Očajnički tražeći katolika u Andrićevu gradu na Drini

Višegrad se nalazi na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, 16 km od granice prema Srbiji, na srednjem toku rijeke Drine za koju mnogi kažu kako je granica svjetova, kultura i civilizacija. Još od srednjeg vijeka, zbog mogućnosti prijelaza preko ove rijeke, bio je važna točka na putu između Sarajeva i Carigrada, rekli bismo od Zapada prema Istoku. Nedavnom obnovom turističke pruge kao i izgradnjom kompleksa Andrićgrad, ovo mjesto ponovno postaje poželjna turistička destinacija s bogatom ponudom. Sa željom upoznavanja grada koji je nekoć rađao i duhovnim zvanjima, zanimalo nas je li u njemu ostalo katolika...

 

Nakon ravne Romanije vozeći se kroz nepregledne kanjone i tunele kojih ima više od trideset, na 120. kilometru od glavnog bh. grada smjestio se Višegrad. Kao da mu je bilo malo što se pozicionirao na predivnoj rijeci Drini, nego je obuhvatio i njezina dva jezera. To su jezero istoimene hidroelektrane uzvodno od grada te, nizvodno, jezero Perućac.

Uz plahovitu Drinu

Sudeći po prirodnim ljepotama posebno se izdvaja donje jezero, ukupne duljine 54 km. Kako smo vidjeli, svega nekoliko kilometara od Višegrada ono ulazi u potpunu divljinu, bez putova i ljudskih nastamba... Tragove ljudi otkriva samo poneka stara seoska kuća i ribolovci u čamcima.

Na mnogim mjestima Drina, inače ukupne duljine 341 km, prolazi kroz tjesnace u kojima se iz vode skoro vertikalno izdižu visoke stijene. Ova rijeka nizvodno od Višegrada prolazi između planina Zvijezde i Tare te je upravo tu njezin kanjon najdublji jer se pojedini vrhovi izdižu čak iznad 1 000 metara nadmorske visine. Skoro čitavo područje vrvi endemskim vrstama: pančićevom omorikom i vilinom vlasi, a obraslo je i borovom šumom koja je stanište brojne divljači. Moguće je vidjeti i razne vrste ptica koje su tu našle svoje utočište. Mnogi ribolovci dolaze hvatati mladice, riblje „kraljice“ ovoga podneblja.

Rijeku Drinu, koja nastaje od Pive i Tare u Šćepan polju, smatraju jednom od najljepših u regiji, a vjerojatno i šire. U prošlosti je bila čuvena po plahovitoj naravi i splavarima koji su krotili njezine bukove. Zbog svojeg krivudava toka u narodu je nastala izreka: „Ne ispravljaj krivu Drinu!“ Često se događalo da se izlije iz svojeg korita i tada bi rušila sve pred sobom. Tako je bilo i 10. studenoga 1896. kada je Drina dosegla i krovove kuća u središtu grada, o čemu svjedoči i spomen-ploča na jednoj od višegradskih kuća.

Do danas su na Drini izgrađene tri hidroelektrane koje su veći dio njezina toka pretvorile u mirnu jezersku površinu. Sada, nažalost, više nema splavi, ali su zahvaljujući stvaranju vještačkih jezera turistima na raspolaganju brodići kojima se organiziraju krstarenja.

Zgrada Općine

Općina Višegrad ima površinu od 448 četvornih km, a prosječna nadmorska visina iznosi 324 metra.
Prema procjeni, danas tu živi oko 12 000 stanovnika, a sam grad ima oko 8 000. Budući da je nekadašnja višegradska katolička crkva srušena, naša prva adresa za razgovor je bila zdanje Općine.

Iako smo prije dolaska u ovaj grad kontaktirali općinske djelatnike kako bismo pokušali inicirati susret sa službom za medije ili možda načelnikom, nažalost nitko nas nije mogao primiti jer su svi općinski službenici otišli na sprovod jednom od svojih djelatnika.

Također, koliko god bila lijepa Drina i čitava priroda višegradskoga kraja, mora se konstatirati da je zgrada Općine prava „rupa“ koja ima dizajn seoske kavane od prije 40 godina. Djelatnici su mrzovoljni, neokrečeni zidovi smrde na dim, vlagu i toalet...

Naravno, ne treba napominjati kako na službeni mail s našim upitima nitko nikad nije odgovorio.

Gdje su katolici?

Ipak, u neslužbenu razgovoru s portirom u Općini saznali smo kako u Višegradu ima katolika ili, kako gospodin reče: „Znam da ima tih ljudi ovdje, ali ne znam kako ih povezati s vama!“

Pomalo tužni jer nismo pronašli sugovornika, napuštamo Općinu i obilazimo grad. Budući da Višegrad u crkveno-administrativnom uređenju teritorijalno pripada goraždanskoj župi sv. Dominika, naša prva adresa za pronalazak katolika u gradu na Drini nekoliko dana ranije bio je upravitelj goraždanske župe vlč. Željko Čuturić. U telefonskom razgovoru s njim saznali smo kako je on samo jednom bio u Višegradu i to nedavno na sprovodu jednom katoliku, ali nažalost ne poznaje nikog iz tog grada. No, dao nam je broj telefona kuće koja služi kao crkva i župni ured u Goraždu, u kojoj živi Iva M. sa suprugom i djecom. 

Tu također nismo imali sreće. Naime, ni ona niti itko iz njezine obitelji ne zna za Hrvate iz Višegrada. Budući da Iva tu nije rođena, nego se doselila, dala nam je broj gospođe T. iz Goražda. No, ni ona nam nije mogla pomoći jer jednostavno iz Višegrada nitko ne dolazi u Goražde na sv. misu.

Poslije smo odmah pokušali u uredu Nadbiskupskog ordinarijata u Sarajevu. Nažalost ni oni nemaju „registrirana“ katolika u Višegradu, ali su nam dali ideju da kontaktiramo informacije i tražimo nekog s katoličkim imenom... Nažalost „ispucali“ smo skoro sva katolička imena koja znamo, ali opet bezuspješno.

Kada se ljudi zainate, ne znaju odustati pa smo i mi pomoć potražili u župi Nevesinje u kojoj su nam se obećali javiti. Baš pred polazak u Istočnu Bosnu, kada smo izgubili svaku nadu da ćemo naći sugovornika-katolika, javio nam se prof. Šarac iz KŠC-a u Banjoj Luci, koji nas je u telefonskom razgovoru pobliže upoznao sa situacijom katolika u Višegradu i dao nam kontakt gospođe E. koja živi u tom gradu.

Nažalost, broj smo dobili noć pred polazak tako da nije bilo mogućnosti najave. Kada smo već bili na obali Drine, nakon razgovora u Općini kontaktirali smo ju, međutim bezuspješno. Gospođa se uopće nije željela susresti s nama pravdajući to različitim obvezama. Ni uvjeravanje u naše časne namjere nije pomoglo, tako da smo ostali uskraćeni za autentično hrvatsko i katoličko razmišljanje i iskustvo života na obalama Drine.

Izumrla katolička župa

Iako znamo kako danas ima vrlo malo katolika u Višegradu, koje je „nemoguće“ pronaći, prije nije bilo tako. Povijest nam kazuje kako je katolička crkva Marije Pomoćnice kršćana u Višegradu izgrađena 1903. na brijegu Bikavcu, u samom gradu. Crkvu je posvetio prepošt mons. Stjepan Hadrović, kanonik. U njoj je 1922. održana i velika krizma za cijeli gornjodrinjski kraj kada je ovaj grad pohodio nadbiskup Ivan ev. Šarić. U samom gradu postoji i katoličko groblje, ograđeno, sa starijim i novijim grobovima koji svjedoče da su ovdje živjeli katolici i Hrvati. 

U knjigama piše kako od jeseni 1921. sjedište tadašnje goraždanske župe prelazi u Višegrad. Samo je od 1. siječnja 1926. do 25. studenoga 1926. sjedište župe bilo u Sjetlini, zbog iznimno velika broja katolika u tom mjestu, pogotovu Talijana, da bi poslije ponovno bilo u Višegradu. Najviše vjernika župa je imala sredinom 1920-ih, nešto više od 2 000, a obuhvaćala je, osim Višegrada: Goražde, Rogaticu, dio općine Rudo, Praču sve do njezina odvajanja i pripajanja župi Pale.

Važno je spomenuti kako je u Višegradu 1910. osnovana podružnica HKD-a Napredak, koja je, zahvaljujući predsjedniku Napretkova višegradskog odbora Juri Caratanu, u godinama između dvaju svjetskih ratova imala zadivljujuće rezultate, što je posebno istaknuto u spomenici Tomislava Išeka.

Očito je katolike i Hrvate ovoga kraja, nakon što su se Nijemci i Austrijanci kao i Mađari već iselili poslije 1918., zadesio veliki pogrom 1941. Tako se od oko 1 800 katolika, koliko ih je bilo 1939., prema statistici župe, broj itekako smanjio u ratu, ali i poslije Drugog svjetskog rata, da bi 1991. iznosio oko 500, a danas nekoliko desetaka. Reliquiae reliquiarum – ostatci ostataka. 

Zanimljivo je spomenuti kako je ova župa dala četiri svećenika Katoličkoj Crkvi. Osim Goraždanina don Ante Bakovića, to su i don Adolf Hvala (rođen 1889. u Višegradu) i fra Jozo Petrov (rođen 1914. u Višegradu) te još jedan bogoslov Josip Martinović koji je 1945., u 26. godini života, mučen i ubijen u sarajevskom zatvoru (druga verzija kaže da je nestao na Križnom putu).

Tako je grad koji se prvi put spominje 1433. svoje katolike možda već izgubio, uostalom kao i crkvu koja je najprije pretvorena u skladište, a potom i srušena negdje pred kraj ili poslije Drugog svjetskog rata...

Suživljenje s nobelovcem

Pomalo razočarani obišli smo ono što se ima turistički vidjeti u samom gradu. Između ostaloga, tu spada spomen-učionica Ive Andrića. Nalazi se u središtu grada u zgradi današnjeg Univerziteta Sinergija. U ovom zdanju 1892. otvorena je osnovna škola, a jedan od onih koji su tu naučili prva slova bio je i nobelovac Andrić. Kako bi se barem dijelom odužili osobi koja je svojom knjigom proslavila Višegrad, 2008. je osnovana Memorijalna soba koja sadrži postavku školske učionice s početka 19. st., kao i Andrićeve fotografije iz tog grada. 

Vidjeli smo i Gradsku galeriju koja je otvorena 1996., a nalazi se u zgradi Doma kulture. Sadrži postavku vrijednih umjetničkih djela kao što su slike, skulpture, grafike i umjetničke fotografije... Većina eksponata nastala je tijekom održavanja Međunarodnog likovnog saborovanja u Višegradu. Ova međunarodna manifestacija okuplja brojne umjetnike iz regije, a održava se svake godine krajem kolovoza.

Ima jedna na Drini ćuprija

Ipak, Višegrad je možda najpoznatiji po svojoj Ćupriji na Drini – zadužbini velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Most je podignut od 1571. do 1577., a gradio ga je tada najčuveniji turski arhitekt Kodža Mimar Sinan. Izgrađen je u istočnjačkom stilu i predstavlja remekdjelo tadašnjeg graditeljstva. Ima 11 lukova s blagim usponom prema sredini i silaznom rampom na lijevoj obali. Iznad lukova čitavom duljinom mosta proteže se profilirani vijenac iznad kojega je ograda mosta. Ukupna duljina mu iznosi 180, visina nad uobičajenim vodostajem rijeke 15, a širina 6,30 metara. 

Na sredini mosta se nekoć nalazila kućica s drvenom kapijom i mostovskom stražom pa je zbog toga ovaj dio mosta nazvan kapija. Ovdje se nalaze i dvije ploče od bijelog mramora sa stihovima pjesnika Nihadija na arapskom pismu, koji govore o graditelju i godini izgradnje.

Most je doživio jednu popravku 1873., a 1896. i veliku poplavu koja je uništila veći dio Višegrada, ali je ćuprija ostala skoro neoštećena, iako je Drina dostigla rekordnih 14,6 metara. Dva puta je miniran: 1914. kada su srušena dva stupa i svodovi, te 1943. kada su stradala četiri stupa s okolnim svodovima. Danas predstavlja jedan od najznačajnijih nacionalnih spomenika BiH i 2007. upisan je u UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine.

Baš na obalama Drine pored mosta uz prve kapi kiše tražeći sugovornika, razgovarali smo s R. i H. Njihove sudbine kao da su izišle iz neke Andrićeve nenapisane priče i najbolje opisuju besmisleni rat iz devedesetih godina prošlog stoljeća koji je obilježio sudbine većine naroda u Istočnoj Bosni. Andrić nije doživio pisati o H., bošnjačkom povratniku u Višegrad, i R., izbjeglici iz Olova, koji i dalje sa sedmočlanom obitelji živi u kolektivnom smještaju. Oni zajedno sjede na klupi i razgovaraju s nama. Obojica se osjećaju prevarenim. 

„Obećani su strojevi za povratnike i pokretanje proizvodnje, a donacija je završila u privatnim prodavnicama“, rekao je H., dok su R. obećavane kule i gradovi, a toliko godina nakon završetka rata živi u kolektivnom smještaju. Hvali se kako, na svu sreću, nije još prodao očevinu u Olovu. Ostavljajući njih dvojicu da razgovaraju, uputili smo se k našem posljednjem odredištu - Andrićgradu. 

Renesansa u Višegradu

Višegradsko čudo je kamena naseobina posvećena dobitniku Nobelove nagrade Ivi Andriću. Postala je već grad za sebe. Na tom poluotoku, pod kojim se sreću Drina i Rzav, nadomak čuvene ćuprije Mehmed-paše Sokolovića, dobio je Andrićgrad: kazalište – jedino od Užica do Sarajeva pohvalit će se Višegrađani – Andrićev institut, znanstvenu instituciju za čuvanje srpske kulture, multipleks kino, Gradsku kuću, korzo s desetcima objekata, statuu Ive Andrića pored koje ne prođe ni trenutak da se netko od turista ne fotografira... A prošlo je samo nekoliko godina od osnivanja ovog „grada u gradu“.

Planetarno proslavljeni, ali u svojem rodnom gradu Sarajevu, a možda i u većini FBiH omraženim, redatelj Emir Kusturica i Vlada RS-a započeli su izgradnju Andrićgrada simbolično 28. lipnja 2012. Za samo godinu i pol pod krovom se našlo 13 000 četvornih metara kamenih građevina, a planira se skoro 50 građevina, dok investitori obećavaju još više sadržaja... 

Slušajući priče o ovome „čudu“, očekivali smo nešto sasvim drugo, obično... Malu investiciju i etnoselo koje smo viđali po desetcima drugih gradova slične veličine, ali Andrićgrad se ipak ističe svojom grandioznošću, posebnošću i fenomenalnom idejom koja još nije ni finalizirana...

San svake žene je udati se u Austriju

Zanimalo nas je što Andićgrad predstavlja Višegrađanima. Kako su ljudi ovdje živjeli prije, a kako poslije izgradnje ovog „grada u gradu“, pitali smo P., vlasnika jedne od ugostiteljskih radnji u Andrićgradu. P. je bio naš sugrađanin do Daytona i mirne reintegracije dijela Sarajeva kojeg su držale vojne snage bosanskih Srba, a poslije 1996. svoje mjesto pod suncem našao je u Višegradu gdje se bavi biznisom s ćevapima prema sarajevskom receptu.

„Nakon rata ovdje je bilo oko 30 000 ljudi, a danas ih nema ni 12 000, i to s okolnim mjestima. Ljudi su vidjeli kako ovdje nema perspektive pa su se počeli iseljavati, neki za Beograd, a neki u Europsku uniju. Ne kaže se džabe da je ovdje san svake žene udati se u Austriju, a san svakog muškarca raditi u hidroelektrani jer je to skoro jedina kompanija koja dobro radi. Žene bi se iselile jer dosta ljudi odavde živi i radi u Austriji gdje vide bolju budućnost. Izgradnja Andrićgrada je zasigurno za 50% poboljšala život u Višegradu. Skoro do jučer nismo ni kino imali, a sada imamo multipleks, a svi imamo mnogo više sadržaja nego prije“, rekao nam je P. koji ima svoj biznis u Andrićgradu.

Kako ide prodaja u suvenirnicama, pitali smo M. koju je također zanimalo odakle smo. „Radnim danima prodaja ide uobičajeno, ali za vikend sve se ubrza jer dolazi mnogo više turista. Najviše se traže simboli Višegrada: ćuprija i Ivo Andrić“, rekla nam je uposlenica suvenirnice.

Blistava budućnost?

Što narod ovdje može očekivati u idućim mjesecima i godinama? Dovršetak izgradnje Univerziteta za buduću Akademiju lijepih umjetnosti, ali i katedre slavistike, književnosti i ruskog jezika... Na špicu poluotoka Andrićgrada novo zdanje je dobilo konture pravoslavne crkve, kako smo saznali po uzoru na Visoke Dečane. Uz dva već izgrađena hostela, bit će tu i ekskluzivni hotel, otvorena tržnica poput one u Barceloni, Karavan-saraj i Srpska kuća (da niste možda očekivali bosansku kuću?), dvije galerije, a čitav Andrićgrad će opasivati kamene zidine... 

Tako će na jednom mjestu u današnjem vremenu turisti moći vidjeti podsjećanje na prošlost, i pogled na, nadamo se, ljepšu i mirniju budućnost ovoga kraja koji je prije samo desetak godina bio skoro zaboravljen...

Napustili smo Višegrad podijeljenih misli. S turističke strane smo zadovoljni: ima se što vidjeti i preporučiti. Međutim, s novinarske strane nismo ispunili zadatak jer nismo zabilježili živu riječ tamošnjih katolika koji, izgleda, nestaju...

Kako je nastalo ime Višegrad?

Čuveni putopisac Evlija Čelebija zapisao je kako je Mehmed-paša oko 1577. sagradio donju Višegradsku varoš, a pošto je postojalo i naselje iznad, grad je dobio ime Višegrad. Po turskim izvorima 1544. ovaj grad osvaja Osman-paša i on ostaje pod turskom vlašću sve do Berlinskog kongresa 1878., kada čitavu BiH preuzima Austro-Ugarska. Dolaskom Austrougara, Višegrad dobiva konture gradske sredine. Prvi i Drugi svjetski rat su ostavili grad u ruševinama, većina objekata je bila teško oštećena, a počinjeni su i strašni zločini. Nažalost, posljednji rat je također donio mnogo zla. Počinjeni su grozni zločini nad bošnjačkim pučanstvom, tako da je Drina još jednom krvava tekla.

Manastir i stari grad Dobrun

Ako se već nađete u Višegradu možete posjetiti i manastir Dobrun, u izvorima poznat kao Kruševo. Nalazi se u živopisnom planinskom kraju na putu za Užice, 12 km od Višegrada u klisuri rijeke Rzav. Podigli su ga župan Pribil i njegovi sinovi Stefan i Petar 1343. U svojoj povijesti mnogo je puta uništavan i rekonstruiran. U neposrednoj blizini manastira Dobrun nalazio se istoimeni stari grad 150 m visoko u stijenama. Bio je nekada najpoznatiji srednjovjekovni grad u ovom kraju, poznat još u 15. st.