Trebamo promovirati „novu kulturu duhovnih zvanja“

Prva nedjelja došašća obično je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji rezervirana za đakonsko ređenje koje predstavlja prvi stupanj svećeništva. S obzirom na sveprisutnu „krizu duhovnih zvanja“ jasno je da je potrebno raditi na njihovoj promociji. Stoga smo za razgovor zamolili fra Danijela Rajića, promotora duhovnih zvanja u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Fra Danijel je rođen 1979. u Sarajevu gdje je završio Franjevačku teologiju i 2006. zaređen za svećenika. Magistrirao je 2016. na poslijediplomskom znanstvenom studiju na specijalizaciji dogmatske teologije pri KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je na pastoralnim službama župnog vikara u Podmilačju, samostanskog vikara na Bistriku, duhovnog asistenta Frame Sarajevo, meštra postulanata u Franjevačkom sjemeništu i postulaturi u Visokom, te duhovnog asistenta Franjevačke mladeži i Franjevačkog svjetovnog reda Bosne Srebrene, nacionalnog duhovnog asistenta Frame i OFS-a u BiH.

Trenutno obnaša službe vikara i ekonoma, voditelja rada sa studentima i mladima u franjevačkom samostanu Sv. Ante u Sarajevu, a od 2009. je na službama duhovnika u sjemeništu i provincijskog promotora duhovnih zvanja.

Poštovani fra Danijel, možete li nam reći, prema Vašem pastoralnom iskustvu, koji su danas najveći izazovi za mladog čovjeka koji je odlučio krenuti putem svećeništva?

U današnjem suvremenom svijetu postoje mnogi izazovi za sve mlade ljude jer živimo u vremenu gdje su dovedene u pitanje temeljne kršćanske i ljudske vrednote. Zbog „diktature relativizma i konzumizma“ mnogi su duhovno dezorijentirani što utječe na mlade da se uopće odazovu na duhovni poziv, a nakon toga i da ustraju na tome putu.

Neki od izazova za mlade koji se odluče krenuti u svećeništvo ili redovništvo je svakako život u zajednici, poslušnost poglavarima, primamljive ponude materijalizma i suobličavanje duhu ovoga svijeta. Tijekom rada s pitomcima u sjemeništu i postulaturi znam im govoriti da je duhovni poziv jedna „avantura“ u kojoj postoje mnogobrojni izazovi, ali da se ne trebaju bojati jer na tome putu života nisu sami, Isus će hoditi svakodnevno s njima i dati im potrebnu milost da žive poslanje na koje ih poziva.

Koje kvalitete treba imati mladić koji se odlučio na svećeništvo?

Kandidat za duhovni poziv bi trebao biti osoba s primjerenim intelektualnim i kulturalnim sposobnostima, psihičkom ravnotežom, fizičkim zdravljem, moralnim, vjerskim i pastoralnim kvalitetama u omjeru s dobi kandidata te ispravnom nakanom zašto želi biti svećenik. Međutim, pored svega navedenog mladići trebaju imati gorljivost u vjeri i ljubavi koju daje Duh Sveti kako bi mogli živjeti svoj duhovni poziv u svakodnevnici.

Često kandidati smatraju da će početi stvarno nasljedovati Isusa Krista nakon primljenih određenih crkvenih službi, vječnih zavjeta ili nakon svećeničkog ređenja. Ipak, Bog traži da se za njega opredijele danas, ovaj trenutak u kojem žive i da mu potpuno bez odgađanja predaju svoj život prema primjeru prvih učenika. Krenuti za Isusom znači svakodnevno živjeti Radosnu vijest i propovijedati je svojim životom.

Kako komentirate poražavajuće statistike iz sjemeništa u Crkvi u Hrvata? Je li riječ o krizi obitelji, iseljavanju ili galopirajućem sekularizmu ili sve pomalo?

Sve pomalo! Međutim, mislim da iza svega toga stoji kriza vjere koja je zahvatila i naše obitelji – „Crkvu u malom“. Odraz vjere jednog naroda najbolje se očituje u brojnosti duhovnih zvanja. U našim obiteljima sve je manje zajedničke molitve i praktičnog življenja sakramenata dok s druge strane raste broj razvoda te opada broj sklopljenih crkvenih brakova i krštenja djece. Kriza vjere uzrokuje da se gubi osjećaj za sveto i žrtvu, a u toj duhovnoj praznini kod čovjeka raste požuda da na lak način stekne što više materijalnog blaga ne birajući sredstva.

Bog i vjera sve više izbacuju iz društva i obitelji. Mladi koji osjete poziv često budu neshvaćeni i obeshrabreni od svojih bližnjih jer biti svećenik ili redovnik/ica, nažalost, više nije ideal u sekulariziranom društvu.

Postoji li „rješenje“ za novonastalu situaciju?

Svakako da rješenje postoji. Bog je taj koji klicu duhovnog poziva usađuje u srce čovjeka. On je taj koji svakodnevno poziva jer Isus kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge“ (Iv 15,16-17). Stoga, taj Božji poziv u nama ostaje cijeli život.

Međutim, u buci svakodnevnice, čovjek zaokupljen sobom i svojim prolaznim planovima i željama, ne čuje taj Božji glas. Presudan je osobni odnos s Isusom u kojem trebamo zašutjeti i u tišini svoga srca prepoznati volju Božju. Stoga, rješenje je prvenstveno u molitvi. Također, velika odgovornost je na nama svećenicima i redovnicima/icama koji trebamo biti autentični svjedoci duhovnog poziva koji će privući druge mlade da se odazovu. Potrebno je oduprijeti se prosječnosti i mlakosti te radikalno živjeti evanđelje bez kompromisa s duhom ovog vremena. Ima i onih mladih koji se odazovu, ali nažalost na tome putu posustanu zbog različitih razloga. Zato je bitno i duhovno praćenje, i vodstvo s ljubavlju i predanjem od strane odgajatelja, ispovjednika i duhovnika.

Hoće li i Crkva u Hrvata morati „uvoziti“ svećenike iz Južne Amerike i Afrike kao što to rade neke biskupije u Europi?

Iskreno se nadam i vjerujem da nas neće zadesiti taj problem: da se nađemo u situaciji kad ćemo morati „uvoziti“ svećenike. S druge strane, ovi pokazatelji smanjenja broja duhovnih zvanja ne trebaju nas obeshrabriti, nego potaknuti da promoviramo jednu „novu kulturu duhovnih zvanja“ potrebnu za Crkvu danas.

Čini se da polako, što bi narod rekao na mala vrata, i u našu mjesnu Crkvu dolaze trajni đakoni? Hoće li oni moći „osvježiti“ pastoral na pojedinim župama i što mislite o trajnim đakonima?

Znamo da je Drugi vatikanski sabor dao mogućnost biskupima da obnove instituciju trajnog đakonata. Na Zapadu je to već odavno ustaljena praksa, a na području naše mjesne Crkve nije bilo zaređenih trajnih đakona, koliko mi je poznato sve do 2014.

Trajni đakoni mogu biti od pomoći svećenicima na župama jer je u služenju i bit njihove službe. Međutim, ako se i poveća broj trajnih đakona, time se neće moći nadomjestiti problem nedostatka svećenika. Trajni đakon može obavljati krštenje, vjenčanje, pokope, propovijedati na misi i nositi pričest bolesnicima, ali ne može posvetiti kruh i vino u svetoj misi, ispovijedati i podijeliti bolesničko pomazanje, što su službe koje pripadaju svećeniku.

Trajni đakon može „osvježiti“ pastoral na pojedinim župama, ali isto tako pozvani su i drugi vjernici laici aktivno se uključiti u pastoral kroz karitativno djelovanje, kateheze, rad s mladima itd.

Za razliku od ne baš tako davne prošlosti, danas postoji sve više onih koji se za duhovna zvanja odlučuju u kasnijoj životnoj dobi. Kako tumačite tzv. „kasna zvanja“ i što ona donose Crkvi?

Dok sam bio na službi odgajatelja postulanata u franjevačkom sjemeništu i postulaturi u Visokom, imao sam priliku pratiti na duhovnom putu kandidate koji su završili neke druge srednje škole, fakultete, a pojedinci su čak imali i radna iskustva. Mislim da je ispravnije govoriti o kasnijem odazivu na duhovni poziv, nego o tzv. „kasnom zvanju“, jer radi se o tome da su ti momci samo kasnije prepoznali svoj poziv ili su ga osjećali u sebi, ali zbog različitih razloga, nisu odmah odgovorili na njega. Kod njih se prepoznaje određena zrelost jer su već imali životnog iskustva. Svakako da takvi kandidati mogu puno toga doprinijeti i zajednici i Crkvi.  

Neki će reći kako je ministriranje prvi korak, od mnogih, k duhovnom zvanju...

Služba ministranta je vrlo bitna jer imali smo velik broj sjemeništaraca koji su svoj poziv osjetili upravo služeći svećeniku kod oltara. Stoga, pastoralni rad s ministrantima na župama od velike je važnosti, jer djeca od malena mogu vidjeti i doživjeti što znači biti svećenik. Kad ministrant osjeti onu početnu privlačnost i ljepotu službe ministriranja u liturgiji, to je prvi korak od mnogih prema duhovnom zvanju i nasljedovanju Krista. I ja sam kao dijete bio ministrant te iz svog osobnog iskustva mogu reći da je i to utjecalo na moj duhovni poziv. Istaknuo bih da je bitno s ljubavlju i strpljivo djecu učiti i približiti im ministrantsku službu.

Kad ste Vi osobno i na koji način shvatili da je biti svećenik Vaš životni poziv?

Od malena sam sa svojom obitelji bio privržen Crkvi, a Sv. Anto mi je bio omiljeni svetac. Svakodnevno sam molio svetu krunicu, a posebno za vrijeme rata u Sarajevu i vjerujem da mi je Bog po Gospinu zagovoru više puta sačuvao život. Nakon završenog drugog razreda opće gimnazije, odlučio sam otići u sjemenište. Moja profesorica likovne umjetnosti mi je predlagala da upišem Likovnu akademiju, a osim toga imao sam za sebe mnogo drugih planova i želja. Dakle, nisam uopće bio siguran je li to za mene, ali sam u svom srcu stalno osjetio privlačnost prema svećeništvu. Sigurnu spoznaju da je biti svećenik moj životni poziv, shvatio sam u sakramentu ispovjedi kad sam susreo živoga Boga. To se dogodilo na početku studija teologije i od tada moj život više nije isti. Milosrdni Isus mi je tada otvorio oči srca da mogu prepoznati puno toga što mi je do tada bilo skriveno.

Kako ste zamišljali svećeništvo, odnosno redovništvo?

Kad sam tek krenuo u sjemenište, potpuno sam drugačije zamišljao život u samostanu. Čak sam mislio da će mi tada biti lakše jer sam se odazvao i nisam očekivao toliko puno napasti pa i razočarenja. S druge strane, Bog mi je mnogo dao kroz formaciju u sjemeništu, novicijatu i teologiji jer stekao sam znanja i iskustva, te osjetio snagu molitve i zajednice. Naučio sam pjevati, svirati razne instrumente i kroz različita putovanja stekao širi pogled na život. Bilo je uspona i padova, ali kroz kušnje Gospodin me je još bliže privukao k sebi „konopcima ljubavi“. Od početka sam imao veliku želju raditi s mladima i potpuno dati sebe za druge. Kroz ovih 11 godina svećeništva osjećam se ispunjeno upravo kroz pastoralni rad na različitim službama u provinciji Bosni Srebrenoj. To je ono što volim raditi i kad bih ponovno mogao izabrati svoj životni poziv, bio bih opet franjevac, svećenik.

Što biste savjetovali mladiću koji želi nakon osnovne ili srednje škole krenuti u sjemenište ili bogosloviju?

Na promociji duhovnih zvanja koju kao provincijski promotor organiziram po župama i na susretima mladih, primijetio sam da mnogi mladi koji i odluče doći u sjemenište ili bogosloviju imaju sumnju nedostojnosti, neki smatraju da će iznevjeriti očekivanja roditelja ili da neće moći završiti školu. Savjetujem im da ne gledaju u svoje mane, nedostatke, grijehe, obzire, nego da svoj pogled usmjere u Krista, Dobrog Pastira.

Na tom putu nisu sami prepušteni sebi, jer Onaj koji ih je pozvao, dat će im potrebnu milost da ustraju do kraja. Put formacije je dugačak i školovanje iziskuje mnogo truda, a pri tome ih očekuju mnoge kušnje. Zbog toga je bitna svakodnevna molitva, osobna razmatranja i redovita ispovijed kako se taj početni žar duhovnog poziva ne bi ugasio. Svaki dan trebaju iznova obnavljati svoj „Evo me, Gospodine!“ i ne dopustiti da postanu mlaki jer Isus treba odvažne, radosne i gorljive svjedoke vjere!

Neizostavno je pitanje iseljavanja mladih...? Što činiti?

Da, svjedoci smo velikog broja iseljavanja mladih i obitelji iz naše domovine. To me iskreno žalosti. Mnogi odlaze ne samo zbog stvarne potrebe za poslom da bi preživjeli, nego zbog toga što misle da će negdje drugo imati puno više materijalnog i time lakši život. To je bijeg od žrtve i potraga za lažnom sigurnošću, jer jedina prava sigurnost je u Bogu! Mladi imaju mnogo svojih ljudskih planova i želja za ostvarenjem, ali pritom ne pitaju Boga je li to volja Njegova za njihov život. I to je pokazatelj krize vjere i potrebe za duhovnom obnovom našeg naroda. Ipak, susreo sam neke mlade koji su kroz molitvu odlučili ostati živjeti i raditi u našoj domovini, iako su imali mogućnost otići negdje drugo. Bog nam je dao prelijepu domovinu, trebamo ostati u njoj i ponosno živjeti svoj kršćanski i nacionalni identitet.