Huliganstvo je uvriježeni termin kojim se opisuje pojedinac ili skupina ljudi koji odstupaju od uhodanih pravila ponašanja, društvenih normi, bontona i općenito govoreći zakona. Huliganizam se obično dovodi u vezu s navijačima nogometnih i košarkaških momčadi i reprezentacija, ali se može vidjeti i na rukometnim, ragbijaškim i vaterpolskim susretima...
Iako se huliganizam izvorno pojavio u Engleskoj brzo se proširio na tribine po čitavom svijetu. Englezi su prvi imali nacionalnu ligu u nogometu 1888., stoga nisu samo „kolijevka“ tog sporta nego svega negativnog što je išlo uz tu popularnu igru. Termin huliganstvo dolazi iz engleskog jezika, a njegov nastanak nije jasan niti u potpunosti razjašnjen. Prema nekim izvorima dovodi se u vezu s irskim imigrantima u istočnom Londonu s kraja 19. stoljeća. Naime, izvjesni Irac Patrick Hooligan je ubio policajca, a londonski mediji su čitav događaj proglasili kao „nasilni i pobunjenički“.
Bez obzira na porijeklo, riječ se vrlo brzo našla u širokoj uporabi, a i značenje joj se s vremenom promijenilo tako da danas označava članove neslužbenih skupina koje čine vandalska djela, započinju tuče i uzrokuju štetu i nerede. Huligani su danas obično osobe mlađe dobi.
Neredi na Hayselu i huligani u bivšoj Jugoslaviji
Prekretnica za engleske huligane je bio meč finala Kupa prvaka između Liverpoola i talijanskog Juventusa u Bruxellesu na stadionu Heysel prije 26 godina. Tog kobnog 29. svibnja poginulo je 39 navijača talijanskog kluba, a petstotinjak ih je bilo ranjeno. Nakon tog najtragičnijeg događaja koji se odvijao pod okriljem UEFA-e povučeni su radikalni potezi. Engleskim klubovima je izlazak na europsku scenu zabranjen na pet godina, a liverpoolski navijači su dobili dodatne kazne. Nakon tog događaja u Zapadnoj Europi vidimo napredak u borbi protiv huligana. Tako je danas normalno da na utakmicama engleskih klubova nema ograda niti tuča i ulijetanja na teren, a mečeve posjećuju i stari i mladi. Često se mogu vidjeti čitave obitelji na tribinama, dakle, opasnosti od izgrede nema kao prije.
Dok se Zapadna Europa krajem osamdesetih razračunala sa svojim huliganima – makar na stadionima i oko njih – u Istočnoj Europi, a posebno u bivšoj Jugoslaviji problem huliganstva se povećavao. Prema uzoru na svoje europske kolege navijačke skupine iz ex–YU imale su svoja prepoznatljiva imena: Manijaci, Horde zla, Delije, Grobari, Torcida, Bad Blue Boys... Ime je uvijek bilo glavno i navijači su se s njime identificirali, a ono je trebalo zvučati što opasnije kako bi nosilo poruku protivničkim navijačima. Tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, osim huliganizma, oživljavao je i nacionalizam. S tribina su se sve manje čuli poklici navijanja za svoj tim, a sve više nacionalističke parole.
Rat je počeo na Maksimiru?
Kulminacija verbalnog rata kojim se osjećalo da u bivšoj Jugoslaviji pušu neki čudni vjetrovi bila je utakmica odigrana 13. svibnja 1991. Tada je popularna beogradska Crvena zvezda došla u goste zagrebačkom Dinamu. Za vrijeme utakmice na Maksimiru je došlo do sukoba suprotstavljenih navijačkih skupina. Mnogi su poslije govorili da je rat u bivšoj Jugoslaviji započeo upravo na Maksimiru. Ne želeći ulaziti u točnost takvog razmišljanja treba samo napomenuti da bivša država nije dočekala prvu godišnjicu tog navijačkog sukoba.
Do posljednjeg rata neredi između navijača sve su češće bivali uzrokovani više nacionalnom nego nogometnom netrpeljivošću, a nakon rata nacionalističke strasti ne jenjavaju, iako su tribine manje posjećene i osjetan je pad kvalitete nogometa.
Neredi u Širokom Brijegu
Danas se u BiH na utakmicama mogu vidjeti transparenti s uvredljivim nacionalističkim parolama, čuju se nacionalistička skandiranja. Psovke, provokativni materijali, plakati, uništavanje tribina i tuče danas su dio sportske svakodnevnice u Premijer ligi BiH.
Naravno, nakon nereda neminovno slijede oglašavanja političkih lidera, osude javnosti, a ponekada i različite vrste sankcija. Međutim, na kraju se uvijek ispostavi da su to bili neuspješni pokušaji rješenja problema bez uklanjanja njegovog uzroka. Nasilje i huliganizm i dalje ostaju prisutni.
Događaji nakon kojih ništa nije bilo isto su neredi i ubojstvo navijača iz Sarajeva Vedrana Puljića u Širokom Brijegu. Za ubojstvo i nerede još uvijek nitko nije odgovarao iako se zna glavni osumnjičeni, a čitav nesretni događaj je dobio dodatne nacionalne konotacije. Moglo bi se reći da i policija promatra nasilnike kroz nacionalnu prizmu, a političkim pritiskom osumnjičeni nasilnici bivaju pušteni. To je BiH danas.
Ekonomska nesigurnost pospješuje huliganizam
Jasno je da živimo u državi koja je izašla iz strašnog rata te da nacionalna netrpeljivost nije neutralizirana. Kada se na to doda činjenica o oko 500.000 nezaposlenih, slika postaje mnogo jasnija. Ovi razlozi uistinu predstavljaju čimbenike koji doprinose porastu nasilja općenito, a pogotovo na sportskim terenima. Međutim, treba znati da BiH nije jedina s ovim problemom jer je huliganizam univerzalnog karaktera, samo je razlika u učinkovitosti borbe protiv te pojave. Mediji gotovo svakodnevno bruje o posljedicama nereda koji potječu s nogometnih terena, recimo u: Poljskoj, Italiji, Turskoj, Argentini...
Sama priroda ljudske agresije bila je predmet zanimanja brojnih znanstvenika, a stavovi o njoj još su različiti. Izgleda da je agresivno ponašanje u čovjeka urođeno te da se jedino može kontrolirati, ali se ne može nikako u potpunosti riješiti.
Sport predstavlja najčešći vid bijega od svakodnevnog stresa. On zadovoljava potrebu za rješavanjem dragovoljno zadatih zadataka. Moglo bi se reći da moderni sport u sebi nosi primjese drevnog junaštva, zadovoljava potrebu za tjelesnim kretanjem i oduševljava mase.
Vječiti kult pobjede stvara od gledatelja „poludjele šoviniste“ s nacionalnim ili regionalnim ponosom u krupnom planu. Gledatelj ne može isprazniti svoje emocije tjelesno i jasno je da psihologija gomile stvara povoljan teren za eskalaciju nasilja.
Vječiti kult pobjede stvara od gledatelja „poludjele šoviniste“ s nacionalnim ili regionalnim ponosom u krupnom planu. Gledatelj ne može isprazniti svoje emocije tjelesno i jasno je da psihologija gomile stvara povoljan teren za eskalaciju nasilja.
Psihologija gomile i nepostojanje krovnog zakona o navijačima
Gomila je razdražljiva, nagla, lako se može njome može manipulirati, a bitnu ulogu igraju vođe navijačkih skupina. Poticaj nasilju daje nedosljedno ponašanje sudionika igre na terenu: razne grubosti, izljevi mržnje prema sudcu ili protivničkom igraču, „namješteni“ mečevi i potplaćeni sudci.
Tako sportski susreti, ovisno od podneblja, umjesto razonode postaju ispušni ventil za mnoge ljude koji nisu ostvareni kao osobe u privatnom životu.
Kada se na sve doda podatak da u BiH još uvijek nema krovnog zakona o navijačima (postoji samo djelomično na kantonalnoj razini) i sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima, slika je mnogo jasnija. Očito je da mjesnim središtima moći odgovaraju neredi jer služe da bi se skrenula pozornost s bitnih životnih pitanja. Za usvajanje zakona o navijačima ne treba nikakva mudrost, dovoljno je malo političke volje te analiziranje kako su se druge zemlje izborile protiv svojih huligana.
Nema komentara:
Objavi komentar