Paradoksi sekularizma na primjeru stare redovnice

Jedan dom za umirovljenike u Vesoulu, u istočnoj Francuskoj, odbio je krajem 2019. zahtjev za smještaj 70-godišnjoj časnoj sestri zbog njezine redovničke odore pravdajući to Zakonom o sekularizmu.

Razlog zbog kojeg su joj odbili gostoprimstvo je što „nosi redovnički veo“. Takvo tumačenje Zakona o sekularizmu ponovno je u Francuskoj pokrenulo raspravu o tome pitanju.

Časna sestra, stara 70 godina, koja već desetljećima nosi veo i redovničku odoru, zbog svojih godina nije u mogućnosti biti na službi u samostanu u Dromeu (u središnjoj Francuskoj) te se odlučila vratiti u rodni kraj kako bi u domu za umirovljenike provela ostatak života.

U Vesoulu je našla takav dom koji se zove Foyer logement, a kojim upravlja Općinski centar za socijalnu akciju grada gdje se nalaze apartmani i kantina za štićenike.

Međutim, spomenuta redovnica je od siječnja bila na listi čekanja budući da nije bilo mjesta. Za to vrijeme boravila je u lokalnoj župi.

Nakon nekoliko mjeseci čekanja nadležno povjerenstvo je donijelo odluku kojom je zahtjev časne sestre odbijen, a obrazloženje je glasilo: „Iz poštovanja sekularizma ne može se prihvatiti nikakav očiti znak pripadanja vjerskoj zajednici kako bi se osigurao spokoj svih.“

Nakon toga, vidjevši da je odgovor časnoj sestri „uzburkao duhove“ u Francuskoj, gradonačelnik Vesoula, kako bi smirio strasti, izdao je priopćenje za javnost u kojemu je izjavio kako se dogodila pogreška.

„Bila je to pogrešna prosudba. Svatko ima svoje mjesto u našim objektima“, zaključio je gradonačelnik.

O Francuskoj smo dosta pisali u rubrici Križnim putem kršćana danas te smo mislili kako nas ništa više iz te zemlje ne može iznenaditi. Međutim, na primjeru 70-godišnje starice-redovnice vidjeli smo kako uvijek može gore. „Bukvalno“ iščitavanje i tumačenje Zakona o sekularizmu, izgleda, kako tko želi i kako mu u tom trenutku odgovara, još jednom je pokazalo da on u osnovnoj biti nije human, a tek potom je antikršćanski.

Na kraju ipak ostaje nada kako redovnici neće biti uskraćen boravak u javnoj ustanovi, te da zbog svoje odore neće biti diskriminirana u francuskom „demokratskom društvu“.

Porast nasilja nad kršćanima Staroga kontinenta

Služba za praćenje netolerancije i diskriminacije kršćana sa sjedištem u Beču (OIDAC) predstavila je 18. studenoga 2019. izvješće koje se odnosi na 2016. i 2017., u kojem je dokumentirano, između ostaloga, 325 slučajeva fizičkog nasilja i zakonskih ograničavanja vjerskih sloboda kršćana u Europskoj uniji.

U uvodu izvješća stoji kako progon kršćana danas ima dva osnovna oblika: jedan je otvoreni progon, kao na primjer u Pakistanu, Sjevernoj Koreji te ostalim azijskim i afričkim zemljama, dok je za drugi citiran papa Franjo koji je te procese nazvao „pristojim“ progonom maskiranim u floskule kulture, progresa i suvremenog života...

Primjeri progona u Europi

Potom su u uvodu istaknuti statistički podatci progona kršćana u, za njih, 50 najgorih zemalja svijeta, te je onda ukratko objašnjeno stanje progona kršćana u Europi.

„Diljem Europe kršćani su otpuštani s posla, sudski tuženi, čak i uhićeni zbog slobode izražavanja ili savjesti. Kršćanske tvrtke bivaju sustavno financijski uništavane, kršćanske studentske skupine ušutkavane, a kršćanski simboli i blagdani uklanjani iz javne sfere. Ali kršćani u Europi ne doživljavaju samo 'pristojni' progon, tu su ubojstva svećenika, napadi na svećenike, redovnike i redovnice te laike zbog njihove vjere. Dolaskom azilanata i migranata u Europu taj trend samo raste te su crkve uništavane, vandalizirane i pljačkane, a kršćanski simboli uništavani, dok su laici doživljavali neugodnosti i napade“, stoji na početku izvješća u kojem se potom taksativno nabrajaju dokumentirani događaji u zemljama EU-a.

Na popisu i Hrvatska

Predstavljajući dokument na 60 stranica, voditeljica službe Ellen Fantini istaknula je da opisani slučajevi ilustriraju dosege i obilježja neprijateljstva koje kršćani doživljavaju u svakodnevnom životu – od problema na područjima priziva savjesti, vjerskih sloboda i slobode govora, roditeljskih prava do fizičkoga nasilja i obeščašćivanja crkava. Također je istaknula kako su kršćani tražitelji azila izloženi posebnim poteškoćama.

Na popisu se nalazi svih 27 članica Europske unije, a Hrvatska je „prezentirana“ sa sramotnom Frljićevom „kazališnom izvedbom“ 27. travnja 2017. u kojoj je prikazano kako „glumac koji predstavlja Isusa siluje muslimansku emigranticu koja nosi hidžab na glavi“.

Francuska prednjači

Naravno, najmnogoljudnija zemlja Europe – Francuska, zauzima središnje mjesto u tom izvješću, a prate ju obilna izvješća antikršćanskog djelovanja iz Velike Britanije, Njemačke, Norveške...

S požarom u pariškoj katedrali Notre-Dame ove su godine brojna izvješća o vandalizmu u francuskim crkvama i na grobljima dobila svjetsku pozornost. No, taj je trend počeo godinama prije toga te je uočeno povećanje broja napada na crkve, uništenja vjerskih simbola i ciljano skrnavljenje kršćanskih svetih mjesta diljem Europe, posebice u Francuskoj, stoji u izvješću.

Iz OIDAC-a upozoravaju da će temeljna prava i u Europi ostati prazne riječi ako njima neće „raspolagati svi građani“.

„Lakši“ progon

Među ostalim primjerima „lakšeg“ kršenja prava kršćana navode se slučajevi ograničavanja roditeljskih prava iz Norveške gdje je istraženo djelovanje agencije za zaštitu djece; u Velikoj Britaniji opisuje se ograničavanje molitve u javnosti, a u Irskoj, Švedskoj i u drugim europskim zemljama zdravstveno osoblje prisiljeno je birati između radnog mjesta i savjesti.

U Slovačkoj je jednoj crkvi zabranjeno koristiti zvono, u Sloveniji su dvije crkve teško vandalizirane, u Švicarskoj su kršćanske misli nogometaša cenzurirane, dok španjolski biskupi moraju paziti što govore o LGBT populaciji jer im prijeti tužba, pa i zatvor.

U Estoniji su posjetitelji muzeja pozvani da „udaraju Gospinu sliku“ kao dio umjetničkog izričaja, a na Cipru je privremeno zabranjeno slavlje misa u jednoj crkvi.

Između ostaloga tu su i izvješća o kršćanofobiji iz samih europskih institucija, djelovanje protiv pro life aktivista te ostali događaji iz svijeta, ali koji se tiču Europe (npr. fotomontaža klanja pape Franje u režiji Islamske države, te blokiranje katoličkih Facebook stranica u nekim zemljama svijeta kao spama).

Nažalost, ovo izvješće potvrđuje kako kršćanofobija jača u cijelom svijetu, a napose u Europi, te predstoje „neka čudna nova vremena“.

Što se iza brijega valja, pokazat će vrijeme, a za kršćane je najbitnije živjeti riječi Sv. Pavla iz Druge poslanice Timoteju: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!“ (4,7).

Predstavljanje rezultata i zatvaranje projekta Iuvenes fructus

Zatvaranje trogodišnjeg ciklusa i predstavljanje rezultata poljoprivrednog projekta Iuvenes fructus upriličeno je 21. studenoga 2019. u Kornici, u župi Čardak kod Modriče, u Bosanskoj Posavini.

 

Događaj je započeo otkrivanjem biste Sv. Ivana Pavla II. koja se nalazi ispred Regionalnog ureda Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Kornici. Događaj je najavio dr. vlč. Šimo Maršić, ravnatelj NCM-a, a umjetničko djelo zagrebačkog kipara posavskih korijenja Ante Jurkića, otkrio je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, uz asistenciju Petra Luše, direktora tvrtke Zorg-In d.o.o.

Važnost obrađivanja zemlje

Potom je u područnoj crkvi Sv. Josipa Radnika u Kornici euharistiju predslavio kard. Puljić u koncelebraciji župnika u Čardaku vlč. Pave Kopića, dekana Doborskog dekanata i župnika u Odžaku preč. Jakova Filipovića, vlč. Maršića te još šest svećenika.

Kardinal je na početku mise istaknuo kako je ovo drugi put da u korničkoj crkvi nakon posljednjeg rata predvodi svetu misu. Progovorio je potom o misnim čitanjima u kojima je Isus rekao da su njegova braća i sestre svi oni koji slušaju Božju riječ. U drugom dijelu propovijedi promišljao je o današnjem vremenu koje je opterećeno mnogim negativnostima. „Današnji čovjek je izgubio osjećaj suradnje s Bogom. Surađivati s Bogom obrađujući zemlju, znači vrjednovati majčinstvo. Kao dijete drage su mi uspomene kad sam zajedno sa svojima na toj zemlji radio. Drage su mi uspomene fizičkog rada, ali najdraže mi je kad smo uzgajali voćnjak i kad sam s ocem oko svetkovine Sv. Josipa kalemio voćke koje kasnije počnu rasti. Ali da bi pitomo raslo, divlje sam morao sjeći. Tako je i s čovjekom koji je kalemljen krštenjem“, rekao je na kraju i poželio da ovo okupljanje bude poticaj naučiti ponovno živjeti s prirodom i hrabriti se riječju Božjom te tako postati braćom i sestrama Isusa Krista, kako evanđelje veli.

Nas kraju mise dr. Maršić je zahvalio Bogu za protekle tri godine projekta Iuvenes Fructus, kardinalu te donatorima iz Njemačke iz organizacije Renovabis, kao i Središnjem uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a osobito Ivanu Zebi, voditelju Službe za pravni položaj, kulturu i obrazovanje Hrvata u BiH.

Misno slavlje animirao je muški zbor DominikS iz Žepča.

Predstavljanje projekta

Nakon euharistije, također u crkvi, uslijedio je program kojeg je vodio Josip Milanović, djelatnik NCM-a, za vrijeme kojega su predstavljeni rezultati i zatvaranje poljoprivrednog projekta Iuvenes Fructus.

Najprije su na improviziranu pozornicu izišli Jozo Miletić te Gorana Blažanović koji su u projektu bili od samog početka. Potom je na pitanja voditelja odgovarao Petar Lušo. Nazočnima su svoja iskustva iz projekta predstavile Marina i Antonija, dobitnice start-up sredstava.

Nakon glazbene izvedbe zbora DominikS nazočnima su se obratili župnik vlč. Kopić i dekan preč. Filipović koji su govorili o važnosti projekta za župu i Doborski dekanat.

Potom je svoje dojmove iznio Burkhard Hanke, voditelj Odsjeka za projekte u Renovabisu, a onda Ivan Zeba, voditelj Službe za pravni položaj, kulturu i obrazovanje Hrvata u BiH.

Prije podjele zahvalnica polaznicima treće godine poljoprivrednog projekta Iuvenes Fructus nazočnima se obratio vrhbosanski nadbiskup Vinko.

Potom su dr. Maršić i direktor Zorg-Ina podijelili zahvalnice sudionicima treće godine projekta, te je upriličeno zajedničko fotografiranje.

AF/ Statistike Iuvenes fructusa

NCM Ivan Pavao II. umrežio se s poduzećem Zorg-In d.o.o. koje se godinama bavi poljoprivrednom djelatnošću u selu Kornica, i Srednjom strukovnom školom u Orašju. Rezultat suradnje bio je trogodišnji projekt Iuvenes Fructus kojim je uvelike doprineseno osposobljavanju mladih za rad u poljoprivredi, točnije u voćarstvu. Pod pokroviteljstvom Renovabisa i Vlade Republike Hrvatske, cilj projekta bio je educirati mlade i raditi na njihovu osnaživanju u poljoprivredi (voćarstvu). Tijekom jednogodišnje edukacije 20 nezaposlenih od 18 do 35 godina kroz teorijsku i praktičnu nastavu steklo je znanja i vještine za rad u voćarstvu. Omogućeno je stjecanje radnog iskustva kroz volontiranje, certifikat o završenoj edukaciji, te mogućnost pokretanja vlastita biznisa. Na kraju svakog godišnjeg ciklusa edukacije po pet najuspješnijih ostvarivalo je start-up poticaj za pokretanje vlastita biznisa.

U protekle tri godine 60 mladih, iz 20-ak lokalnih zajednica, uspješno je završilo edukaciju i dobilo certifikat, te su podijeljeni i start-up poticaji za 17 najuspješnijih polaznika edukacije. Sudjelovanje u educiranju bilo je besplatno, a osigurani su bili putni troškovi i hrana. Na natječaj su se mogli prijaviti mladi s područja Šamačkog, Žepačkog, Brčanskog, Tuzlanskog, Doborskog i Usorskog dekanata, ali se organizatori nisu ograničili samo na te krajeve te su tako sudjelovali npr. i mladi iz Viteza i Sarajeva.

 

Globarica – župa u kojoj još ima života

Skoro na pola puta između Zavidovića i Maglaja, na lijevoj obali rijeke Bosne, pri strmim obroncima, za prolaznike bezimenih, brda koja se spuštaju k zaravni kojom osim pitome rijeke prolaze i željezničke tračnice, smještena su tri sela - Globarica, Devetine i Mišćići koja zajedno čine župu Marije Pomoćnice kršćana...

 

Župa Globarica pripada brdsko-planinskom području Središnje Bosne. Reljefni sklop ovoga područja dio je cjelokupnog dinarskog sustava u kojemu rijeka Bosna svojom tisućljetnom snagom usijeca svoje korito probijajući se između obronaka Ozrena i Duge Kose, praveći vrlo zanimljivu „zaobilaznicu“, te se može reći kako je „zagrlila“ sela koja administrativno tvore župu. 

I nije samo to zanimljivo. Ako malo bolje pogledamo zemljovid, vrlo se lako može uočiti da se ova župa prostire čak devet kilometara od juga prema sjeveru, a ima samo dva kilometra prosječne širine.

Potoci i zvuk vlakova

Čitava vjernička zajednica, koja počinje Vratolomskim, a završava Matinim potokom, ima formiranu vodovodnu mrežu čije slijevove kupi rijeka Bosna i vodi prema Savi. Riječ je o čak desetak potoka, izvorišta i bara koje župljani nazivaju i jezerima. U prošla vremena tu su vodovodnu snagu krotili brojni mlinovi, a napajala su se stada stoke, međutim danas toga više nema...

Između rijeke Bosne i prometnice nalaze se tračnice kojima, ipak, čini se češće nego bismo očekivali, prolaze vlakovi uz njihov karakteristični zvuk, te razbijaju jutarnju mirnoću koju nosi jesen na selu. Tako se zvukovi sata sa zvonika miješaju s bukom koju pravi stroj na tračnicama, a tu je i nezaobilazna „truba“ na lokomotivi.

Mlada župa odvojena od Radunica

Selo Stara Globarica, po kojemu je čitava župa dobila ime, smjestilo se sjeverno od današnje crkve iza Globaričkoga brijega. To je bilo i svojevrsno sjedište mjesta gdje su ljudi dolazili po vodu i „čašicu razgovora“.

Stoga nije ni čudo što je mons. Marko Jozinović, tadašnji nadbiskup vrhbosanski, koji je rodom iz ove župe, osnovao novu vjerničku zajednicu, i upravo selo Globaricu odredio za mjesto buduće crkve. Nakon nekoliko godina priprema, uspostavljanje župe i blagoslov temelja obavljeni su 16. prosinca 1984.

Sela su odvojena od matične župe Radunice od koje su još kroz povijest formirane i vjerničke zajednice u Lug-Brankovićima te župa u Maglaju.

Globarički župni ured i stan zajedno s bogomoljom, s kojom čini jednu cjelinu, smješten je uz samu prometnicu kojom se služi uglavnom lokalno pučanstvo, pa je promet, kako smo vidjeli, rijedak. Ali ima ljudi, rade oko kuće, obavljaju svoje poslove ili se druže u mjesnome domu.

Iako župa nema ni 40 godina, prvi pisani tragovi i spomen imena nekog od sela spominju se daleke 1565., i to u popisu Bosanskoga sandžaka u maglajskoj nahiji u poreznim tefterima. Međutim, tragovi života na ovome području sežu još dublje u prošlost. Na njezinu teritoriju nalaze se lokacije sa stećcima, i to iz vremena starih Ilira, pojedinačno i u nekropolama. Nažalost, zbog nebrige vlasti, zuba vremena i lošeg odnosa lokalnog pučanstva koje je stećke koristilo za gradnju kuća, napravljena je nepopravljiva šteta...

A  gdje su mladi?

O današnjoj situaciji u župi, ali i bližoj prošlosti razgovarali smo sa župnikom vlč. Vladom Jagustinom koji je ovdje na službi skoro sedam godina.

„Župa danas ima 430 vjernika u 155 obitelji, to jest kuća. Ima i mladih i starih, kao i u svim ostalim župama, ali mladih je sve manje. Ipak, ja sam zadovoljan. Vjernici dolaze u crkvu, mnoge se župe ne bi mogle tako pohvaliti u postotku dolazaka. Imam dvije mise: na ranoj bude oko 120, a na pučkoj oko 150 vjernika. Aktivni su i sudjeluju, i vidim da vjernici vole i poštuju svojega svećenika. Pozitivno odgovaraju na inicijative, pomažu, osjećaju crkvu svojom“, rekao nam je na početku župnik naglašavajući da je prije imao zbor mladih, međutim odlaskom studenata na fakultete u razne gradove pjevana je samo pučka misa s klasičnim župnim zborom.

Sve je manje djece...

Hol župne kuće krasi vitrina s mnoštvom pehara koje su osvajali mladi iz Globarice na različitim natjecanjima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Zanimalo nas je o čemu je riječ.

„Kada sam došao u župu prije šest godina, tada je ovdje bilo više od 50 djece. Svi su išli na školski i župni vjeronauk. U školi im laik predaje vjeronauk. Veoma su aktivni i dobro se odzivaju na sve projekte. Tako su ministranti na njihovim susretima osvajali pehare. Nabrojao sam ih 17. Također su zborovi dobivali zahvalnice na njihovim godišnjim susretima“, naglasio je župnik te ponovio da su takvi primjeri sve rjeđi: „U posljednje vrijeme se dogodilo, a bit će i sljedeće godine, da nema prvopričesnika. Krizmanika bude i do 15 jer je riječ o starijim generacijama.“

Duhovna zvanja i mlade mise

Župa Globarica s trima selima danas, ali i u prošlosti kada je pripadala Radunicama, dala je devet duhovnih zvanja. Sigurno je najpoznatiji peti vrhbosanski nadbiskup mons. Jozinović.

„Iz nekih obitelji imamo nekoliko svećenika, npr. Pranjići su dali četiri svećenika. Nisu samo dijecezanski svećenici, imamo i četiri salezijanca. Najvjerojatnije je to razlog što je nadbiskup 1984. posvetio župu Mariji Pomoćnici kršćana jer je ona zaštitnica salezijanaca. Osim tih svećenika imali smo i pet časnih sestara, dvije su pokojne, a jedna od njih je s. Matejka Jozović koja je zajedno s dvjema sestrama Služavkama Malog Isusa tragično stradala 17. kolovoza 2010. na pružnom prijelazu u mjestu Donji Kladari kod Modriče nakon što je na njihov automobil naletio putnički vlak“, rekao je vlč. Jagustin dodavši kako župa ima dva bogoslova Domagoja i Ivana Matijevića na koje je veoma ponosan.

Župnik se nada da će ustrajati, te za dvije godine imati mlade mise.

Interijer crkve i raseljeni vjernici

Nakon razgledanja župnog stana i dvorišta zaputili smo se ka crkvi. Budući da je župa mlada, logično je da je i crkva takva. „Tadašnji župnik iz Radunica pok. Luka Janjić i prvi ovdašnji župnik vlč. Miljenko Džalto pripremili su teren, izlili temelje i bila je posveta crkve u gradnji 16. prosinca 1984. Vjernici su najviše svojim radom pomogli, a obitelj Šimunović ustupila je zemljište, imenom Selište, na kojem se nalazi današnja crkva“, rekao nam je vlč. Vlado ističući kako nema nekih posebnih znamenitosti u samoj bogomolji.

Pri osnivanju župe nabavljen je iz Italije kip za koji salezijanski svećenici kažu da nigdje nisu vidjeli takvu ljepotu. Pored oltara se nalazi umjetnička slika, dar slikara Ivice Matijevića koji radi i živi u Njemačkoj

Razgovarajući nadalje o vjernicima, župnik nam je naveo zanimljive podatke. „Kada sam došao na župu, pravio sam kartoteku iseljenih te onih koji ovdje žive. Zanimljivo je da ih je gotovo identičan broj, 144 obitelji su iseljene, a 155 živi u župi. Još jedna posebnost se zrcali u tome da u svakoj obitelji, bilo domaćoj ili iseljenoj, ima barem jedno fakultetski obrazovano. Ove je godine jedan iz obitelji Matijević, dr. Božidar, izabran za akademika u Zagrebu“, ustvrdio je župnik Jagustin objašnjavajući kako Globaričani posebice ulažu u visoko obrazovanje.

Župna monografija

Poslije župnika razgovarali smo s umirovljenikom Mirkom Šimunovićem koji  je čitav radni vijek djelovao u prosvjeti, te je za 25. obljetnicu utemeljenja župe, 2009., napravio monografiju o ovome kraju pod nazivom Spomenica župe Globarica. Sličnim se projektima ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije župe.

„Dolaskom blagopokojnog župnika Tunjića u ovu župu javila se ideja o prikupljanju građe. Usprkos činjenici da je ovo mlada vjernička zajednica, materijala je bilo mnogo, samo ga je trebalo prikupiti, uobličiti te staviti na papir. Zahvaljujući njemu, krenuo sam polako prikupljati podatke i izdali smo knjigu. Proces je trajao 10 godina, i on nije doživio njezino izdavanje, već je to učinjeno za župnika vlč. Marka Mikića. Radeći na knjizi o ovom kraju, bitno je reći da je oduvijek bilo života, a važno je dodati da je kraj vrvio od stećaka. Zanimljivo, saznali smo kako su ovdje u prošlosti živjeli ljudi visoke tjelesne građe. Prikupljali smo podatke i o običajima, grobljima, sijelima, praznovjerju, legendama i svemu onome što je bitno za župu i njezina sela“, rekao nam je Mirko i dodao da je istraživanjem bliže prošlosti te iseljavanja zaključio da bi župa danas trebala imati 1 100 žitelja, što nažalost nije slučaj.

Također nam je objasnio da se u međuvremenu od kada je izišla knjiga, pojavilo mnoštvo podataka te da bi se moglo objaviti novo prošireno izdanje. Među novim podatcima su i oni koji kažu da su u doba „turskoga vakta“ ljudi koji su tada živjeli u Globarici bili skeledžije te da su s Ozrena rijekom prebacivali drvnu građu što je prepoznala i Austro-Ugarska.

Osnovna škola

Nakon oproštaja sa župnikom i umirovljenikom Šimunovićem zaputili smo se u Osnovnu školu Globarica koja je područna ispostava škole Fra Grga Martić iz Osimice gdje smo razgovarali s profesorom biologije i kemije Zoranom Lučićem.

„Naša je škola osnovana 1976. kao četverogodišnja, i takva je djelovala sve do 1992. kada je uslijed ratnih događanja pretvorena u osmogodišnju. Kao takva je bila samostalna sve do 2002. kada je pripojena školi u Ozimici. Trenutno ovu školu od prvog do devetog razreda pohađa 20-ak učenika, imamo 14 nastavnika“, rekao nam je Zoran koji nas je proveo kroz učionice gdje smo kratko razgovarali s đacima i nastavnim osobljem.

A tko vam je susjed?

Na odlasku smo još saznali kako Globarica ima „zanimljive susjede“. Gledajući u daljinu, preko puta crkve, a dijeli ih samo rijeka Bosna, nalazi se općina Maglaj i nekoć srpsko selo Bočinja. U tom selu nakon rata u Bosni i Hercegovini formirana je prva veća vehabijska zajednica nastanjena pretežno islamskim vojnim dragovoljcima afroazijskog podrijetla iz odreda El Mudžahid.

Kakva je sada situacija sa selom, nismo ispitivali, ali može se reći da ta zajednica više ne postoji na način kako je bilo odmah poslije rata, kada su tamošnji stanovnici bili skoro pa država u državi sa svojim zakonima i pravilima te nisu, prema samovolji, dopuštali prolazak. Selo ima i srpskih povratnika, a vidi se i pravoslavna crkva.

Kako smo vidjeli, u jesenje dane sva naselja i zaseoci župe Globarica, koja inače pripadaju općini Žepče, utonula su u sive tonove koje nosi ovo godišnje doba. Trend napuštanja sela u korist gradova i drugih razvijenih zemalja na Zapadu nije pogodio samo ovaj kraj, već je to dio svjetskih gibanja. Ostaje nam nada kako će nakon sadašnje „jeseni“ Globarica preživjeti zimu te će doći novo proljeće za ovu župu i njezina sela.

Župna knjižnica

Kada stignete u Globaricu, pored crkve ćete vidjeti jedno manje zdanje koje je fizički odvojeno od kompleksa kojeg zajedno čine crkva, pastoralne prostorije i župni ured. Riječ je o knjižnici koja se može pohvaliti s 2 500 knjiga duhovnog, filozofskog i beletrističkog sadržaja. Knjižnicu je blagoslovio i 2000. otvorio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, a najveću zaslugu za njezin osnutak ima mons. Petar Tunjić. Većinu knjiga je upravo on nabavljao i kupovao, a jedan dio su darovali i mještani.

Otkud ime Globarica?

Iako je korijen imena Globarica lako objasniti, nema pisanih dokaza niti objašnjenja kako je selo dobilo ime. Globar je čovjek koji globi, kažnjava i grabi. S druge strane globarica je njegova supruga, a globarina je iznos globe…

Ime Globarica može se potražiti i u legendama ovoga kraja koje opet upućuju na kažnjavanje (globa). Legenda kaže da su se ljudi u ovome mjestu bavili grnčarstvom, ali nisu plaćali porez vlastima. Tako su često morali bježati u šume dok su iza njih ostajala djeca i žene koje su nastavljale raditi u glini, te su supruge zvane globarice.

Crkve protiv nacionalizacije kršćanske obrazovne ustanove

Edwardes College, privatna obrazovna ustanova koju je 1900. ustanovilo Britansko crkveno misionarsko društvo, trebala bi biti nacionalizirana na temelju naloga kojeg je 2019. izdao Visoki sud u Peshawaru u Pakistanu.

Visoki sud izdao je nalog za nacionalizaciju Edwardes Collegea, najstarijeg visokoobrazovnog instituta u tom gradu. Koledž je nastao 1900. iz istoimene srednje škole, utemeljene 1853. To je sada privatna ustanova kojom službeno upravlja Peshawarska biskupija Anglikanske kršćanske zajednice u Pakistanu.

Edwardes College nije bio uključen u proces nacionalizacije privatnih ustanova kojeg su pakistanske vlasti provele 1972. Ipak, aktualna Pokrajinska vlada tvrdi da se taj institut već otprije nalazi na popisu ustanova predviđenih za nacionalizaciju.

Nadbiskup Joseph Arshad, predsjednik Pakistanske biskupske konferencije i Biskupske komisije za pravdu i mir, osudio je odluku Pokrajinske vlade te apelirao da opozovu nalog o nacionalizaciji Edwardes Collegea upozorivši da takvi postupci mogu utjecati na kvalitetu nastave.

Nadbiskup je također istaknuo kako kršćanske Crkve u Pakistanu svojim radom doprinose razvoju te zemlje, dodavši da i dalje žele raditi na poboljšanju zajednice, posebice na području obrazovanja.

Komisija za pravdu i mir Pakistanske biskupske konferencije izrazila je pak ozbiljnu zabrinutost zbog tog, kako je upozorila, ilegalna prisvajanja crkvene imovine, te se u nedavno objavljenoj izjavi požalila na nezakonito djelovanje Pokrajinske vlade tražeći povrat drugih instituta koji su 1970-ih nacionalizirani te nikad više nisu vraćeni Crkvama.

Kršćanima nakon 2000 godina prijeti nestanak

Svjetsko vijeće Crkava (WCC) 2019. pridružilo se pozivima na okončanje turske vojne operacije na sjeveroistoku Sirije, ističući pravo naroda na samoodređenje i izražavajući duboku zabrinutost. Također se naglašava bojazan o mogućem nestanku kršćana iz te zemlje.

„Crkve pozivaju na okončanje sukoba, borbi, kaosa smrti i patnje sirijskoga naroda“, izjavio je Olav Fykse Tveit, glavni tajnik Svjetskog vijeća Crkava (WCC) koji je, osim toga, izrazio duboku zabrinutost zbog humanitarnih posljedica turske vojne akcije na sjeveroistoku Sirije.

Dovoljno je patnje

Podsjetio je kako je sirijski narod već pretrpio previše sukoba, krvoprolića, razaranja i raseljavanja. Dodao je da je vrijeme za primirje, mir, dijalog i pravdu za žrtve zvjerstava počinjenih u katastrofalnim godinama nasilja.

Vijeće Crkava Bliskog istoka (MECC) pak izrazilo je žalost i bojazan zbog turske vojne operacije na sirijskom teritoriju, kao i zbog nedavna sukoba između prosvjednika i snaga reda u Iraku. Za tursku ofenzivu Vijeće je ustvrdilo kako će imati ozbiljne posljedice na teritorijalni integritet Sirije i dodatno otežati humanitarno stanje milijuna izbjeglica i raseljenih osoba u cijeloj regiji.

Kršćanski su vođe Bliskog istoka stoga pozvali na molitvu za kraj svih oblika nasilja i zajamčenu zaštitu dostojanstva svake osobe, potvrđujući istodobno pravo narodā na samoodređenje, s vrijednostima ljubavi, pravde, ljudskih prava i zajedničke odgovornosti u izgradnji mira. Na kraju je Vijeće apeliralo na savjest svih kako bi sukobljene strane prekinule krug rata i nasilja na blagoslovljenom području Istoka.

Kršćani u Siriji su u opasnosti nestanka

„Nemamo više suza za plakanje zbog onoga što se događa u Siriji“, rekao je 17. listopada u Napulju kardinal Gualtiero Bassetti, predsjednik Talijanske biskupske konferencije. Umjesto da se ostvaruju mirovni ciljevi, ponovno se nastavlja s naoružavanjem, ratovima i borbama.

Zabrinutost, osobito za kršćanske zajednice u Siriji, izrazilo je i Ekumensko vijeće Crkava i Vijeće bliskoistočnih kršćanskih Crkava.

„Kada postoji sukob, on pogađa sve: kršćane, muslimane i Kurde. No, kršćanska zajednica koja je 2 000 godina prisutna u Siriji sigurno je najviše pogođena. U opasnosti smo da nestanemo. Kršćani su bitan dio društva, a u opasnosti su da budu uništeni i izbrisani iz sjećanja Sirije“, istaknuo je fra Firas Lutfi iz Alepa.

„Plaši nas ponovno pogoršanje islamskog fundamentalizma na našim prostorima. Kurde, koji su se uvijek borili protiv takozvane Islamske države, prvo su podupirale Sjedinjene Američke Države, a potom su ih ti njihovi saveznici ostavili na milost uistinu nepoznate i tragične sudbine. Kurdi u svojim zatvorima imaju mnogo džihadista i drugih islamskih fundamentalista. Čuli smo da ti zatvorenici bježe, a jednom kad pobjegnu, ponovno se mogu organizirati. To nas plaši“, rekao je otac Lutfi.

Podsjećamo, situacija u Siriji se dodatno zakomplicirala 9. listopada nakon turske vojne operacije.

Mogućnost obnove Islamske države?

Mons. Antranik Ayvazian, armenski katolički svećenik koji djeluje na sjeveroistoku Sirije, govorio je zapadnjačkim medijima o stanju na tom području.

„Ljudi koji pristižu u velikom su strahu. Čak i u gradovima vlada ozračje užasnoga straha“, primijetio je svećenik dodavši da su se u Qamishliju, mjestu na samoj granici s Turskom, ljudi pitali trebaju li napustiti grad i otići, no ohrabrili su ih rekavši im da se ne boje.

Napomenuo je, osim toga, da je sirijska vojska prešla rijeku Eufrat te se približava granici s Turskom.

„Amerikanci su napustili sedam baza u regiji. U jednoj je od njih bio zatvor u koji su smjestili stotine, ako ne i tisuće pripadnika snaga Islamske države. Oko 870 ih je pobjeglo“, rekao je mons. Ayvazian te dodao da preko granice s Irakom, koju je prešlo najmanje 70 000 izbjeglica, bježe i žene džihadista.

Svećenik je, među ostalim, izrazio mišljenje da na tom području ne bi više bilo problema kada bi velike sile uvjerile Tursku da napusti Siriju. Na kraju je istaknuo da im je trenutno najpotrebniji krov nad glavom, hrana, odjeća, madraci i pokrivači, zato što se bliži zima, te izrazio nadu da trenutno stanje neće dugo trajati.

Sirijski su Kurdi postigli sporazum s režimom Bashara al-Assada o raspoređivanju sirijske vojske na području gdje se vode borbe, kako bi se spriječilo napredovanje turske vojske. Svjetska je zdravstvena organizacija objavila da je zbog sukoba na sjeveroistoku Sirije raseljeno oko 200 000 ljudi, a 1,5 milijuna ljudi treba medicinsku pomoć, te je izloženo visokom riziku od zaraznih bolesti.

Zaštita okoliša u ratu – zapostavljena tema

Opće je poznato da u ratovima, osim vojnika, stradaju civili, napose žene, djeca i starije osobe, a društvena i privatna imovina budu uništene. Također, u određenom smislu rat kao nastavak politike drugim sredstvima najprije ubije (medijsku) istinu, potom povjerenje među narodima te ideju mira kao trajnog cilja i stanja. Međutim, činjenica o kojoj se manje govori je utjecaj ratova na okoliš...U povodu Međunarodnog dana prevencije izrabljivanja okoliša u ratu i oružanim sukobima, koji se od 2001., odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda, obilježava 6. studenoga, odlučili smo se pozabaviti tom zapostavljenom temom na primjeru nekoliko ratova kroz povijest.

Ratovi nekoć i danas

Tijekom i nakon svakog rata statističari broje žrtve oružanih sukoba u smislu ranjenih i ubijenih vojnika, civila, kao i razorenih gradova, naselja i sela međutim, okoliš često ostaje „neobjavljena žrtva rata“. Računa se kako će se „priroda sama obnoviti“.

Danas Ujedinjeni narodi pridaju veliku važnost tome da djelovanje na okoliš bude dio prevencije sukoba, mirovnih strategija i strategija izgradnje mira. Ipak, mir ne može biti pravedan i trajan ako su prirodni resursi koji podržavaju egzistenciju i ekosustav uništeni (primjeri Afganistan, propale i poharane afričke zemlje te Bliski istok).

Važno je napomenuti da su ratni sukobi kroz povijest oduvijek ostavljali teške posljedice na pučanstvo, materijalna dobra i kulturnu baštinu, dok je prirodni okoliš bio relativno zaštićen. Međutim, suvremeni ratovi, zbog opsega i moći vojnih kapaciteta, tehnološki unaprijeđena naoružanja te invazivnih strategija i taktika, danas imaju daleko destruktivnija djelovanja i opsežnije učinke na okoliš. Ubrzanu dinamiku razvoja ratnih sredstava primarno je omogućio proces industrijalizacije zahvaljujući kojemu proizvodnja oružja postaje brza i masovna, što se zrcali u usavršavanju sredstava ratovanja, kao i povećavanju pokretljivosti vojnih snaga.

Klasičan primjer je Vijetnam i rat u kojemu je oružje korišteno kako bi se uništila džungla da bi se istjerali „neprijatelji“. Također, masovna uporaba helikoptera rezultirala je također mijenjaju prirode – pravljenje improviziranih helidroma. Tako je džungla ostala onečišćena kemijskim nusproduktima rata, a posljedice sječe i paleži osjećaju se i danas.

Procesi mijenjanja okoliša dodatno se intenziviraju tijekom proteklih desetljeća, što je omogućilo da vojne snage raspolažu potencijalima maksimalne destrukcije koja je „brza, temeljita i širokih razmjera“. Takva je situacija viđena u nekoliko iračkih sukoba i napetostima u Perzijskom zaljevu gdje su se i naftna polja koristila kao oružje i po potrebi palila i uništavala te puštala u more i tomu slično.

Za razliku od ratova vođenih u prošlosti, čije su posljedice najčešće bile ograničene na bojno područje, moderni ratovi, ma koliko bili lokalnoga karaktera, nose opasnost od odgođenih, lančanih efekata i na udaljenim područjima, do mogućnosti globalnih razaranja (bojni otrovi, radijacija, rakete dalekog dometa i slično).

Primjeri su viđeni na „vječitom ratu“ između Južne i Sjeverne Koreje, u Siriji, Turskoj i Izraelu te u „uspavanom sukobu“ u Ukrajini.

Problem mina u današnjim ratovima

Važno je napomenuti da, izuzev sigurnosne, danas teritorij gubi klasičnu ulogu  „posjedovanja“. Za razliku od prijašnjih ratova u kojima su se preraspodjela moći i ostvarenje interesa realizirali fizičkim osvajanjem i uspostavom vlasti, danas je takve ciljeve moguće ostvarivati ekonomskim ili političkim načinima, bez stupanja vojnika na taj teritorij.

Zahvaljujući globalizacijskim promjenama, omogućena je mobilnost ekonomske djelatnosti pa je tako potrebu za osvajanjem zamijenila kontrola teritorija, pa i njegovo fizičko uništenje raznim vidovima onečišćenja (npr. pesticidi, kemijske tvornice, GMO hrana, osiromašeni uran, nagazne mine).

Nažalost, Hrvati su upoznali ovaj problem u dvjema državama - Hrvatskoj i BiH, i to najčešće kroz protupješadijske mine te neeksplodirana sredstva koja i nakon 25 godina od rata ubijaju ljude. Također, zbog osiromašenog urana u pojedinim dijelovima BiH ljudi i do šest puta češće obolijevaju od malignih bolesti.

Dok se žrtve nagaznih mina u razdoblju poslije rata mjere tisućama, područja koja nisu razminirana ne mogu se koristiti ni za ekonomske procese ni za turizam. Na njima je nemoguće npr. gasiti požare, praviti prometnice i tome slično. Također, tu je i stalna opasnost za životinje, kako divlje, tako i domaće koje se puštaju na ispašu.

Samo u Hrvatskoj procjenjuje se da je milijun stanovnika relativno u blizini mina za koje stručnjaci kažu da ih ima još oko 150 000 protupješadijskih i oko 80 000 protuoklopnih.

Svjedočimo kako se i dandanas pronalaze neeksplodirana sredstva iz Drugog svjetskog rata. Slijedeći dinamiku razminiravanja, očekivati je da problem nagaznih mina bude u BiH i Hrvatskoj aktualan još nekoliko desetljeća. Upravo zato u svijetu rastu pokreti da se ograniče ili totalno zabrane nagazne mine.

Različiti oblici uništenja okoliša

Rat je „kompleksan fenomen“ koji ovisi o socijalnim mijenama i procesima, te koji se destruktivno manifestira na društvo. Kako smo rekli, uništenje prirodnog okoliša može biti ratna strategija s vojnim ciljevima, ali i onima usmjerenim na „oslabljivanje pučanstva“.

Nadalje, prirodni okoliš u ratnim operacijama može biti sredstvo prijetnji, a njegovo uništenje osvetnički čin poraženih koji u bezizlaznoj situaciji gubljenja rata ne prezaju od postupaka koji nemaju vojna, niti strateška značenja, ali kojima se nanose bitne štete zemlji u kojoj se vodio rat i njezinim saveznicima.

Poseban vid utjecaja rata na okoliš predstavlja uništenje kulturne baštine, a kulturne se vrijednosti podređuju ratnim ciljevima. Korištenjem eksplozivnih sredstava tijekom rata okolišem se manipulira u vojne svrhe, da bi, nakon njegova završetka, tako degradiran i unatoč vizualnoj cjelovitosti, okoliš ostao dugoročno opasan i nedostupan.

Na kraju je važno napomenuti da rizici modernizacije vojske pokazuju društveni učinak bumeranga, koji se očituje u tome da će ranije ili kasnije doskočiti i onima koji ih proizvode ili od njih profitiraju. Takve mogućnosti ratnih djelovanja, od terorističkih napada do prljavih bombi u kućnoj radinosti, na poseban način potvrđuju sveopću nesigurnost suvremenog svijeta čiji je okoliš samo jedan dio.

Što je to okoliš, a što okolina?

Prema određenju Općeg zakona o zaštiti okoliša, „okoliš je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica uključivo i čovjeka, koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, voda, tlo, zemljina kamena kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio čovjek; svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamna djelovanja“.

Izuzev okoliša, potrebno je ukazati i na pojam okoline koji bi u najširem smislu obuhvaćao sve sadržaje i odnose koji se nalaze „oko“ nekoga ili nečega na što se ili na koga se ti sadržaji (prirodni i društveni) odnose. Treba napomenuti i kako se pojam „okolina“ često uporabljuje kao sinonim za „sredina“.

U anglosaksonskom jezičnom području nema razlike u terminima, te tako termin environment podrazumijeva okolinu, sredinu i okoliš.