Vatrogasac je čovjek koji je uvijek spreman dati život za druge

Koja slučanost...3 mjeseca prije nego sam napravio požar na vikendici razgovarao sam s vatrogascima u sklopu prikazivanja njihovog života na dan vatrogasaca... i ja sam bio pristalice teze da ništa ne rade i da to nije opasan posao... grdno sam se prevario a kasnije sam imao dokaze o tome...3 sata gašenja vatre i 2 dana kašljanja... za jedan obični požar...lokalni...


Svake godine 4. svibnja, na blagdan sv. Florijana, obilježava se Međunarodni dan vatrogasaca. Ti izuzetni ljudi koji svakodnevno riskiraju svoj život kako bi pomogli svojim sugrađanima nalaze se pod zaštitom nekadašnjeg rimskog vojnog veterana i mučenika koji se nije htio odreći svoje vjere, sv. Florijana.

Dok u pojedinim zemljama vatrogasci imaju status pravih junaka, u našim krajevima se često moraju boriti za vlastitu egzistenciju. Prigovara im se da ne rade ništa kad nema požara, a ljudi također tvrde da sporo interveniraju. Mnogima je trn u oku i njihov prijevremeni odlazak u mirovinu. Na njihov dan smo odlučili pitati što oni kažu.

Ne pomažu samo kada je požar

Onda kad nema požara ljudi misle da „planduju“ i odmaraju u hladu, međutim situacija je ipak drugačija. U odsustvu vatrenih stihija spašavaju ljude iz dubokih ponora, oslobađaju iz smrskanih automobila, skidaju ledenice s krovova, sklanjaju od poplava, olujnog nevremena, ekološke i druge katastrofe. Svako sportsko natjecanje, koncert, javna manifestacija ne smije proći bez policije, hitne pomoći i vatrogasaca. Oni su uvijek tu oko nas, spremni, iako ih ponekad i ne vidimo, ali i podcjenjujemo.

Samo površni i nedobronamjerni ljudi, koji nisu upoznali samu srž tog posla, mogu reći da se vatrogasci veći dio godine dosađuju. Međutim, život uz rizik je ono na što su oni naviknuli.

Bilo koja intervencija, pa makar i ona „bezazlena“, nosi opasnost sa sobom.

Vatrogasci, ali njihove obitelji, svakoga dana žive sa saznanjem da mogu krenuti u akciju, bez sigurnosti da će se iz nje i vratiti. Ipak, većina vatrogasaca se ne bi mijenjala za neki drugi posao. Naviknuli su na opasnost, ali i na učinjena dobra djela.

Ipak, na kraju svake akcije koja prođe kako treba i u kojoj se spase životi, hrabri vatrogasci dobivaju poticaj za sljedeću akciju koja može biti odmah sutra...

Jedno poslijepodne s vatrogascima

Vatrogasci štite ljude i imovinu ugroženu požarom. Da bi ta zaštita bila što djelotvornija, organiziraju se profesionalne vatrogasne jedinice. One postoje u gradovima, većim mjestima i nekim industrijskim kompleksima. Iako se u njima mogu nalaziti i dragovoljci, većina jedinica za borbu protiv požara ima stručno osposobljene vatrogasce koji imaju organizirano stalno dežurstvo i spremni su za pokret u svakom trenutku. U nekim mjestima postoje i Dragovoljna vatrogasna društva, međutim, njih ne treba miješati s profesionalnim brigadama.

Na znak dojave požara vatrogasci odmah kreću na mjesto nesreće, gdje su ljudski životi ugroženi, te daju sve od sebe da ga što prije ugase ili barem stave pod kontrolu. Kako je riječ o zahtjevnim i složenim poslovima, u postajama su nužni organiziranost i timski rad. Zbog toga svaka postaja ima svog zapovjednika koji organizira i usklađuje rad svih članova tima.

Kako bismo saznali stanje u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi u Sarajevu proveli smo jedno poslijepodne s njima i njihovim zapovjednikom Ismetom Tucakom. Iako za našeg boravka nije bilo poziva za intervencijom, stekli smo dojam kako danas žive i rade vatrogasci.

Manjak vatrogasaca prijeti sigurnosti

Vatrogasna „kasarna“ u kojoj je smještena PVB Sarajeva povijesna je zgrada koja se nalazi nedaleko od rijeke Miljacke, nekoliko stotina metara dalje od Skenderije prema starom jezgru grada. Ona predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja arhitekta Josipa Pospišila u glavnom gradu BiH. Zdanje je projektirano prije točno 100 godina, a završeno je 1913. Izgradnji Vatrogasne „kasarne“ prethodilo je osnivanje stalne vatrogasne čete za grad Sarajevo 8. ožujka 1883. Projekt Josipa Pospišila urađen je prema uzoru na jednu bečku vatrogasnu „kasarnu“ te je predviđao spavaonice za vatrogasce, smještaj za vozila i pomagala u radu. Napravljeno je i vježbalište za vatrogasce. Zdanje je u tlocrtnom presjeku u obliku slova „L“ a od samog otvaranja bilo je modernog tipa gdje se na požar upozoravalo elektronskim putem. Zvonila su zvona, gorjele električne svjetiljke, a vrata za izlazak vatrogasaca su se otvarala automatski. Poslovično još jedan dokaz onoga što je na Balkan donijela austrougarska uprava.

U razgovoru s vatrogascima i njihovim zapovjednikom shvatili smo da je nebrigom države i državnih vlasti od nekada slavne PVB danas ostala samo sjena. Jedinici nedostaje više desetaka mladih vatrogasaca. Čitav Kanton Sarajevo „pokriva se“ s 40-ak vatrogasaca, a jedinica broji oko 200 uposlenika od kojih većina nisu vatrogasci (ima tu mehaničara, administracije, telefonista...). Nedostaju adekvatna vozila, ljestve te helikopteri. Novi natječaji se ne raspisuju jer država nema novaca za plaćanje potrebitog broja vatrogasaca, a stariji vatrogasci kako odlaze u mirovine tako nitko ne zauzima njihova mjesta.

Čeka se nesreća da se nešto pokrene?

„Mi smo profesionalni vatrogasci, imamo beneficirani radni staž. Međutim, od 2006. zakon o državnim službenicima kaže da nismo više vatrogasci nego namještenici. Prema tom zakonu nismo plaćeni adekvatno s obzirom na posao kojeg obavljamo. Svrstani smo u rad državnih službenika koji rade osam sati dnevno, a mi radimo u smjenama od po 12 i 24 sata. No, kada pogledamo situaciju u kojoj se nalazi država, mi smo ipak zadovoljni. Već sedam godina nijedan vatrogasac nije primljen u brigadu, tako da mi danas nedostaje 50 vatrogasaca. Slali smo apele vlastima, ali dok se ne oni usuglase vrijeme prođe“, istaknuo je zapovjednik Tucak objašnjavajući kakva je danas situacija u brigadi. 

Zbog pravnih zavrzlama i različitih razina vlasti, koje obični ljudi nikako ne mogu shvatiti niti pojmiti, od samostalne upravne organizacije PVB je svrstana u kantonalnu upravu civilne zaštite. Samim tim postupkom plaće vatrogasaca su smanjenje za 10%. Slično se dogodilo i s policijom koja prijeti štrajkom i obustavom rada... Zbog toga su političari usmjerili pozornost na policiju, a ne na vatrogasce. Vrijeme prolazi, a ništa se ne mijenja, sve se čeka. Izgleda da se čeka velika nesreća kako bi političari progledali i riješili problem. Ostaje nadati se jedino kako nam ne treba nesreća kao u diskoteci u Novom Sadu, kada je poginulo nekoliko mladih ljudi, ili požar u neboderu koji nema adekvatan sanitarni čvor ili protupožarne stube. U mjesecima koji obiluju požarima bh. vatrogasci su imali sreće zbog kiše, ali se ne smije osloniti na pomoć prirode u gašenju požara. Posljednji slučaj požara u Konjicu pokazao je svu nemoć protiv vatrene stihije. U pomoć su došli kanaderi iz susjedne Hrvatske, međutim vatra je tek stavljena pod kontrolu kad je pala kiša i to šest dana nakon izbijanja požara. Zaista strahovit podatak.

Problem je i nepristupačan, ali i miniran teren

Vatrogasci u BiH, osim malog broja ljudi, neadekvatnih vozila i dotrajale opreme, suočavaju  se s još jednim velikim problemom koji njihove kolege u Europi ne poznaju, a to je minirani teren koji onemogućava borbu s vatrom. Oružane snage su im oduzele jedan helikopter koji su imali tako da su sada osuđeni na rad samo sa „zemaljskim“ vozilima. Ponekad, ako mine ne predstavljaju problem, nailaze na nepristupačan teren kojemu može prići samo putem letjelica. Tada se samo čeka kiša...

„Mislim da nije u redu da vas lažem i kažem da je sve O.K. Apeliram na političare putem medija, međutim, ništa se ne događa. Novinari nekad kao da dočekaju izdvojiti po jednu rečenicu iz mog obraćanja u kojoj kritiziram političare, a čitav uvod u to izostave. Tako se gubi smisao. Treba napomenuti da su nam vozila dotrajala, prosjek starosti je oko 30 godina, prosječna dob vatrogasaca je više od 40 godina. Prije se u mirovinu išlo s 50 godina, a sada nam je prosjek godina 40. Od šest ljestava pet je neispravno, a očekuje se da ugasimo požare ako se dogode na visokim zgradama. Problem je i nova gradnja koja ne predviđa izgradnju protupožarnih stepenica tako da više od 80% nebodera viših od osam katova nema protupožarne stepenice. Ti su neboderi kao grobnice za nas vatrogasce. U Sarajevu nekako sastavljamo kraj s krajem i krpimo što je moguće, ali kada odemo u, primjerice, Konjic ili Bijeljinu, kada vidimo kakvih jedinica ima, mi smo super“, rekao nam je zapovjednik sarajevske vatrogasne brigade.

Na papiru je, kao što to obično biva, sve savršeno, ali u praksi iskaču problemi. Posljednji primjer je požar u Sarajevu na Baščarčiji kada su vatrogasci došli za manje od minute nakon poziva, međutim nisu imali ispravnih hidranata. Oni koji su radili bili su zaključani. Također, čunjevi koji sprečavaju parkiranja nesavjesnih vozača, spriječili su vatrogasna vozila da uđu i približe se požaru.

Vatrogasci su, umjesto da parkiraju pored požara i odmah ga ugase, morali po 200 metara „voditi vodu“ kako bi krenuli u akciju. Tako je izgorjelo 12 krovova. Vatrogasci nikad nisu sigurni kada izađu na teren hoće li zateći ispravne i otključane hidrante.

Prilikom samo jedne akcije na požaru mogu imati više zadataka kao što su: rukovanje vatrogasnim aparatima i gašenje, spašavanje ljudi i pružanje prve pomoći, provjetravanje prostorija zahvaćenih dimom, iznošenje stvari iz prostorija zahvaćenih požarom i niz drugih poslova koji se ne vide, ali se podrazumijevaju.

Kod vatrogasaca je uvijek izvanredna situacija. Kada su na odmoru ili dopustu uvijek moraju imati mobitel pored sebe kako bi bili spremni odazvati se pozivu.

Vatrogasce zovu zbog svakojakih problema

Kad građani ne znaju koga nazvati, u raznoraznim situacijama zovu vatrogasce. Ima tu apsurdnih poziva od upadanja ključa u šaht, otključavanja zaključanih vrata, spašavanja mačaka s drveća i još mnogo toga. Zapovjednik brigade Ismet Tucak je istaknuo još jednu devijaciju u današnjem postmodernističkom društvu. Ona se tiče činjenice da veliki problemi u medijima mogu nastati ako ne spase psa iz rijeke ili mačku iz kanalizacije ili kakvog drugog kućnog ljubimca. Tada se diže velika hajka na vatrogasce, a mladi organizirani u razna udruženja za pomoć životinjama imaju veliku moć u medijima. Sve su to stvari na koje vatrogasci moraju misliti.

Radni uvjeti

Iz obilaska prostorija PVB Sarajevo zaključili smo da vatrogasci rade u vrlo raznolikim uvjetima. Najčešće posao započinju u opremljenim i prijatnim prostorima u kojima dežuraju do dojave požara ili nekog drugog događaja. Oni se tu šale, komuniciraju i relaksiraju, ali su uvijek na oprezu. To su nam pokazali i demonstrirajući izlazak vozilima koji je izveden u rekordnom vremenu. Krenuti na zadatak nikad nije problem, ali iza prve krivine ih čeka uobičajena prometna gužva...

Pri gašenju požara i drugim akcijama izloženi su mnogim štetnim utjecajima, najčešće plamena, dima, otrovnih isparenja, urušavanja objekata, pada predmeta i kemikalija. Najčešće rade bez prekida 12 sati, a nakon toga su slobodni naizmjenično 12 ili 24 sata. Rade danju, noću, vikendima i blagdanima, a slobodne dane uzimaju prema mogućnostima i potrebama.

Iz onoga što smo vidjeli može se zaključiti davatrogasci u BiH, iako malobrojni i s neadekvatnim vozilima i dotrajalom opremom, ipak uspijevaju obavljati svoj posao na zadovoljavajućoj razini. U tome im zasigurno u mnogome pomaže ljubav prema poslu i želja za pomaganjem unesrećenima. Kao i u većini drugih djelatnosti i službi u BiH, problem su i dalje politika i financije. Unatoč uskraćenim novcima, opremom i pojačanjima u vidu mlađih vatrogasaca, sarajevska brigada je uvijek spremna dati svoj maksimum kako bi sačuvala ljudske živote i materijalna dobra.

Bili smo s njima na njihov dan, dan sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Neka ih on čuva tijekom čitave godine kao što oni čuvaju nas unatoč svim nedaćama svoje svakodnevice.

Država Hrvatska gotovo da se i ne osvrće na probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini

Općepoznato je da za vrijeme ekonomske krize prva na udaru biva pisana riječ i, općenito, kultura. Pogrešno je, a može biti i pogubno po društvo, mišljenje nekih političara da je u vremenu krize najbezbolnije sankcionirati kulturu i njezine djelatnike. Novci predviđeni za potpore kulturnih djelatnosti bivaju smanjeni, često i potpuno ukinuti. Jedan od takvih kulturnih projekata, koji je ove godine dobio skoro za četvrtinu manju pomoć iz državnog proračuna, jest Hrvatsko slovo.

 Taj jedini tjednik za kulturu sada se nalazi u financijskoj krizi i prijeti mu gašenje. Tim povodom o stanju u hrvatskoj kulturi, novinarstvu te odnosu Hrvatske države prema izdavaštvu, ali i prema bh. Hrvatima razgovarali smo s glavnim urednikom Hrvatskog slova Stjepanom Šešeljom. Rođen je u Podgradini, Opuzen, 1947. Suvremeni je hrvatski književnik, piše pjesme, drame i prozne tekstove. Dugi niz godina radio je kao tajnik Akademije likovnih umjetnosti. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ravnatelj je Hrvatskoga slova od 1995. i Hrvatske kulturne zaklade od 1997. Jedan je od osnivača, te dopredsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća. Nekoliko djela mu je prevedeno na strane jezike.

Godine 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a godine 2003. dobio je nagradu Grada Opuzena za životno djelo.

Možete li nam, kao književnik i „čovjek od pera“, kazati na koji način doživljavate sadašnji trenutak hrvatske književnosti i novinstva?

Hrvatska književnost i danas, kao i svih ovih stoljeća otkako postoji, stvara se ne samo u „ostatcima ostataka nekoć slavnoga kraljevstva hrvatskoga“, nego i u hrvatskim zemljama Bosni, Hercegovini, Boki kotorskoj, Srijemu i Bačkoj te u susjednim zemljama od Karaševa u Rumunjskoj, Molisea u Italiji i Gradišća u Austriji, Slovačkoj, Moravskoj i Madžarskoj, pa po Europi, Australiji i Novom Zelandu, u obje Amerike, do juga Afrike, a zasigurno bit će poneki književnik hrvatski i u Indiji, gdje je prvi pisac sanskrtske gramatike gradišćanski Hrvat otac Filip Vezdin misionario kao Paulus a Sancto Bartholomeo, u XVIII. stoljeću. I vjerujem da bit će tako dok na svijetu Hrvata bude, jer mi smo jedna od velesila prognanosti, raspršenosti i raseljenosti u tom svijetu. A tko to danas u Hrvatskoj zna, tko to prati, evidentira i istražuje? Možda Macanov Hrvatski bibliografski leksikon, kojemu je povjesničar Trpimir Macan urednikom od trećega sveska pa do zaključno sedmoga, koliko ih je do sada objelodanjeno. Tko se danas brine o toj jedinstvenoj cjelini, za koju granice država ne predstavljaju prepreke? No, prepreke su u glavama ljudi i to onih koji bi morali o tome voditi računa, ali oni su očito krivi ljudi, nestručni ili sa zlim nakanama, a na tako odgovornim mjestima! Tu leže problemi, kada govorimo o književnosti, hrvatskim nacionalnim i narodnim interesima. Na drugima je neka analiziraju i govore o činjenicama iz svojih struka.  

Novinstvo pak nije moja struka, ali usuđujem se govoriti o njemu, jer ono je fronta prije politike i kao takvo zagađuje nam živote i vidike, stvara preduvjete za nakane koje namišljaju provoditi i njihovi vlasnici i sile koje stoje u svezi s njima. A znademo tko su im vlasnici i tko su „vodeći“ novinari u svim tim novinama i gotovo da i zadnji Hrvat znade što i zašto tako pišu. A pišu protuhrvatski, uglavnom, puštajući po jednoga ili dva kulumnista koji se dva-tri puta tjedno oglase hrvatskim mišljenjem, kojima pak održavaju čitanost i prodaju lista, itekako važne za nakladnika. A „naš čovo“ popase i sve ostalo što mu se nudi na tim stranicama. I opet ih kupuje, cvileći da nema hrvatskih novina, a zaboravljajući da su tu i Vaš hrvatski Katolički tjednik i Glas koncila, pa Hrvatski list, pa i Hrvatsko slovo..., a bilo bi i hrvatskih dnevnika, radija i televizija i svega drugog da je više svijesti u nama, svijesti koja bi odbacivala ono što je protiv naših interesa i što nas očito vrijeđa.

Općenito govoreći, kakav je odnos Hrvatske države prema kulturi danas? Svjedoci smo da je prof. dr. sc. Andrea Zlatar-Violić, ministrica kulture Republike Hrvatske, u proračunu smanjila izdavanja za Hrvatsko slovo – jedini tjednik za kulturu u Hrvatskoj. Je li taj odnos uvjetovan ekonomskim gibanjima ili je odraz ponašanja pojedinca?

Odnos države prema kulturi je loš, a bio je i svih ovih godina otkako je obnovljena hrvatska država, jer se nastavilo stanje iz prošloga vremena koje razara svaku hrvatsku misao i ne da joj izvan branjevine „zapadnoga Balkana“ ili „yugosfere“. Sizovska logika još vlada. Vidite, ovih sam dana otkrio, putem interneta, da je ustanova koja se zove Samoupravna interesna zajednica (!) dobila novac za likovne izložbe u Ministarstvu kulture RH koje nama ni za tu našu djelatnost ove godine nije odobrilo niti kune. A prošče godine, za deset izložaba hrvatskih akademskih umjetnika, koje smo ostvarili, dobili smo 40.000,00 kuna. Kao što nismo dobili niti kune za tribine Hrvatsko slovo uživo. To čine iz ideoloških razloga, jer mi na tribinama predstavljamo i knjige koje govore o temama za njih odioznima, kao što su dnevnici branitelja ili knjige o Bleiburgu, uz knjige koje mi tiskamo i zagovaramo u prozi, poeziji, dramama, putopisima. Oni bi sve to najradije zabranili. Ali, eto, dobili su priliku i zlorabe je s mjesta ministra. Ministrica uskraćuju novac onome kojemu bi trebao pripasti. Slučaj s ovogodišnjim izložbama je čisti oblik odmazde nakon besramne otimačine novca za potporu Hrvatskomu slovu. Dala nam je 400.000,00 kuna, a u prošloj godini primali smo 600.000,00 kuna. Dok sebi dodjeljuje potporu u neizmijenjenom iznosu od 600.000,00 kuna. Mislim, svome Zarezu. Jer, na žalost, ispada da je ministrica kulture Republike Hrvatske u sukobu interesa, da je suvlasnica i direktorica toga dvotjednika, što se može vidjeti  u posljednjem broju Hrvatskog slova u kojemu objavljujemo izvatke iz registra Trgovačkoga suda u Zagrebu. I sve to radi i ne trepnuvši! A mi smo tjednik koji se pojavljuje redovito svakoga petka i nikada nije izostao za ovih već sedamnaest godina izlaženja. Dok  je njezin Zarez dvotjednik koji ne izlazi u mjesecima srpnju i kolovozu, a u božićno i uskršnje vrijeme javlja se u dvobrojevima. Koje je za to opravdanje? Iskazivanja mržnje, ideološke nesnošljivosti…, a misle prikrivati krađu iz našega dijela državnoga proračuna za svoju korist.

Vaš revolt na takvu odluku ministrice je bio poseban. Zbog zakidanja Vašega lista u državnoj potpori odlučili ste u svakom broju svoga lista objavljivati samo upitnike na crnoj podlozi koji ukupno zauzimaju četiri stranice u novinama koje imaju 32. Zašto ste se odlučili na taj korak?

Hrvatsko slovo, kako i svojim podnaslovom svjedoči, tjednik je za kulturu. Jedini tjednik za kulturu u Hrvata ili jedini hrvatski tjednik za kulturu. I to već osamnaestu godinu, a od prvoga dana, od prvoga broja, koji se pojavio u petak, 28. travnja 1995., obraća se svim Hrvatima gdje god živjeli, i on im tamo redovito stiže. Pokrenulo ga je gotovo cjelokupno članstvo Društva hrvatskih književnika, među kojima je bio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji mu je davao zdušnu potporu i kao član DHK i Matice hrvatske, nakladnika Telegrama i Hrvatskoga tjednika čija je najkvalitetnija postignuća Hrvatsko slovo nastojalo slijediti. I onda vam se dogodi ovakva odluka ministarstva, u čiju mogućnost nismo vjerovali nakon onoga iskustva koje nam je priredio SDP-ov ministar Antun Vujić, od „3. januara 2000.“ On je poznat po raskolu u Društvu hrvatskih književnika i osnutku Hrvatskoga društva pisaca kojemu je osigurao sigurnu materijalnu budućnost.

No, ministrica je i članica, dopredsjednica vladajuće Hrvatske narodne stranke (HNS), tih rigidnih ljevičara, pa nije ni čudno što se tako ponaša. Aktivistički. Zagovarajući i obilno financirajući neovisne skupine u hrvatskoj kulturi koji čak dobivaju novac iz proračuna Ministarstva i ako se ne prijave u roku na natječaje Ministarstva kulture RH, ili ako njihove zahtjeve potpiše neovlaštena osoba, prikrivajući tako pravi identitet ovlaštene osobe, a što znači da se lažno predstavlja, što je pak prema hrvatskim važećim propisima kazneno djelo.

Mi smo se poslužili njihovim bojama, crnom s crvenim znakom pitanja, kako bismo upozorili i naše čitatelje o kakvim je profilima riječ, o kakvoj vrsti ljudi koje smo mi izabrali, uglavnom, našim neizlaskom na izbore. I to neka nam svima bude opomena.

Hrvatsko slovo se od svog utemeljenja bavilo pitanjima kulture, od slikarstva i književnosti do filma. Nije zaboravljeno promicanje hrvatskih državnih interesa u svim oblicima društvenog života. Osvrćući se na godine rada, možete li ocijeniti je li Vaša novinarska misija uspješna?

Mislim da jest. Uspješna je. Jer, Hrvatsko slovo postalo je tjednik kakav smo željeli i kakav je bio potreban Hrvatima. Pri tome mislim i na stvaratelje u kulturi jednako kao i na obične čitatelje kojima je stalo do hrvatske kulture i vjere te svih drugih vrijednosti koje čine kuću hrvatske uljudbe. U njemu se nahode tekstovi pisani na visokoj razini čitljivosti koja je dostupna svim Hrvatima, i razumljivi su različitim čitateljskim slojevima. Hrvatsko slovo tako se čita i u Švedskoj kao i u Argentini, u Subotici, Prelogu, Neumu i Kotoru..., na sveučilištima, u hrvatskim misijama i hrvatskim domovima - skupnim okupljalištima i za obiteljskim stolovima. Uvijek, pisalo se o kazalištu ili pak kulturi nogometa, što uporno radi novinarski doajen i bard gospodin Zvonimir Magdić. Uvijek je u autora Hrvatskoga slova nazočna misao o hrvatskim narodnim i nacionalnim probicima. To je kredo svakoga autora, kao što bi morao biti i nepotkupljiv dio svakoga hrvatskoga političara, znanstvenika, svećenika ili radnika bilo koje vrste on bio. To bi nam osiguravalo siguran uspjeh među narodima. Nestanak Hrvatskoga slova s hrvatskoga kulturnoga obzora, što zatiratelji svega hrvatskoga žele, a evo vidite i prema povodu za ovaj naš razgovor, to oni pokušavaju i ostvariti. Međutim, to im zasigurno ne će uspjeti. Dok je na svijetu i jednoga Hrvata, mi smo spremni braniti zajedničke nam interese, pišući i objavljujući zajedničko nam Hrvatsko slovo. Inače, bila bi to kulturna, i ne samo kulturna, katastrofa ravna novom Bleiburgu. A što je njih briga za Bleiburg kada se ne ustručavaju dirati i  u takvu spomen-ranu hrvatskoga naroda.

Hrvatskom slovu često prigovaraju da više polemizira i bavi se politikom nego kulturom. Na vašim naslovnicama i u novinama često je više političara i tekstova nevezanih za kulturu. Koliko je to točno?

Hrvatskomu slovu svašta prigovaraju i lijepe mu svakakve etikete i to čine „autori“ iz onoga mnoštva žutoga tiska koji je preplavio i premrežio hrvatski javni, medijski prostor, tako da se ništa suvislo više ne može ni pročitati ni čuti. Sve je to zasnovano na ideološkoj osnovi i mržnji koja ide do uništenja. Sjetite se samo „velikih hrvatskih književnika“ koje je stvorio EPH-ov lanac i danomice im uvećava slavu, a normalan svijet se iščuđava i prepoznaje svako njihovo podmetanje. A veliki književnici uglavnom šute, izuzmemo li akademike Ivana Aralicu, Dubravka Jelčića i još pokojega hrvatskog književnika. Ipak, i dalje ih naš svijet kupuje i tako im produžava postojanje. A oni koji nas pak ne etiketiraju i ne lijepe hipoteke na leđa Hrvatskomu slovu, oni uglavnom šute i ne usuđuju se prozboriti ni riječi kako se i sami ne bi zamjerili moćnicima koji se stvaraju u retortama EPH-a. Zato završavaju kao ovih dana Vjesnik. Njihov, a i naš problem! Ne, prigovori o previše polemiziranja i politike u Hrvatskomu slovu, to jednostavno nije točno. Prolistajte samo bilo koji broj Hrvatskoga slova i vidjet ćete na koji način je komponiran. A da politike i pokušaja polemiziranja ima, ima. Samo u svakomu pitanju u našoj rubrici Karte na stol nalazi se najmanje po jedno koje se odnosi na nedomoljubno ili korumpirano ili nestručno ponašanje dužnosnika koje obavljaju suprotno hrvatskim vitalnim interesima, ponašanje tih naših „velikana“, političara ili menadžera. Od satnice vjeronauka u osnovnim školama do odlučivanja u INI.

Osim izdanja novina vodite i knjižnicu Djela hrvatskih književnika koja danas predstavlja uglednu knjižnicu Hrvatskoga slova u kojoj se objelodanjuju djela suvremenih hrvatskih književnika. Kakvo je danas hrvatsko izdavaštvo?

Ne bih sigurno izdržao sve te godine u Hrvatskome slovu da smo se ograničili samo na tjednik i da nismo ostvarili, uz pomoć i suradnju kolega književnika: Horvatića, Hitreca, Maslaća, Mrduljaša, Barbijerija, Pulića, Vuletića, Šite Ćorića, Đ. Ivanišević, M. Freundlich i dugih suradnika, našu drugu djelatnost koja se ogleda u knjižnicama: Djela hrvatskih književnika, Knjižnici Hrvatsko slovo i Oratio pro Croatia. Započeli smo s knjigama suvremenih književnika koji su svoja promišljanja o hrvatskoj zbilji, bilo književnoj, bilo političkoj, ispisivali na stranicama Hrvatskoga slova u obliku kolumni, uvodnika ili stalnih kritičkih osvrta na kazališne, književne, filmske i nogometne događaje. Tako je začeta Knjižnica Hrvatsko slovo koja je do danas objelodanila dvadeset šest naslova, među kojima su, osim spomenutih, i: Zoran Tadić, Mirko Mrjanović, Sven Lasta, Ljubica Štefan, Carl Gustaf Ströhm, Milan Vuković, Zvonimir Magdić, Stjepan Šulek, Benjamin Tolić, Mate Kovačević, Dubravko Jelčić... Knjižnicom Djela hrvatskih književnika nastojali smo potvrditi vrijednosti u kontekstu hrvatske književnost djelima autora Hrvatskoga slova kao što su: Šegedin, Dekanović, Vukušić, Ganza, Begović, Pavlović, Vončina, Pulić, Kljenak, Vuletić, Šešelj, P. Pavlović, Sekulić, Krmek, ali i ostalih autora kojih je, do danas, u tom nizu objavljeno četrdeset. Knjižnica Oratio pro Cratia namijenjena je za djela koja nešto posebno govore hrvatskome čitatelju, kao što su: Izlazak iz Hrvatske šutnje 28. veljače 1989., Dr. Franjo Tuđman, sinteza teorije i prakse ili Govor kardinala dr. Alojzija Stepinca na procesu u Zagrebu 1946.

Ovih dvadeset i više godina zasigurno je najplodnije razdoblje u povijesti hrvatskoga izdavaštva. Dogodila se, jednostavno, eksplozija knjiga nakon strašnih muka i sveopće šutnje hrvatskoga naroda. U prošlom vremenu nije se moglo slobodno ni misliti, ni pisati, a tako niti tiskati. Danas je to neupitno postignuće hrvatske državne neovisnosti. Međutim, unatoč svemu tomu, ipak se najviše čuju oni koji su osigurali glasnost u svojim (stranim!) medijima. Halabuče oni, upozoravaju na svoju neznatnost, a čitatelj, kupac, treba se potruditi da prođe znalački kroz tu šumu u kojoj najjače zveče oni naslovi koji ne zavrjeđuju pozornost. Zato treba znati birati, za sebe, ono najbolje.

BiH - 17 godina nakon Daytona, kako je vidite? Kakvim vidite položaj Hrvata – katolika i Crkve u BIH?

Sedamnaest godina Daytona gledam isključivo kroz nazočnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, kroz smanjivanje njihova broja na hrvatskim povijesnim prostorima. I prema tome mogu zaključiti da su mu posljedice tragične. Nitko se i ne osvrće na sudbinu jednoga autohtonog naroda koji je svima drugima na tom prostoru prednik. Na našu veliku žalost, ni država Hrvatska, Republika Hrvatska, gotovo da se i ne osvrće na probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nego, primjerice, širom otvara vrata načelniku Trebinja, i vapije od njega ispriku za ratna zlodjela koja su nam učinili, a koje nema i, znajući naše neprijatelje, ne će je ni biti, dok uopće ne misli na probleme Ravnoga i općine Ravno, koja je po mnogo čemu za sigurnost i budućnost Županije dubrovačko-neretvanske važnija od sama područja te županije. Međutim, tko u Zagrebu uopće zna, ako i zna za Ravno, gdje se to Ravno nalazi. A tako nekako stoji i odnos Hrvatske prema prostoru Bosne i Hercegovine koja je uvijek, tijekom stoljeća, bila rasadnik hrvatskomu narodu iz kojega su dolazili i napučivali se ostali hrvatski krajevi. Uvijek su to bili najplemenitiji i najsposobniji i s neupitnim domovinskim osjećajem izgrađeni ljudi koji su samo mogli oplemeniti i za uzor poslužiti svima onima među koje su došli. A što ćemo danas, kada se taj rasadnik toliko prorijedio da postoji opasnost i za njegovu opstojnost? Velika naša sreća je Katolička crkva u hrvatskom narodu i katolička uljudba koja je utkana u svakoga našega čovjeka i predstavlja mu, pa ne bio on toga svjestan, onu sigurnost s kojom može na bilo koju stranu svijeta. A ja bih bio sretan da ponajprije bira zemlju u kojoj je rođen.

Kako gledate na djelovanje novinara i književnika na području bivše Jugoslavije u proteklih dvadesetak godina?

Mene je, iskreno da vam kažem, u tom prostoru uvijek zanimala sudbina Hrvata, pa tako i hrvatskih književnika. Volim otići u krajeve u kojima nisam bio, vidjeti i diviti se ljepotama i baštini koju su razni narodi podizali, ali ponad svega, i u Austriji, kao i u Americi, tako isto i na Kosovu, u Bačkoj, kao i u Sloveniji, želim se susretati s hrvatskim književnicima ili slikarima i ljudima raznih zanimanja i otkrivati njihove probleme koji su uvijek i moji. A za književnike i novinare iz bivše države mislim da je svaki djelovao uglavnom u skladu s interesima naroda kojemu pripada. Pamtim vrlo dobro sve istupe srpskih, crnogorskih i muslimanskih-bošnjačkih književnika, izrečene ili napisane, a upućene na štetu našega hrvatskoga naroda. I očekujem njihovu ispriku, a u mnogim slučajevima i pokajanje te molbu za oprostom koji ćemo im, jer smo vjernici, katolici, dati.  

Kao sv. Josip pošteno raditi i od rada živjeti danas je nedosanjani san mnogih

Dugo je vremena prošlo dok se radnici u svijetu nisu izborili za svoja prava. Svjedoci smo da ta prava nisu jednaka u svim zemljama. Dok radnici u određenim državama uživaju sve zakonom moguće povlastice u drugim se tretiraju nešto bolje od robova iz vremena Rimske imperije.

U zemljama tranzicije i „trećeg svijeta“ situacija je najgora. Institucije koje bi trebale štititi prava radnika ne rade svoj posao, a demokratska tradicija nije zaživjela u svom punom sjaju. Tu je i svjetska ekonomska kriza koja je neizostavni sudionik našeg života. Na kraju se čovjek može zapitati: zašto onda slaviti „Praznik rada“, 1. svibnja?

Ipak, taj datum je važan u povijesti naših predaka. Ne smijemo zaboraviti kako je on zapravo nastao. U svom životu ste zasigurno bar jednom čuli za tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja.

Kako je nastao „Praznik rada“?

Daleke, 1886. 1. svibnja u Chicagu su održane radničke demonstracije u kojima je sudjelovalo više od 80.000 ljudi. Radnici su tražili svoja prava i osmice. Nažalost, svaka vrsta takvog okupljanja nosi sa sobom posljedice. Te su godine osmorica demonstranata osuđena na smrt vješanjem, a njih nekoliko stotina je poginulo u sukobu s policijom. U spomen na te žrtve, ali i u sjećanje na naše pretke koji su vodili bitku za prava radnika i za dostojne radne i životne uvjete 1. svibnja se obilježava kao Međunarodni praznik rada.

U našim krajevima se počeo obilježavati nekoliko godina nakon događaja u Chicagu. Danas, kada je prošlo više od 100 godina od početka proslave „praznika rada“, radnici su dobili nova, uljepšana imena, klasično radničke i težačke pozicije su imenom „frizirane“ kako bi ljepše zvučalo radno mjesto. Bez obzira kako se zvali, većina ljudi su i dalje samo – radnici, a borba za radnička i ljudska prava traje još i danas.

Sve što je ljudsko nesavršeno je pa se čini da se malo napredovalo u odnosu na 1886., pogotovo u mnogoljudnim azijskim zemljama i u Istočnoj Europi.

Očekivati je da će i djeca današnjih radnika, pa i njihovi unuci, voditi istu brigu i borbu za svoja prava. Čini se da najmanje što možemo učiniti jest sjetiti se Prvog svibnja.

Sv. Josip - uzor i primjer za nasljedovanje

Problemi radnika nisu od jučer. Od samih početaka civilizacije problem rada je uvijek bio „vruća“ tema. Senzibilitet za prava onih koji se bave manualnim poslom Katolička crkva je imala od samih svojih početaka. Nisu li najniži radnički i društveni slojevi - robovi bili i prvi članovi Crkve? Stoga nije ni čudo što je blagdan sv. Josipa, radnika, uvršten u kalendar liturgijske godine. Iako ga je papa Pio XII. u kalendar Crkvene godine uveo 1955., još prije njega nama dobro poznati papa Leon XIII. 1889. u svojoj enciklici o sv. Josipu pod naslovom Quamquam pluries radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na ovoga sveca kao uzor i primjer za nasljedovanje.

Sv. Josip je radom svojih ruku uzdržavao Isusa i Mariju i samim tim zauzima veliko mjesto među svecima i u našim molitvama. Posebno u hrvatskom narodu, koji mu je podigao nekoliko svetišta.

Uvodeći ovaj blagdan papa Pio XII. je htio potaknuti radnike na tiho i vjerno posvećivanje svagdanjeg rada, bez obzira koliko možda besmislen i beznačajan nekome izgledao, baš kako je to činio šutljivi sv. Josip.

Podsjetimo, radnik je u kršćanstvu bio častan već po Isusu Kristu koji je, kako znamo, imao svoj posao i radio. U primjeru sv. Josipa nalazimo trajno nadahnuće kako se odnositi prema obitelji i svakidašnjim dužnostima. Sv. Josip je u radu otkrivao svoju sreću. Radio je s radošću i zadovoljstvom jer je bio svjestan da provodi volju Božju. Radom je oplemenio svoju dušu i srce, a na taj način stjecao je zasluge za nebo te dokazivao svoju ljubav prema Mariji i Isusu. Zato Crkva nastoji pod zaštitu ovoga sveca staviti bogoslužne prostore u radničkim središtima.

Borba protiv bezbožnih ideologija

Sv. pismo spominje sv. Josipa desetak puta, ali samo jednom govori o njegovu zanimanju. To što je bio tesar na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Iako su i neki drugi sveci također bili obični radnici koji su se mučili cijeli dan i noć kako bi izvršavali svoje zadaće, Crkva je ipak izabrala sv. Josipa za zaštitnika radnika, ne zato što je radio mali i težak posao nego zbog poruke da Josipov cjelodnevni rad nije bio samo naprezanje tijela već spremnost služenja u Božjem planu. Tako je „div“ među svecima bio „samo“ tesar. Upravo ta spremnost služenja trebala bi biti smisao svakog radnika, ili barem kršćanskog.

Gledajući izvana, čini nam se da je Josip sasvim običan čovjek bez velikih svetačkih dimenzija. No, gledajući iznutra, sv. Josip je očito imao duboki duhovni život. Takve pravednike nalazimo među: radnicima, tesarima, ribarima, seljacima i intelektualcima... Ima ljudi koji su izvana obični i radini, a iznutra su tako uronjeni u Boga i duhovnu stvarnost da nas njihove riječi pogađaju kao proročki govori. Sv. Josip je stoga veoma blizak takvima i oni ga razumiju.

Gledano prema kalendaru, i u našem narodu poznatom „crvenom slovu“, glavna liturgijska proslava sv. Josipa je 19. ožujka, ali želeći istaknuti vrijednost rada i potrebu borbe protiv utopijskih parola i bezbožnih ideologija XX. stoljeća Crkva je važnost dala i 1. svibnju kada časti sv. Josipa - zaštitnika radnika.

Što god činili, što god radili, bio to tjelesni rad ili onaj intelektualni, rad u tvornici, uredu ili na polju, rad u školi ili u bolnici, na moru ili kopnu..., ako je pošten, sve su to ljudske djelatnosti koje trebaju pomoći da se čovjek ostvari kao čovjek. Već je o tome govorio papa Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens u kojoj kaže da se radom čovjek ostvaruje i, prema Božjem naumu, svaki je čovjek vrijedan!

Sjetimo se toga i češće, a ne samo na Blagdan rada, 1. svibnja.

Sv. Josip i hrvatski narod

Sveti Josip je posebno štovan u Hrvatskoj i BiH. Hrvatski sabor ga je prije više od 300 godina, 1687., odabrao i proglasio zaštitnikom Hrvatske, dva stoljeća prije nego što je proglašen zaštitnikom cijele Crkve.

U skoro svakoj crkvi nalaze se Josipov kip ili slika. Likovno se prikazuje najčešće kao sredovječni čovjek blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Štap kojeg Josip drži u ruci često završava cvijetom, ljiljanom. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim oruđem.

Ljeto je... požari oko nas

Ljudi budite pažljivi ako namjeravate paliti smeće. Požari su opasniji nego što mislite. Malo sam čistio oko vikendice i umalo nisam izazvao havariju. Tri sata borbe s vatrom... tri vatrogasca i troje civila... imao sam više sreće nego pameti... OPREZNO S VATROM... uvijek prije paljenja nakvasite okolnu travu... imajte šmrk vode uz sebe ili veliko bure... kao i lopatu za gašenje...

Hodočašćima jačamo svoju vjeru, ali se i zbližavamo s drugim ljudima

Bez obzira kako putovali u Svetu zemlju, hodočasnički, poslovno ili turistički ona vas neće ostaviti ravnodušnim. Mnogi koji su se vratili iz Svete zemlje ostali su zauvijek promijenjeni. Biblija postaje bliža, jasnija, a mjesta kojima je hodio Isus Krist ostaju za cijeli život urezana u pamćenje. Tko god posjeti Svetu zemlju zasigurno će je preporučiti svima s kojima dođe u kontakt.

Jedan od onih koji su svojim radom i zalaganjem omogućili da san o posjeti Svete zemlje postane dostupan mnogima jest Davor Ljubić, po zanimanju turistički djelatnik, direktor tvrtke G-tour Međugorje. Taj 44-godišnji Širokobriježanin, po struci pravnik, u turizam je ušao na „mala vrata“ 1989. U razdoblju od 1993. do danas organizirao je maturalna putovanja za više od 50.000 učenika i studenata iz BiH i Hrvatske. Otkako se bavi organiziranjem hodočašća, u Svetu zemlju je odveo više od 2.000 hodočasnika Hrvata-katolika. U mjestima Kristova ovozemaljskoga života bio je tridesetak puta, a zasigurno neće stati na tom broju.

Upravo  ste se vratili iz Svete zemlje sa 150 hrvatskih hodočasnika među kojima je bilo dvadesetak svećenika zajedno s kardinalom Puljićem. Kakav je značaj odlaska u Svetu zemlju jedne takve „delegacije“ kojoj ste Vi bili jedan od vođa puta?

Prije mjesec dana vratili smo se s jednog velikog hodočašća. Tom prilikom smo postavili mozaik s likom Gospe Kondžilske u Nazaretu koji je blagoslovio uzoriti kardinal Puljić uz nazočnost biskupa Tome Vukšića i dvadesetak svećenika. Hrvati su već otprije tu prisutni preko mozaika s likom Gospe iz Marije Bistrice, ali smo postavljenjem i ovog mozaika trajno označili vezu vjernika iz BiH sa Svetom zemljom i vjernicima Svete zemlje. Lik Gospe Kondžilske se od ove godine nalazi na mjestu na kojemu je u našoj vjeri sve počelo, zajedno sa stotinama drugih mozaika koji su Nazaretu darovani iz cijelog svijeta. Općenito, dolazak u Svetu zemlju ojačava vjeru. Ovom prilikom zahvaljujem kardinalu Vinku Puljiću koji je s nama već dvaput hodočastio u Svetu zemlju te na taj način poticao i druge na hodočašće.

Možete li našim čitateljima objasniti proces realizacije putovanja u Svetu zemlju jedne velike hodočasničke skupine, od prve do posljednje minute?

Organizacija svakog putovanja, kao uostalom i svaki posao, vrlo je zahtjevna i opsežna. Prije svega sačinjavamo program hodočašća koji se obično sastoji od: tri noćenja u Nazaretu i četiri u Jeruzalemu, prijevoza zrakoplovom iz Hrvatske ili BiH do Izraela i natrag. Zatim slijedi: organiziranje svakodnevnih svetih misa na pojedinim svetim mjestima, organiziranje posjeta mjestima od posebnog značaja iz Isusova života – oko 30 lokaliteta. Nakon sačinjavanja programa šaljemo obavijesti u župne urede te medije, posebno katoličke. Imamo i svoju internetsku stranicu: www.svetazemlja.com. Nakon formiranja skupine slijede susreti i slanje informacija o polasku te samo okupljanje u zračnoj luci i polazak u Izrael. Po dolasku nas čekaju autobusi i polazak u Nazaret. Zatim, koliko je moguće, pratimo kronološki Isusov put – od Nazareta, preko Galileje, dolinom rijeke Jordana i Judejskom pustinjom do Mrtvoga mora te preko Betlehema do Jeruzalema. Tijekom hodočašća bračni parovi obnavljaju bračne zavjete u Kani Galilejskoj, a svi ostali koji su kršteni krsne zavjete na rijeci Jordanu, svećenici svećeničke zavjete u Crkvi Posljednje večere. Svakodnevno slavimo svetu misu i molimo krunicu i Anđeo Gospodnji te pjevamo duhovne pjesme, od kojih posebno ističem himnu hodočasnika Svete zemlje: I bio je Čovjek Bog.  Na čelu svake skupine se nalazi biblijski vodič – svećenik, te duhovni voditelj – animator, također svećenik. Naši vodiči su redom bili: pokojni dr. fra Tadej Vojnović, zatim prof. dr. Nikola Hohnjec, prof. dr. Marko Tomić, prof. dr. Darko Tomašević, prof. dr. fra Slavko Topić te dr. fra Tomislav Glavnik. Svatko radi svoj dio posla, a moj se sastoji u tehničkoj provedbi putovanja – brinuti se o smještaju, prijevozu i izletima. Hodočašće se zapravo pretvara u jedno veliko druženje koje se u većini slučajeva nastavlja i nakon povratka. Kući se vraćamo kao hodočasnici Svete zemlje, na što nas podsjeća i diploma koju dobijemo zadnjeg dana boravka.

Iz dosadašnjeg djelovanja, možete li reći stupanj zanimanja vjernika za posjete Svetoj zemlji? Za one koji imaju dovoljno novaca da priušte jedno putovanje godišnje izvan Europe, jesu li još uvijek neka druga odredišta privlačnija? Kao višegodišnji organizator putovanja u Svetu zemlju zasigurno možete procijeniti koja to mjesta najviše dojma ostave na prosječnog katolika iz BiH i Hrvatske?

Zanimanje je zaista veliko, budući da se nijedno drugo hodočašće ne može mjeriti s ovim. Druga odredišta su možda privlačnije, hoteli su možda ljepši i klima ugodnija. Lijepo je otići u Rim, Lourdes, Fatimu, Meksiko kao hodočasnik ili neku svjetsku prijestolnicu ili odredište kao turist… Međutim, za kršćanina je posebno iskustvo pohoditi zemlju kojom je Krist hodao prije dvije tisuće godina: osobno doživjeti Njegov život, pogotovo u Galileji koja je zaista cvjetna kako je i opisuju; slušati Njegov glas i hraniti se Njegovim riječima boraveći na Brdu Blaženstva, Tabgi, Galilejskom jezeru ili Kafarnaumu; osjetiti preobrazbu na gori Tabor i poželjeti, kao i učenici, načiniti sojenice, obnoviti krsne zavjete na rijeci Jordanu, na mjestu gdje je sam Isus bio kršten; pjevati i pokloniti se novorođenom Kralju na Pastirskim poljanama i u Štalici u Betlehemu; susresti se s Elizabetom, Zaharijom i Ivanom Krstiteljem u Ein Karemu; razmatrati molitvu Očenaša na vrhu Maslinske gore; slaviti sv. misu u dvorani Posljednje večere; razmatrati Njegov plač nad Jeruzalemom te Njegovu muku i znojenje krvavim znojem usred Maslinske gore; zatim Petrovo zatajenje u Kajfinom dvoru te pratiti Isusa na križnom putu do mjesta smrti i uskrsnuća. To se može doživjeti samo na ovim jedinstvenim povijesnim mjestima! Na njima jačamo svoju vjeru i, prema svemu ovome, i najljepša destinacija postaje manje privlačna.

Kakav je profil ljudi koji idu na hodočašća u Svetu zemlju? U hrvatskim „ekspedicijama“ ima djece, političara, starih i mladih, ali i trudnica...

Zaista nema pravila. Idu svi slojevi društva, od političara, gospodarstvenika, vojnika, sportaša, glazbenika, svećenika, redovnika, redovnica, djece (najmlađa hodočasnica Lucija, 5 godina), starih (najstarija baka Mara 84 godine) i mladih. Ipak, najviše je bračnih parova, s obzirom da je ovakvo putovanje prilika za obnovu bračnih zavjeta, ali i duhovni odmor. Kao Udruga, pomažemo odlazak: siromašnih svećenika, bogoslova, oboljelih od PTSP-a, bračnih parova, mladenaca koji idu na bračno putovanje te djece.

Recite nam nešto o odnosu među narodima na teritoriju koji obuhvata pojam Sveta zemlja. Znamo da su Židovi gospodari života i smrti, ali tu žive i brojne zajednice; muslimani, kršćani pa i nama nepoznate manjine te uvijek zanimljivi beduini... Čini se da „bosanski lonac“ ima jaču konkurenciju?

Mnogi  imaju svoj „bosanski lonac“, samo ga manifestiraju drugačije. U Svetoj zemlji (koja nije samo područje Izraela i Palestine, već i države Jordan te dijela Egipta) sukobi traju kroz tisućljeća, te se samim time i situacija mijenja ovisno o trenutnom političkom stanju. Danas su Židovi, kako ih prozvaste „gospodari života i smrti“, jučer su to bili Palestinci, muslimani, prekjučer, kršćani, prije toga Arapi, pa Rimljani, pa opet Židovi, prije njih Kanaanci... Za nas kršćane je vrlo važno znati da broj kršćana stalno opada – manje od 150.000 nas je ostalo u Izraelu. I odlazimo svakim danom. Tim ljudima treba omogućiti opstanak na tim prostorima, jer kad i zadnji kršćanin ode crkve i vjerski objekti u Svetoj zemlji bit će samo muzeji koje ćemo posjećivati prilikom kratkog posjeta. A Crkvu ne čine samo građevine nego ponajprije ljudi koji su njezini članovi i koji to pokazuju upravo dolaskom u crkvu na svetu misu. Dakle, bitno je da tamo uvijek bude kršćana koji će živjeti uz sveta mjesta.

Kao višegodišnji organizator putovanja u Svetu zemlju zasigurno dobro poznajete to podneblje. Iako se čini da je Izrael od samog osnivanja u permanentnom ratu, možemo li se usuditi i pitati sprema li se Izrael na novi rat, ovoga puta s Iranom?

Već sam istakao veliku dubiozu koja ondje vlada. Možemo se samo nadati da će na kraju ipak prevladati napor ljudi koji se bore za mir. Svi tvrde da su u pravu i da je samo njihova borba pravedna. I svi ispaštaju, napose nejaki, slabi i nemoćni. A njih ionako nitko ništa ne pita. Tome kraja nema. Stoga je ova zemlja i prozvana „Sveta i Prokleta“, s obzirom da se svi bore za taj mali komadić zemlje. Svaka borba nosi sa sobom smrt, razaranje, bol i patnju svih koji tu žive. A mi kao promatrači, a posebno jer smo i sami prošli ili još uvijek prolazimo slične borbe, možemo moliti za mir na tim prostorima, ali i u srcima svih koji ondje žive, nadajući se da će ih Kristov mir dotaknuti i zaustaviti u ratnim namjerama i na ratnim pohodima.

Budući da se više godina bavite turizmom, možete li nam reći u kojim ste sve zemljama bili i gdje ste najdalje otputovali. Ako na trenutak zaboravimo Svetu zemlju, recite nam što vas se posebno dojmilo na tim putovanjima?

Imao sam sreću proputovati veći dio svijeta, od Europe, Azije, Afrike do Amerike, svugdje osim u Australiju. Najveći dojam ipak ostavljaju ljudi, zaboravite građevine, prirodne ljepote i bogatstva, luksuzne hotele i prijevozna sredstva. Ljudi su ti koji neko odredište čine više ili manje privlačnom. Prvi put negdje odete zbog ove ili one znamenitosti, ali se vraćate zbog osjećaja ugode. Za pojedine države ili gradove me vežu kumstva ili čvrsta prijateljstva. Mala Ana Maria je usvojena crna djevojčica iz Minneapolisa, čiji su posvojitelji veliki vjernici koji su mi ukazali čast da budem kum. Visaka je dijete iz Šri Lanke čiji su roditelji – budisti, dopustili djevojčici da sama izabere svoju vjeru i ona je izabrala katoličku vjeru i mene za kuma. Alen je sada već odrastao čovjek iz Švedske, čiji su roditelji otišli za vrijeme rata iz Mostara. Bobu sam bio vjenčani kum na vjenčanju u Dallasu. Kršćani Fady i Isa žive u Haifi, Nabil i Rashid u Nazaretu, Sana u Beirutu. No, za većinu njih me veže mjesto upoznavanja – Međugorje.

Osim Svete zemlje, možete li preporučiti neko drugo hodočasničko odredište?

Udruga Sveta zemlja organizira hodočašća u najveća Marijanska svetišta: Lourdes i Fatimu, te u Rim, Padovu, Asiz, San Giovanni Rotondo, Grčku… Do sada smo na ovakva putovanja odveli nekoliko tisuća ljudi i ovakva putovanja su u stalnom porastu, unatoč padu kupovne moći. Stoga bih preporučio ljudima da, sukladno svojim mogućnostima, hodočaste. Hodočastiti se može i u: Olovo, Jajce, Kraljevu Sutjesku, Mariju Bistricu, Sinj, Trsat, Krasno, Boku Kotorsku, Aljmaš i da ne nabrajam sva dobro znana i manje znana mjesta od posebnog štovanja. Hodočašća povezuju ljude i često se događa da se ljudi zbliže poslije hodočašća. Uvijek se s radošću sjećam svojih prvih pješačenja do Međugorja s prijateljima iz Širokog Brijega. Jest da dođemo umorni, da nam noge „otpadaju“, ali radost dolaska i onoga zajedničkog izležavanja na klupi ili travi po dolasku je neopisiva.

Svi čovjekovi krvavi Uskrsi

Odmah nakon objavljivanja ovog teksta dogodili su se bombaški napadi na Uskrs u nekim afričkim zemljama... čini mi se Boko Haram u Nigeriji da je preuzeo odgovornost :(((

Isusovo uskrsnuće svjedoči o Božjoj neizmjernoj ljubavi i moći. Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Boga. Ukoliko je Bog stvorio svemir i ima vlast nad njim, onda također posjeduje moć uskrisiti. Time Bog ljude podsjeća na svoju apsolutnu suverenost nad životom i smrti. Isusov ustanak iz groba je svjedočanstvo budućega uskrsnuća svih ljudi, što je osnovno načelo kršćanske vjere. Kao kršćani nalazimo životnu utjehu u činjenici da je Bog postao čovjekom, umro za naše grijehe i uskrsnuo. Nažalost, kroz povijest se pokazalo da čovjek ne mari za taj datum i događaj te da se na Uskrs događaju i najbrutalniji zločini.

Od najranijih biblijskih vremena pa sve do sada, općenito govoreći, čovjek se ne obazire na Božju pedagogiju koja djeluje u ljudskom rodu. Potaknut slobodom koju je dobio, iskrivljujući i zaobilazeći Božje zakone često griješi i navlači na sebe velike probleme.

Dva krvava Uskrsa sela Hasić

Od ratova, pobuna, smrti i ljudske bijede nije zaobiđen Uskrs. Kako bismo istražili što se sve dogodilo na sam dan obilježavanja Kristove pobjede nad smrću i grijehom u 20. i 21. stoljeću istražili smo povijesne podatke te usporedili datume zločina s onim danima kada je slavljen Uskrs.

Jedan od najpoznatijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti koji se odvijao na Uskrs je incident na Plitvičkim jezerima.

Specijalne jedinice MUP-a RH 31. ožujka vratile su Plitvice pod nadzor legalnih redarstvenih snaga RH, a u sukobu s naoružanim Srbima, koji su nekoliko dana ranije zauzeli to područje, poginuo je mladi policajac Josip Jović iz Aržana kod Imotskog, inače prva žrtva Domovinskoga rata. Po ovom nemilom događaju na Plitvicama Uskrs je dobio pridjev krvavi.
Ovi događaji su vodili u još veću tragediju i produbljenje problema i postali jedan od katalizatora procesa koji su doveli do oružane agresije na teritorijalni integritet Republike Hrvatsku.

Sljedeće godine Uskrs je bio krvav u čitavoj Bosni i Hercegovini. Brojni su nemili događaji koji su se dogodili tog 19. travnja 1992. kada je slavljen Blagdan nad blagdanima.

Na Uskrs 1992. srpske snage nastavljaju oružane napade i okupaciju dijelova općine Bosanski Šamac u Bosanskoj Posavini. Hrvatsko pučanstvo sela; Gornji i Donji Hasić, Tišine, Novog Sela i Grebnice pod neprijateljskom vatrom napušta svoje domove, spašavajući živote. Velika prognanička kolona kreće cestom kroz Novo Selo u smjeru Domaljevca. Srpske snage svo vrijeme granatiraju to područje, zbog čega gine veći broj civila, uglavnom žena i starijih osoba, a mnogi bivaju ranjeni.

Na Uskrs 1992. pao je Sanski Most, a bošnjačko i hrvatsko pučanstvo je protjerano. Teško je bilo u Šamcu, Sarajevu i ostalim bh. gradovima, posebno u Bosanskoj Posavini.

Inače, korizma i uskrsno vrijeme bili su u ozračju nadolazećeg rata i stradanja, a tako je bilo i sljedećih nekoliko godina u uskrsnom vremenu.

Nažalost, Uskrs 1. travnja skoro 50 godina ranije je bio posebno krvav i to u istim selima koja su gorjela 1992., ali o tome se nije moglo i smjelo desetljećima pričati pa je manje poznato široj javnosti te je pomalo i zaboravljeno.

Brojna hrvatska sela u Bosanskoj Posavini ostala su bez ijedne muške osobe, a desetci tisuća ljudi su krenuli bježati na zapad zemlje gdje ih je čekao Bleiburg. Posebno je bilo krvavo u selu Hasić za koje se kaže da je imalo dva krvava Uskrsa, onaj 1945. i 1992.

Samo u jednom danu poginulo je 50 branitelja, uglavnom poljoprivrednika i seljaka nespremnih za borbu s pomahnitalim partizanima. Oni koji su doživjeli dugovječnost svjedoče o oba pokolja, dok mladima ostaje opomena da se ne zaboravi.

Krvavi događaji diljem svijeta

Kada bi se izračunavalo koliko je dana u ljudskoj povijesti proteklo bez rata zasigurno bi to bio mali broj, dvoznamenkast ili čak jednoznamenkast. Posebno je krvavo bilo 20. stoljeće zbog napretka tehnike i metoda ubijanja. Bezbrojni lokalni ratovi i dva svjetska obilježili su to burno vrijeme.

Tijekom 20. stoljeća posebno je bilo krvavo 1916. u takozvanom Irskom uskršnjem ustanku. Naziv je to za vojno neuspjelu pobunu irskog naroda u Dublinu kojom su se htjeli osloboditi britanske vlasti dok je trajao Prvi svjetski rat. Ustanak se dogodio 1916. na Uskrs, ali Irska je stekla neovisnost tek 1949.

Kada je izbio ustanak Dublinom je zavladao potpuni kaos. Nisu u pitanju bili samo oružani napadi ustanika, već i ubojstva, pljačke i slično. Sve je postalo još kaotičnije kada su ustanici dobili naređenje da pucaju u pljačkaše. Neredu je doprinijela i nemogućnost komunikacije između pobunjeničkih jedinica koje su bile odsječene jedna od druge.

Uskoro je iz Engleske prispjelo pojačanje i pobunjeničke baze zauzimane su jedna po jedna, a najžešća bitka dogodila se kod Glavnog kanala, gdje je samo 12 dobrovoljaca dugo držalo prijelaz te pobilo oko 240 vojnika. Poslije uhićenja i pogubljenja mišljenje javnosti se preokrenulo – od protivljenja ustanku svi su bili užasnuti, a ustaničke vođe počeli su promatrati kao mučenike. Promjena stava javnosti i naroda otvorila je put koji će na kraju dovesti do neovisnosti Republike Irske.

Drugi svjetski rat i sukob u Vijetnamu

Iako je svaki dan za vrijeme Drugog svjetskog rata bio na nekom dijelu Zemlje težak, posebno je bilo krvavo na Uskrs 1. travnja 1945. na japanskom otoku Okinava. Nakon iskrcavanja 50.000 saveznika počela je borba sa 120.000 fanatičnih Japanaca. Nakon završetka borbi više od 100.000 je bilo ubijeno - od toga 12.000 saveznika.

Veliki zločini su se dogodili i u građanskom ratu u Vijetnamu. Sukob zapadne i komunističke ideologije kulminirao je velikom Sjevernom agresijom na Južni Vijetnam na Uskrs 1972. Uhvaćene potpuno nespremne američke i južnovijetnamske snage su se borile s nadmoćnijim neprijateljem koji je trpio velike gubitke. Vojna kampanja pokrenuta baš na Uskrs odnijela je između 25.000 i 50.000 života na obje strane. Prema nekim procjenama, gubici su i deset puta veći. Inače, tijekom čitavog rata poginulo je više milijuna ljudi.

Od „običnih“ događanja krvavo je bilo i u američkom zatvoru u Ohaju 1993. zbog pobune 450 zatvorenika koji su se iz religijskih razloga protivili vakcinaciji. Vakcinacija je bila samo povod, a nehumani uvjeti i prenapučenost kulminirali su na Uskrs, 11. travnja.

Ulične, školske i pucnjave u trgovinskim centrima su stvarnost i nešto „normalno“ u SAD-u, međutim u New Yorku je na Uskrs 2010. nepoznati napadač pucao u desetak ljudi ubivši i ranivši njih nekoliko.

Međuvjerske i međurasne tenzije na Uskrs

Nisu samo ratovi i oružane pobune na Uskrs obilježile 20. stoljeće. Netrpeljivost među običnim ljudima znala je kulminirati rasnim i međuvjerskim sukobima.

Na Uskrs 1939. u Washingtonu je više od 75.000 ljudi došlo kako bi slušalo poznatu afričko-američku umjetnicu Marian Anderson. Ona je trebala pjevati u koncertnoj dvorani koja nosi u ime američkog Ustava, međutim organizacija Kćerke američke revolucije uskratila joj je to pravo zbog njezine boje kože. Tadašnja prva dama Eleanor Roosevelt je napustila to društvo, što je potaknulo kasnije brojne pokliče za slobodom, ali i ubojstva i zastrašivanja crnačke manjine. Koncert je održan, ali u drugoj dvorani. Rasni problemi su tištali Ameriku desetljećima poslije.

U azijskim i afričkim zemljama nisu rijetki napadi na kršćanske crkve za vrijeme molitve, pogotovo na velike blagdane. Zastrašivanja i prijetnje se događaju i za vrijeme najsvetijih blagdana. Posljednjih godina smo svjedoci bacanja bombi na iračke, indonezijske, kenijske i egipatske kršćane, međutim za razliku od napada za Božića, nije evidentiran nikakav veći napad na Uskrs posljednjih godina.

Naravno, treba spomenuti da se na Uskrs tijekom povijesti dogodilo i događa puno više dobra, međutim loše stvari se dulje pamte i ostaju u povijesti, a dobro se zaboravlja. Često, kada se govori o prestanku Hladnog rata, uzima se datum pada Berlinskog zida ili raspada SSSR-a, no malo je poznato da se vojni savez Istočnog bloka, takozvani Varšavski pakt raspao nakon 36 godina postojanja 1991. upravo na Uskrs, 31. ožujka. Tada je na Uskrs doživljena „eksplozija“ svjetla, mira i slobode koja je nekoliko naroda Istočne Europe oslobodila okova i dovela do toliko željene demokracije.

Uskrs je prolaz u život, u pobjedu, u ljudskost koja više nikada ne može prestati. Zbog Uskrsa nema besmislenih života, nema izgubljenog vremena ni izgubljenih radosti. Sve čovjekove čežnje su ispred i odlaze u život bez kraja. Još samo kad bi svi ljudi to shvatili.

Na Uskrs 15. travnja 1990. švedska glumica Greta Garbo je umrla u New Yorku u 84 godini života, 7. travnja 1947. umro je Henry Ford, osoba zaslužna za masovnu proizvodnju automobila, dok je Charlie Chaplin na Uskrs 1972. odlučio iskoristiti blagdane i nakon 20 godina i problema s vizama vratiti se u SAD.

Zašto je nestalan datum Uskrsa?
 

Uskrsni događaji Kristova života odvijali su se u okviru židovske Pashe jer je Isus proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt i doživio svoj Uskrs za vrijeme toga blagdana. On je tom blagdanu predao i konačan smisao, dao mu novu perspektivu koja dostiže sam prag vječnog života. Židovi su slavili Pashu 14. dana mjeseca Nisana koji je bio sedmi mjesec židovskoga kalendara. Taj mjesec odgovara našem ožujku i travnju, s početkom proljeća. U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako, ali uvijek u vezi sa židovskom Pashom. Koncil u Niceju 325. donosi opće pravilo za datum Uskrsa. Uskrs se od tada slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je Grgur XIV. godine 1528. reformirao kalendar istočne Crkve ostaju pri Julijanskom kalendaru. Tako Blagdan nad blagdanima ne slave svi kršćani u isti dan. Prema današnjem računanju, Isusov Veliki petak se dogodio 7. travnja, a Uskrs 9. travnja.

Svećenik je potreban u bolnici koliko i na župi

Prema uzoru na svog Osnivača Crkva je oduvijek skrbila za duhovno, ali i tjelesno zdravlje svakog čovjeka. Bitni elementi kršćanske skrbi za bolesnike utemeljeni su u evanđeoskoj poruci, u djelu i osobi Isusa Krista i obvezuju Crkvu, ali i sve kršćane, na neprekidno djelovanje. Tako se može reći da pastoral bolesnika treba i mora biti trajno prisutan i blizak svima. Povodom Dana bolesnika koji se obilježava na spomendan Gospe Lurdske, 11. veljače, odlučili smo ispitati na koji način se odvija pastoral bolesnih i nemoćnih osoba u Sarajevu, ali i u nekim drugim gradovima u BiH.

Dan bolesnika ustanovio je bl. Ivan Pavao II. 1992. kako bi potaknuo sve ljude na  razmišljanje o mogućnostima u brizi i njezi oboljelih. Namjera je bila i zahvaliti svima koji skrbe o potrebitima u bolnicama - zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i mnogim drugim djelatnicima i volonterima koji su u središte svoga djelovanja stavili potrebite. 

Za vrijeme Svjetskog dana bolesnika Crkva podsjeća na svetost ljudskog života od začeća do naravne smrti. Uz brigu za sve ljude Crkva kroz organizirani pastoral na različite načine skrbi o bolesnima. Dan bolesnika ne bi trebao biti samo vrijeme „odrađivanja“ posjeta bolesnim već dan podizanja svijesti o nužnosti sustavne brige za one kojima je briga potrebna.

Bolesnici često ostaju sami sa svojim crnim mislima

Većina ljudi je barem jednom u životu bila bolesna. Znamo da u svojoj samoći bolesnici imaju mnogo vremena za razmišljanje. Najredovitiji posjeti rodbine i prijatelja brzo završe i bolesnik, nažalost, ostaje sam. Čak i u obiteljima, jer ukućani moraju spavati, prepuštajući bolesnu osobu njezinim mislima. Slijede besane duge noći, kada se svaka minuta čini kao sat. Čovjek ostaje sam sa sobom i svojom bolešću koja je narušila zdravlje, a često i ugrozila sam život. Stariji se, naravno, lakše mire s mišlju da je njihovo zdravlje ugroženo, da se možda bliži kraju ovozemaljskog života, međutim, mladi se ne mire tako lako.

Duhovna kriza nastaje onda kada pacijenti počinju uspoređivati druge zdrave ljude sa sobom i svojom bolešću. Sva takva i slična pitanja se svode na standardno pitanje sumnje: Čemu i zašto bol i patnja na svijetu i zašto Bog dopušta patnju? Baš zbog toga je komunikacija i blizina svećenika posebno potrebita u bolnicama, pogotovo u sredinama gdje su katolici u (relativnoj) manji.

Svećenicima zasigurno nije lako donositi nadu potrebitim ljudima svaki dan. Ona se, poput vjere, ne može predati drugome „kao kilogram voća“ nego se osobno mora svjedočiti.

Zato svećenik pred bolesnikom svjedoči nadu svojim životom, a kršćanske riječi utjehe daju razlog nade. Pružanje duhovne skrbi je veliki posao, jer u svakom trenutku treba biti na raspolaganju, što i fizički i psihički iscrpljuje pastoralnog radnika.

Kako u prethodnom političkom sustavu pastoralni rad u bolnicama nije bio institucijski omogućen, a zbog rata i tranzicije pastoralno djelovanje je silom prilika u većini bh. bolnica bilo svedeno na minimum i obavljalo se uglavnom „stihijski“ po potrebi i pozivu, zanimalo nas je pokreće li se išta s mrtve točke...

Bolesnik mora uvijek biti vezan za svoju župu

Mons. Bosiljko Rajić, dugogodišnji direktor Caritasa BK BiH, imao je iskustva u pastoralu bolesnika. S njim smo razgovarali o toj temi baš na dan kada se vratio iz bolnice u kojoj mu je operirana noga. Nakon nekoliko dana provedenih u bolnici pušten je na kućno liječenje. I to je život, jedno vrijeme pastoralno djelujete u bolnici, a malo poslije i sami tražite pastoralnu utjehu za vrijeme liječenja.

„Dušobrižništvo bolesnika ima dva aspekta i to su: župno dušobrižništvo i bolničko dušobrižništvo. Župno skrbi za sve bolesnike na prostoru svoje zajednice, a skrbi i za bolesnike u bolnicama koje su na prostoru župne zajednice. Ako bolnice imaju dušobrižnika, brigu za bolesnike u tim bolnicama vode bolnički svećenik u suradnji sa župnom zajednicom. Bolesnik je vezan uz svoju župu i onda kad je u bolnici ne smije biti otuđen od svoje zajednice pa je stoga dobro da taj bolesnik ima kontakte sa svojim župnikom kako bi postojala i dalje povezanost“, ističe mons. Rajić koji ima pastoralno iskustvo iz bolnice Koševo u kojoj postoji katolička kapela.

Sv. mise su slavljene u bolničkoj kapeli nedjeljom u deset sati. Obično bi bilo nekoliko vjernika na misi: djelatnika bolnice ili časnih sestara koje rade u bolnicama, ali i samih bolesnika te njihove rodbine. Obveza svećenika koji slavi misu bilo je i posjećivanje, ispovijedanje i pričešćivanje onih koji su prikovani za postelju. U prosjeku, u jednom danu na Koševu leži oko 100 katolika, ali vikendom nema mnogo bolesnika katolika jer se obično oni koji su malo zdraviji i pokretljiviji šalju kućama.

Oni koji moraju biti u bolnici nepokretni su i uglavnom ne mogu dolaziti u kapelicu na sv. misu. Budući da je bolnica Koševo ogroman kompleks, redovito veći broj katolika koji borave tu uopće ne znaju da postoji kapelica u kojoj se slave sv. mise.

Razlog tomu je što još uvijek u bolnici nije uspostavljeno radno mjesto na kojem bi bio svećenik s punim radnim vremenom pa bi onda imao mogućnosti i vremena doći do svih katolika koji su tu smješteni.

„Kada je riječ o bolesnicima, postoji nekoliko problema. U bolnicu dolaze osobe različitog profila, stari i mladi, napušteni, ljudi iz različitih i udaljenih župa. Vrlo je važna nazočnost svećenika u bolnicama zato što je on ponekad jedina osoba koja ih posjećuje u tijeku dana. Drugi je problem neznanje. Tako mnogi bolesnici nikad ne saznaju za kapelicu. Kad se uspostavi redovno radno vrijeme bolničkog kapelana, kad se dobije nova veća prostorija za kapelu, onda ćemo imati više mogućnosti. Ne samo za katolike nego za sve ljude koji žele razgovarati ili dobiti neki savjet“, ističe naš sugovornik i naglašava da je u drugim zemljama Europe, gdje su katolici u većini, pastoral u bolnicama jednostavno riješen.

Budući da su te zemlje većinom katoličke, samim tim i bolesnici u krevetima su katolici. Takve bolnice imaju svećenike kojima je povjerena dužnost pastoralne brige o bolesnicima kroz sam sustav.

„U Hrvatskoj i, recimo, kod nas u BiH, u Mostaru imamo svećenika za bolnicu kojemu je to jedino zaduženje, nema župu ili neku drugu svećeničku dužnost. Taj svećenik svakodnevno obilazi bolnicu, dijeli sakramente, razgovara“, kaže mons. Rajić.

Inače, bolnički dušobrižnik skrbi za bolesnike u tri vida: navještaj Riječi, slavljenje sakramenata i služenje u ljubavi. To je vrlo jednostavno riješeno u drugim državama i pokušat će se uvesti u bolnicu Koševo te u druge bolnice diljem BiH gdje za to postoji objektivna potreba i mogućnost.

Budući da mons. Rajić ima iskustvo boravka u bolnici s „obje strane“, i kao svećenik i kao pacijent, naglašava da je vrlo važno imati kontakte sa svećenikom.

„Sva sreća da je u bolnici bila s. Marija Bešker koja mi je bila na pomoći. To je mnogo značilo i naglašavam da ostalim pacijentima mnogo znači ako je svećenik nazočan u bolnici, a pogotovo kada dođe nedjelja i osjećaš potrebu za molitvom i duhovnim sadržajem više nego inače“, rekao nam je naš sugovornik.

Direktori Caritasa praktički su bili bolnički kapelani

Razgovarali smo i s vlč. dr. Perom Brkićem, sadašnjim župnikom na župi Čemerno i nekadašnjim direktorom Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. On nam je u razgovoru potvrdio da je kao direktor Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije svaki drugi tjedan slavio sv. misu na Koševu. Praktički je bio bolnički kapelan, ali bez službenog dekreta.

Župnik na Marijin Dvoru vlč. mr. Luka Brković ima Vojnu bolnicu na teritoriju svoje župe, ali naglašava da u bolnicu ide samo po pozivu. U bolnici radi desetak Hrvata- katolika pa ga ponekad zovu da dođe i tamo slavi sv. misu ili posjeti bolesnike te razgovara s njima. Osim toga, kako nam je rekao, on se nalazi u Etičkom komitetu Vojne bolnice, što je pravi raritet na našim prostorima.

Na sv. misi u bolnici

Kako sve ne bi ostalo samo na riječima i prepričavanju drugih odlučili smo, unatoč obilnim snježnim padalinama, krenuti na sv. misu u bolnicu Koševo. Prema riječima portira na DIP-u, katolička kapelica se nalazila na prvom katu u lijevom krilu zgrade.

U bolnici, čiji hodnici tvore pravi labirint, jedva smo se snašli i pronašli kapelicu. Je li portir mislio na našu lijevu stranu ili njegovu, je li mislio na lijevu stranu kad se ide liftom ili stepenicama, pitali smo se usput?

Sva sreća da nam je putokaz bila pjesma časnih sestara pred početak sv. mise koju je slavio vlč. Josip Jelić, vicekancelar Nadbiskupskog ordinarijata. Desetak vjernika, časnih sestara raznih družbi i nekoliko bolesnika ispunilo je kapelu do kraja.

Mala je to prostorija, ali služi svojoj svrsi. Ima samo deset mjesta za sjedenje i improvizirani oltar te kip Bogorodice u kutu. Kao i većina prostorija u bolnici, i ova ima umivaonik, radijator, velike bolničke prozore te standardne ormare u kojima svećenik drži svoje misno ruho.

Nakon euharistijskog slavlja popričali smo s vlč. Josipom te sa s. Marijom Bešker koja tu radi od 1986. Iz razgovora saznajemo da je bolnica obećala jedan novi prostor od 100 metara kvadratnih za kapelicu. Trebat će ga preurediti i jedan svećenik će uskoro biti stalno zaposlen kao bolnički kapelan. U predstojećem razdoblju vidjeti će se o kojim vremenskim rokovima se govori. Sestre - danas ih ima šest-  koje rade u bolnici, najviše su zaslužne za dušobrižništvo u ovoj ustanovi. One poznaju pacijente i na temelju toga upućuju na svećenika i bolničku kapelicu.

Vlč. Jelić je nedavno dobio dekret za pastoral bolesnika na Koševu koji uskoro treba biti pravno valjan. On se nada da će dobro obavljati funkciju u suradnji sa sestrama.

„Bolnički svećenik treba biti mlada osoba koja će stalno biti na usluzi vjernicima. Bolnica ne pravi nikakve probleme u provođenju zamisli o bolničkom pastoralu. Još čekamo da kardinal Puljić u službenom razgovoru s predstavnicima bolnice dogovori pojedinosti. Prije Drugog svjetskog rata grad Sarajevo je imao svećenika koji je bio u rangu župnika i obavljao je bolesnički vikarijat. Danas, nažalost, moramo ponovno započinjati nešto što smo imali prije», rekao nam je vlč. Jelić, a mi smo se našalili rekavši mu da je službeni pionir novog bolničkog pastorala u Sarajevu.

S. Marija u razgovoru nije mogla zaobići dramatičnu situaciju u bolnici za vrijeme rata kada se radilo u prostorijama „s debelim minusima“ i u kaputima. Čini se da svaka priča u BiH počinje i završava pričom o ratu...

Ostavili smo časne sestre njihovim poslovima i krenuli svojim.

Dok smo napuštali teritorij bolničkog kompleksa Koševo i tamošnje pacijente, snijeg je neprestano padao. Razmišljali smo o važnosti brige za bolesne i poželjeli vlč. Jeliću da se što bolje snađe u novoj pastoralnoj dužnosti kako bi olakšao patnje mnogim ljudima.