Iz domova smo ponijeli čist obraz i srce koje prašta svima, pa i progoniteljima

Povratak, pravo koje je zajamčeno Daytonskim mirovnim sporazumom u većini krajeva BiH ostalo je mrtvo slovo na papiru. Nažalost, četvrt stoljeća nakon progona i početka rata, u ovoj se zemlji i dalje govori o vraćanju na rodnu grudu, toj neostvarenoj želji mnogih...

Upravo je ta nepresušna tema bila povod da razgovaramo s Jacintom Laštro, dopredsjednicom Udruge Hrvata banjolučkog kraja Nazaret. U mjesecu svibnju, prije 25 godina, morala je napustiti svoju kuću s troje djece i otići u nepoznato, dok je njezin muž ostao u Banjoj Luci zbog radne obveze. Danas sa suprugom Vinkom, koji je predsjednik udruge Nazaret, živi i radi u Hrvatskoj te u slobodno vrijeme umrežava i povezuje prognane Hrvate iz banjolučkog kraja i pomaže onima koji se žele vratiti.

S njom smo razgovarali o životu u izbjeglištvu, povratku, njezinu političkom angažmanu te trenutnom stanju u hrvatskom društvu s obje strane granice...

Poštovana, pod prijetnjom ste 1992. napustili kuću i mogli ste samo ponijeti vrećica koliko imate djece. Samo onaj tko je bio izbjeglica ili prognanik može Vas shvatiti, ali možete li nam objasniti kako su prolazili prvi dani i mjeseci izbjeglištva? Kada se može reći da ste ponovno „stali na noge“?

Nije bilo lako otići iz pune kuće, otići u nepoznato. Prepričati priču o našem izlasku ili nekim izlascima – ja kažem progonima – nije za vjerovati. Znate li kako je sve ostaviti, doći u Zagreb i onda čaše od jogurta koristiti kao čaše za piće? Snalazili smo se i tražili poslove. Ja sam čudom nebeskim, drugi tjedan po dolasku u Zagrebu našla posao. U toj firmi radim i danas kao voditelj i zadovoljna sam. Ma, svi naši rade, hrvatski narod je vrijedan.

Kako ste Vi i Vaša obitelj primljeni u Zagrebu? Kako su se djeca osjećala u svojim novim školama i sredinama? Ima li podrugivanja ne temu „Bosanci“? Osjećate li se još uvijek izbjeglicom?

Mi smo i u Banjoj Luci uvijek govorili hrvatskim jezikom i tu se ništa nije promijenilo. Ja se svojim porijeklom ponosim, želim da se znaju moji korijeni. Svi smo se morali dokazati svojim radom i svojim djelima.

Ne pridajem veliku pozornost o tomu što se govori o Bosancima, jer sam sigurna da su djela bitna. Tako smo učili i našu djecu i trudili se da završe fakultete jer je znanje ono što im nitko ne može oduzeti. Mi smo jedino to ponijeli iz svojih domova i čist obraz i zdravo srce, srce koje prašta svima, pa i progoniteljima.

Zbog rata Vaša djeca i rodbina žive po cijelom svijetu i svim kontinentima osim Afrike. Planira li se itko pod starost vratiti u Banju Luku i okolicu?

Banja Luka je specifično mjesto, grad koji je bio univerzitetski, pun drvoreda i aleja, krasi ga ljepota zelenog Vrbasa, poznat po samostanima koji se nosili život tog kraja. Tu prvenstveno mislim na trapiste i samostan Marija Zvijezda koji je osnovao otac Franz Pfaner još davne 1869., kada su pokrenuli proizvodnju struje, piva, sira trapista, osnovali školu s 27 zanata... Ne treba zaboraviti ni časne sestre koje su otvorile škole i opismenjavale puk. Ne zaboravimo da je u to vrijeme Banja Luka bila u turskoj Hrvatskoj, jer su još vladali Turci i tek 1878. dolaskom Austrougarske počinje bolje vrijeme za kršćane.

Ma, tko može svoj rodni grad zaboraviti?

Ne bi ljudi čekali starost da se tamo vrate. Pa svi odlazimo u Banju Luku kad god to možemo. Kad bi postojale mogućnosti i preduvjeti neki bi se odmah vratili. Ali ne daju ljudima mir kad dođu. Strah i prijetnje su i danas, a uz sve to i kad se vratiš moraš negdje raditi. A mi, mi smo obilježeni. Mi smo Hrvati, koje nitko ne bi zaposlio. Živjeti od Caritasa nema smisla, tako da ljudi prije svog povratka nemaju osiguranu egzistencijalne osnovne preduvjete. O svemu tomu se jako malo zna.

Hrvati i Muslimani su u Prijedoru 1992. morali hodati s bijelim trakama oko ruke. Podsjeća li Vas to na neko ranije strašno vrijeme? No o tomu se ne govori i ne piše. Nitko ne zna da su za vrijeme prošlog rata srušene skoro sve katoličke crkve, ubijeno je puno ljudi, a nije bilo rata u Banjoj Luci. O svemu tomu, toj tuzi i jadu koju smo proživjeli, može se, nažalost, jako puno pisati i pričati. Poznajemo nekolicinu naših ljudi – članova Udruge koji imaju pravomoćne presude da se mogu vratiti u svoje kuće, da trenutni posjednik mora izaći iz kuće, ali to se ne događa. Udruga se pokušava boriti za prava tih ljudi, ali su uspjesi slabi.

Inicijativa U ime obitelji pokrenula je, uz aktivnosti u civilnom društvu i političku platformu Projekt domovina koja će osigurati podupirateljima i simpatizerima Inicijative da dobiju svoje autentične predstavnike u vlasti. Recite nam, kako mislite da će se obični ljudi iz Projekta domovine snaći u politici znajući da ih u različitim razinama vlasti čekaju „iskusni političari“?

Ja sam sigurna da neće biti lako, ali nitko nije rođen kao političar. Kako imam prilično godina i životno iskustvo te kako se trudim biti informirana, pratim događanja, mislim da je najvažnija stvar u svakom poslu biti pošten i dosljedan. Uz Božju pomoć sve je moguće. Većina nas koji smo u Projektu domovina, cijeli smo život neposredno aktivni u raznim institucijama, udrugama itd., tako da sam sigurna… a vidimo kako danas u politici imamo mnogo mlađe i neiskusnije ljude, a ipak su u Saboru.

Najvažnija stvar je svakom pojedincu objasniti i osvijestiti ga kako bi izašao na izbore, da mora znati, tko je i što je, da ne može očekivati da netko drugi brine za njega ako on sam neće biti angažiran.

Ja se nadam dok dođe ova nova mlada generacija, nacionalno osviještena, ne zatrovana komunizmom, duhovno jaka, moralno čista, obrazovana, da će nama Hrvatima biti bolje. Pogledajte mlade u Vukovaru, pa prije toga u Dubrovniku, u Zadru, ali o tome se ne piše u medijima. Tu je naša snaga, samo se ne treba bojati života.

Dopredsjednica ste Udruge Nazaret, udruge Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja... Recite nam koji su konkretni plodovi djelovanja te organizacije?

Nažalost, Udruga Nazaret je registrirana tek 2015., premda smo mi radili za Hrvate iz Banje Luke bez prekida od kad smo iz nje izašli.

Plodovi rada Udruge Nazaret su: zauzimanje za prava prognanih Hrvata, organizacija susreta te promoviranje istine o našem progonu.

Organizirali smo susrete u Zagrebu u više župa, Rijeci, Zadru, Dugom selu te radili na prodaji knjiga koje govore o Banjoj Luci (Prešućivani zločin, Skidanje maski te razne druge knjige koje govore o našoj povijesti).

Prvi puta prošle 2016. na Interliberu u Zagrebu Europska akademija iz Banje Luke imala je mogućnost predstaviti svoje knjige, pa smo i tu aktivno sudjelovali i pomagali.

Udruga priprema Knjigu svjedočanstava koja je zbornik ispovijesti prognanih Hrvata u posljednjem ratu, maltretiranju i mučenjima koje su ljudi preživjeli kako u svojim domovima, tako u logorima ili na radnoj obvezi.

U suradnji s Laudatom pripremamo dokumentarni film o župama Banjolučke biskupije – tražili smo preko natječaja sredstva od Državnog ureda za prognane Hrvate. Čvrsto vjerujemo da ćemo uspjeti s planiranim projektima.

Kako biste Vi ocijenili današnje stanje društva u Republici Hrvatskoj? Jesu li izdane ideje s početka 1990-ih? Očito je splasnula sva euforija koja je nastala nakon izborene neovisnosti, a trenutna politička situacija ne ide na ruku običnom čovjeku?

U našem narodu postoji izreka: „Narod ima vlast kakvu zaslužuje.“ Hrvati nisu naučili živjeti samostalno i stalno su imali neke druge koji su za njih odlučivali: nekad Mađari ili ovi ili oni, a danas Bruxelles. Bili su lokalni izbori u Hrvatskoj i čovjek ne može razumjeti kako to ljudi glasuju. No mi smo dan prije izbora imali Hod za život. Ma, tu je snage moje Hrvatske. Kad vidiš tolike mlade ljude, sa svojom dječicom sa svojim obiteljima. I Zagrebu i u Splitu.

Ljudi u Hrvatskoj dok ne postanu nacionalno osviješteni, dok ne žele kupovati svoj proizvod, dok ne cijene svoje, dok ne pjevaju svoje pjesme, a ne tuđe, neće nam biti bolje.

Što bi to trebalo mijenjati u hrvatskom društvu kako bi svima bilo bolje?

Kao prvo provesti lustraciju, znati što su nacionalni interesi bez obzira tko je na vlasti i, ja bih rekla zauvijek: nikomu ne dati naše more, našu vodu, našu Slavoniju...

Kao drugo, obitelj koja je nositelj života, odgoja mladih, mora imati značaj u društvu i sve što ide uz obitelj. Demografsku politiku, poticaj mladim roditeljima, mladim majkama, a o tome bih mogla pričati jako puno. Sigurnost bi mladim roditeljima dala „vjetar u leđa“, da i ne razmišljaju o odlasku negdje vani.

Kao Hrvatica iz BiH koja četvrt stoljeća živi u Hrvatskoj, kako gledate na današnju situaciju u BiH, s posebnim osvrtom na stanje hrvatskog naroda?

Stanje u BiH je jadno, strašno, tužno... Znate, živim 25 godina u Zagrebu, a niti još jedan san nisam usnula da se događa u Zagrebu. Ja sam dušom i srcem u Banjoj Luci. Tamo sam se rodila, upoznala svog muža, oca moje djece, troje je rođeno u Banjoj Luci, a dvoje u Zagrebu.

Hrvati nemaju svog predstavnika u BiH. Oni koji su izabrani, slabo znaju bilo što o „svom“ narodu i njegovim brigama. Oni samo dobro čuvaju svoje fotelje i voljela bih znati, kome je pomagao gospodin Čović. Ako čovjek iz Banje Luke ima rješenja sa sudova iz Banje Luke i Sarajeva, da se pridošlica (Srbin) iseli iz njegove kuće, kako mu je pomogao? Znaju li hrvatski predstavnici, da kod biskupa postoji 3 000 zahtjeva za povratkom. Znate li zašto kod biskupa Komarice, pa zato jer se ljudi nikom drugom ne mogu obratiti?

Premda smo Banjolučani, biskupa smo puno bolje upoznali od kad smo protjerani.

Život tog čovjeka je sav usmjeren od 1992. na život malog i jadnog prognanika. Njegova ljubav prema čovjeku je velika i on je jedini trenutno na ovom svijetu čiji glas, kao glas iz pustinje, vapi za pravdom, koji se ne srami reći istinu bez obzira na ono što ga nakon toga čeka i za što je siguran da će nakon svakog njegova iznošenja mišljenja biti prozvan. On, nažalost, nema potporu ni od koga osim dragog Boga.

I za kraj, recite nam vaše mišljenje kamo ide Hrvatska i hrvatski narod?

Moj cijeli život je naslonjen na Gospodina. To je moja snaga i moja pjesma. Hrvatsku samo čuva dragi Bog, jer hrvatski puk ima svoje zaštitnike, svoje vjerne članove koji svaki dan mole za svoju domovinu. Kako je Božja zadnja, ja sam sigurna da će opstati moje obje domovine i BiH i Hrvatska.

Zovete se Jacinta, ne baš često ime među Hrvaticama…

Ime sam dobila po vidjelici Jacinti iz Fatime, prije nekog vremena proglašena je svetom. Moja majka je bila praktična vjernica, znala je za ukazanja u Fatimi i od malena me na taj događaj upućivala. Ja pokušavam živjeti vjeru i cijeli moj život je vezan uz Gospodina, trudim se biti spremna za susret „oči u oči“.

Krštenje u Duhu Svetom sam doživjela u Šurkovcu kod fra Ive Pavića 2012. i to je snažno ojačalo moje biće. Često se utječem svojoj imenjakinji, svojih svih petoro djece i osmero unučadi (za sad) stalno preporučam Sv. Anti (zaštitnik moje rodne župe Petrićevac), Gospi, a Sv. Rita je u nekoliko situacija u našem životu, nemoguće učinila mogućim.

Smatram da moram voditi brigu o svojoj duši, njezinoj izgradnji i njegovanju, kako mislimo i na ostale organe tijela. Da bismo u tome uspjeli, suprug i ja redovno idemo na duhovne obnove, trudimo se sudjelovati u životu župe. Jednom godišnje idemo u Međugorje i naravno našem Sv. Ivi u Podmilačje.