Ove godine u listopadu navršava se 50 godina otkako je otvoreno zasjedanje II. vatikanskog sabora/koncila. Bio je to 21. i za sada posljednji po redu crkveni koncil u povijesti. Sveopći sabor u Rimokatoličkoj crkvi je skup biskupa cijele Crkve koji se sastaju s papom kako bi odlučili o doktrinarnom stajalištu u vezi s pojedinim pitanjima i problemima ili kako bi donijeli određene pastoralne smjernice za budućnost.
Takav se sabor još naziva i ekumenskim, ali ne zato što ima veze s modernim ekumenskim zbivanjima, već zato što je znatan dio od cjelokupnog episkopata nazočan na saboru i što je cjelokupna Crkva prihvatila te odluke koje je prije toga sam Papa potvrdio.
Sama riječ koncil na latinskom jeziku znači sastanak. Tijekom povijesti ova se riječ upotrebljavala i za razne crkvene skupove nižeg ranga: okupljanja biskupa partikularne Crkve, provincijska zasjedanja svećenika i biskupa, plenarne sabore... Tih sastanaka je u prošlosti bilo mnogo i nisu svi bili na istoj crkvenoj razini te ih treba razlikovati od sveopćih.
Sveopći sabori (sastanci, koncili, ekumenski sabori) jesu, dakle, zborovi biskupa i drugih nositelja jurisdikcija, koje saziva papa i koji pod njegovim predsjedanjem odlučuju o pitanjima kršćanske vjere za koje je potrebna papina potvrda. Pravo sudjelovanja imaju: kardinali, (nad)biskupi, generalni opati samostanskih kongregacija i vrhovni glavari Redova. Sveopći sabor i papa imaju najvišu zakonodavnu vlast u Crkvi.
Budući da su tijekom vremena „nastajale“ različite Crkve, danas Pravoslavna crkva prihvaća samo prvih sedam sabora na kojima je i sudjelovala dok, recimo, Anglikanska priznaje samo prva četiri, a neke nijedan.
Sabori su pratili crkvu od njezinih početaka
Već su se u vrijeme prve Crkve apostoli okupljali kako bi zajednički rješavali aktualna pitanja i problematiku tako da susretanje teologa i kršćanskih poglavara na saborima ima dugu tradiciju u kršćanstvu. Sv. Luka evanđelist u Novom zavjetu navodi da su se prvi Isusovi učenici sastali te raspravljali koje obveze židovskih zakona trebaju ispunjavati nežidovski obraćenici na kršćanstvo. Oko 112. Ignacije Antiohijski je očekivao predstavnike Crkve iz Azije kako bi izabrali njegovog nasljednika. Krajem drugog stoljeća papa Viktor I. je sazvao sinodu kako bi se uskladilo svetkovanje Uskrsa.
Povod gotovo svih saziva koncila je bio neki nastali problem, novo tumačenje istina vjere, morala ili discipline, raskola u vjerovanju ili dogmi koje je trebalo u zajedništvu svih pastira Crkve promisliti, potvrditi ili proglasiti krivim te javno izreći istinu vjere.
Prvi ekumenski sabor u Niceji
Sveopći sabor u Niceji 325. bio je prvi ekumenski sabor jer su na njemu sudjelovali biskupi iz svih područja nastanjenih kršćanima. To se dogodilo u vrijeme kada je Crkva dobila (313.) slobodu okupljanja. Car Konstantin olakšavao je sudjelovanje biskupa stavljajući im prilikom putovanja na raspolaganje carsku poštu i nudeći im gostoprimstvo u Niceji.
Crkva je u to vrijeme bila potresena propovijedanjem svećenika Arija koji je negirao istinitost božanstva Isusa Krista.
Da bi se izbjegle daljnje ozbiljne nedoumice, saborski oci su odlučili sastaviti nacrt na temelju krsnog vjerovanja Crkve iz Cezareje, simbola vjere, koji odražava sintetički i jasno ispovijest izvorne vjere koju su kršćani primili i prihvatili od samih početaka.
U njemu se kaže da je „Isus Krist iste biti s Ocem, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem“. Svi saborski oci, osim dva biskupa, ratificirali su ovo vjerovanje - Nicejski simbol vjere.
Drugi sabor u Carigradu - Vjerovanje
U predstojećem vremenu mnogi biskupi su izrazili ograđivanje u pogledu Niceje pa su poslije sabora mnogi od njih povukli svoj pristanak, iako nisu usvojili radikalni Arijev stav. Većim dijelom 4. st. vladala je teološka konfuzija. Latinski Zapad bio je čvrsto uz Niceju, a Istok je bio podijeljen. Car Teodozije sazvao je Drugi ekumenski sabor u Carigradu 381. koji je potvrdio nicejsku vjeru i dodao važan nastavak da je Duh Sveti jednak s Ocem i Sinom te da mu u Presvetom Trojstvu pripada božansko dostojanstvo i štovanje. U Carigradu se Nicejski sabor smatrao znakom pravovjernosti. Taj je sabor također donio Vjerovanje, danas nama poznato kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje.
Sabori u Efezu i Kalcedonu – dvije naravi u jednoj Kristovoj osobi
U 4. st. bilo je desetak regionalnih i mjesnih sabora, ali se u 5. st. stanje promijenilo. Teološki problemi zahtijevali su ekumenske sabore, pa se Treći ekumenski sabor sastao u Efezu 431. Aleksandrijski patrijarsi upotrebljavali su gotovo sva sredstva kako bi promaknuli svoj položaj, a opirali su se sve većoj moći Carigrada kao i teološkom isticanju Antiohije.
Car Teodozije II. postavio je 428. monaha Nestorija za biskupa Carigrada koji je tvrdio da Djevica Marija može biti samo Kristorodica, a ne Bogorodica. Mnogim njegovim neprijateljima to je izgledalo da on razdvaja jednu osobu Kristovu na dvije - ljudsku i božansku. Sabor je potvrdio jedinstvo Krista priznajući naslov Theotokos – Bogorodica i nastavljajući kristološku raspravu koja je dovela do Kalcedona u kojemu su potvrđene dvije naravi u jednoj Kristovoj osobi.
Drugi i Treći carigradski sabor te ozakonjenje ikona
Sredinom 6. st. monofiziti (vjerovali su u samo jednu Kristovu narav) vladali su istočnim pokrajinama Bizantskog Carstva, dok su zapadni dijelovi Rimskog Carstva pali u barbarske ruke. U tom društvenom ozračju sazvan je godine 533. u Carigradu novi sabor (Drugo carigradski), kako bi se pomirili monofiziti i kalcedonci. Sve je dovelo do šizme koja je nastavljena do početka 7. st, a sabor je ostao upamćen po osudi nestorijanskih triju kapitula.
Kada je novi car Konstantin III. uvidio da su snažne monofizitske pokrajine pale pod muslimansku vlast, odlučio je izgladiti odnose s Rimom i sazvao je godine 680. ekumenski sabor, Treći carigradski. Papinski legati predsjedali su Saborom koji je osudio monoteletizam. Monoteletizam je zastupao gledište da Krist ima jednu volju.
Na Sedmom ekumenskom saboru (Drugi nicejski) 787., koji se bavio pitanjem ikona, ozakonjeno je štovanje ikona, pojašnjavajući da strogo religiozno štovanje možemo iskazivati samo Bogu, a ikonama smijemo iskazivati poštovanje.
Sve druge Sveopće sabore nakon II. nicejskog priznaju samo rimokatolici. Iako je prvi od njih bio još jedan održan na Istoku: osmi sveopći, odnosno Četvrti carigradski sabor koji je trajao od listopada 869. do veljače 870., osudio je i smijenio carigradskog patrijarha Focija. Mjesto održavanja Sabora podsjećalo je na slavu drevnih sabora, ali to je ustvari bio posljednji sabor koji je održan na Istoku. Svi kasniji sabori bili su papinski i dogodili su se na Zapadu.
Deveti i deseti crkveni sabori – među najkraćima po trajanju
Papa Kalist II. je 1122. zaključio Konkordat iz Wormsa po kojemu je njemački car odustao od svog prava postavljati biskupe, ali je zadržao pravo da čuva sigurnost Carstva. Papa je želio da konkordat potvrdi biskupski kolegij te je 1123. sazvao sabor u Lateranskoj palači – Prvi lateranski. Na nesreću, nisu ostali nikakvi dokumenti ni zapisnici s tog sabora. Prisutno je bilo oko 300 biskupa koji su, uglavnom, raspravljali o disciplinskim mjerama te svoj rad završili za samo 23 dana.
Deseti sveopći sabor, Drugi lateranski, bio je također kratak, jer je trajao tri tjedna u travnju 1139. Papa Inocent II. sazvao ga je da bi se okončala šizma protupape Anakleta II. Iako je Anaklet umro, mnogi njegovi sljedbenici bili su još uvijek živi, pa se pred Inocentom nalazila mogućnost da šizma potraje. Sabor je također raspravljao o disciplinarnim pitanjima kao što je obveza celibata za klerike od podđakona nadalje.
Jedanaesti sveopći sabor – pravila za izbor budućeg pape
Sljedeći sveopći sabor, Treći lateranski, održan je 1179. Papa Aleksandar III. želio je pokazati svjetovnoj vlasti da ima široku potporu. To je prvi sabor iz kojega je sačuvan popis sudionika kao i zemljopisni doseg njihovih „stolica“. Talijani su bili najbrojniji, ali bilo je biskupa iz: Francuske, Njemačke, Engleske, Škotske, Irske, Španjolske, zemalja Balkana, pa čak i iz križarskih država u Palestini.
Biskupi su uglavnom raspravljali o disciplinskim pitanjima, od kojih je najvažnije bilo - izbor pape. Sabor je proglasio da kandidat za papinstvo mora dobiti dvije trećine glasova kardinala. Nadali su se da će tako izbjeći buduće šizme i predugačko trajanje izbora pape. Također su odredili uvjete za ređenje biskupa (kandidat treba imati 30 godina te biti dijete rođeno u zakonitom braku). Također, osudili su krivovjernu sljedbu katara iz južne Francuske.
Četvrti lateranski sabor
Prva tri lateranska sabora postali su sveopći sabori jer su na dnevnom redu imali ključna pitanja s kojima se Crkva suočavala, iako ne tako ključna kao što su pitanja na saborima u prvim stoljećima. Zato je papa Inocent III. pozvao biskupe na sabor 1213. u skladu s praksom drevnih otaca.
Četvrti lateranski sabor morao se suočiti s velikim izazovima, uključujući upornost katarskog krivovjerja, ali glavna briga bila mu je crkveni život. Biskupi su odredili da svi katolici moraju primiti sakramente pokore i svete pričesti barem jednom godišnje. Sabor je također donio odredbe o ženidbi te je reformirao zloporabu relikvija. Smrt pape poslije sabora je usporila provođenje zaključaka.
Trinaesti i četrnaesti crkveni sabor
Trinaesti sveopći crkveni sabor počeo je 28. lipnja 1245. u Lionu pod papom Inocentom IV. da bi raspravio o svim prijetnjama po Europi, kao i o potrebi reformiranja klera, ali mu je najviše postignuće bilo svrgavanje Fridriha II. sa službe kralja Njemačke i „svetog rimskog cara". Svrgavanje je imalo neposredan učinak. Fridrih je zadržao svoje prijestolje, ali je skupina disidentskih plemića izabrala njegova mladog sina Konrada IV. na njegovo mjesto 1246.
Četrnaesti sveopći sabor, poznat kao Drugi lionski, počeo je 7. svibnja 1274. Postignuća toga sabora bila su mala, ali je on ipak dobro poznat zbog jednog od povijesnih "što bi bilo da je bilo" . Papa Grgur X. želio je dobiti najtalentiranijeg teologa za savjetnika i pozvao je Tomu Akvinskoga. Međutim, Toma je, iako je imao samo 49 godina, umro 7. ožujka putujući na Sabor. Povjesničari se mogu samo pitati kakav bi utjecaj on izvršio da je bio tamo.
Osuda templara i jačanje koncilijalizma
Zbog političkih previranja i prazne blagajne Filip IV., francuski kralj (1268. - 1314), zaposjeo je imovinu templara pod lažnim optužbama. Papa Klement V. je tim povodom sazvao sabor koji se sastao u francuskom gradu Vienne 16. listopada 1311. a završio 6. svibnja 1312.
Papa je pozvao samo izabrane biskupe, a kraljevi agenti vladali su procedurom. Nikada se neće saznati jesu li templari bili krivi ili ne. Filip je upotrijebio surovo i dugačko mučenje da bi dobio potrebna priznanja, a komisija, koju je postavio papa Klement, pokušala je čuti i stranu templara. Kralj je pobijedio, a Sabor je osudio i ugušio templare.
Predvođeni njemačkim carem Sigismundom crkveni i laički poglavari sazvali su Šesnaesti crkveni sabor u švicarskom gradu Konstancu 1414.
Sabor u Konstancu završio je 1418., a kuga je prisilila da bude prebačen u Sienu. Na saboru je osuđen Čeh Jan Hus i dekretom je utvrđeno da najveću vlast u Crkvi ima sabor, a ne sam papa. Tzv. koncilijalizam je osnažio za vrijeme sabora u Konstanci. Sabor je izabrao Martina V. za papu i tako okončao veliku šizmu.
Sedamnaesti sveopći sabor
Martin V. je sazvao Sedamnaesti sveopći sabor u švicarskom gradu Baselu 1431. No, umro je tri tjedna nakon što je sabor otpočeo pa ga je vodio njegov nasljednik Eugen IV.
Odaziv biskupa bio je vrlo slab pa je Eugen raspustio sabor u prosincu, ali koncilijarizam se osnažio. Koncilijaristi su preuzeli vlast na saboru, dajući prosudbe i vršeći postavljanja i na svaki su način pokušavali voditi dnevne poslove Crkve. Zbog političke situacije i napredovanja Osmanskog carstva ka Zapadu te određenih mogućnosti u sajedinjenu Istočne i Zapadne crkve, sabor je više puta mijenjao mjesto zasjedanja (Basel, Ferrara, Firenca). Najveća odlika mu je bila je ta što je papinstvo prevagnulo nad koncilijarizmom.
Posljednji srednjovjekovni sabor – peti lateranski
Sabor koji možemo nazvati bazelsko-ferarsko-florentinsko-rimskim bio je zadnji srednjovjekovni sabor koji je trajao od 1512. do 1517., u predvečerje protestantske reformacije.
Renesansne pape uključile su se u mnoge političke spletke, a njihovi neprijatelji često su upotrebljavali koncilijarizam kao sredstvo napada, nagovješćujući: ako pape ne žele reformirati Crkvu onda će to uraditi sabor. Doneseni su određeni reformski dekreti i osuđen je sabor u Pisi.
Tridentski sabor – reforme i posuvremenjenje
Mnoge su zapreke ležale pred saborom, uključujući njemačku i francusku politiku te strah od obnavljanja koncilijarizma, pa je papa Pavao III. bio na dužnosti jedanaest godina prije nego što je sazvao novi sabor u Tridentu 1545.
On nije želio da njegov sabor bude isključivo talijanska stvar, iako su većina biskupa na njemu bili Talijani. Biskupi, koji su bili zabrinuti zbog protestantskih napada, željeli su da Sabor pretrese reformske mjere, dok su se drugi bojali da će usredotočenje na reforme samo istaći u prvi plan i opravdati protestantske kritike, pa su zato ti biskupi više voljeli donošenje doktrinalnih dekreta.
Tridentski sabor je bio velika ključna točka za Katoličku crkvu koja se ozbiljno posvetila reformi. Kasnije je neizbježno rad na temelju Tridentskog sabora zahtijevao posuvremenjenje, osobito u pitanjima o kojima se na Saboru nije govorilo, kao što je narav Crkve, a to je postala glavna tema posljednjih dvaju sabora, Prvog i Drugog vatikanskog. Donesen je nauk o Pismu i predaji te istočnom grijehu.
Prvi vatikanski sabor – papina nezabludivost
Papa Pio IX. svečano je 8. prosinca 1869. sazvao dvadeseti sveopći sabor. Više od 700 kardinala, patrijarha, (nab)iskupa i poglavara muških Redova, koji su se sakupili na svečanom otvorenju, suočilo se s dugačkim dnevnim redom, no događaji koji su bili izvan njihove kontrole jamčili su da će biti obrađen samo jedan njegov dio. Sabor, koji se održavao u bazilici sv. Petra u Rimu, prekinut je 1. rujna 1870., a velik dio posla ostao je neobavljen.
Iako su pripremne komisije izradile čak 52 nacrta dokumenata za saborsku raspravu, samo njih šest uspjelo je stići do dvorane za zasjedanje. Prihvaćena je konstitucija Dei Filius (Sin Božji) i konstitucija Pastor aeternus (Vječni pastir), i u njoj je definirana papina nezabludivost.
Sabor je zbog ratnih zbivanja na neodređeno vrijeme obustavljen, ali nikada ponovno sazivan.
Drugi vatikanski sabor – crkva se otvara svijetu
Papa Ivan XXIII. je bio veliki čovjek mira. Osjetio je potrebu da se Crkva potpuno otvori svijetu, da „očovječi čovjeka“ koji je skoro došao na prag samouništenja zbog Kubanske krize, te da se korjenito i potpuno obnovi u svojoj evanđeoskoj jednostavnosti i čistoći. Stoga saziva Drugi vatikanski koncil čiji je kraj dočekao i provođenje odluka nastavio njegov nasljednik papa Pavao VI.
Koncil je pozvao sve članove Crkve da, poput prvih kršćana, žive i djeluju prema darovima Duha, približio je euharistiju puku uvodeći narodni jezik u bogoslužje, obnovio liturgiju u kojoj je sada zajednički stol oko kojeg blagujemo mistično tijelo Kristovo, potaknuo stvaranje laičkih organizacija katolika koje su pozvane na svjedočenje i življenje vjere po Duhu Svetom. Koncil je otvorio nove putove prema jedinstvu svih kršćana, dat je zamah ekumenizmu. Na osnovu svega može se reći da je ovaj vatikanski koncil znak svježine i oduševljenja kojim Duh Sveti ispunja Crkvu današnjeg vremena.
Saboru su nazočili mnogi predstavnici drugih crkava, a donesene su četiri konstitucije: o liturgiji, Crkvi, Božanskoj objavi i Crkvi u suvremenom svijetu te devet dekreta od kojih su neki o: ekumenizmu, medijima, misijama, redovnicima, apostolatu laika...
Na kraju, kad se podvuče crta nad svim crkvenim saborima, može se zaključiti da su oni odraz vremena u kojemu su se odvijali te da se samo u tom kontekstu mogu promatrati. Koliko je danas običnom čovjeku razumljivo miješanje plemstva u rad Crkve, problem arijanstva ili srednjovjekovne spletke? Zasigurno je bilo nekoliko neproduktivnih sabora, ali većina je dala odgovore na goruće teološke i društvene probleme svoga vremena.
Jedino posljednji koncil nije tražio ni pobijao neka kriva učenja već mu je nakana bila, osjetivši kako uistinu Crkva „diše“, povesti ju u budućnost te na nov način izreći i zaživjeti evanđelje. Koliko je u tome uspio, vrijeme će pokazati.
Spisak svih sabora u povijesti Crkve
1. Prvi nicejski sabor - 325.
2. Prvi carigradski sabor - 381.
3. Efeški sabor - 431., 5 sjednica.
4. Kalcedonski sabor - 451., 17 sjednica.
5. Drugi carigradski sabor - 553., 8 sjednica.
6. Treći carigradski sabor - 680. - 681., 16 sjednica.
7. Drugi nicejski sabor - 787., 8 sjednica.
8. Četvrti carigradski sabor - 869. - 870., 10 sjednica.
9. Prvi lateranski sabor -1123.
10. Drugi lateranski sabor - 1139.
11. Treći lateranski sabor - 1179., 3 sjednice.
12. Četvrti lateranski sabor - 1215., 3 sjednice.
13. Prvi lionski sabor - 1245., 3 sjednice.
14. Drugi lionski sabor -1274., 6 sjednica.
15. Sabor u Vienni - 1311. - 1312., 3 sjednice.
16. Sabor u Konstanci - 1414./1418., 45 sjednica.
17. Sabor u Baselu-Ferrari-Firenci - 1431. /1437./1438./1439./1442., 25 sjednica.
18. Peti lateranski sabor- 1512. - 1517., 12 sjednica.
19. Tridentinski sabor -1545. - 1563., 25 sjednica.
20. Prvi vatikanski sabor - 1869. - 1870., 4 sjednice.
21. Drugi vatikanski sabor - 1962. - 1965., 9 sjednica i 168 generalnih kongregacija podijeljenih u četiri zasjedanja.
Nema komentara:
Objavi komentar