Malo bi značilo Kristovo otkupljenje da čovjeku nije udijeljen dar Duha Svetoga

Pedeset dana nakon Uskrsa i deset dana nakon Kristova uzašašća, Crkva obilježava svetkovinu Duhova. Spomen je to na veliki događaj silaska Duha Svetoga na prvu Crkvu u Jeruzalemu.  Povodom ovogodišnje svetkovine Pedesetnice sugovornika smo našli u dr. Mladenu Parlovu, profesoru na katedri moralnog i dogmatskog bogoslovlja splitskog KBF-a...

Don Mladen Parlov rođen je 1964. u općini Imotski. Nakon srednje škole upisao je teologiju u Splitu koju je završio 1990. Za svećenika je zaređen iduće godine. Magistrirao je duhovnost na Gregorijani u Rimu 1994., gdje je dvije godine kasnije i doktorirao.

Postigao je i magisterij iz dogmatske teologije 1997. na istom sveučilištu. Od 1997. profesor je na Teologiji u Splitu. Po uspostavi KBF-a predaje razne predmete: Metodologija znanstvenog rada; Pneumatologija; Mariologija; Eshatologija; Povijest dogmi; Kristologija; Kršćanska duhovnost te vodi seminare s područja povijesti kršćanske teologije i duhovnosti.

Poštovani dr. Parlov, uvodno možemo reći kako je većina vjernika-laika upoznata s pojmom svetkovine Duhova, no čini se da tek teolozi mogu proniknuti njegovo značenje. Možete li nam objasniti što su to Duhovi ili Pedesetnice te što se tada zapravo slavi?

Na svetkovinu Duhova Crkva slavi jedno od najvažnijih otajstava vlastite vjere i života; slavi naime silazak Duha Svetoga na prvu zajednicu Gospodinovih učenika, a taj se silazak dogodio 50. dan od Kristova uskrsnuća. No za ispravno razumjeti svetkovinu Duhova valja nam pred očima imati sadržaj židovskog blagdana Pedesetnice, koji se slavi 50. dan poslije blagdana Pashe.

Na taj su blagdan židovi slavili sklapanje prvog saveza na Sinaju između Boga (Jahve) i Izabranog naroda. Tim savezom židovska plemena postaju Izabrani narod koji izabire Jahvu kao svoga Boga, a Bog izabire njih kao svoj narod. Iz starozavjetne povijesti znamo da se narod nije držao saveza, odnosno da je često padao u idolopoklonstvo pa Bog obećava drugi, vječni savez koji se više neće moći raskinuti. Taj novi vječni savez uspostavljen je po Kristovoj žrtvi na križu, a svetkovina Duhova dovršuje sklapanje tog saveza, odnosno predstavlja oblikovanje novog Božjeg naroda (Crkve), u koju su pozvani svi narodi svijeta.

Inače svetkovina Duhova, kako je opisuje Sv. Luka u Djelima apostolskim ima nekoliko dimenzija: ponajprije kristološku, jer je – kako reče Sv. Petar u svome govoru na Duhove – na prvu zajednicu sišao Duh Isusa Krista, tj. Isus je ispunio obećanje da će im poslije uzašašća od Oca poslati „snagu odozgor“; ekleziološku, na Duhove Crkva je izišla iz dvorane Posljednje večere; Crkva se predstavila svijetu te je započelo vrijeme njezina poslanja, a za to je bila potrebna „sila odozgor“; eshatološku, silaskom Duha nebo se otvorilo za ljude koji će se u Duhu „uspinjati“ u prostore božanskoga; misijsku, Crkva nije primila dar Duha kako bi ga zadržala za sebe, nego kako bi u njegovoj snazi svjedočila Isusa Krista do na kraj svijeta. Duh, koji se u vrijeme Isusova zemaljskog života vezao uz njegovo čovještvo, sada se veže za Kristovo mistično tijelo, Crkvu, koja u njegovoj snazi treba nastavlja poslanje svoga Utemeljitelja.

Zanimljivo, prema istočnoj teologiji slanje Duha je u biti vrhunac cjelokupne povijesti spasenja, jer malo bi nam značilo Kristovo djelo otkupljenja da nam nije udijeljen dar Duha Svetoga koji u nama vrši djelo pobožanstvenjenja, odnosno pomaže nam da se plodovi otkupljenja preobraze u dar sveta života.

Unatoč tomu, dojma smo kako je ova svetkovina „u sjeni“ nekih drugih. Što Vi kažete?

Pa jest i nije. S jedne strane o Duhu Svetome, koji je nevidljiv i spoznatljiv jedino po vlastitim učincima, nije lako govoriti; Duh uvijek „izmiče“, neuhvatljiv je, njime se ne može manipulirati; zato je to poteškoća za brojne vjernike, i ne samo njih, nego i za pastire Crkve, za one koji bi htjeli imati sve pod kontrolom.

S druge strane, oduvijek se u Crkvi slavila svetkovina Duhova, čime je Crkva pridavala značenje ulozi Duha Svetoga u vlastitom životu, premda je često znala zaboraviti da je i sama pozvana biti „trajni Duhovi“ u svijetu. Vjeru u Crkvu ispovijedamo u trećem članku Vjerovanja, posvećena Duhu Svetom, čime priznajemo kako je Crkva i „djelo“ Duha, iako to (pre)često zaboravimo, a kad zaboravimo tada Crkva postaje previše naša, previše ljudska, a premalo Božja, premalo duhovska i duhovna.

U Djelima apostolskim se spominje kako je upravo Pedesetnica nadnevak rođenja Crkve. Jesu li apostoli po primitku Duha Svetoga uistinu začetnici Crkve?

Djela apostolska (Dj 2,1-13) opisuju događaj Duhova, tj. silazak Duha Svetoga na prvu zajednicu Isusovih učenika, a ne samo na apostole. Apostoli su najvažniji Isusovi učenici i najvažniji među mnogim službama i karizmama koje navodi Novi zavjet. No, bilo bi pogrješno reći da su apostoli začetnici Crkve. Začetnik i Utemeljitelj Crkve je Isus Krist, a apostoli, u snazi Duha Svetoga, nastavljaju njegovo djelo naviještanja Božje spasenjske ljubavi prema svim ljudima. Crkva je ponajprije „djelo“ Isusa Krista i Duha Svetoga; Crkva je „Tijelo Isusa Krista“, ali je i hram Duha Svetoga. U Crkvi, kući Božjoj, narodu Božjemu, svi su pozvani ugraditi se „kao živo kamenje“ u taj sveti hram.

U Crkvi postoje različite službe i različiti darovi kojima je obasiplje Duh Sveti, a koji su potrebni za njezinu izgradnju. Jedna od službi koje spominju i ističu spisi Novoga zavjeta jest apostolska služba; ona je najvažnija, ali nije jedina niti je isključiva. Premda valja razlikovati apostolsku službu (nju vrše svi koji se nalaze u apostolatu, u poslanju) od samih apostola. Dvanaestorica apostola, koje je Gospodin odabrao (umjesto Jude, Jedanaestorica i Duh biraju Matiju), imaju simboličko značenje temelja novog naroda Božjega. Naime, stari je Izrael, Izabrani narod, bio sastavljen od 12 plemena koja su potekla od 12 Jakovljevih sinova. Novi Izabrani narod, Crkva, „potječe“ od dvanaestorice apostola, ali je Isus Krist „kamen zaglavni“, jedini temelj. Otajstva njegova života možemo zamisliti kao „postaje“ ili etape u utemeljenju Crkve, kao novog Božjeg naroda. Da, apostoli su važni, ali u životu Crkve važniji od njih su BD Marija, Pismo, sakramenti itd.

Sv. Pavao je rekao kako čovjeku Bog nije dao duha bojažljivosti, nego Duha snage. Što je time poručio?

Puno je toga Sv. Pavao rekao o Duhu i ulozi Duha u kršćankom životu, Crkvi i svijetu. No ako bismo htjeli, u smislu vašeg pitanja, sažeti Pavlov duhovni nauk tada bismo mogli reći kako nam dar Duha omogućuje novi, drugačiji život; život u slobodi djece Božje. Ta sloboda ima dvojako značenje; ona je ponajprije sloboda „od“: slobodni smo od svega onoga što nas usmrćuje (grijeh, pohlepa, sebeljublje, đavao itd.); istodobno smo slobodi „za“: slobodni za služenje, za dobra djela, krepostan i svet život. Onda, kao i danas, našoj kršćanskoj egzistenciji uvijek iznova prijete stvarnosti koje nas usmrćuju i zbog kojih živimo u strahu, u bojažljivosti, a strah svih strahova jest strah od smrti.

Duh, koji je izliven u naša srca, svjedoči da smo djeca Božja te nam omogućuje, ako se prepustimo njegovu vodstvu, novi život u slobodi djece Božje, a to nije drugo doli život uskrslog Krista u nama. Danas nam je veoma potrebna ta kršćanska poruka o slobodi i oslobođenju, tj. o mogućnosti života bez prisila, bez straha. Kršćanin čije je srce ispunjeno Duhom Svetim uistinu je slobodan čovjek. Za njega vrijedi ono što je jednom prigodom rekao bl. Alojzije Stepinac: „Čovjek koji se Boga boji, nikoga i nečega drugog se ne boji; a čovjek koji se Boga ne boji, boji se svakoga i svačega“. Drugim riječima čovjek koji živi u strahu Božjemu, kao jednom od darova Duha, uistinu je slobodan čovjek.

Čovjeku je možda lakše prepoznati ulogu Oca i Sina, no što zapravo znači vjerovati u Duha Svetoga?

Vjera u Duha Svetoga dio je poklada kršćanske vjere koju svake nedjelje ispovijedamo na nedjeljnim misnim slavljima. Nažalost, brojni kršćani pak žive kao da nisu primili dar Duha Svetoga, tj. njihov svakodnevni život nije u suglasju s vjerom koju ispovijedaju. Vjerovati u Duha Svetoga znači živjeti novost koju uskrsli Krist donosi u naš život, a tu novost u našim životima aktualizira upravo Duh Sveti. To konkretno znači da je kršćanima, onima koji to žele, omogućen život u kojemu je moguće iznova živjeti i proživjeti ono što je živio i proživio Isus Krist, jedini Sin Božji po naravi. Vrhovni zakon Isusova života bilo je vršenje volje Očeve. On je u, za nas nezamislivoj, jasnoći spoznavao volju Očevu te je vršenje te volje bilo njegov jedini zakon. Isti Duh koji je pri krštenju na Jordanu bio izliven na Isusa, darovan je i nama kršćanima, kako bismo u snazi tog istog Duha mogli živjeti kao posinjena djeca Božja, tj. kako bi i u našem životu vrhovni zakon bio vršenje volje Očeve.

U našoj nutrini Duh redovito djeluje tako da osvjetljava naš razum kako bismo spoznali volju Očevu te istodobno jača našu volju da izvršimo ono što smo spoznali kao volju Božju. Za nas, djecu Božju, trebalo bi biti normalno da spoznamo ono što naš Otac nebeski očekuje od nas. Nažalost, nije tako jer smo ispunili svoja srca tisućama glasova ovoga svijeta, a glas Duha često je najtiši; upravo zagušen u buci svijeta koja prodire u naša srca. Vjerovati u Duha u konačnici znači, po primjeru Isusa Krista, izabrati ljubav prema Bogu i bližnjima kao najveću od svih vrednota.

„Sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga“ (Mk 3,28-30). Možete li nam pojasniti ovaj citat iz evanđelja?

U tumačenju tog retka poslužit ćemo se crkvenom tradicijom i naukom crkvenog učiteljstva. Naime, pozivajući se na tradiciju, točnije na Sv. Tomu Akvinskog, lijepo tumačenje tog retka nudi nam Sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici posvećenoj Trećoj božanskoj osobi, Dominum et vivificantem. On veli kako se grijeh protiv Duha Svetoga ne sastoji u nekoj posebnoj, pojedinačnoj riječi ili djelu protiv Duha, nego kako se radi o otvrdnuću srca, o zatvaranju srca za ponudu spasenja koju je donio Isus Krist.

Zatvoriti srce tom spasenju, koje se dariva u Duhu, znači sebe dovesti u stanje moguće vječne propasti. Takav je grijeh neoprostiv, ne jer ga Bog ne bi htio ili mogao oprostiti, nego jer mu nedostaje najvažniji uvjet oproštenja, a to je kajanje ili bolje reći nedostaje mu spremnost prihvatiti spasenje koje Bog nudi. Dakle, neoprostiv je jer ne želi oproštenja.

Ako kažemo da je Duh zapravo Božja blizina u svim stvarima, događajima, riječima, prirodi, postoji li opasnost da zastranimo u panteizam ili poganstvo s obzirom na prastara vjerovanja u narodima prije dolaska kršćanstva?

Rekao bih da takva opasnost postoji, ali ne toliko na razini pučkog vjerovanja koliko na razini određenog svjetonazora, odnosno određenog razumijevanja svijeta. Podsjetit ću kako su neki učeni ljudi iz antike, stoici, smatrali kako uz četiri temeljna elementa svijeta (zemlja, voda, vatra, zrak) mora postojati i peti koji ih sve objedinjuje. Taj peti oni su prepoznali u pneumi, tj. u božanskom duhu koji prožima sve što postoji, a sam se sastoji od finog tijela koje prodire kroz sve stvoreno i sve objedinjuje u jedan jedinstveni svijet (kozmos). On bi bio nešto poput duše svijeta.

Takvo poimanje nije prihvatljivo za nas kršćane, koji vjerujemo u Boga (Oca, Sina i Duha Svetoga), ne kao u neku neosobnu djelatnu silu u svijetu, nego u osobnog Boga koji stupa u dijalog s čovjekom. Bog je, ako možemo i smijemo tako reći, osoba (premda on nadilazi i kategoriju osobe), što podrazumijeva osobni razum, svijest, volju, osjećaje itd. Duh je uistinu bliz svemu; on posreduje sve svemu: Boga stvorenju i stvorenje Bogu, a sam nije potreban nikakvog stvorenja. No to se posredništvo ne događa na način slijepog djelovanja, nego jasnog plana. A plan je da završnoj točci svega što postoji – to je Krist uskrsli – privede cjelokupno stvorenje. Tada će sve doista biti u Bogu i Bog u svemu.

Sve do 1969. kroz tjedan nakon Duhova Crkva je slavila duhovsku osminu. Osmina je, logično, osam dana nakon velikog blagdana (sada samo Božića i Uskrsa). Duhovsku osminu ukinuo je papa Pavao VI. Možete li nam reći zašto?

Iskreno ne bih znao reći zašto je ukinuta Duhovska osmina. Mogu ponoviti samo ono što sam pronašao na internetu. Novi red mise – uz mnogobrojne promjene u liturgijskom kalendaru – ušao je u primjenu s Prvom nedjeljom došašća 1969. U ponedjeljak nakon nedjelje Pedesetnice 1970. papa Pavao VI. iznenadio se kad ga je prije jutarnje mise dočekalo zeleno liturgijsko ruho. Kad je zapitao o nezamislivom zelenom ruhu, rečeno mu je da je sad Vrijeme kroz godinu. Papa je odgovorio: „Sad je Duhovska osmina“. Uslijedio je odgovor kako je „Duhovska osmina“ ukinuta s novim kalendarom. „Tko je to učinio?“ upitao je Papa. „Vi, vaša Svetosti“. I Pavao VI. je zaplakao.

Osobno, kao svećenik i teolog koji se bavi duhovnošću, mogu samo žaliti što se to dogodilo. Bez svijesti o prisutnosti Duha u našem životu ono duhovno i duhovsko u nama postupno se pretvara u naš, ljudski duh, a time se Duha Božjega sve više i više marginalizira i „izgoni“ iz naših života i odnosa. Na taj način dominantan postaje ljudski duh koji se tako predstavlja kao jedini istinski čimbenik u izgradnji ljudske povijesti. To, dakako, otvara vrata svakoj vrsti ateizma i bezboštva.

Kako objašnjavate misao da je temelj kršćanske vjere Isus Krist, ali da kršćanin ne bi trebao biti uvjetno rečeno ni kristocentričan ni pneumatocentričan, nego i jedno i drugo podjednako?

U središtu kršćanstva nalazi se osoba Isusa Krista, Boga postala čovjekom. Kršćanski život u svojoj najdubljoj biti nije drugo doli poziv svakom čovjeku da po Kristu postane dijete Božje, tj. dionik Isusova sinovstva po kojemu može Bogu reći: „Oče!“ To djelo našega posinjenja, tj. našega suobličenja Isusu Kristu u nama izvodi upravo Duh Sveti. Danas u nekim katoličkim (karizmatskim) zajednicama postoji određeni pneumatocentrizam, naime gotovo isključiva usmjerenost prema Duhu Svetom, što nije dobro. Naime, preduvjet da pneumatologija (govor o Duhu Svetom) ostane teološki zdrava i ispravna jest da bude kristocentrična, tj. usmjerena na Isusa Krista. Duh Sveti je duh Isusa Krista; njegova je uloga podsjećati nas na Isusove riječi te poučavati nas u onomu čemu nas je Isus poučio te uvoditi nas „u svu istinu“. A za nas kršćane pitanje istine nije neko apstraktno pitanje, nego je riječ o osobi; za nas kršćane istina je Isus Krist. Drugim riječima, nemoguće je u našem kršćanskom životu odvojiti djelo Krista od onoga što u nama izvodi Duh Sveti. U konačnici Duh ima samo jedan cilj, a to je da nas suobliči Isusu Kristu, da u nama oblikuje njegov lik tako da nas Otac nebeski prepozna kao „druge Kriste“, kao svoju ljubljenu djecu u jedinome Sinu. Zdrava kršćanska duhovnost uvijek je i kristocentrična i pneumatocentrična; naš je život primanje dara života (i svega ostalog) koji dolazi od Oca po Sinu u Duhu Svetom. Mi uzvraćamo Ocu nebeskom svetim životom koji se živi u snazi Duhu, a po Kristu, s Kristom i u Kristu.

Što zapravo znači biti ispunjen Duhom?

Biti ispunjen Duhom Svetim znači otvoriti prostore svoje nutrine za spasenjsko i posvećujuće djelovanje uskrslog Krista koje se izvodi u snazi njegova Duha. To nije drugo doli dopustiti Bogu da nam nutrinu ispuni svojom ljubavlju te da ljubav postane i bude najviši i jedini istinski kriterij ljudskog i kršćanskog življenja. U biti upravo je djelatna ljubav prema Bogu i bližnjima jedini znak da je netko uistinu duhovan. To nije govor u jezicima ili neka druga veća ili manja karizma, nego jedino i isključivo ljubav. I to ona djelatna, ona koja se razdaje, koja sve vjeruje, sve podnosi, sve oprašta, ona o kojoj Sv. Pavao progovara u 1 Kor 13.

Papa Franjo poziva gotovo svakodnevno vjernike da mole Duha Božjega. Duh pokreće, potiče, budi, otvara nove mogućnosti, daje snagu i jakost, hrabrost za svjedočenje... Možete li nam reći tko je zapravo Duh Sveti?

Bilo bi potrebno puno papira za odgovoriti na ovo pitanje. No, najkraće rečeno Duh Sveti je, uz Oca i Sina, „treći“ na pozornici povijesti spasenja. On je ljubav Oca i Sina; ona sveza života, radosti, ljubavi i priopćavanja koja odvijeka postoji u Bogu. On je Onaj koji Boga „otvara“ prema „van“. U Duhu Bog stvara ovaj svijet; u Duhu se događa najveće moguće Božje „izlaženje iz sebe samoga“, naime događa se otajstvo Utjelovljenja; Duh omogućuje istinski susret Boga i čovjeka; taj se je susret dogodio najprije u otajstvu Isusa Krista; u istom Duhu koji je „izveo“ tajnu Utjelovljenja, događa se i naše pobožanstvenjenje; Duh Božji, Duh Oca i Sina, izliven je u naša srca te s našim duhom svjedoči da smo djeca Božja, Božji baštinici i Kristovi subaštinici.