Plodovi Molitvene osmine za jedinstvo kršćana već su danas veoma vidljivi

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana tradicionalno se slavi od 18. do 25. siječnja. Te je nadnevke još 1908. predložio o. Paul F. Wattson kako bi obuhvatio vrijeme između blagdana Katedre Sv. Petra i Obraćenja Sv. Pavla. U razdoblju između tih dvaju nadnevaka diljem kršćanskog svijeta upriličuju se molitve za jedinstvo. Povodom ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, sugovornika smo našli u dr. Mili Subotiću, pravoslavnom svećeniku na službi u SAD-u, zemlji brojnih kršćanskih denominacija...

Dr. Subotić je rođen 1977. u Beogradu, gdje je i završio Bogosloviju Svetoga Save te upisao Pravoslavni bogoslovski fakultet. Nakon dvije godine studij je nastavio na fakultetu Svetoga Save u Ilinoisu u SAD-u. Sredinom 2002. rukopoložen je za đakona i sveštenika i postaje paroh pri hramu Svetih Apostola Petra i Pavla u Saut Bendu u državi Indiana. Od 2003. do 2006. bio je na postdiplomskom studiju na Katoličkom sveučilištu Noter Dam du Lac u Indiani. Nakon povratka u Beograd paroh je pri hramu Sv. apostola Vartolomeja i Varnave u Rakovici, u crkvi u kojoj je kršten i odrastao. Sudjelovao je u nekoliko znanstvenih skupova i objavio radove iz oblasti liturgike i povijesti Crkve. Na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 2016. obranio je doktorsku disertaciju na temu Istorijsko-eklisioloski aspekti organizacije Pravoslavne Crkve u SAD-u u prvoj polovini 20. veka.

Krajem 2016. ponovno odlazi u Ameriku za paroha pri Staroj crkvi Vaskrsenja Hristova u Chicagu. Sa suprugom Irenom, koja je također diplomirani teolog i vjeroučiteljica, ima dvoje djece...

Poštovani dr. Subotiću, druga polovica siječnja tradicionalno je obilježena Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Što o tom molitvenom događaju možete kazati iz Vaše osobne perspektive u gradu i državi gdje su pravoslavni manjina?

Opće je poznato da se molitvom i kroz molitvu posvećuju prostor i vrijeme. Bogoslužbena godina zbog toga obiluje blagdanima i postovima koji imaju svoje teme. Molitva za jedinstvo kršćana je svakako jedna od veoma važnih. Iako su pravoslavci u Sjedinjenim Američkim Državama manjina, to našu slobodu vjeroispovijedanja i kršćanskog života ne ugrožava. Američki zakon, točnije jedan od ustavnih amandmana, jasno definira slobodu vjere i odvojenost države od crkava i vjerskih zajednica. Smatram kako je taj zakon veoma dobar, da može i europskim državama biti za primjer, između ostaloga, zbog toga što crkvama omogućuje da zajednički djeluju za opće dobro.

Nalazimo se u vremenu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Kako Vi gledate na ovaj događaj? Koliko je SPC otvorena prema ekumenizmu?

Pitanje ekumenskog dijaloga i međureligijskih odnosa je bila jedna od tema na Sve-pravoslavnom saboru, koji je proljetos održan na Kritu. Delegacija Srpske Crkve imala je primjedbu na to što se ovom saborskom dokumentu pridaje veliki značaj. To nije učinjeno ne zato sto je naša pomjesna Crkva protiv dijaloga, već zato što Srpska Crkva smatra kako je potrebno da se prethodno razmotre pravoslavni eklisiološki problemi.

Koji je, prema Vašem mišljenju, značaj tog molitvenog nastojanja u današnjem svijetu i prilikama koje vladaju među državama i narodima?

Sveti Apostol Jakov nas podsjeća kako je molitva pravednika veoma moćna. Opće je mjesto da su prilike u svetu veoma složene. Neravnomjerna raspodjela dobara, neprijateljstva među narodima, vjerska netrpeljivost, klimatske promjene, ekonomska i izbjeglička kriza, samo su neka od mnogih iskušenja s kojima se svi srećemo. Međutim, izgleda da zaboravljamo kako je jedino Crkva sila koja treba da preobražava svijet. To je sila od Boga Oca, Sina koji je glava Crkve, i Duha Svetoga koji je održava u postojanju. Kada tako vjerujemo, uz molitvu sve postaje moguće.

Koliko Molitvena osmina može utjecati na ekumenski dijalog?

Sveto pismo i Predanje Crkve nas uče da molitva smekšava tvrdoću srca. Molitva posvećuje naš um i svo naše biće. Uz molitvu i pravi kršćanski život, moguć je susret sa živim Bogom već u ovom svijetu. O tome nas uče kršćanski mistici pravoslavnog Istoka Grigorije Niski, Simeon Novi Bogoslov i Grigorije Palama. Isto saznajemo iz djela Bernarda Klervoskog, Hildegarde, Ante Padovanskog i Bonaventure. Spisak imena kršćanskih mistika je podulji, i njihova djela su nam poznata i dostupna. Ostaje nam samo da slijedimo njihov primjer.

Prema vašem mišljenju, je li nacionalni element prepreka susretu i suradnji katolika i pravoslavaca u Srbiji, BiH i Hrvatskoj?

Mislim da je za suradnju nacionalizam trenutno veća prepreka od razlike u vjeroispovijedanju, bogosluženju, jeziku i običajima. Nacionalizam, nažalost, podriva i jedinstvo pravoslavnih naroda. Sve-pravoslavni sabor u Carigradu iz 1872. je etnofiletizam okarakterizirao kao herezu. Poznato je da je i među rimokatolicima u Americi bilo velikih podjela po etničkoj osnovi, sve do snažnijeg prodora odluka Drugog vatikanskog koncila.

Što bi, prema Vašem mišljenju, svaki kršćanin trebao osobno i u svojoj vjerničkoj ili drugoj zajednici činiti na promoviranju dijaloga, tolerancije i suradnje za Boga i opće dobro?

Potrebno je da se bolje upoznamo i pronađemo zajedničke točke djelovanja, makar i one najjednostavnije. U gradu Saut Bendu u Indiani, gdje je bila moja prva parohija, Crkve i vjerske zajednice su zajedno, svaka prema svojim mogućnostima, prikupljale hranu i sredstva za javne kuhinje i prihvatilišta. Jednom godišnje se organizirao molitveni doručak, na kome su se podnosili izvještaji, i na svakom od njih se predstavljala po jedna od lokalnih zajednica. Ovih dana u Chicagu, crkva u kojoj služim i susjedna rimokatolička, trebaju početi zajedno rješavati problem parkiranja na bulevaru u kome se nalaze...

Koje su najveće prepreke putu zbližavanja kršćana općenito?

Pored spomenutog nacionalizma, za koji suvremeni grčki teolog Pantelis Kalaidzidis kaže da je „Judino iskušenje“, velika prepreka je teško povijesno nasljeđe. Moj profesor Robert Taft, svjetski poznat liturgičar i isusovac, znao je u šali reći kako ne može slobodno prošetati plažom u Grčkoj, zbog zlodjela križara na Svetoj Gori u srednjem vijeku. Strahujem da geopolitičke promjene koje nastaju u svijetu, neće ići u prilog zbližavanju kršćana. Zbog toga nam je molitvena trezvenost potrebna više nego ikada do sad.

Podsjetimo na Kristovu molitvu Ocu nebeskom:„Da svi budu jedno!“ (Iv 17,21). Koliko molitva za jedinstvo kršćana doprinosi ovim riječima?

Pravoslavna Crkva prosto se ne može oglušiti o ono što nam jasno govore Sveto pismo i Sveto predanje. Jedna od prvih prozbi na Svetoj liturgiji, koju služimo svake nedjelje i blagdanima glasi: „Za mir svega sveta, za nepokolebljivost svetih Božjih Crkava, i sjedinjenje svih, Gospodu se pomolimo!“ U kanonu euharistije Liturgije Svetog Vasilija Velikog, koji odiše snažnom teologijom, molimo se Bogu da ublaži razdore među Crkvama.

Naziru li se plodovi Molitvene osmine za jedinstvo kršćana danas?

Plodovi su veoma vidljivi. Naveo bih samo nekoliko primjera i događaja. Veliki broj pravoslavnih episkopa, sveštenika i profesora je uspješno pohađao rimokatoličke škole širom svijeta. Pretprošle godine je Bogoslovski fakultet u Beogradu bio domaćinom rimokatoličkog seminara o čuvenom Yvesu Congaru [Ivu Kongaru]. Osobno sam bio svjedok usrdne molitve milanskog kardinala Angela Scole na grobu patrijarha Pavla. Bez obzira na neslaganja oko nadbiskupa kard. Stepinca, mislim da je put kojim se vodi rasprava veliki iskorak u dijalogu. Na širem planu, nedavni susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila na Kubi, s potpisanim dokumentom od izuzetnog je značaja.

Dijelite li mišljenje da ekumenizam i međureligijski dijalog nemaju alternativu?

Kršćanska ljubav i najveća vrlina praštanje nemaju alternativu. Rimokatolička crkva, slobodan sam da primijetim, slijedi jednu konstantu, od preteče Drugog vatikanskog koncila Yvesa Congara, preko papa Pavla VI., Ivana Pavla II., sve do sadašnjeg pape Franje. Svjesno sam u ovom nizu izostavio Benedikta XVI., zato što njegov stav zaslužuje posebnu pozornost. On je kao profesor i kardinal Ratzinger u jednom predavanju podsjetio na ontološke razlike između Crkava, i na potrebu za krajnje usrdan i trezven pristup dijalogu. Od susreta vaseljenskog patrijarha Atinagore i pape Pavla VI., odnos i dijalog carigradske Crkve s Rimom u stalnom je usponu. Ostale pomjesne pravoslavne Crkve tek kreću na taj put. Preduvjet za uspjeh u dijalogu je pristup dokumentima sabora održanog na Kritu, njihova ratifikacija i prodor u život naše Crkve.

Je li razjedinjenost kršćana negacija kršćanstva?

Datost Crkve je da bude jedna, sveta, saborna (katoličanska) i apostolska. Krist je isti jučer, danas i u vjekove. Molitva na liturgiji Svetog Ivana Zlatoustog nas podsjeća kako se Krist lomi i ne razdjeljuje, uvijek se jede i nikada ne nestaje, već osvešćuje one koji se Njime pričešćuju.