Dok jedni smatraju kako selu nedostaju mnoge prednosti koje nudi grad, drugi ne mnogu zamisliti život bez mira i tišine koje nudi selo. Nažalost, zbog poznatih ratnih događanja tijekom devedesetih, hrvatska sela u Bosanskoj Posavini su danas i previše mirna. U njima često ne živi ni desetina prijeratnog broja katolika – Hrvata. U to smo se uvjerili dok smo prolazili tim, nekada živopisnim, a sada opustjelim selima koje su okovali magla i tužno zimsko sivilo. Naše odredište je bila župa Gorice.
Obnovljene kuće, neobrađene poljane, okućnice na kojima se vidi da tu nitko ne živi, govore nam da se ovdje ne tako davno dogodio veliki egzodus.
Župna crkva pod zaštitnikom sv. Ante Pustinjaka smještena je u sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, nedaleko od rijeke Save, deset kilometara sjeverozapadno od Distrikta Brčko na prometnici Županja - Orašje - Lončari - Brčko. Selo Gorice i župna crkva nalaze se na samom koridoru koji povezuje istočni i zapadni dio sjeverne Bosne. Pored sela protječe rijeka Tinja koja izvire ispod planine Majevice, a utječe u Savu koja ovdje čini prirodnu granicu između BiH i susjedne Hrvatske.
Čudotvorni Gospin kip
Dok smo se probijali kroz gustu maglu mjesnim cestama shvatili smo kako bez pomoći i smjernica mještana ne bi nikako mogli naći tu malu i «izgubljenu župu».
Kad smo napokon došli do župnog ureda i crkve zatekli smo pet-šest marljivih župljana koji čiste dvorište i sklanjaju žive jaslice sagrađene prije Božića. Dok smo čekali da nam otvore vrata župnog ureda, ispred nove i obnovljene crkve vidjeli smo spomenik Gospe od utjehe ispod koje je bilo ispisano dvadesetak imena poginulih mještana koji su dali svoje živote u vrijeme posljednjeg rata. Iako je crkva novoobnovljena, nekoliko okolnih objekata je još uvijek razrušeno, što nas podsjeća na ratna stradanja.
Vrata župnog ureda i crkve otvorila nam je domaćica Mirjana Marković. Objasnila nam je da je župnik vlč. Đuro Živković na oporavku od teške operacije koju je nedavno imao u Tuzli te će nam se pridružiti kasnije.
Gđa Mirjana nam je potom pokazala interijer crkve. Pogled odmah zastaje na predivnom prikazu božićnih jaslica koje su zabljesnule ispred oltara. Na njemu je radilo mnogo župljana te se odmah vidi da je u njih uloženo mnogo truda i ljubavi. S lijeve strane oltara nalazi se Gospin kip s djetetom Isusom koji je, nekim čudom skoro neoštećen, ostao nakon što su na njega pali zidovi crkve i strop. Na svu sreću, ratna pustošenja koja su prošla ovim krajem više se ne vide na ovoj crkvi, međutim, pitamo se šta je s ljudima?
Nedostaje mladih
Poslije razgledanja crkve, što zbog hladnoće što zbog želje da otkrijemo nešto više o ovoj župi, krenuli smo prema uredu i u ugodnom razgovoru, u kojem se pridružio i vlč. Đuro, saznali smo dosta toga.
Župa Gorice utemeljena je 1869. odvajanjem od župe Ulice, kao mjesna kapelanija. Prva crkva je sagrađena 1889., a druga 1912. Odvajanjem pojedinih naselja od ove župe 1972. uspostavljena je župa Krepšić. Kada je tek osnovana župa Gorice imala je oko 800 vjernika. Taj broj je konstantno rastao tijekom godina i prije rata je iznosio oko 2.400 osoba. Nažalost, u ratnom ludilu crkvu i ostale crkvene objekte srpska vojska je opljačkala i uništila. Bolje nisu prošli ni župljani koji su protjerani ili pobijeni, dok im je sva imovina opljačkana. Crkva je srušena do temelja. Obnovljena je izvana tek 2009., a sljedeće godine je uređena i iznutra.
Na pitanje koliko danas točno domaćinstava i vjernika ima ova župa vlč. Đuro je odgovorio: „Eh, ja to sada ne znam! Mira zna sve te podatke. Ona je popisivala za vrijeme blagoslova. Ja sam bio u bolnici i ne bih vam znao reći točne brojke.“
Još jednom se pokazalo koliko je važna uloga žene. S obzirom na trenutno zdravstveno stanje župnika, gđa Mirjana samo „ne slavi sv. mise“, a u sve ostale poslove oko župe se dobro razumije, stoga nam je kao „iz topa“ odgovorila:
«U župi imamo 174 domaćinstva i 195 župljana. Također, važno je napomenuti da imamo još sedamdesetak domaćinstava u kojima nitko ne živi: dijasporci dođu iz Zapadne Europe jednom ili dvaput godišnje, ali su tijekom čitave godine te kuće prazne. Ne popisujemo one koji su tu samo za Uskrs i Božić jer nema smisla. Župljanima smatramo one koji su najmanje deset mjeseci godišnje nastanjeni ovdje. Većina prijeratnih vjernika koji se sada nalaze u Austriji i Njemačkoj su uzeli tamošnja državljanstva, njihova djeca pogotovo, i rijetko tko ima namjeru vratiti se.“
Župnik, koji je ovdje na službi od 2007. napominje kako ta djeca više nisu djeca već odrasli ljudi koji su započeli svoje živote. Neki su već i osnovali svoje obitelji, pa je povratak posljednja varijanta.
«Zato imamo toliko praznih kuća ovdje. Mislio sam, ove godine da će nam umrijeti desetak župljana. Međutim, samo u siječnju je umrlo čak petero. Koliko će nas župljana do kraja godine napustiti, ostaje da vidimo», rekao je zabrinuto vlč. Đuro i dodao kako se u župi krste izvanjska djeca - djeca naših ljudi sa Zapada koju ovdje donose samo zbog krštenja.
«Prošle godine sam krstio samo jedno dijete iz župe. Što se pričesti tiče, imao sam četvero djece za taj sakrament. Stoga sada moramo čekati nekoliko godina kako bi ostala djeca došla u doba za pričest. Krizmi nismo imali dugo. Sveukupno imamo petnaestak mladih», zaključio je župnik.
Još uvijek nema prave države
Uskoro su se u razgovor uključili i župljani Mijo Frančešević, član Župnog pastoralnog vijeća i Ambrak Knežević, član Župnog ekonomskog vijeća.
Gosp. Ambrak nam je rekao: «Život je ovdje lijep, samo nas je malo i u župi su većinom stariji ljudi, što stvara mnogo problema. Dosta ljudi ima inozemnu mirovinu, mnogi čekaju pomoć svoje djece. Što se kuća tiče, većina je obnovljena, ali su mnoge zaključane. 'Ko bi se vratio – nema zaposlenja?! Još uvijek nemamo prave države, pa se čovjek nema na koga osloniti.“
Obojica se s tugom sjećaju vremena prije 1992. i živosti koja je bila u ovim, sada opustjelim, hrvatskim krajevima.
Danas je teško živjeti u ovoj župi, što potvrđuju i svjedočanstva sugovornika. Distrik Brčko i država se odnose maćehinski prema katolicima na ovim prostorima. Ljudi se osjećaju izdanima. Veliki problem predstavlja i spoznaja da je prije rata na teritoriju današnjeg Distrikta živjelo skoro 30 % hrvatskog pučanstva, a sada ih nema ni 3 %. Bošnjaci su se vratili, „120 %“, naglasio je župnik. Na pitanje otkud čak 120 %, odgovorio nam je: «Mnogi Bošnjaci su izbjegli iz Brčkog za vrijeme rata i sada se s djecom vraćaju ovdje jer nemaju gdje ići, kao Hrvati. Hrvati imaju obnovljene kuće i ne vraćaju se, dok su Bošnjaci znali živjeti u kućama bez prozora i većina se vratila. Vjerujte, ja sam po dvije godine znao biti župnik bez krova i prozora! Naš čovjek to neće i radije odlazi. Ovdje možete vidjeti mnoštvo lijepih kuća, a zapravo nijedna nije nastanjena.“ Ipak, župnika naglašava da nema problema kad je u pitanju odnos vlasti prema Hrvatima, bar ne deklarativno. Dobije obećanja kada nešto traži, ali mali dio toga bude ispunjen.
Rat – neizbježna tema i povratak
Razgovarali smo i o ratu. Neizbježna je to tema za većinu razgovora u Bosni. Pretpostavljali smo, a i dobili smo potvrdu da je selo porušeno i opljačkano, a narod protjeran 1992. Mnogi su bili zarobljeni, neki mučeni i ubijeni. U ratu je ovdje poginulo 25 ljudi, o čemu svjedoči spomenik s imenima napravljen ispred župne kuće. Ratne priče su zaista stravične! Postoje indicije da su jednog župljanina pojele svinje. Priča se i da je drugi zarobljenik ubijen istopljenim najlonom koji mu je nekoliko sati kapao na glavu dok je bio svezan za drvo. Ipak, to su samo neke od priča koje smo čuli iz prve ruke u razgovoru sa župljanima.
Poslije rata je došlo tužno i depresivno poraće i povratak koji je počeo tek 1999., i to sporadično. Kuće su bile obnavljane, ali nije bilo struje ni vode. Sigurnosna situacija je bila veoma loša, uz svakodnevne prijetnje i krađu imovine.
Sada se jasno i bez stida može reći da povratak nije uspio. Oni koji su daleko od Posavine čekaju mirovine kako bi se eventualno vratili. Sada je ostalo oko 5 % neobnovljenih kuća, međutim, ljudi se ne vraćaju. Za nekoliko kuća se ne zna tko je nasljednik, pa i to usporava povratak ako želja i postoji. Nitko ne želi ulagati ako nije siguran čije su vlasništvo kuća ili zemlja.
Usred našeg razgovora župnik se iznenada izvukao i ostavio domaćicu Mirjanu, Miju i Ambraka kako bi s nama nastavili pričati o mjesnim običajima. Nije mu zamjeriti. Nakon teške operacije srca sigurno treba mnogo odmora i opuštanja bez teških tema.
Tradicionalni običaji
Domaćica Mirjana nam je govorila o običajima u župi: «Za uskrsno vrijeme redovno imamo živi Križni put. Kod nas se on pravi na Cvjetnicu. Na Veliki petak organiziramo živu stražu i obrede Velikog petka kada župljani, obučeni u židovske odore, čitaju Muku zajedno sa župnikom. Pored groba imamo stražu koju drže vjernici obučeni u uniforme rimskih vojnika. Za vrijeme Vigilije, također imamo stražu. Uoči Velike Gospe organiziramo procesiju koja kreće s tri strane naših sela, a svi se spoje na ulazu ispred crkve. Na Veliku Gospu, kao drugotni patron, imamo više vjernika u župi, što je i razumljivo zbog godišnjih odmora. Tako je sve svečanije.“
Razgovarali smo i o čudotvornom kipu. Gospina statua, koja je preživjela rušenje crkve, nosi se u procesiji. Budući da se u procesijama išlo s tri strane, bilo bi nepravedno zapostaviti određene dijelove župe i pojedina sela. Zbog toga je odlučeno da procesija s kipim Gospe ide kroz dvorište oko crkve, a nose ju mladi župljani u narodnim nošnjama.
Žive jaslice se u ovoj župi postavljaju uoči svakog Božića. Prije su one postavljane u 23:00 h, a prošle godine su bile postavljene u 23:30 h, dakle malo prije početka polnoćke. Međutim, shvatili su da je to prekratko vrijeme.
„Mislim da ćemo sljedeće godine vratiti žive jaslice sat vremena prije polnoćke. To nam je tradicija, baš kao i živi Križni put na Cvjetnicu koji kreće iz sela Rahići. On je bio dug dva kilometra. Međutim, shvatili smo da je to predugačko i naporno za stariji svijet, pa smo ga skratili na nekoliko stotina metara. Također, „razapinjanje na križ“ se obavlja na Cvjetnicu jer nam nije zgodno na Veliki petak s obzirom na čitanje muke», rekla nam je domaćica Mira.
U svim narodnim običajima i procesijama sudjeluju vjernici iz ove župe. Mnogi su oduševljeni te su predlagali cjelovečernje čuvanje groba, što je iz praktičnih razloga i sigurnosti odbačeno.
Saznali smo da su vojnici na straži pored groba doživjeli mnoštvo smiješnih situacija. S obzirom da vojnici stoje mirno, mnogi vjernici, pogotovo oni stariji i najmlađi, misle da je riječ o lutkama. Zapamćen je slučaj kada je jedna baka za vrijeme molitve upala u grob od straha jer se lutka zakašljala. Također je zabilježen slučaj da je dijete od straha istrčalo iz crkve kada se pomaknuo jedan vojnik koji je do tada stajao mirno.
Kuriozitet je spomenuti slavljenje mlade mise vlč. Marka Kopića koji je zaređen u Rijeci, ali je odlučio slaviti mladu misu u Goricama jer je tu kršten. To je, prema riječima gđe Mirjane, bila prva mlada misa od 1977.
Žmigajući parok
Nakon što je župnik otišao odmarati se razgovarali smo malo i o njegovom zdravstvenom stanju. Operacija je bila veoma teška i izvedena je u tuzlanskoj bolnici. Domaćica Mirjana govori da je sada župnik dobio mnoštvo dodatnih nadimaka u narodu, među kojima su zbog raznih medicinskih pomagala i fra Kiborg te Žmigajući parok. Velečasni se ne ljuti na to, a fotografije poslijeoperacijskog razdoblja objavio je čak i na svoj Facebook profil na internetu.
Nakon kasnijeg neobvezujućeg razgovora i kave krenuli smo prema Sarajevu.
Ako bismo na kraju rezimirali posjetu župi Gorice možemo zaključiti da su ratovi uglavnom išli na štetu Hrvata u BiH. Od nekadašnjeg većinskog pučanstva pretvaraju se u manjinsko. Svaki novi rat na našim prostorima tjerao je hrvatski živalj u egzodus, pa se tako njihov broj sve više smanjivao. Mnogi su našli spas u Hrvatskoj, gdje su se trajno zadržali. Ostali su otišli u zapadnoeuropske zemlje. Mali je broj onih koji se vraćaju na pradjedovska ognjišta. Postavlja se pitanje, što je to, čime bi se moglo stimulirati povratak Hrvata u BiH? Nažalost čini se kako je bitka već izgubljena. Možda se situacija popravi jednog dana eventualnim ulaskom BiH u Europsku uniju.
Nema komentara:
Objavi komentar