Povodom obilježavanja pola stoljeća nazočnosti sestara
uršulinki u Gradu čelika odlučili smo posjetiti tu malu
zajednicu i vidjeti kako danas, 50 godina nakon dolaska u BiH, živi i djeluje u
duhu karizme svoje utemeljiteljice družbe, Sv.
Anđele Merici.
Župa Sv. Josipa Zenica je jedna od
pet zeničkih župa i ona trenutno ima oko 2 000 vjernika. Pastoralnu brigu o
njima vodi župnik vlč. Vladimir Pranjić, a u tome mu aktivno
pomažu i sestre uršulinke, čiji se samostan nalazi u sklopu župne kuće.
Razlozi osnivanja reda
Samostan uršulinki u Zenici, koju danas čine tri
redovnice, jedina je zajednica tih sestara u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali i
cijeloj BiH. Kako bismo saznali otkud sestre baš, i jedino, u Zenici potrebno
se vratiti najprije u 15. st. kada je u Italiji živjela Sv. Anđela te u bližu
povijest od prije pola stoljeća.
Upravo o tome smo najprije pričali s glavaricom
samostana s. Andrejom Dujić, rođenom
zeničankom iz župe Sv. Ilije.
"Nas je u svojim poznim godinama osnovala Sv.
Anđela Merici 1535. Kao dijete doživjela je smrt sestre te je zanimalo je li
ona spašena. Doživjela je jednu viziju ljestvi ili stepenica od neba prema
zemlji i četu mladih djevica i među njima je vidjela svoju sestru koja joj je
poručila kako Bog želi da ona osnuje red", rekla nam je na početku s.
Andrea koja je ustvrdila kako je kolebanje Sv. Anđele trajalo dugo vremena.
Karizma osnivačice uršulinki bila je u odgoju
mladih jer je u to vrijeme u Italiji bilo mnogo bijede i siromaštva te
nepoznavanja vjere. "Ona je iznutra doživljavala poticaj da pomogne djeci,
mladima i čitavim obiteljima te odlučila osnovati zajednicu koju je stavila pod
zaštitu Sv. Uršule. Sestre uršulinke
je poticala na molitvu, zajedništvo, slogu, jedinstvo i apostolski žar za
spasenje duša, a na slavu Božju", naglasila je glavarica samostana i rekla
kako je Sv. Anđela mnogo štovala ranokršćanske mučenice Sv. Uršulu i Sv. Katarinu.
Zanimljivost je ta što osnivačica novog reda nije
sestre pozivala u samostane, nego ih je slala u obitelji iz kojih su one djelovale
u svijetu što je za ono vrijeme bilo nepojmljivo. Kako se red širio tako su
sestre polako došle i na hrvatsko tlo.
Dolazak u
Hrvatsku
Začudo, u Hrvatsku nisu došle iz Italije nego iz
Slovačke, točnije Bratislave.
Uršulinke iz Požuna (današnje Bratislave) su 1703. u
prosincu krenule ka Hrvatskoj. Simbolično, njih 12 je došlo u Varaždin kočijom,
nakon punih sedam dana putovanja, i to na poziv grofice Magdalene Drašković, koja je imala kćer uršulinku – s. Anu Julijanu. Zbog teških političkih
zbivanja u ovom dijelu Europe, grofica je zamolila glavaricu uršulinskog
samostana u Požunu da dozvoli njezinoj kćeri skloniti se u Hrvatsku što je i odobreno.
Premda ih je pozvala grofica, u Varaždinu ih ništa
nije dočekalo te su se smjestile u dvorcu Klenovnik kraj Lepoglave. Na kraju je
šest uršulinki otišlo u Maribor, a one koje su ostale živjele su i djelovale u
varaždinskom predgrađu.
Iako je uršulinkama bio težak
početak, one se nisu dale obeshrabriti. Odmah su započele sa svojim
aspotolatom, nekoliko godina poslije već imaju konvikt. Djeca su uz njemački počela
učiti i hrvatski. Bilo je to vrlo smiono budući da je službeni jezik u Austro-Ugarskoj
Monarhiji bio njemački. Tako su uršulinke "pretekle" Ilirce za čak
121 godinu.
Red je rastao u Hrvatskoj,
djelovanje se širilo sve do 1945. kada se zatvaraju sve privatne škole i tako
uršilinske. Prosvjetni i odgojni rad uršulinki u vlastitim prostorijama, koji
je trajao neprekinuto 242. godine nasilno je prekinut. Međutim sestre i dalje
rade, neumorno poučavaju djecu, mlade i obitelji u vjeri. Krajem 1950-ih, uršulinke
se počinju širiti po Hrvatskoj... Tako sada Hrvatska provincija uršulinki
Rimske unije ima 60-ak sestara u 6 zajednica i provincijalatu je pridružena
filijalna kuća u Zagrebu-Gračanima.
Od klauzure do Zenice
"Povijest nas je tako vodila da smo postale i klauzuarni
red što smo i bile sve do 1967. Kada je papa
Pavao VI. uvidio da smo apostolske sestre, jer smo imale škole i internate,
rekao je kako kao takve ne možemo imati i klauzuru te nas je 'oslobodio'",
naglasila je s. Andrea i ustvrdila da je tu situaciju "iskoristio" tadašnji
zenički župnik vlč. Anto Čondrić te
ih odmah pozvao u župu Sv. Josipa.
Tako je prvih šest sestara stiglo 26. rujna 1967. u
Grad čelika, a nekoliko dana kasnije, kao zajednica, su osnovane 2. listopada.
Budući da je svaki početak težak ni sestrama u
Zenici nije bilo drugačije. Tadašnje zdanje župnog ureda bilo je mnogo manje
nego današnje. Unutar zgrade bili su i različiti stanari te je sve bilo jako
"stisnuto", međutim to nije smetalo sestrama da se posvete svom
apostolatu.
Kako smo saznali prva stvar koju su učinile bilo je
okupljanje djece, obitelji. Išle su po župama gdje bi se družile po kućama i
katehezirale djecu te čitave obitelji.
U župnoj kući su držale vjeronauk, spremale crkvu
te pomagale župniku u pastoralu.
Zajednica
mladih koja "gori"
Danas, 50 godina poslije je slična situacija.
Sestre su i dalje na župi, a zahvaljujući župniku vlč. Pranjiću zgrada je
obnovljena, napravljen je i dodatni objekt za pastoral koji ima dvije
vjeronaučne i jednu sportsku dvoranu. Zajednica je jedno vrijeme radila s
djecom u školi, ali se sada fokusirala na djelovanje pri župi.
Za vrijeme posljednjeg rata sestre su iz Zenice
izmještene u Hrvatsku, a samostanske prostorije su korištene za karitativno
djelovanje. Vratile su se 1996. i nastavile s apostolatom koji je,
zbog promijenjene demografske slike, kvantitativno uvelike smanjen, ali ne i njegov
žar.
"Radimo s mladima, s djecom i upravo zbog toga
je s. Gabrijela prije 20 godina
osnovala Gorući grm. Riječ je o
skupini 20-ak mladih, ponekad i više, koji su stvarno desna ruka župnika. Što
god se događa u župi tu su mladi na koje se može osloniti. Za vrijeme susreta
mladi se nadahnjuju Božjom riječju i kroz molitvu osluškuju poticaje Duha
Svetoga te se u tom smjeru usredotočuju. Imamo mali bend i oni animiraju misno
slavlje u 10 sati. Držimo i duhovne obnove, dječje ljeto. Isto tako imamo
apostolate kroz liturgijsku godinu, za Božić, kroz korizmu, pomažemo starijima
jer ova župa ima više starijih nego mladih", rekla je s. Andrea istaknuvši
kako se mladi rado odriču kako bi donirali potrebitima.
U 18 godina, koliko postoji ova
molitvena zajednica, kroz nju je prošlo više od 100 mladih. Kao što to inače u
životu biva jedni su dolazili, a drugi odlazili...
Kapelica i
pastoralna dvorana
O kapelici kao svojevrsnoj žili kucavici samostana
i uršulinske zajednice u Zenici, razgovarali smo sa s. Branislavom. Osim što se u njoj mole sestre, dolaze i katolici
iz cijelog grada, ali i muslimani i pravoslavci. Sestra nam je rekla kako je kapelica
posvećena Gospi brze pomoći, a interijer su uredili domaći majstori izabravši
čelik za pravljenje oltara i svetohraništa, to jest materijal koji simbolizira
Zenicu.
Na kraju smo obišli i pastoralnu dvoranu,
najbitnije mjesto za apostolat sestara uršulinki u Zenici. "To je mjesto
gdje mi odgajamo djecu i želimo u njima ostvariti puninu u razvoju kao čovjeka.
Tu imamo radionice, pouku u vjeri, pjevanje, zbor i druženje. Djeca rado
dolaze, raspon je od predškolske dobi do fakulteta. Jedna skupina su djeca od
prvog do trećeg razreda, prvopričesnici su posebna skupina, onda idu peti,
šesti, sedmi i osmi razredi pa krizmanici. Subotom navečer za srednjoškolce i
studente imamo Gorući grm. Što se
tiče starijih, oni dolaze većinom na razgovor. Imamo i novu skupinu mladih
majki koje pokušavamo odgajati u pedagogiji Sv. Anđele. Što je bitno u toj
pedagogiji? Odgajati strpljivom ljubavi", rekla nam je glavarica samostana
i napomenula kako su tek na početku i da se nada kako će biti sve više mladih
majki čija zajednica nosi ime Anđeline
prijateljice.
Nakon kratkog boravka u župi Sv.
Josipa i za vrijeme pregledanja fotografija iz prošlosti uršulinskog samostana
u Zenici, jasno je kako sestre imaju posebno mjesto u životu ovdašnjih katolika.
Postale su prepoznatljive po svom
nesebičnom zalaganju i nastojanju da dopru duhovno do čovjeka i u njemu probude
ono najbolje. Odgoj od malih nogu zasigurno je jedini ispravni put za postići
taj cilj.
Tko je Sv. Anđela Merici (1474.-1540.)?
Rođena je u Italiji, koja je na kraju 15. st. bila
u velikim problemima. Raskoš renesanse i bogatstvo elite nisu mogli sakriti bolesti
koje su harale te glad i ratove…Upravo u tim uvjetima Anđela je već od svoje
mladosti duboko obilježena nutarnjim zovom. Svjedočanstva o njoj govore da je
bila žena molitve, zahvaćena ljubavlju prema Kristu, prožeta franjevačkom
duhovnosti; žena otvorena za društvene probleme, koje s drugima laicima nastoji
iscjeljivati.
Njezino, isprva diskretno djelovanje, malo pomalo
budilo je poštovanje i divljenje njezine okoline. Postala je poznatom i
prozvana je »La Madre« i njoj su dolazile tražiti savjet osobe iz svih
društvenih sredina.
Poslije 1515., kad je Italija bila opustošena
ratovima, Anđela je postala »smjerokaz«, a svoju snagu i svoj autoritet crpila
je u Evanđelju, koje je izvor njezinog djelovanja.
Godine 1535. Anđela, bogata iskustvom, konačno
osniva Družbu Sv. Uršule, svojevrsnu avangardu među redovnicima: u vremenu kad
je bio običaj da redovnice žive u samostanu, odijeljene od svijeta, ona
odlučuje da uršulinke žive svoju posvetu u svojoj životnoj sredini; u društvu,
u kojem su imali prevlast muškarci. Ona naglašava važnost ženine uloge u
čuvanju i prenošenju osnovnih vrijednosti; u društvu s pregradom, koja je
dijelila one što se bore, one što mole i one koji rade, ona otvara »proboj«
pozivajući laike i posvećene osobe da zajedno rade u službi Evanđelja.
Svetice među uršulinkama
Red se može pohvaliti, osim osnivačice, s nekoliko
svetica i blaženica. Među njima najpoznatije su: Sv. Marija od Utjelovljenja
Martin-Guyart (1599. – 1672.) koju zovu majkom kanadske Crkve; Bl. Elizabeta Terezija i družice (16
uršulinki pogubljenih 1794., u vrijeme Francuske revolucije); Bl. Marija Klemensa (1890. – 1943.), umrla mučeničkom smrću u
Auschwitzu; Bl. Klotilda Anđela i
družice (11 uršulinki pogubljenih 1794., nakon Francuske revolucije iz mržnje
prema katolicima).
Nema komentara:
Objavi komentar