Ispred župnog ureda s desne strane nalaze se stara kolica za plug, a na njima je natpis da su stara 70-80 godina i nađena u Alibegovcima. Ona nas upućuju u prošlost govoreći da je stočarstvo, kao oblik privređivanja, uz ratarstvo uvijek imalo značajno mjesto u svakoj obitelji ovoga kraja. Prema tablici koja se nalazi na njemu, plug na kolicima je nađen u Bejićima kod Pave Bejića i star je oko 80 godina.
Smanjen broj vjernika
U župnom uredu spreman za razgovor bio je župnik fra Petar Andrijanić dok su ostali fratri bili na svojim pastoralnim zadacima. U ugodnom ozračju župnog ureda razvili smo razgovor o ovom podneblju i saznali dosta toga. Fra Petar je u Sivši devet godina, a na službu je došao iz Svilaja.
Zbog ratnih događanja broj župljana je smanjen u odnosu na 1991. kada je iznosio 6.290, a sada župa ima oko 4.000 vjernika. Veliki broj ljudi zapravo ovdje ima samo kuću, a živi u Hrvatskoj ili na Zapadu, dolazeći povremeno u svoj kraj za blagdane i godišnje odmore. Tako se može reći kako župa ima oko 3.500 vjernika.
Nažalost, može se zamijetiti da su prije muškarci odlazili na Zapad kako bi zaradili novce kojima bi prehranili mnogobrojne obitelj koje bi ostajale u Bosni, a sada, čim netko pronađe posao vani, povlači svu obitelj za sobom.
Tri filijalne crkve i nekoliko kapelica
Danas u župi pastoralno djeluju četiri svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, jedan đakon i tri časne sestre koje pripadaju redu Školskih sestara franjevki Krista Kralja.
Prema riječima našeg domaćina, nedjeljom oko 1.500 vjernika bude na sv. misama u župnoj crkvi i filijalnim crkvama kojih ima tri.
U selu Alibegovci nalazi se crkva sv. Franje Asiškog, sagrađena 1982. U posljednjem ratu teško je oštećena, a toranj je potpuno uništen. Obnovili su je sami mještani 1997. svojim dobrovoljnim prilozima. U Blaževcima se nalazi filijalna crkva Uzvišenja sv. Križa sagrađena 1973. a tijekom 1992. i 1993. do temelja srušena. Obnovljena je također vjerničkim prilozima godinu nakon alibegovačke filijalne crkve.
Filijalna crkva sv. Nikole Tavelića u Omanjskoj, sagrađena 1973., također je dijelila sudbinu ostalih uništenih crkava, ali na svu sreću i ona je obnovljena nedugo nakon rata.
Osim filijalnih crkvi župu krasi nekoliko kapelica. U dvorištu crkve u Omanjskoj obnovljena je stara kapelica sv. Jelene Križarice sagrađene 1931. U Netači se nalazi kapela sv. Vida sagrađena 1982. a u Kominu grobaljska kapelica iz 1977. U Srednjoj Omanjskoj može se vidjeti kapela sv. Mateja Evanđeliste, dok je kapelica u Jelečima tek nedavno izgrađena. Na teritoriju župe nalazi se i stara grobaljska kapelica u Bobarama.
Prostrana i velika župa koju čini mnogo sela
Inače, nakon osnutka samostalne kapelanije, odnosno župe prije više od 200 godina, uz drvenu kućicu postojala je i kapelica za bogoslužje. Nešto prikladnija župna kuća izgrađena je1837., a 1870. podignute su za to vrijeme dosta solidne kuća i crkvica. Potpuno nova crkva i župna kuća sagrađene su 1911. na brežuljku koji dominira cijelom župom. Crkva nije adekvatno sagrađena te je nakon dva desetljeća trebalo graditi novu.
Već 1931. podignuta je današnja crkva dimenzija 28m x 10m prema projektu Karla Paržika. Zvonik je u novije vrijeme preuređen. U posljednjem ratu crkva je teško oštećena, krov je pogodilo nekoliko granata, baš kao i temelje crkve. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća pristupilo se najprije unutarnjoj te i izvanjskoj obnovi župne crkve.
Župna kuća iz 1911. izgorjela je 1944., ali je uskoro obnovljena na istim temeljima, a 1966. je izgrađena nova. Sadašnja kuća podignuta je 1979., ali još nije sasvim dovršena. Unutar nje nalaze se i: prostorija za vjeronauk, nekoliko dvorana za mlade te soba u kojoj se čuva bogata etnografska zbirka.
Danas župu čine naseljena mjesta: Sivša, Omanjska, Srednja Omanjska, Alibegovci, Jeleči, Lončari, Miljanovci, Blaževci, Bobare, Vrela, Piljužići i Vitkovci. Površina tih sela iznosi 44 kvadratna kilometra, a u nekim dijelovima su razdaljine između krajeva župe po 20 kilometara.
Sivša ima svoju Framu s tridesetak članova, a nekoliko dana prije našeg dolaska upriličeno je zavjetovanje stotinjak framaša iz čitave Srednje Bosne. Lijep događaj koji je zasigurno ostavio pečat na mnoge mlade. Aktivna su i dva zbora mladih u Alibegovcima i Omanjskoj.
Župa, nažalost, nema mnogo duhovnih zvanja, jedan svećenik rodom iz ovog kraja djeluje u Republici Hrvatskoj.
Vrijedna kolekcija starina
Nakon razgovora u uredu obišli smo mali „etnografski muzej“ koji se nalazi u sklopu župne kuće. U njemu se kriju brojna materijalna blaga ovoga kraja. Najstariji izložbeni primjerak je Gospin kip s djetetom Isusom star oko 400 godina.
„Bio je zaboravljen i zabačen te prefarban s tri-četiri boje. Dali smo ga restauratoru koji je restaurirao naš oltar, inače je Mađar koji radi u Iloku. On ga je odnio i očistio te vratio u prvobitno stanje. Ne zna se jesu li ga fratri nosili uz pomični oltar za vrijeme Turaka ili je on bio u nekoj kapelici kod fratarske kuće. To je zaista rijedak kip. Kruna je mnogo mlađa i kasnije je dodana. To je najstariji izložak. Restaurator je rekao kako se prema stilu te kemijskom analizom može dobiti certifikat da je autentičan“, rekao nam je fra Petar.
Tu se mogu naći zaista vrijedne stvari koje oslikavaju život naših predaka, primjerice: čekrk za predenje vune star 100 godina, drveni stalak za malu djecu, preteča današnje hodalice, konjsko sedlo starije od stotinu godina, jarmica za prezanje vola, čabar – zdjela za mlijeko i mnoge druge vrijedne stvari... Možda nekad Sivša dobije pravi muzej, materijala, kao što smo vidjeli, ima i više nego dovoljno.
Inače, ovdje je u jednoj od prostorija 14. siječnja 1992. održan sastanak hrvatskih predstavnika Doboja, Teslića i Tešnja te je donesena odluka o utemeljenju Hrvatske zajednice Usora na čijim je temeljima i obranjena u ratu, o čemu svjedoči i ploča na zidu.
Vidjeli smo i dvoranu u kojoj se inače okupljaju mladi. Fra Petar je rekao da je njih dvadesetak išlo u Sisak na Susret hrvatske katoličke mladeži.
Razgovor o stanju novinarstva danas
Nakon toga smo krenuli ka crkvi u kojoj se nalazi nekoliko starijih kipova, nastalih u obrtno-umjetničkim radionicama: sv. Rok, sv. Anto, Gospa Lurdska, sv. Josip i sv. Franjo te križni put, ulje na platnu, 160x140, i slike Rođenja i Uskrsnuća (180x160 cm) slikara Josipa Bifela iz 1977. Pod crkve je oštećen od gelera granata, a fra Petar to nije htio obnavljati. Oštećene su i slike i sada su franjevci u dvojbi restaurirati ili ne.
„Ako se i slike restauriraju, nitko u budućnosti neće vjerovati da su bila tolika ratna razaranja, isto je i s podom“, rekao nam je fra Petar.
Prema njegovim riječima, crkva je ponekad premala za važnije blagdane pa se za tu svrhu mise slave vani i koristi se vanjski oltar kako bi što više ljudi moglo sudjelovati.
Na rastanku smo se dotakli i teme novinarstva i etičnosti današnjih medija koje „krasi“ netočnost, brzina i malicioznost te različiti stranački interesi. Župnik je rekao da je prije bio dopisnik brojnih katoličkih tiskovina, međutim, razočarao se u medije kao takve zbog prekrajanja i mijenjanja vijesti koje onda promijene smisao, a potpis autora ostane isti. Naveo je težak primjer kršenja etičkih normi kada je jedna TV kuća snimila misu u njegovoj župi, a u program je pustila vijest o susretu političke stranke dok se u pozadini ljudi mole.
Uz obećanje da ćemo mi napraviti istinitu reportažu o Sivši, ne dodajući niti oduzimajući ništa, rastali smo se ispred župne crkve i krenuli dalje.
Proučavajući monografiju o župi Sivša danima poslije, vidjeli smo koliko je ovaj kraj bogat starim nošnjama i običajima: babina, igri prstena, svadbi, dočeka Božića, obilježavanja poklada. Nažalost, jedno prijepodne nije dovoljno za proučavanje župe Sivša... Ostavili smo to za neku drugu prigodu.
Župa Sivša, utemeljena prije više od dvije stotine godina, nalazi se u kraju bogatom prirodnim resursima te ljepotama krajolika, ali i starim običajima koji, nažalost, polako padaju u zaborav.
Radišan narod koji se obranio u posljednjem ratu i fratri koji su ostali sve vrijeme sa svojim pukom jamac su ostanka i opstanka Hrvata katolika na svojim vjekovnim ognjištima usorskog kraja.
Kako je nastalo ime Usora?
Podrijetlo imena Usora je posebna zagonetka. Jezikoslovci i povjesničari se značajno razilaze pri utvrđivanju pravog vrela: od slavonske riječi V'SOR' u značenju ohol, ponosit, grub, srdit, osoran do pokušaja izvođenja njezinog imena iz naziva ondje nastanjenog iliskog plemena Oserijata. Naime, odbacivši ilirski posvojni sufiks -ata dobivamo ime rijeke Oser (-is), očevidno Usora.
Nema komentara:
Objavi komentar