Jesmo li završili "visočku" školu u Visokom?

Ako se kojim slučajem automobilom s otvorenim prozorima vozite od Sarajeva prema Zenici, na 27. kilometru autoceste osjetit ćete jake i neobične mirise koji dolaze iz obližnje tvornice kože. Na prometnom znaku pisat će skretanje za Visoko, nekoć mjesto gdje su stolovali kraljevi, a generacije ljudi više nego uspješno trgovale...

Nisu samo "mirisni" nusprodukti kožarske industrije obilježje Visokog, mjesta koje se nalazi gotovo u samom središtu BiH. Tu je u jesenskim danima i magla koja se skoro do podneva ne razilazi te nadaleko poznata Franjevačka gimnazija i sjemenište. Ne smiju se zaboraviti ni trgovačke sposobnosti ovdašnjih žitelja, suho meso i mesne prerađevine, a u posljednje vrijeme i skoro planetarno popularne piramide koje već 15-ak godina potpiruju maštu, kako domaćih, tako i stranih avanturista i ljudi željnih alternativne povijesti i mističnih događaja s granice mogućega.

Nekoć i danas

U Daytonu "otrgnut" iz zagrljaja Sarajeva, grad na ušću rijeke Fojnice u Bosnu i općina Visoko danas tavore na rubovima Zeničko-dobojske županije. Visoko nije veliko, ima oko 10 000 žitelja, dok u čitavoj općini živi skoro 40 000 duša. Iako bliži glavnom gradu države, njezini stanovnici su se, kao i žitelji Olova i Vareša, nakon 25 godina već naviknuli da administrativno ipak pripadaju Gradu Čelika te mjestima oko Doboja  s kojima zapravo nikad nisu ni imali prevelikih poveznica.

U srednjem vijeku bilo je to obrtničko i trgovačko naselje koje se najprije zvalo Podvisoki ili Podvisoko. S vremenom je dobilo sadašnji prepoznatljiv naziv oko kojeg su se stvarale legende kako tu žive najbolji trgovci koji i "Eskimu mogu prodati snijeg".

Zahvaljujući obrtničkoj tradiciji, grad i šira okolica su sve do posljednjeg rata bili važno središte prerade tekstila i kože te, dakako, intenzivne trgovine, a razvitku je pogodovala i cestovna i željeznička povezanost.

Tko bi nam mogao reći nešto više?

Želeći saznati o dalekoj prošlosti ovoga grada, pokušali smo se sjetiti tko bi nam najbolje mogao pomoći te nas usmjeriti. Tako smo došli do pisca knjige Kamenom satkana prošlost, profesora povijesti u sarajevskom Katoličkom školskom centru Sv. Josip Leonarda Valente koji je bio i gostujući profesor u glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom.

Prema njegovim riječima, grad na Visočici, Visoki, prvi put se spominje 1. rujna 1355. u Povelji bana Tvrtka I. u kojoj se navodi in castro Visoka vocatum. "Dakako, Visoki je još ranije postojao, zasigurno još za vladavine Tvrtkova predšasnika Stjepana II. Kao dominantna utvrda nad političkim, gospodarskim i vjerskim stjecištem, Visoki je postao i važna ishodišna točka tih impulsa. Pojedini bosanski kraljevi povremeno rezidiraju u Visokom, izdaju povelje i prate trgovačke turbulencije. Kralj Ostoja u dva navrata 1402. i 1404. ovdje izdaje povelje. Riječ je o predgrađu Visokog, Podvisokom u kojemu se nalazila i kraljeva rezidencija. Tu je bila i dubrovačka trgovačka kolonija koja je bila prosperitetna, a iz nje se kasnije razvilo današnje Visoko", rekao nam je prof. Valenta citirajući dijelove svoje knjige te napominjući kako su to dokazi, ne samo o Visokom kao središtu kraljevske vlasti, nego i mjestu gdje su bosanski kraljevi rješavajući trgovačke sporove, budno pratili priljev novca i robe što je u vremenu borbi za prijestolje i obrane od sve bližih Osmanlija predstavljalo prioritet državne politike toga doba.

Visoko su Osmanlije okupirale 1463. te je grad izgubio svoj značaj i prije 1503. je napušten jer se ne spominje u Osmansko-ugarskom mirovnom ugovoru iz te godine.

Nakon toga se razvija u kasabicu, a potom u sjedište nahije baštineći do današnjih dana trgovačka umijeća.

Katolički segment grada?

Budući da u današnjem Visokom nismo imali "referentnu" točku odakle krenuti s istraživanjem, odlučili smo se parkirati pred zdanjem Franjevačkog samostana i gimnazije te potražiti pomoć od fratara koji u široj okolici djeluju nekoliko stoljeća. Tu nas je dočekao gvardijan fra Franjo Radman, rodom iz banjolučkoga kraja, ali je u Visokom u nekoliko navrata proveo 20-ak godina, najprije kao sjemeništarac, onda njihov odgojitelj te sada kao gvardijan. On nas je proveo kroz zdanje pritom nam ukratko govoreći o povijesti iz franjevačke perspektive.

Kako smo saznali, prvi franjevački samostan podignut je u mjestu Mile, danas Arnautovići, na širem području Visokog, vjerojatno početkom 40-ih godina 14. st. Uz samostan je bila i krunidbena crkva bosanskih kraljeva posvećena Sv. Nikoli.

Godine 1450. samostan je razoren, ali ubrzo i obnovljen. U prvoj polovici 16. st. (između 1521. i 1524.) Turci su razorili nekoliko samostana među kojima i visočki koji je opet poslije nekoliko godina izgrađen.

Političke neprilike vezane za Bečki rat prisilile su franjevce (ne sve) da ga 1688. napuste i odu u Gradišku. Definitivno su napustili Visoko 1697. te su se nastanili u Slavoniji. Iselili su se i visočki katolici koji su se pridružili Eugenu Savojskom u povlačenju nakon paljenja Sarajeva.

Dva stoljeća poslije rušenja samostana franjevci su se ponovno vratili u grad i podigli zgradu gimnazije 1900. Već od početka ona je bila otvorena i vanjskim đacima svih nacija koji nisu bili kandidati za Franjevački red.

Osim crkve samostan posjeduje i bogatu zbirku likovne umjetnosti, napose moderne, u kojoj je zastupljeno 50-ak umjetnika srednje i mlađe generacije sa 70-ak djela. Posebnu vrijednost predstavlja i profesorska biblioteka s oko 50 000 svezaka, relativno bogat lapidarij te etnografska zbirka.

U crkveno-administrativnom smislu Visoko je od izgradnje gimnazije 1900. župna ekspozitura, odvojena od Kiseljaka. U Donjoj Zimči nalazi se područna crkva. Ekspozitura je 1990. imala 624 vjernika, a danas nešto više od 200.

Duhovna ponuda misionara milosrđa

Fra Franjo nam je rekao da katolici u Visokom nisu posljednjih stoljeća nikada bili velikoga broja. Žive i rade kao "manjina". Općenito nema nikakvih problema, ali nije mu poznato da mnogo Hrvata radi u institucijama u kojima bi trebali raditi. Obično neki od Bošnjaka hini nacionalnu pripadnost kako bi dobio neko radno mjesto. Nije došlo do velike selidbe pučanstva u posljednjem ratu, niti je bio zabilježen veći dolazak izbjeglica koji bi poremetili suradnju domicilnih.

"Relativno miran život u Visokom promijenila je piramida koja je fikcija, ali je dobra stvar za turizam. Ovdje dolaze ljudi od Malezije, preko Bjelorusije do čitave Europe. Imamo dodir s kulturama koje nama nisu bile poznate. Također su se pojavili predstavnici ezoteričnih vjera te druidi", rekao nam je fra Franjo objašnjavajući da se situacija u Visokom, i što se tiče katolika, dosta promijenila.

Naime, kako je papa Franjo prefekta sjemeništaraca fra Josipa Ikića imenovao misionarom Božjeg milosrđa, tako su počeli vjernici dolaziti u taj grad, ne samo iz okolnih mjesta, već i iz Hrvatske.

Kako se "ispraznilo" sjemenište jer nema đaka onda su fratri otvorili Duhovno-pastoralni centar te započeli s duhovnim vikendima gdje vjernici dođu petkom, budu subotu i nedjelju - sudjeluju na klanjanjima, misama, duhovnim predavanjima...

Na kraju razgovora fra Franjo je objasnio kako je ovdašnji samostan na neki način kulturno središte. "Oni kad hoće bilo koju delegaciju dovesti, nemaju što pokazati u Visokom. Ima taj muzej, ali najčešće dođu ovdje jer je ovo jedna od najstarijih zgrada u gradu i orijentir koji građani prepoznaju. Cijene našu gimnaziju. Mnogo je bošnjačke djece ovdje završilo školu. Ovdje smo uvijek bili prihvaćeni", utvrdio je fra Franjo te istaknuo kako je Visoko izbrano, ne zbog brojnosti katolika, već ravnomjerne udaljenosti od triju starih samostana: Fojnice, Kreševa i Sutjeske, i relativno dobre prometne povezanosti.

Iskoristiti piramide

U samostanskoj crkvi smo zatekli vjernicu Milicu Knežević koja je imala zanimljiv put do dolaska u ovaj grad. Rodom je iz Kreševa odakle se odselila kod Vinkovaca u Slavoniju, te se potom vratila u Kiseljak gdje se udala i rodila dvoje djece. U Visoko se doselila 1969.

Danas živi nedaleko od samostana u kući koju je dobila jer se dugo vremena brinula o jednoj obitelji. Udovica je čije su dvije kćerke u Njemačkoj. Voli ići u crkvu i kaže da je Božja providnost napravila da je pod stare dane dobila u naslijeđe kuću u blizini samostana.

"Ja sam osoba koja može sa svima živjeti. Nikada nisam gledala vjeru i naciju. Pomažem svima kojima mogu. U Visokom nikad nisam imala problema, niti me je itko uvrijedio dok sam radila u tekstilnoj industriji", ustvrdila je naglašavajući da je život u Visokom promijenjen zbog piramide koju je prihvatila kao turističku atrakciju iz koje bi trebalo izvući što se može.

"Danas se govori kako ovdje nema života, a svatko ima auto i mobitel. Nije tolika kriza. Ako ja nemam u srcu bogatstvo, ne može mi nitko nadavati. Što imaš, kažeš 'Bože blagoslovi' i s Njim će biti", rekla nam je aludirajući da je "Bosna puna piramida" te se taj potencijal treba iskoristiti.

Snalažljivi ljudi

Zbog specifične situacije s koronavirusom i činjenice da su neki bliži članovi dobili temperaturu, nismo išli u Donju Zimču kod filijalne crkve, nego smo telefonom razgovarali s umirovljenikom Zvonkom Đojom koji je čitav radni vijek bio trgovac i, kako kaže, "snalazio se". Njegova je kćerka udana u Zagrebu, a sin živi u Njemačkoj.

"Danas se u Visokom živi onako kako se tko snađe. Visočani rade sve, a ne samo preradu mesa, kože i trgovinu. Kod nas je popularna izreka da postoje visoke i 'visočke' škole. Visoke znanosti i fakultete možete staviti na jednu stranu, a visočku školu na drugu. Dobre su obje škole, ali je visočka poznata nadaleko", ustvrdio je Zvonko napominjući kroz smijeh kako Visočani hoće malo prevariti, ali opet imaju mjeru, neće previše.

"Ma, to su ti snalažljivi ljudi. Piramida nas je oživjela: ljudi dolaze, pogotovo poslije Novaka Đokovića. Ipak, sad je jedan Kakanj daleko odmakao, pa i Tešanj. Zakržljali smo i pojavio se primitivizam. Što više vrijeme odmiče, sve više smo zatvoreniji, a bili smo gostoljubivi", ustvrdio je napominjući kako je prije diljem zajedničke države Visoko bilo prepoznatljivo, ali danas kaska za trendovima.

Naglasio je da se trenutno zbog izbora u Visokom dosta gradi i popravlja, ali slabi su s gradskim vodovodom, pa dosta kuća i dalje ima bunare.

Gradić ne izgleda loše

Nakon telefonskog razgovora krenuli smo u šetnju gradom. Ljudi ima, kao i poslova, radnji, ugostiteljstva i turizma... Vide se odrasle osobe, kao i djeca u uređenim parkovima.

Visoko je lijep gradić u kojemu žive poletni ljudi, međutim to danas nije dovoljno. Ulice izgledaju sređene kao i pročelja zgrada. Još uvijek se osjeti utjecaj socijalističke arhitekture, ali nju polako zamjenjuju novi trendovi. Stari dio grada je skroman, no mladi kao da ne žele živjeti u mjestima gdje nema više dinamike, boljih poslova i sadržaja.

Piramida je dala određenu "dušu" novom impulsu grada, počela ga mijenjati i oblikovati, pogotovo nakon što je svjetski teniski broj 1 - Novak Đoković svojim dolaskom ponovno skrenuo pozornost na ovaj fenomen. Najava da će graditi svoj hotel možda potakne dodatni ekonomski razvoj.

Nema mnogo izbora za posao

Međutim to čekanje nije dovoljno. Upravo smo o tome, također putem telefona, razgovarali s nekadašnjom stanovnicom ovoga grada, Visočankom Rafaelom Marijom Obučić koja već praktički pet godina ne živi u rodnom mjestu. Zaključili smo da ona i ostali mladi koji napuštaju to mjesto i općinu upravo pokazuju stvarno stanje stvari koje tišti čitavu BiH i šire. Visoko ne nudi ništa novim generacijama te mnogi odlaze u veće gradove ili na Zapad.

"Visoko je dio mene i uvijek će biti. Tu sam napravila svoje prve korake, izgovorila prve riječi, zaljubila se i sklopila prijateljstva koja i dandanas traju. Najljepše godine djetinjstva  sam provela u Visokom, stekla osnovno i srednje obrazovanje te prva radna iskustva. Zbog zaposlenja sam se preselila u Sarajevo, što je prirodno. Čovjek ide tamo gdje može razvijati svoje potencijale i darove te vlastitim radom i zalaganjem pridonositi razvoju društva i zajednice u kojoj djeluje", rekla je i ustvrdila kako je imala prigodu raditi i u Njemačkoj što je bilo obogaćujuće iskustvo. "Oduševio me red, rad i disciplina te uređenost društva. Žalosna sam što općenito u našoj domovini, pa tako i u Visokom, nisu više cijenjeni znanje i struka jer su nerijetko na važnim funkcijama nekompetentni ljudi", naglasila je i dodala kako bi voljela da se u Visokom ponovno otvori i porodilište jer bi to ukazalo na otvorenost novome životu i osnovnu skrb za ljude.

"Visoko je primamljiv gradić za obiteljski život, ali je također potrebno stvoriti i uvjete za život dostojan svakog čovjeka, bez iznimki. Sretna sam zbog mnogih svijetlih primjera te franjevačke tradicije i duha zajedništva koji gaji naša mala vjernička zajednica. Uvijek se radujem dolasku kući i usretu s obitelji i prijateljima", istaknula je na kraju razgovora.

 Što kažu kolege novinari?

Cjelodnevni boravak u Visokom nas je u razgovoru spojio i s kolegom iz struke Nevenom Krajišnikom. Prva njegova "ljubav" bio je radio gdje se "družio" sa slušateljima 12 godina, nakon čega je prešao na tadašnju Televiziju Vi-Net u Visokom i na njoj bio novinar-urednik 10 godina. Već 15-ak godina je dopisnik za novine Naša riječ iz Zenice te se trudi čitateljima iz cijele BiH, a putem interneta i diljem svijeta, predočiti najnovija događanja u gradu.

"Iskreno, volio bih da češće mogu pisati o lijepim i afirmativnim stvarima, no u Visokom je toga sve manje. Naravno da ima pozitivnih primjera i uvijek me raduje kada prenesem jednu takvu priču, no bojim se da će zbog sve češćeg odlaska mladih izvan BiH, takvih priča biti sve manje. Visoko je nekoć bilo primjer drugim gradovima po organizaciji mnogih kulturno-zabavnih manifestacija, no u posljednjih nekoliko godina sve ih je manje. Odavno nema kinoprojekcija, koncerti su rjeđi i mnogi su mišljenja da su stanovnici Visokog u znatnoj mjeri uskraćeni za takve stvari", rekao nam je Neven koji je osim rada u medijima i član Građevinskog odbora Srpske pravoslavne crkvene opštine Visoko. Oni zajedno pokušavaju obnoviti hram Sv. Prokopija, jedan od nacionalnih spomenika na području Visokog. Izgrađen je 1857. i neslužbeno je treći najstariji pravoslavni hram na području Središnje Bosne.

Sama obnova će mnogo značiti i za grad Visoko, kao i za pravoslavnu zajednicu na području visočke parohije koja je, nažalost, u odnosu na prijeratno stanje, kada je u Visokom bilo više od 7 000 Srba, sada spala na otprilike 80-ak pravoslavnih obitelji.

Na kraju iz Visokog odlazimo pomalo ambivalentni. Pitali smo se - jesmo li i mi nabrzaka savladali tu "visočku" školu ili se barem djelomično upoznali s njezinim "predmetima" koje svaki stanovnik ovoga podneblja završi?

Šalu na stranu. Jaki su kršćanski korijeni ovdje koji zasigurno još neće presahnuti, zalog su tomu franjevci i njihov nadaleko poznat samostan te klasična gimnazija koja je školovala generacije i generacije dobih ljudi. Od promjene politike se ništa ne može očekivati, čak ni nakon izbora, međutim povijest pokazuje kako su se katolici iz ovoga kraja nekoliko puta iseljavali, ali su se, također, opet vraćali. To nije isključeno ni ovoga puta: autocesta, blizina glavnoga grada te složna mala zajednica i pouzdanje u Boga, jamac su te nade.