Skoro na pola puta između Zavidovića i Maglaja, na lijevoj obali rijeke Bosne, pri strmim obroncima, za prolaznike bezimenih, brda koja se spuštaju k zaravni kojom osim pitome rijeke prolaze i željezničke tračnice, smještena su tri sela - Globarica, Devetine i Mišćići koja zajedno čine župu Marije Pomoćnice kršćana...
Župa Globarica pripada brdsko-planinskom području Središnje Bosne. Reljefni sklop ovoga područja dio je cjelokupnog dinarskog sustava u kojemu rijeka Bosna svojom tisućljetnom snagom usijeca svoje korito probijajući se između obronaka Ozrena i Duge Kose, praveći vrlo zanimljivu „zaobilaznicu“, te se može reći kako je „zagrlila“ sela koja administrativno tvore župu.
I nije samo to zanimljivo. Ako malo bolje pogledamo zemljovid, vrlo se lako može uočiti da se ova župa prostire čak devet kilometara od juga prema sjeveru, a ima samo dva kilometra prosječne širine.
Potoci i zvuk vlakova
Čitava vjernička zajednica, koja počinje Vratolomskim, a završava Matinim potokom, ima formiranu vodovodnu mrežu čije slijevove kupi rijeka Bosna i vodi prema Savi. Riječ je o čak desetak potoka, izvorišta i bara koje župljani nazivaju i jezerima. U prošla vremena tu su vodovodnu snagu krotili brojni mlinovi, a napajala su se stada stoke, međutim danas toga više nema...
Između rijeke Bosne i prometnice nalaze se tračnice kojima, ipak, čini se češće nego bismo očekivali, prolaze vlakovi uz njihov karakteristični zvuk, te razbijaju jutarnju mirnoću koju nosi jesen na selu. Tako se zvukovi sata sa zvonika miješaju s bukom koju pravi stroj na tračnicama, a tu je i nezaobilazna „truba“ na lokomotivi.
Mlada župa odvojena od Radunica
Selo Stara Globarica, po kojemu je čitava župa dobila ime, smjestilo se sjeverno od današnje crkve iza Globaričkoga brijega. To je bilo i svojevrsno sjedište mjesta gdje su ljudi dolazili po vodu i „čašicu razgovora“.
Stoga nije ni čudo što je mons. Marko Jozinović, tadašnji nadbiskup vrhbosanski, koji je rodom iz ove župe, osnovao novu vjerničku zajednicu, i upravo selo Globaricu odredio za mjesto buduće crkve. Nakon nekoliko godina priprema, uspostavljanje župe i blagoslov temelja obavljeni su 16. prosinca 1984.
Sela su odvojena od matične župe Radunice od koje su još kroz povijest formirane i vjerničke zajednice u Lug-Brankovićima te župa u Maglaju.
Globarički župni ured i stan zajedno s bogomoljom, s kojom čini jednu cjelinu, smješten je uz samu prometnicu kojom se služi uglavnom lokalno pučanstvo, pa je promet, kako smo vidjeli, rijedak. Ali ima ljudi, rade oko kuće, obavljaju svoje poslove ili se druže u mjesnome domu.
Iako župa nema ni 40 godina, prvi pisani tragovi i spomen imena nekog od sela spominju se daleke 1565., i to u popisu Bosanskoga sandžaka u maglajskoj nahiji u poreznim tefterima. Međutim, tragovi života na ovome području sežu još dublje u prošlost. Na njezinu teritoriju nalaze se lokacije sa stećcima, i to iz vremena starih Ilira, pojedinačno i u nekropolama. Nažalost, zbog nebrige vlasti, zuba vremena i lošeg odnosa lokalnog pučanstva koje je stećke koristilo za gradnju kuća, napravljena je nepopravljiva šteta...
A gdje su mladi?
O današnjoj situaciji u župi, ali i bližoj prošlosti razgovarali smo sa župnikom vlč. Vladom Jagustinom koji je ovdje na službi skoro sedam godina.
„Župa danas ima 430 vjernika u 155 obitelji, to jest kuća. Ima i mladih i starih, kao i u svim ostalim župama, ali mladih je sve manje. Ipak, ja sam zadovoljan. Vjernici dolaze u crkvu, mnoge se župe ne bi mogle tako pohvaliti u postotku dolazaka. Imam dvije mise: na ranoj bude oko 120, a na pučkoj oko 150 vjernika. Aktivni su i sudjeluju, i vidim da vjernici vole i poštuju svojega svećenika. Pozitivno odgovaraju na inicijative, pomažu, osjećaju crkvu svojom“, rekao nam je na početku župnik naglašavajući da je prije imao zbor mladih, međutim odlaskom studenata na fakultete u razne gradove pjevana je samo pučka misa s klasičnim župnim zborom.
Sve je manje djece...
Hol župne kuće krasi vitrina s mnoštvom pehara koje su osvajali mladi iz Globarice na različitim natjecanjima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Zanimalo nas je o čemu je riječ.
„Kada sam došao u župu prije šest godina, tada je ovdje bilo više od 50 djece. Svi su išli na školski i župni vjeronauk. U školi im laik predaje vjeronauk. Veoma su aktivni i dobro se odzivaju na sve projekte. Tako su ministranti na njihovim susretima osvajali pehare. Nabrojao sam ih 17. Također su zborovi dobivali zahvalnice na njihovim godišnjim susretima“, naglasio je župnik te ponovio da su takvi primjeri sve rjeđi: „U posljednje vrijeme se dogodilo, a bit će i sljedeće godine, da nema prvopričesnika. Krizmanika bude i do 15 jer je riječ o starijim generacijama.“
Duhovna zvanja i mlade mise
Župa Globarica s trima selima danas, ali i u prošlosti kada je pripadala Radunicama, dala je devet duhovnih zvanja. Sigurno je najpoznatiji peti vrhbosanski nadbiskup mons. Jozinović.
„Iz nekih obitelji imamo nekoliko svećenika, npr. Pranjići su dali četiri svećenika. Nisu samo dijecezanski svećenici, imamo i četiri salezijanca. Najvjerojatnije je to razlog što je nadbiskup 1984. posvetio župu Mariji Pomoćnici kršćana jer je ona zaštitnica salezijanaca. Osim tih svećenika imali smo i pet časnih sestara, dvije su pokojne, a jedna od njih je s. Matejka Jozović koja je zajedno s dvjema sestrama Služavkama Malog Isusa tragično stradala 17. kolovoza 2010. na pružnom prijelazu u mjestu Donji Kladari kod Modriče nakon što je na njihov automobil naletio putnički vlak“, rekao je vlč. Jagustin dodavši kako župa ima dva bogoslova Domagoja i Ivana Matijevića na koje je veoma ponosan.
Župnik se nada da će ustrajati, te za dvije godine imati mlade mise.
Interijer crkve i raseljeni vjernici
Nakon razgledanja župnog stana i dvorišta zaputili smo se ka crkvi. Budući da je župa mlada, logično je da je i crkva takva. „Tadašnji župnik iz Radunica pok. Luka Janjić i prvi ovdašnji župnik vlč. Miljenko Džalto pripremili su teren, izlili temelje i bila je posveta crkve u gradnji 16. prosinca 1984. Vjernici su najviše svojim radom pomogli, a obitelj Šimunović ustupila je zemljište, imenom Selište, na kojem se nalazi današnja crkva“, rekao nam je vlč. Vlado ističući kako nema nekih posebnih znamenitosti u samoj bogomolji.
Pri osnivanju župe nabavljen je iz Italije kip za koji salezijanski svećenici kažu da nigdje nisu vidjeli takvu ljepotu. Pored oltara se nalazi umjetnička slika, dar slikara Ivice Matijevića koji radi i živi u Njemačkoj
Razgovarajući nadalje o vjernicima, župnik nam je naveo zanimljive podatke. „Kada sam došao na župu, pravio sam kartoteku iseljenih te onih koji ovdje žive. Zanimljivo je da ih je gotovo identičan broj, 144 obitelji su iseljene, a 155 živi u župi. Još jedna posebnost se zrcali u tome da u svakoj obitelji, bilo domaćoj ili iseljenoj, ima barem jedno fakultetski obrazovano. Ove je godine jedan iz obitelji Matijević, dr. Božidar, izabran za akademika u Zagrebu“, ustvrdio je župnik Jagustin objašnjavajući kako Globaričani posebice ulažu u visoko obrazovanje.
Župna monografija
Poslije župnika razgovarali smo s umirovljenikom Mirkom Šimunovićem koji je čitav radni vijek djelovao u prosvjeti, te je za 25. obljetnicu utemeljenja župe, 2009., napravio monografiju o ovome kraju pod nazivom Spomenica župe Globarica. Sličnim se projektima ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije župe.
„Dolaskom blagopokojnog župnika Tunjića u ovu župu javila se ideja o prikupljanju građe. Usprkos činjenici da je ovo mlada vjernička zajednica, materijala je bilo mnogo, samo ga je trebalo prikupiti, uobličiti te staviti na papir. Zahvaljujući njemu, krenuo sam polako prikupljati podatke i izdali smo knjigu. Proces je trajao 10 godina, i on nije doživio njezino izdavanje, već je to učinjeno za župnika vlč. Marka Mikića. Radeći na knjizi o ovom kraju, bitno je reći da je oduvijek bilo života, a važno je dodati da je kraj vrvio od stećaka. Zanimljivo, saznali smo kako su ovdje u prošlosti živjeli ljudi visoke tjelesne građe. Prikupljali smo podatke i o običajima, grobljima, sijelima, praznovjerju, legendama i svemu onome što je bitno za župu i njezina sela“, rekao nam je Mirko i dodao da je istraživanjem bliže prošlosti te iseljavanja zaključio da bi župa danas trebala imati 1 100 žitelja, što nažalost nije slučaj.
Također nam je objasnio da se u međuvremenu od kada je izišla knjiga, pojavilo mnoštvo podataka te da bi se moglo objaviti novo prošireno izdanje. Među novim podatcima su i oni koji kažu da su u doba „turskoga vakta“ ljudi koji su tada živjeli u Globarici bili skeledžije te da su s Ozrena rijekom prebacivali drvnu građu što je prepoznala i Austro-Ugarska.
Osnovna škola
Nakon oproštaja sa župnikom i umirovljenikom Šimunovićem zaputili smo se u Osnovnu školu Globarica koja je područna ispostava škole Fra Grga Martić iz Osimice gdje smo razgovarali s profesorom biologije i kemije Zoranom Lučićem.
„Naša je škola osnovana 1976. kao četverogodišnja, i takva je djelovala sve do 1992. kada je uslijed ratnih događanja pretvorena u osmogodišnju. Kao takva je bila samostalna sve do 2002. kada je pripojena školi u Ozimici. Trenutno ovu školu od prvog do devetog razreda pohađa 20-ak učenika, imamo 14 nastavnika“, rekao nam je Zoran koji nas je proveo kroz učionice gdje smo kratko razgovarali s đacima i nastavnim osobljem.
A tko vam je susjed?
Na odlasku smo još saznali kako Globarica ima „zanimljive susjede“. Gledajući u daljinu, preko puta crkve, a dijeli ih samo rijeka Bosna, nalazi se općina Maglaj i nekoć srpsko selo Bočinja. U tom selu nakon rata u Bosni i Hercegovini formirana je prva veća vehabijska zajednica nastanjena pretežno islamskim vojnim dragovoljcima afroazijskog podrijetla iz odreda El Mudžahid.
Kakva je sada situacija sa selom, nismo ispitivali, ali može se reći da ta zajednica više ne postoji na način kako je bilo odmah poslije rata, kada su tamošnji stanovnici bili skoro pa država u državi sa svojim zakonima i pravilima te nisu, prema samovolji, dopuštali prolazak. Selo ima i srpskih povratnika, a vidi se i pravoslavna crkva.
Kako smo vidjeli, u jesenje dane sva naselja i zaseoci župe Globarica, koja inače pripadaju općini Žepče, utonula su u sive tonove koje nosi ovo godišnje doba. Trend napuštanja sela u korist gradova i drugih razvijenih zemalja na Zapadu nije pogodio samo ovaj kraj, već je to dio svjetskih gibanja. Ostaje nam nada kako će nakon sadašnje „jeseni“ Globarica preživjeti zimu te će doći novo proljeće za ovu župu i njezina sela.
Župna knjižnica
Kada stignete u Globaricu, pored crkve ćete vidjeti jedno manje zdanje koje je fizički odvojeno od kompleksa kojeg zajedno čine crkva, pastoralne prostorije i župni ured. Riječ je o knjižnici koja se može pohvaliti s 2 500 knjiga duhovnog, filozofskog i beletrističkog sadržaja. Knjižnicu je blagoslovio i 2000. otvorio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, a najveću zaslugu za njezin osnutak ima mons. Petar Tunjić. Većinu knjiga je upravo on nabavljao i kupovao, a jedan dio su darovali i mještani.
Otkud ime Globarica?
Iako je korijen imena Globarica lako objasniti, nema pisanih dokaza niti objašnjenja kako je selo dobilo ime. Globar je čovjek koji globi, kažnjava i grabi. S druge strane globarica je njegova supruga, a globarina je iznos globe…
Ime Globarica može se potražiti i u legendama ovoga
kraja koje opet upućuju na kažnjavanje (globa). Legenda kaže da su se ljudi u
ovome mjestu bavili grnčarstvom, ali nisu plaćali porez vlastima. Tako su često
morali bježati u šume dok su iza njih ostajala djeca i žene koje su nastavljale
raditi u glini, te su supruge zvane globarice.
Nema komentara:
Objavi komentar