petak, 27. rujna 2019.

Zaboravljena enklava zaboravljenih zločina

Prošle su 24 godine od velike tragedije koja se dogodila u predvečerje 10. lipnja 1993. kada je u Vitezu, u prigradskom naselju Kamenjače, od samo jedne minobacačke granate, ispaljene s vojnih položaja bošnjačke Armije BiH, u igri na dječjem igralištu poginulo osam mališana, dok ih je više ranjeno. Nažalost, riječ je samo o jednom u nizu zločina koji su se dogodili nad Hrvatima Lašvanske doline i što je najgore zločini su zaboravljeni, a odgovorni većinom na slobodi...

Kad bismo napravili blic istraživanje o poznavanju rata i stradanja u BiH u razdoblju do 1992. do 1995., zasigurno bi najčešći odgovori bili o opsadi Sarajeva, genocidu u Srebrenici, zločinima nad zaštićenim zonama, Prijedoru, Višegradu, Ahmićima te eventualno o Križančevu selu, Uzdolu, Kazanima ili Trusini...
Upravo je većina ratnih zločina nad Hrvatima Srednje Bosne u drugom planu za većinu bh. medija, naravno, osim onih malobrojnih i lokalnih hrvatskih i koji, nažalost, nemaju širi značaj i veći domet. Tužno je reći da čak i bh. Hrvati koji ne žive u Središnjoj Bosni manje znaju o stradanjima svojih sunarodnjaka...

Kronologija događaja

Kako bismo dokučili kontekst zločina nad viteškim mališanima unutar hrvatske enklave, bitno je ukratko objasniti kronologiju događaja. Dugo prije otvorenih sukoba između HVO-a i A BiH postojali su sporadični incidenti, ubojstva, otmica, „sačekuše“ koje su pogoršavale situaciju između dva naroda i njihove dvije većinske vojske.
Iako je tinjalo od listopada 1992., može se reći kako je sukob u Središnjoj Bosni započeo u siječnju 1993. u selu Dusina kraj Zenice kada je počinjen veliki zločin nad devetero Hrvata i jednim Srbinom. O ovome se slabo zna jer je zločin počinjen u vrijeme velike akcije Hrvatske vojske u Maslenici u Hrvatskoj što je preokupiralo sve svjetske medije.
Nizali su se sporadični sukobi, puškaranja i napadi jednih na druge te je u konačnici formirana crta bojišnice od oko 100 kilometara. Tako je Lašvanska dolina sa 70 000 Hrvata i 8000 bojovnika bila od travnja do prosinca 1993. u potpunom okruženju. Osim borbe za prostor odvijala se prava drama oko toga tko će zauzeti važna vojno-industrijska postrojenja i eventualno promijeniti daljnji tijek rata. Hrvati su prema procjenama u vojnoj snazi bili nadjačani od jedan naprema četiri (javne informacije) do čak teorije od jedan naprema osam vojnika o čemu je pisao (naknadno) i general Sefer Halilović.
Otvoreni rat je započeo u travnju 1993. blokiranjem prometnica prema Hercegovini, otmicom vojnika HVO-a te puškaranjem i ispitivanjem jačine pojedinih crta bojišnice. U tom kontekstu dogodio se stravični zločin nad 116 Bošnjaka 16. travnja 1993. u Ahmićima kojeg su počinili Jokeri 4. bojne VP HVO-a i vjerojatno je nakon odjeka te vijesti u svijetu HVO i hrvatski narod u BiH unaprijed izgubio medijski bitku za Lašvansku dolinu.
Rat je išao svojim tijekom, crte bojišnice su se mijenjale, nizali su se zločini, bitke i došao je 10. lipanj 1993...

Zločin nad djecom

U predvečerje toga dana minobacačka granata ispaljena s položaja Armije BiH, u igri je zauvijek prekinula osmero viteških mališana. U tom velikom zločinu poginuli su dječaci i djevojčice: Sanja Garić, Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović, Augustina Grebenar i Velimir Grebenar.
Petero je preminulo odmah, a troje je umrlo u bolnici. Ranjenoj djeci, koja su danas odrasle osobe, ostale su fizičke posljedice i psihičke traume za čitav život.
Na mjestu njihove pogibije izgrađeno je spomen-obilježje u obliku broja 8, s velikim križem pored te košem na igralištu u čijoj je mreži ostala zarobljena lopta.
Važno je napomenuti kako u tom prigradskom naselju Kamenjače nikad nije bilo vojske ni vojnih objekata, pa se pretpostavlja kako je granata ispaljena s namjerom da padne na dječje igralište. Samim čudom nije bilo više poginulih jer je to igralište u večernjim satima proljetnoga dana obično bilo mnogo ispunjenije nego tragičnoga dana.
Za taj zločin još nitko nije odgovarao, stoga se Hrvati u Vitezu s pravom pitaju imaju li sve žrtve isti tretman?

Kako napraviti istinski prilog?

U uobičajenoj bi situaciji u nekom drugom mediju posljednjom rečenicom prethodnog pasusa završilo razmišljanje na temu zločina nad nevinom djecom. Međutim, naša prvobitna namjera bila je napraviti tekst za rubriku Ljudi, život, običaji koja nije puko i hladno nabrajanje činjenica, nego je prostor gdje novinar ima aktivne sudionike događaja kojeg želi opisati i gdje mu svjedoci pomažu sklopiti mozaik koji onda „predaje“ čitateljstvu.
Ta rubrika nudi prostor da se u tekst pretoče izrečene misli, emocije i tuga obitelji koje su doživjele veliku tragediju te današnji život svih onih koji su toga kobnog dana bili ranjeni ili jednostavno našli se kao svjedoci.
Živi ljudi kazuju svoje priče koje ostaju zapisane na papiru. Takav način novinarstva je uvijek bolji i kvalitetniji izbor u odnosu na kruto pisanje činjenica koje se sakupe u telefonskom razgovoru ili na internetu.
Također, medijski djelatnik nužno ne mora biti suvremenik događaja (stasala je čitava generacija mladih novinara koji su upravo rođeni u ratu) niti potjecati iz kraja o čijim događajima piše (Hrvati koji ne žive na teritoriju koji je obranio HVO bili su u medijskoj blokadi), što naravno otežava posao.
Nažalost, u razgovoru s nekoliko Vitežana, koji su bili svjedoci svih tih događaja, došli smo do zaključka kako su ljudi postali umorni, obitelji poginulih su razočarane, a svaki novi dan ih posebno podsjeća na taj zločin, a lipanj osobito. Oni koji bi možda i htjeli nešto reći i pričati ne žele to učiniti da ne bi ispalo kako se ističu te iz pijeteta prema obiteljima koje je ta tragedija najviše pogodila. Posjeti novinara posebno su turobni jer se tada, zbog pitanja, prisjete svih detalja ovoga zločina te na sve ono što je prekinuto toga dana.
Prema uhodanoj tradiciji zanimalo nas je i mišljenje svećenika. Kao posljednja adresa na koju smo se obratili bila je župa Sv. Juraja mučenika. Novi viteški župnik fra Velimir Bavrka potvrdio je kako je narod umoran. Napomenuo je da stavimo naglasak na činjenicu kako su ubijena djeca koja ni za što nisu kriva te da za zločin još nitko nije odgovarao. Poželio je da se piše i o potrebi oprosta, a posebno je postavio pitanje što rade sudovi i tužilaštva jer toliko je vremena prošlo.
Iako je fra Velimir u Vitezu kratko, već je primijetio kako veliki broj stanovnika ove župe pati od PTSP-a. Ratne traume i dalje su svježe. Dogovorili smo se da iduće godine pokušamo napraviti pravu novinarsku priču i video prilog s preživjelim svjedocima i obiteljima djece poginulih u ovom stravičnom zločinu koji se dogodio na mjestu koje se danas zove Osmice.

Jozo + 8

Svake godine u lipnju u Vitezu se igra memorijalni košarkaški turnir Jozo + 8. Turnir se igra u spomen na istaknutog viteškog košarkaša Jozu Bošnjaka Medenog (1967. – 1992.), jednog od prvih ubijenih pripadnika HVO-a Vitez koji je poginuo na Veliku Gospu 1992. te na osmero viteških mališana.
Ovo je samo jedna od mogućnosti sjećanja i obilježavanja velikog zločina. Ne zbog osvete, nego da im imena ne padnu u zaborav.

HRT o Lašvi

Nedavno je o masakru na Osmicama prilog radila i Hrvatska radio televizija u sklopu emisije Pogled preko granice i to pod naslovom Nepokorena Lašvanska dolina. Snimak se može naći na internetskoj stranici www.vitez.info ili na HRT-u. U njoj, između ostaloga, brat dvoje poginulih mališana, koji je i sam ranjen, govori kako mu je život zauvijek promijenjen od tada. Tu su i svjedočenja o drugim zločinima koji su većinom prošli nekažnjeno ili nezabilježeno u svjetskim i domaćim medijima.

Nema komentara:

Objavi komentar