Nažalost, vjerske su slobode ugrožene u mnogim zemljama svijeta

Dovoljan je letimičan pogled na vijesti koje dolaze iz svih dijelova svijeta kako bismo shvatili da je pitanje vjerskih sloboda pojedinca, ali i čitavih naroda, jedan od važnijih problema u modernom društvu. Svjedoci smo svakodnevnih kršenja vjerskih prava i sloboda prava u BiH i svijetu. Ljudi, samo zato što vjeruju ili vjeruju drugačije, postaju žrtve progona, terora i ubojstava. Kako bi se svake godine barem jedan dan podsjetili na taj gorući problem, ustanovljen je Svjetski dan vjerskih sloboda koji se obilježava 15. siječnja...

Tom prigodom željeli smo se dotaknuti ove teme i potražiti odgovore na pitanja o vjerskim pravima i slobodama u Bosni i Hercegovini. Sugovornika smo našli u gosp. Eliu Tauberu, savjetniku za kulturu i religiju Židovske zajednice u BiH. Gospodin Tauber je istaknuti član Židovske zajednice u Bosni i Hercegovini, veliki humanista, predstavnik u javnom životu odgovoran za pitanja kulture i tradicije Židova Bosne i Hercegovine...

Poštovani gosp. Tauber, svakodnevno slušamo o kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam, prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u BiH?

Sloboda vjere je propisana Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavima entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Zakonom o slobodi vjere su također propisana sveobuhvatna prava vjerskih zajednica. Ovi i drugi zakoni i politike su doprinijeli uglavnom slobodnom ispovijedanju vjere.

Vlada je u praksi uglavnom poštivala slobodu vjere. Međutim, lokalne vlasti i dalje s vremena na vrijeme ograničavaju slobodu vjere manjinskim vjerskim zajednicama.

Društvene zlouporabe i diskriminacija zbog vjerske pripadnosti, vjerovanja ili očitovanja vjere su se nastavile. Diskriminacije protiv vjerskih manjina se događaju u gotovo svim dijelovima zemlje. Međutim, opao je broj incidenata kojima su meta bili vjerski simboli, službenici ili imovina u područjima u kojima jedna od tri etničke grupe čini većinu. Lokalne vjerske vođe i političari su javnim izjavama doprinosili netrpeljivosti i povećanju nacionalizma. Vjerski simboli su se često zloupotrebljavali u političke svrhe. Nelegalno sagrađeni vjerski objekti i dalje su izvor napetosti i sukoba.

Vlada i poglavari četiri tradicionalne vjerske zajednice vode politiku promoviranja ljudskih prava i pomirenja. Veleposlanstva podržavaju vjerske zajednice u njihovim nastojanjima da dobiju dozvole za izgradnju novih vjerskih objekata. Ova veleposlanstva su također pomogla vjerskim zajednicama kod restitucije imovine, i podržali su nekoliko programa razmjene i kulture, te predavanja koja su promovirala slobodu vjere.

U Općoj deklaraciji o ljudskim pravima navodi se da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“. Što mislite, koliko se to pravo danas poštuje u svijetu? Kakvo je stanje vjerskih sloboda u svijetu?

Američki State Department objavio je izvješće o stanju vjerskih sloboda u svijetu, svrstavajući Burmu, Kinu i Kubu među najveće kršitelje religijskih sloboda. U izvještaju se spominje i diskriminacija protiv vjerskih manjina širom Bosne i Hercegovine, posebno protiv ne-Srba u Republici Srpskoj, ne-Hrvata u zapadnoj Hercegovini, i ne-Bošnjaka u središnjoj Bosni. Sarajevo se dijelom sačuvalo kao multietnički centar, međutim, u Izvještaju se navodi, da žalbe na diskriminaciju, izolaciju i marginalizaciju ne-Bošnjaka i dalje postoje.

Ipak, kaže se u izvješću State Departmenta, broj incidenata usmjerenih protiv religijskih simbola, klerika, i vlasništva na područjima sve tri etničke većine u BiH je smanjen, posebno u poređenju s prijašnjim izvještajima. Također se kaže da Sjedinjene Države osuđuju akcije kojima se iskazuje nepoštivanje religijske tradicije.

U Europskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama postoji čvrst stav da će uvijek biti protiv diskriminacije i proganjanja na religijskoj osnovi, ali da se ne slažu s onima koji se protiv toga nastoje boriti suzbijanjem slobode govora.

Iako je stav da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“ u svijetu prihvaćen i u većini zemalja nastoji se da to postane i praksa, moramo, nažalost, konstatirati da su u stvarnosti  vjerske slobode ugrožene i pod stalnim su pritiskom u mnogim zemljama koje sebe nazivaju demokratskim. Te zemlje su deklarativno za ostvarivanje vjerskih sloboda, ali ih na mnoge načine ili osporavaju ili minimiziraju.

Kao član Židovske zajednice, možete li reći kakvo je stanje vjerskih sloboda iz perspektive njezinih članova u BiH?

Židovska religija u Bosni i Hercegovini samo je simbolično zastupljena u odnosu na druge tri monoteističke religije. To je definitivno posljedica, prije svega, Holokausta i stradanja oko 70 % Židova u BiH, a zatim i velikog odlaska tijekom rata 1992. – 1995. Posljednji rabin u Bosni i Hercegovini Menahem Romano preminuo je 1968. i od tada naša vjerska zajednica samo preživljava. Uzrok tomu je, prvenstveno, nemanje stalnog rabina, a drugo i nedovoljno vjersko obrazovanje mladih. Što se tiče odnosa vjernika i prema vjernicima kod drugih konfesija, stanje je izuzetno povoljno u odnosu na Židove. Mislim da smo mi jedina vjerska zajednica koja nije „ugrožena“ i kojoj se bez izuzetka dozvoljava obavljanje svih vjerskih službi i manifestacija. Drugo je pitanje koliko to Židovska zajednica koristi i može li sama učiniti nešto više na edukaciji mladih i njegovanju vjerskih tradicija.

Svjedoci smo brojnih napada na vjerske objekte, vjerske službenike u čitavoj BiH. Čini se u posljednje vrijeme kako je ta negativna pojava u blagom padu (ili mediji ne daju pozornosti mnogo). Recite nam kako Vi gledate na tu pojavu?

Da, čak i prema mišljenju ombudsmena situacija na terenu je mnogo bolja i smanjen je broj napada na vjerske objekte. To, istina, nije slučaj i s grobljima na kojima se i dalje vrši vandalizam i uništenje spomenika. Činjenica da ovo društvo nije uložilo nikakav napor na educiranju mladih (koji su počinitelji ovih vandalskih razbijanja), dovodi povremeno do eskalacije u odnosu na politička kretanja u zemlji i svijetu. Postoji i određena inertnost kod vjerskih zajednica koje ne insistiraju na javnom prosvjedu i procesuiranju onih koji uništavaju groblja i vjerske objekte. Dio onih koji to rade su mladi koji su poneka groblja pretvorili u svoje sastajalište na kojima se mogu opijati i slično. Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine je prije nekoliko godina učinilo izvanredan napor da formiraju komisije koje će obilaziti vjerske objekte koji su meta vandala i javno i medijski istupiti predstavnici sve četiri religije protiv ovakvih postupaka. Samo tada mediji reagiraju i to im je u sferi zanimanja jednodnevne vijesti. Nikada ne idu dalje od toga, a novinari, uglavnom, niti obilaze groblja ni vjerske objekte, osim kada su vjerski blagdani ili neki incident.

Jesu li kazne počiniteljima tih nedjela dovoljne, zapravo jesu li adekvatne? Često su počinitelji maloljetni pa se gotovo ništa ne čini na rasvjetljavanju čina, dok s druge strane nema zle namjere, osim koristoljublja?

Ja se ne sjećam da je neki počinitelj uhvaćen ili kažnjen. Obično se radilo o maloljetnicima ili nekima koji su to uradili iz obijesti i nehaja, a mnogo rjeđe iz koristoljublja. Ponekad je neki vjerski objekt stalna meta nekih sitnih kriminalaca koji to ne rade iz nekih anti-momenata, već da bi stekli materijalnu korist. Primjer je iz 2016. kada su u više navrata skidane sigurnosne kamere kod Aškenaske sinagoge, ali počinitelji nikada nisu prepoznati i uhvaćeni.

Ukoliko više medijski govorimo o vjerskim slobodama, o vrijednosti svake pojedine religije, o poštivanju onih koji vjeruju u jednoga Boga – samo na drugi način, možda ćemo podići svijest mladih ljudi da svoj bijes ne iskaljuju tamo gdje to nema nikakvog smisla.

Je li, prema podacima koje Vi imate, neka religijska zajednica u BiH u lošijem položaju od druge?

Činjenica da nas naš društveno-politički sistem dovodi u stanje u kojem su uvijek bar dvije religijske zajednice na neki način ugrožene. Iako se često ne radi o stvarnoj ugroženosti, nema sumnje da su određene slobode i prava permanentno ugrožene od vladajuće religije na pojedinom etničkom prostoru. To se može manifestirati i kroz financijsku podršku, izdavanje određenih dozvola ili ne-podršku u određenim situacijama.

Ako polazim s pozicija Židovske zajednice, ona je u načelu u najlošijem položaju u odnosu na druge religijske zajednice u Bosni i Hercegovini. Činjenica da je najveći broj vjernika stradao u Holokaustu, a gotovo sva imovina nacionalizirana ili oduzeta ili uništena, potpuno je osiromašilo ovu zajednicu koja radi pod izuzetno teškim uvjetima. Ovdje je veoma malo prisutna pomoć lokalnih zajednica ili neke državne institucije i ministarstva. Nedonošenje Zakona o restituciji najteže je palo našoj maloj zajednici jer je to bila jedina mogućnost da se može raditi u normalnim uvjetima. Porazna je činjenica da je SFRJ dozvolila nacionalizaciju sinagoge na Bjelavama u Sarajevu 1976. – kada je već bio proces nacionalizacije okončan, pod izlikom da se tamo više ne održava Božja služba. Pored toga, činjenica je da je Židovska zajednica BiH jedina koja u posljednjih 20 godina nije povratila nijedan kvadratni metar svoje imovine.

Možete li ocijeniti rad Međureligijskoga vijeća u BiH i utječe li on na povećanje i promidžbu poštivanja vjerskih sloboda?

Formiranje Međureligijskog vijeća bio je veliki potez koji je, s današnjeg stanovišta, pokazao kako je to i bila stvarna potreba. U tijeku ovih 20 godina koliko MRV djeluje, učinjeni su snažni iskoraci u afirmiranju vodećih religija u BiH kroz razne oblike: od javnih istupa, do susreta mladih teologa. Uz pomoć raznih međunarodnih organizacija ovi su projekti uspješno realizirani. Uspostavljeni su uredi u više gradova BiH i javno je ukazano na vandalizam na vjerskim objektima kada se on negdje dogodi.

Ipak, smatram da bi MRV mogao mnogo više učiniti na planu promidžbe poštivanja vjerskih sloboda, odnosno podizanja nivoa svijesti mladih ljudi o tom pitanju. Činjenica da sredstva koja država BiH odvaja za djelovanje MRV ograničavaju na neki način njihovu širu angažiranost. Primjerice, s većim proračunom bilo bi moguće zaposliti mlade teologe da podrže međureligijski dijalog i organizirati daleko veći broj akcija, uspostaviti međureligijsko glasilo, radio program, tv-emisiju i sl.

Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma te relativizma i ateizma. Recite nam, prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Uvijek je pitanje komu je postavljeno pitanje. Nema sumnje da će na njega svatko drugačije odgovoriti u ovisnosti koliko su vjernici ili ateisti ili čak agnostici. U suštini, svakomu smeta tuđi fanatizam i u tom je najlakše relativizirati odgovor koji na kraju i nije stvarni odgovor. Ovo ističem iz razloga što sam sreo mnogo onih koji se tako ponašaju i često ne ispoljavaju svoje stavove. A takav je upravo religiozni fanatizam. Ono što je pozitivno za jedne ljude, za druge je negativno. Ljude s određenim uvjerenjima možemo vidjeti kao ljude kojima je potrebno liječenje. Uzmimo za primjer nekoga tko je postao radikalan pod utjecajem neke religije – mogli bismo tako nešto prestati promatrati kao osobni izbor koji je rezultat slobodne volje i početi tretirati kao vrstu mentalnog poremećaja. Iz mnogo razloga to može biti pozitivna stvar jer nema sumnje da u našem društvu postoje uvjerenja koja mogu nanijeti mnogo štete, i koja to zaista i čine. Znanstvena zajednica je tek odnedavno postala svjesna koliko je fundamentalizam istovjetan mentalnim bolestima.

Navest ću ovdje samo mišljenje G. I. Gurdjieffa: „Svi oni koji smatraju da se njima ne manipulira, oni su zasigurno već izmanipulirani.“ Ako uzmemo u obzir da je i ateizam neka vrsta vjerovanja vrlo snažno suprotstavljen religioznom vjerovanju, nema sumnje da i oni njegovi predstavnici u određenim situacijama mogu biti radikalni i opasni.

Ne smatram da oni izravno utiču na vjerske slobode, jer one su odraz demokratičnosti nekoga društva, odnosno uspostavljanja sistema u kojem su narodi i religije dovoljno educirali svoje pripadnike o poštivanju onih koji ne pripadaju istom vjerovanju.

Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za našu bh. svakodnevicu?

Želio bih podsjetiti da su u BiH, tijekom povijesti, vjerska prava stotinama godina poštivana i da vjerska sloboda nikada nije bila ugrožena (osim tijekom Drugog svjetskog rata). Iako postoje oni koji smatraju da je to bilo u socijalističkom razdoblju naše države, ne smijemo zaboraviti da je to najvećim dijelom bio izbor: prikloniti se komunizmu i tako osigurati određenu karijeru ili ostati u svojoj religiji i truditi se preživjeti. Znam mnoge koji su se upravo odlučili za ovaj drugi izbor i bili uspješni znanstvenici, liječnici, poslovni ljudi.

Danas, kada je religija u našoj državi dovedena do mnogo veće otvorenosti nego ikada prije, kao rezultat uspostavljanja sadašnjeg državnog sistema, uglavnom možemo govoriti o vjerskim slobodama kao o nečem veoma prisutnom: i istupanjem vjerskih zajednica i njihovih poglavara i putem medija koji bilježe sve velike blagdane pojedinih konfesija.

Moja poruka bi zato glasila: Ukoliko je ugrožena vjerska sloboda jedne vjeroispovijesti, bit će uskoro ugrožena i vjerska sloboda one zvanične religije koja je ugrozila drugu. Dozvolimo svima da slobodno iskazuju svoju vjersku pripadnost i pomozimo im u tome. Podržimo njihova nastojanja da sačuvaju tisućljetnu tradiciju i vjeru u jednoga Boga, jer svi u Njega vjerujemo!