Bosanski Aleksandrovac nalazi se u nepreglednoj
ravnici na prometnici Bosanska Gradiška – Banja Luka, nekih 20-ak kilometara
južno od rijeke Save. Administrativno pripada Republici Srpskoj i općini
Laktaši, a tamošnje su vlasti, slijedeći dosadašnju velikosrpsku političku
praksu, ukinuli pridjev bosanski tako da se mjesto danas zove Aleksandrovac.
Osim naselja po kojemu nosi ime, župi
pripadaju i mjesta: Kobatovci, Maglajani i Romanovci. Prema posljednjem popisu
iz 2013. u Aleksnadrovcu živi 820 osoba, od toga devet Hrvata; u Kobatovcima 860
stanovnika i 17 Hrvata; a u Maglajanima ima 1 600 mještana, a od toga je 10
Hrvata. Za Romanovce nema podataka. Crkveni popisi govore o 15-ak katolika.
Međutim, nije uvijek bilo tako. Nekoć je, između dva svjetska rata, župa imala
1 000 katolika...
Dolazak Nijemaca
Naselje Maglajani (ponekad Maglaj,
potom Rudolfsthal) na Vrbasu nastalo je početkom 1879. doseljavanjem Nijemaca. Prema
povijesnim zapisima vjerojatno je na tom širem području u starini bila drevna župa
Lijevče, koja je 1675. imala 1 640 duša. Još je stariji od župe franjevački samostan
Livač (Lewach), koji je vjerojatno bio na tom području, a spominje se početkom 16.
st. Župa je nestala nakon Bečkoga rata, dok je samostan propao nakon pada
Jajačke banovine pod Osmanlije 1528.
Kako su se krajem 19. st. na to
područje doselili Nijemci, od kojih su većina bili katolici, za njih je 1883.
prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji dr.
Josip Stadler, dok je bio apostolski upravitelj Banjolučke biskupije,
osnovao župu. Rudolfsthal je tada imao 300-tinjak mještana, od čega su 250 bili
doseljenici, a većina katolici, dok je bilo i nešto protestanata.
Dvije godine poslije, 1885.
utemeljen je i samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove Marjanovac. Župnu crkvu gradili su
trapisti od 1895. do 1899. Oni su i upravljali njome do 1944. te od 1952. do
1957.
Župnici
Zgodno je pripomenuti da su Bos.
Aleksandrovcem upravljala čak dvojica kasnijih biskupa: fra Alojzije Mišić (1887. – 1888.), biskup mostarski te Alfred Pichler, biskup banjolučki koji
je župom upravljao od 1944. do 1952. Mons. Pichler je kao Austrijanac (pojednostavljeno
za komuniste: Švabo) bio na kraju Drugog svjetskog rata zatočen u logoru za
Nijemce upravo u Bos. Aleksandrovcu, skupa sa svojom majkom.
Često su tom župom upravljali
svećenici iz onih susjednih: Nove Topole ili Mahovljana. Bilo je tu više
svećenika koji su djelovali kao duhovnici sestara Klanjateljica, a „usput“ i
župnici. Neko vrijeme duhovnici su bili oci salezijanci, a otkad se tamo liječe
ovisnici, dolazili su mise slaviti svećenici iz Banje Luke: mons. Ivica Božinović te mons. Anto Orlovac i još poneki…
Župa Aleksandrovac dala je i
nekoliko vrsnih svećenika Banjolučke biskupije: Ivan Stemmen, mons. Hermann
Dütttmann, Gerhard Purk i Josip Böckmann, istinski mučenik kojeg
su kao župnika u Prijedoru ubili partizani 1945. Tu su i svećenici drugih
biskupija: o. Nivard Volkmer,
trapist i brat mu Hans Volkmer,
svećenik innsbruške biskupije. Svi su već pokojni… Bilo je i više ženskih
redovničkih zvanja.
Župa na papiru
U posljednjem ratu srpska je vojska
crkvu oštetila, a potom je otuđena, tako da se nekoliko godina tu nije moglo
održavati bogoslužje.
Danas je upraviteljem župe dr. vlč. Anto
Pelivan, rodom iz Čuklića. Vlč. Anto zaređen je 1968.
za Franjevačku provinciju Presv. Otkupitelja. Nakon što je iskazao želju da
postane svećenikom Banjolučke biskupije, Kongregacija za redovnike je pozitivno
odgovorila 2008. Dr. Pelivan je trenutno župnim upraviteljem i u Mahovljanima
gdje se brine i o crkvenom vinogradu.
Iako smo imali želju s njim razgovarati o Aleksandrovcu,
on je iz „protesta“ bio protiv jer se o toj župi „više nema što reći“. „To je
župa samo na papiru“, rekao nam je. Misu obično predslavi u lijepoj, ali
dotrajaloj, aleksandrovačkoj crkvi subotom za sestarsku zajednicu i pokojeg
katolika koji „zaluta“ bilo da je župljanin ili štićenik komune. O klasičnom pastoralu
više „nema ni govora“.
Budući da je osim teologije doktorirao prirodne
znanosti, biologiju i kemiju, s njim smo razgovarali općenito o ekologiji, stanju
u društvu, iseljavanju i mogućnosti obnove poharanih banjolučkih župa. Kao
biolog i kemičar objašnjavao nam je prirodne zakone i iskazao nadu da vjeruje u
obnovu župa kao što su Šimići i Liskovica...
Uspoređujući župe Šimići i Aleksandrovac, koje su prema
broju katolika u sličnoj situaciji, bez mladih obitelji, bez vjeronauka,
klasičnog pastorala naglasio je da Šimići imaju perspektivu jer je zemlja
ostala u rukama katolika dok je u Aleksadrovcu davno oteta, prodana ili zamijenjena.
„Kupovati ponovno zemlju koju su njihovi pradjedovi otkupili
prije 120-130 godina nema smisla. Ljudi su s različitih strana svijeta dolazili
u Aleksandrovac živjeti, a više ih nema. Ja kao biolog gledam i razmišljam o
prirodi. Vi ne možete graditi kuću negdje ako nemate temelje. Tako je i u
životu. Ništa ne može izrasti ako se ne posadi. Zato župe Liskovica, Šimići, ja
sam uvjeren, imaju perspektivu“, rekao je vlč. Anto te iskazao želju da
posjetimo Mahovljane i tamošnje vinograde što smo i obećali u dogledno vrijeme.
Samostan Marjanovac
Kako smo rekli, zbog novonastale
pastoralne situacije u sestarskom samostanu je otvoren centar Marjanovac za liječenje ovisnika od različitih
ovisnosti: alkohola, droga, pa i interneta. Počeo je s radom 2000. godine i potražnja
je velika. Novi je to vid vrlo korisnog apostolata danas. O ovoj uvijek
aktualnoj temi razgovarali smo sa s.
Amatom Anđelić, rodom iz župe Prozor, Klanjateljicom Krvi Kristove koja u njemu djeluje
od 2003.
Najprije nas je zanimala povijest sestara u
Aleksandrovcu. „Sestre Klanjateljice Krvi Kristove došle su 1885. jer je ovdje
bila mala crkvica i nekoliko zgrada s njemačkom kolonijom, a i župnik je bio
Nijemac koji je trebao njemačke sestre kako bi se brinule o crkvenim dobrima. Biskup Marijan Marković koji je tada bio upravitelj Banjolučke
biskupije želio je to dobro povjeriti Klanjateljicama jer ih je upoznao u banjolučkom
Nazaretu. Sestre su 1879. došle
u banjolučki kraj s nakanom misijskog
djelovanja u Bosni. Nije im bilo samo u interesu brinuti se i sanirati
materijalna dobra nego približiti se narodu koji je tada tu živio. Vrlo brzo
otvaraju školu za djevojčice, a kasnije ne samo za njemačke nacionalnosti nego
i za ostale. Imale su škole u Bihaću, Zenici, Jajcu i sve je to prestalo 1945.“,
rekla nam je s. Amata i naglasila kako je današnji apostolat dobio ime prema
biskupu fra Marijanu.
Sestre su nakon Drugog svjetskog rata, poslije zabrane
djelovanja u školama, pronašle načine opstanka i preživljavanja radom na
ekonomijama, liječenjem ljekovitim biljem, davanjem satova sviranja i usluga
šivanja te izradom crkvenog ruha. Samostan Marjanovac
je bio i dom za starije sestre te mjesto formacije – novicijat.
„Sestre su ovdje aktivno djelovale do 1995. kada su
nasilno protjerane u Hrvatsku bez mogućnosti da ponesu i svoje najosnovnije
stvari. Samostan je bio oduzet do
1999. kada je vraćen sestrama koje su ga uz pomoć donatora iz Njemačke obnovile
i dale na raspolaganje terapijskoj zajednici“, rekla je s. Amata i naglasila da
od 2003. zajednica radi po programu Talijanskog Centra solidarnosti Don Mario Picchi (CeIS) iz Rima.
Kapacitet je 60-ak mjesta, ali
uglavnom ima 20-ak korisnika. Otvoren je svima bez obzira na vjersku i
nacionalnu pripadnost.
Što je terapijska zajednica?
Zanimalo nas je i to što je definicija
terapijske zajednice. Saznali smo kako je to okruženje bez psihoaktivnih
supstanci u kojem osobe s problemom ovisnosti, žive zajedno na organizirani i
strukturiran način u cilju postizanja života oslobođenog od bilo koje ovisnosti
u vanjskom društvu. Ona predstavlja minijaturno društvo u kojem korisnici i
osoblje kao facilitatori, imaju jasno određene uloge u skladu s određenim
pravilima, a koje su dodijeljene i oblikovane kako bi unaprijedile proces
tranzicije i promjena kod korisnika.
Centar Marjanovac od 2003. gradi svoj vlastiti identitet i temelji svoje
djelovanje na filozofiji i metodologiji programa Projekt Čovjek iz Rima. Okvirno traje oko dvije godine, a podijeljen je u četiri dijela: prihvat u
Centar; faza zajednice; rezidencijalna faza resocijalizacije i resocijalizacija
ambulantnog karaktera. Tako je terapijska zajednica u početku sklonište, zatim
kroz kratko vrijeme kuća i na kraju odskočna daska za novi početak.
Različitim oblicima izravnog rada s
korisnicima (kroz grupnu dinamiku i individualni rad) te uz radne aktivnosti
pomaže se osobama pronaći put do njih samih kao i do stjecanja radnih navika
kroz radne sektore gdje najviše do izražaja dolazi sva sposobnost, kreativnost
i odgovornost samih korisnika. Pomaže im se također i u organiziranju slobodnog
vremena što je veoma bitan segment života jer iz dosade dolaze brojne
negativnosti...
Spašeno je 700 života
S. Amata nam je rekla kako je u
nepunih 17 godina otkako Centar djeluje kroz njega prošlo oko 700 osoba. „Naravno
da u jednoj zajednici svi ne uspiju doći do kraja niti nam je u interesu
doživljavati ljude kao brojeve, ali možemo biti sretni zbog onih koji mogu
završiti program. Uvijek nas raduju informacije o djeci koja se rađaju iz
novonastalih brakova, ljudi koji osnivaju obitelji... Znamo da su oni ovdje
došli s velikim strahom i niskom motivacijom
i s poteškoćama u životu koje su imali. Sada kada mogu preuzeti
odgovornost za svoj život i nove živote koje im Bog povjerava onda je to
nemjerljivo i to nijedna brojka ne može izraziti. Program traje dvije godine,
ali često se dogodi da osobe napuste nakon neke od faza“, rekla nam je sestra i
posebno istaknula kako program nije vjerskog karaktera, on ostavlja svakomu
onoliko mjesta koliko pojedina osoba misli da je njegova vjera njemu ili njoj
vjetar u leđa.
Uglavnom se radi s punoljetnim
osobama pa sve do 50-ih godina starosti jer u Marjanovcu vjeruju da nikad nije kasno.
Što se tiče financiranja, Centar nema
stabilne prihode tako da roditelji i rodbina pokrivaju najosnovnije troškove od
300 KM mjesečno ili po dogovoru ako ne mogu cjelokupni dio uplaćivati. Uvijek
bude onih koji ne mogu ništa platiti, ali u Marjanovcu
nijedna osoba nije našla zatvorena vrata ako ne može financijski sudjelovati.
Centar nastoji i senzibilizirati javnost
za problematiku ovisnosti kao društvenog fenomena u svoj njegovoj kompleksnosti,
ali pritom i pružiti podršku obiteljima koje imaju problema s ovisnošću.
Hoditi Alejom pobjednika
Nažalost, bili smo uskraćeni za
bilo kakav kontakt sa štićenicima ovoga Centra. Politika je takva da svaki
pojedinac i njegova obitelj ima pravo na privatnost i normalnu budućnost što
uključuje i činjenicu kako štićenici ne bi smjeli biti u medijima niti bi za
vrijeme boravka u komuni trebali imati kontakta s novinarima.
Poštujući to nismo fotografirali štićenike
koji su znatiželjno gledali u kamere, ali ipak izbjegavali „upasti“ u kadar. Za
kraj smo posebno snimili tzv. Aleju pobjednika, to jest prostor gdje se nakon
svakog izlječenja zasadi po jedan borić koji predstavlja jednu osobu koja se
uspjela izliječiti... Nadamo se kako će taj niz zimzelenog drveća i dalje rasti,
ali i da će se potreba za centrima ovakvog tipa smanjivati.
U međuvremenu treba raditi za dobro
svih ljudi, a Marjanovac je odličan
primjer toga!
Što se nudi ovisniku koji traži
pomoć?
Centar nudi pojedincu: buđenje
nade, prihvaćanje, da može voljeti i biti voljen, da osjeti mržnju, ljutnju,
bol, strah, ljubav, nađe mir sam sa sobom, stekne iskustvo mogućnosti življenja
i rasta osobnosti bez psihoaktivnih supstanci, sa svime onim pred čim je čitav
život bježao.
Filozofija Projekta Čovjek
Ovdje smo jer se nemamo gdje
skloniti od nas samih. Bježimo dokle god ne dopustimo da se razotkriju naše
tajne. Onaj tko se boji biti upoznat, ne može upoznati ni sebe samog niti
druge; ostaje sam. Gdje se možemo bolje ogledati nego jedni u drugima? I tako
zajedno možemo jasno pokazati sami sebe, ne kao div iz svojih snova niti kao
patuljak iz svojih strahova, nego kao čovjek koji je dio cjeline kojoj daje svoj
doprinos. Na ovom tlu svi možemo pustiti svoje korijenje i rasti, ne više kao u
smrti nego živi sebi i drugima.
Nema komentara:
Objavi komentar