Dobrinja je rubno sarajevsko naselje s otprilike 40.000 stanovnika koje predstavlja posljednju «federalnu stanicu» na putu prema entitetu Republika Srpska. Smještena je između brda Mojmilo, naselja Lukavica, sarajevskog aerodroma i Nedžarića, a kroz nju prolazi rječica kratkog toka koja se također zove Dobrinja.
Povod za posjetu ovom naselju i najmlađoj sarajevskoj župi sv. Franje Asiškoga bio početak gradnje i izlijevanje temelja za novu crkvu. Inače, ova župa je dugo godina muku mučila s dobivanjem potrebitih dozvola za gradnju crkve.
Ako iz središta grada želite doći do ovog prigradskog stambenog bloka i tamošnjeg gradilišta nove crkve možete koristiti nekoliko smjerova: kroz naselje Alipašino polje, preko Nedžarića, te mjesnom cestom pored aerodroma. Na Dobrinju se može doći i iz smjera Republike Srpske preko magistralnog puta koji vodi od Foče.
Crkva je na atraktivnoj lokaciji
Poznato je da je ovo naselje izgrađeno pred Olimpijadu 1984., a u proteklom ratu je bilo mjesto žestokih sukoba. Okruženo s tri strane (a jedno vrijeme i četiri) srpskom vojskom, nalazilo se u nemilosti artiljerijskih i snajperskih napada. Iako danas oštećene fasade dobivaju novi, ljepši izgled, ostaje sjećanje na teška ratna vremena koja su proživljavali tamošnji stanovnici. Sada se grade kompleksi novih stanova za mlade bračne parove, „niknuo“ je trgovački centar Merkator, izgrađena je i sportska dvorana, a dovršeno je moderno zdanje za dvije srednje škole: Dobrinjsku gimnaziju i Petu gimnaziju
Prije dvije godine, nakon više vremena prebacivanja odgovornosti s različitih razina vlasti, Općina Novi Grad konačno je odredila zemljište od 4.600m2 za crkvu na veoma atraktivnoj lokaciji.
Najmlađa sarajevska župa
Kako bismo saznali dokle su došli radovi ugovorili smo susret sa župnikom na samom gradilištu. Inače, dobrinjski župnik fra Petar Karajica privremeno je smješten na Franjevačkoj teologiji, gdje djeluje i župni ured. Na službu u Dobrinju došao je iz Kotor Varoši u Banjalučkoj biskupiji. S njim smo se našli tik ispred „živahnog“ gradilišta na kojemu 15-ak radnika priprema teren za izlijevanje temelja crkve. Aktivni su i strojevi koji pomažu radnicima u njihovim poslovima, a buka je bila veoma jaka te je župnik zamolio za kraći prekid radova.
Razgovarajući s ovim bosanskim fratrom saznajemo da najmlađa sarajevska župa ima svoju bogatu i zanimljivu prošlost. Dok se ne izgradi nova crkva, župa sv. Franje Asiškog ima svoj molitveni prostor u bivšem atomskom skloništu.
Dobrinjska zajednica katoličkih vjernika je nastala oko pučke kuhinje koja se nalazila skoro na prvoj liniji obrane naselja. Ona je bila ne samo mjesto pukog tjelesnog preživljavanja, nego i mjesto duhovne utjehe, nade i molitve. Nakon završetka rata nije bilo prirodno razbijati tu malu, ali snažnu katoličku zajednicu, pa je vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić dekretom u kolovozu 1997. osnovao novu župu i stavio je pod zaštitu sv. Franje Asiškoga te upravu dodijelio franjevcima Provincije Bosne Srebrene.
Od tog vremena pa do danas župu prate nedaće i pojam «privremenog župnog ureda», selidbe te gotovo desetljeće traženja dozvola od općinskih vlasti.
Do 2005. molitveni prostor bio je smješten u poslovnom zdanju bivše Jugoplastike, a poslije u atomskom skloništu kojeg je u ratu koristila islamska zajednica za molitvu.
Prema riječima fra Pere, atomsko sklonište koje će služiti kao molitveni prostor dok se ne završi nova crkva dobiveno je bez ikakvih instalacija i grijanja. Uz pomoć Humanitarno – karitativne organizacije Kruh svetog Ante renovirano je i adaptirano kao mjesto molitve i prostor za pučku kuhinju.
Unatoč tomu, ovaj prostor je i dalje ostao bunker, što mu je i bila prvobitna namjena. Tako župna zajednica, poznata kao «bunker-crkva», i u 21. stoljeću vjerske obrede slavi u za to nepredviđenim prostorijama.
Danas župa ima 620 vjernika u više od 200 obitelji. Unatoč problemima s kojima se ova župna zajednica suočava, tri duhovna zvanja koja je dala dokaz su dobrih temelja na kojima je izrasla: fra Danijel Nikolić, fra Kristijan Montina i fra Marko Hrgota. Župa je dala i nekoliko časnih sestara.
Radovi su započeli skoro za patron župe
Razgledajući radove koji dobro napreduju fra Pero je naglasio da su župljani presretni jer konačno znaju gdje će biti i kako će izgledati buduća crkva.
„Kao što vidite, prošle godine smo imali livadu, a sad već imamo i nešto na livadi“, kaže uvijek nasmijan i za razgovor spreman dobrinjski župnik.
„Boreći se 2009. i 2010. za potrebne suglasnosti i dozvole napokon smo došli do ovoga trenutka da već pripremamo temelje crkve. Kad smo uspjeli dobiti sve potrebne dozvole, u travnju 2010. predao sam svu dokumentaciju u Općinu Novi Grad i tražio građevinsku dozvolu. Rekli su mi da će im trebati tri tjedna, međutim potrajalo je šest mjeseci. Oni su tražili neke dodatne dozvole koje nisu bili na prvobitnoj listi. Hvala Bogu, 15. rujna je građevinska dozvola potpisana! Onda smo čekali 15 dana kako bi bila izvršena pravosnažnost odluke te smo krajem rujna potpisali ugovor s tvrtkom Gradnja iz Kiseljaka. Po izrazito lošem vremenu radovi su započeli prije samog patrona naše župe“, komentirao je župnik posljednju etapu nabavke potrebnih dozvola.
Župnik naglašava da nisu mogli dobiti bolji dar i čestitku za patron župe od početka gradnje nove crkve. Veli da se nisu bojali započeti gradnju, iako je već bio kraj 2010. Bili su prisiljeni započeti radove jer su prethodne dozvole isticale. Htjeli - ne htjeli, morali su krenuti s radovima.
„Odmah smo krenuli na čišćenje terena i snimanje lokacije crkve i pastoralnog centra. Sve je to zahtijevalo stručnu spremnost i građevinsku sposobnost. Početkom listopada stigli su strojevi te smo započeli radove. Napravljen je prvi iskop te su počeli radovi na pastoralnom centru. Imali smo manji prekid rada od kraja prosinca do veljače, ali smo već utrošili skoro sedam radnih mjeseci dobroga posla i, kao što vidite, puno se urađenog već vidi. Do Božića smo uradili najteži dio, zemljani dio podruma koji će biti atomsko sklonište i prostor pučke kuhinje. Tako smo došli do prve ploče, a evo pripremamo se i za prvu ploču crkve“, komentirao je župnik dokle su stigli radovi.
Donacije slabo pristižu
Kao i uvijek neizostavno je pitanje financiranja radova. Ključni problem su materijalna sredstva te pomoć onih koji su obećali, a još nisu ispunili svoja obećanja.
„Ja zahvaljujem kiseljačkoj tvrtci Gradnja koja je strpljiva s nama. U sami podrum je uloženo oko 160.000 KM, a sve skupa oko 400.000 KM. Uplatili smo samo dio sredstava, oko pola tog iznosa. Nadao sam se i očekivao da će priliv sredstava biti brži i veći. Međutim, razumijem situaciju i ekonomsku krizu koja se odražava na cijeli svijet, a ne samo na naše područje. Vjernici su veoma dobro primili vijest o početku gradnje crkve. Dolaze i informiraju se kako i dokle smo stigli s radovima. Nekoliko žena svaki dan donosi kavu radnicima jer na građevini još uvijek nemamo vode. Prije Božića smo uspjeli dobiti priključak za električnu energiju, a u vezi s priključkom za vodu su ispali administrativno-tehnički problemi“, priča fra Pero.
Župnik je očekivao i dalje se nada sredstvima od različitih razina vlasti. Izrazio je zadovoljstvo općinskim načelnikom Damirom Hadžićem koji je pomogao početak radova i plaćanje projektne dokumentacije za izvedbeni projekt iznosom od 50.000 KM.
„Mislio sam da će Grad i Kanton dati više. Imam obećanja, ali za sada je to sve. Djelomično nam je pomogla komisija za vjerska pitanja općine Centar. Naš otac kardinal me uputio prema nekim adresama u inozemstvu kao što je Renovabis. Razočarao sam se kad sam saznao da su nas i oni odbili. Objašnjenja nema, nitko se ne treba pravdati za svoje postupke, ali odgovor je negativan. Pisao sam Caritasu u Irsku i u BK Amerike, vidjet ćemo. Jedina organizacija kojoj nam je pomogla je Kirche im Not iz Konigsteina. Baš nedavno su nas posjetili s ekonomom nadbiskupije don Lukom Kesedžićem. Sami su mogli vidjeti što su uradili i izrazili su zadovoljstvo dokle smo 'dogurali' te su obećali novu pomoć. Oni su nam najveća nada“, rekao je župnik.
Kucati na sva vrata
Ovaj vrijedni franjevac se pojavljivao i u hrvatskom tisku u posljednje vrijeme, ali kako je naglasio, nažalost, sredstva ne stižu.
„Nadam se da ćemo uz pomoć dobrih ljudi nastaviti gradnju i da nećemo stati dok ne dovršimo ono što smo planirali, iako smatram da sam preambiciozno krenuo misleći da do ovog Božića dignemo krov crkve. Međutim, iako priznajem preambicioznost, kad bi stigla sva obećana sredstva, do Božića bismo mogli slaviti sv. misu u nedovršenoj crkvi koja ima krov. Malo me iznenadio Kanton koji je dao svoj skromni doprinos od samo 500 KM te jedna katolička organizacija koju neću spominjati. To nije ponižavajuće, ali je simbolika koja govori. Pomaže nam partnerska župa Kiseljak, a gostovao sam u Podmilačju i u jednoj župi u Hrvatskoj. Kucat ću na sva moguća vrata…“, naglasio je dobrinjski župnik.
U predstojećim danima je planirano ugovoriti s kardinalom datum blagoslova temelja. To će zasigurno biti povijesni datum, ne samo za katolike ovoga kraja.
Moderna crkva u duhu vremena
Pred kraj obilaska gradilišta pogledali smo arhitektonske nacrte crkve te smo pratili što župnik može iščitati iz njih.
„Moderna arhitektura je takva i mi moramo slijediti duh modernog vremena. Ona ima svoj izražaj, svoju konstrukciju. Ne možemo kopirati ono što se radilo prije stotinu godina. Moramo slijediti moderno doba i prihvatiti stvarnost jer ne možemo odstupati svojom arhitekturom od današnjih gibanja. Naša crkva je izrazito jednostavna, toranj je visine 25 metara i morali smo ga uklopiti u okolne zgrade i školu, baš kao i pastoralni centar te samu crkvu. Crkva je duga oko 38 metara, a imat će više od 300 kvadrata i bit će visoka oko 12 metara. Projektirao ju je arhitekt Ivan Štraus koji već ima iskustva s osmišljavanjem izglednih rješenja nekoliko crkava, primjerice u Zoviku i na Petrićevcu“, komentirao je fra Pero izgled crkve.
Iako u godinama, aritekt Štraus je imao nedavno posjetu gradilištu i zadovoljan je realizacijom radova. Na teritoriji župe uređuje se mnogo stambenog prostora. Ostaje nadati se da će zbog određenih državnih institucija koje će biti smještene u RS-u, u novoizgrađene stanove useljavati i hrvatske – katoličke obitelji, što će zasigurno povećati broj katolika u ovom dijelu glavnoga grada.
Može se pomisliti da je dragocjeno vrijeme izgubljenu jer skoro 15 godina vjernici na Dobrinji nemaju crkvu. Ipak, treba pozitivno gledati na situaciju koja se nije mogla promijeniti. Katolička crkva na liniji razgraničenja entiteta za koje zlonamjerni govore da su srpski i bošnjački, svjedočit će opstojnosti i želji Hrvata – katolika: biti svoj na svome!
Kako na kraju župnik reče: „Bitno je da se dobre stvari događaju i na religioznom planu hrvatske katoličke zajednice u glavnom gradu!“ Posebnost ove crkve jest u tome da se nalazi na sredini između pravoslavne crkve i džamije, koje su u dva entiteta. Budući da je župnik naglasio da ne priznaje granice, nadamo se da će nova crkva, između ostaloga, vršiti i ulogu spajanja između, uvjetno rečeno, dva bloka.
Na ovu reportažu smo zaprimili reagiranje koje prenosimo u cjelosti
Gdje god se do sada naišlo na župu Dobrinja, bilo u povijesti župe, bilo u privatnim dnevnicima (Dnevnik +fra Ljube L.) bilo u medijima, za početak pastorizacije župe stavljaju se imena fra Mirka Majdandžića i +fra Ljube Lucića kao da prije njih nije bilo nikakve pastorizacije u toj župi.
Radi dopune povijesti župe želim dati javnosti do znanja. U ratnom vremenu prije službenog osnivanja župe najčešće je pastorizaciju obavijao vlč. Tomo Knežević, tadašnji ravnatelj Caritasa za Sarajevo, a potom i vlč. Pero Iljkić, tadašnji župnik u Novom Gradu. Nakon preuzimanja dužnosti ravnatelja Caritasa vlč. Franjo Tomić nastavio je pastorizirati Dobrinju. Obilazio je vjernike koji su ostali po svojim stanovima i kućama. Služio je sv. mise. Dostavljao je Caritas. Obavio je prvi blagoslov obitelji i napravio popis katolika Dobrinje u pratnji gosp. Branka Mrvalja, člana specijalne policije koji je vrlo dobro poznavao tranše i stepenice u zgradama odakle se može pristupiti stanovnicima i pod snajperskom vatrom. Tog istog Franju Tomića fra Mirko je molio da on i fra Ljubo snime film o franjevcima i tako služe sv. misu na Dobrinji u dvorani. Budući da je zajednica bila dobrano već uhodana, te je napravljen popis svih katolika koji su ostali, Vinko kardinal Puljić odlučuje osnovati župu i povjeriti je ocima franjevcima, što i čini. Prije toga vlč. Franjo predaje mu izvješće o Dobrinji i vrlo uredan popis tadašnjih vjernika.
Ostaje činjenica, iako u izolaciji, vjernici Dobrinje u ratu nisu bili bez potpore svećenika i tu crkvu nije vodio ovaj ili onaj nego Bog po Njemu odanim. Tko su odani, tko je iz Sarajeva otišao, tko ostao, tko više radio, tko manje - Bogu na raspolaganje za život vječni.
Nema komentara:
Objavi komentar