Prijedorska mučenička župa, miješani brakovi i katolici-nehrvati...

Početak 2014. u Prijedoru zaista poseban kraj..

Grad Prijedor i istoimena općina nalaze se u sjeverozapadnom dijelu BiH, na obalama rijeka Sane i Gomjenice, 45 kilometara zapadno od Banje Luke. Prema procjenama, na prostoru gdje se s ravnicom susreću brežuljci kojima se Kozara spušta u Prijedorsko polje, mjesto za život je našlo oko 110 000 ljudi... 

Kraj je to zanimljive prošlosti, prve željezničke pruge, nekoć jake industrije, bogate kulturno-umjetničke tradicije te iznimne prirodne ljepote i magične privlačnosti koja svojom pojavom budi jake impresije i intenzivne osjećaje. Nažalost, sve to je uspjela upropastiti (ne)ljudska ruka jer je grad većini ljudi u BiH i šire danas poznat samo po zločinima, logorima, rušenju vjerskih objekata, protjerivanju nesrpskog pučanstva, a u posljednje vrijeme i Jelenom, djevojkom koja je šutjela na gradskom trgu i privukla pozornost čitave regije.

A gdje su tu katolici i Hrvati?

Po dolasku u Prijedor naša početna postaja, kao i u većini mjesta, bila je tamošnja katolička župna crkva posvećena sv. Josipu Zaručniku BDM-a. Tu smo u višesatnom razgovoru sa župnikom vlč. mr. Markom Vidovićem, koji se na službi u Prijedoru nalazi nešto manje od pola godine, saznali kako danas u ovoj župi ima samo 400 katolika koji su „raspoređeni“ u 220 obitelji. Prije rata je bilo oko 1 500 vjernika, tako da se može reći kako nije ostala ni trećina prijeratnih katolika koji danas čine nešto više od pola postotka ukupnog broja pučanstva u gradu. Kakva je situacija, potvrđuje i činjenica kako politički predstavnici u izbornim kampanjama više pozornosti daju problemima manjinskih populacija (npr. Romima), a ne pripadnicima jednog konstitutivnog naroda...

U razgovoru odmah na početku smo čuli kako je riječ o jednoj specifičnoj gradskoj župi koja se ogleda u trima posebnostima: mješoviti (točnije bi bilo reći binacionalni) brakovi u kojima katolici ostaju praktični vjernici; mučenička župa u kojoj su u razdoblju od 50 godina 20. st. ubijena njezina tri župnika, te nazočnost katolika-nehrvata, uglavnom Čeha, Slovenaca i Ukrajinaca.

Tek sada pojam „raspoređeni“ po obiteljima dolazi do svojeg pravog značenja. Naime, mnoge obitelji, iako imaju tri i više članova, nisu katoličke, nego je samo jedan njezin član katolik.

Prema riječima našeg sugovornika, u crkvu nedjeljom dolazi između 60 i 100 osoba, što za jednu gradsku sredinu u takvu vjerskom okružju s jednom nedjeljnom misom i nije loše. Župa obuhvaća grad Prijedor i nema filijalnih crkava osim kapelice na groblju Urije i u Rajkovićima, to jest Kozarcu.

„U gradu djeluje pet osnovnih škola, a u njih četiri predajem vjeronauk. U školama i razredima je samo po 2 - 3 djece. Sve ukupno, radi se o malom broju djece, petnaestak najviše. U jednoj školi ne držim vjeronauk jer je nastao problem budući da nije predavan od drugog razreda, i sada ne može započeti npr. od petog. U srednjim školama u RS-u nema vjerske pouke, ali postoje naznake kako će se i to promijeniti. Posebno treba istaknuti djevojčicu koja jedina u školi bez stida pohađa katolički vjeronauk. Iako se radi o malom broju đaka, i u župi imamo vjeronauk posebno za prvopričesnike i krizmanike. Nažalost, prošle godine smo imali samo jedno vjenčanje, i to par koji živi u Hrvatskoj, a mladoženja je odavde podrijetlom“,  rekao je župnik i time zapravo oslikao kakvo je stvarno stanje mladih u ovom kraju.

Dva duhovna zvanja

Župa je dala dva duhovna zvanja: vlč. Marijana Stojanovića (zvanog Japanac), te pokojnog ubijenog vlč. Tomislava Matanovića. Inače vlč. Marijan je bio dugogodišnji župnik u Prijedoru i u „njegovo vrijeme“ je obnovljena župna crkva. Iako je ovo malobrojna župa, vlč. Marko na raspolaganju ima 15 članova mješovitog župnog zbora te šest ministranata.

Na pitanje kako narod ovdje živi, župnik je dao zanimljiv odgovor: „Ljudi iz okolnih sela žele doći živjeti u Prijedor, Prijedorčani žele u Banju Luku, a Banjolučani u Beograd i dalje...“

Očito je kako ta rečenica oslikava stanje na terenu. Većini naroda je teško i svatko bi želio nešto bolje za sebe i svoje najmilije, tako da je želja za odlaskom prisutna bez obzira o komu se radilo.

Paljenje i rušenje crkava

Tijekom razgovora zavirili smo u bogatu župnu knjižnicu i kronike te smo shvatili kako su katolicima u Prijedoru nanesene brojne rane koje još uvijek nisu, niti će izgleda ikada zarasti. No krenimo redom. Župa je utemeljena 1891. odvajanjem od Volara, a prva crkva je izgrađena 1896. Srpski ekstremisti su 29. kolovoza 1992. kratko nakon ponoći crkvu minirali i posve srušili, a potom potpuno uklonili ruševine. Tako više od desetljeća na mjestu gdje je nekoć bila crkva nije postojalo ništa što bi podsjećalo na nekadašnji sakralni prostor. Moglo bi se reći kako je na tom mjestu bilo parkiralište ili minipark. Na svu sreću gradnja nove crkve počela je 2004., a svečano je blagoslovljena 25. kolovoza 2012.

U crkvenom dvorištu 1983. napravljena je vjeronaučna dvorana u kojoj se, nakon što je 1992. srušena župna crkva, obavljalo bogoslužje. Ona je tijekom rata djelomično služila i kao Caritasovo skladište. Kada je u kolovozu 1995. prvo zatočen, a potom 20. rujna ubijen prijedorski župnik Tomislav Matanović, vjeronaučna je dvorana opljačkana i srušena. Na tom je mjestu poslije, 2001., izgrađen sadašnji župni pastoralni centar u kojemu se nalazila kapelica gdje su se služile sv. mise sve dok nova crkva nije dovršena.

Prva župna kuća izgrađena je 1896., a izgorjela 1942. kada je oštećen i toranj. Sljedeće godine je bila ponovno izgrađena i sve do 1992. je imala  svoju prvobitnu funkciju, a od 1992. do 1999. u njoj su bili srpske izbjeglice. Obnovom i proširenjem 2004. ta je kuća pretvorena u Caritasov đački dom u kojemu stanuju školarci iz okolice Prijedora koji nemaju redoviti prijevoz do svojih kuća. Tako oni radnim danima borave u internatu, a vikendom su s obiteljima. Nad desetak djece bdije i o njima se brine Caritasov tim. Od djece se zahtijevaju dobre ocjene i lijepo ponašanje. Dom nije rezerviran samo za katolike, stoga u njemu boravi i nekoliko učenika pravoslavaca.

Župnici-mučenici u 20. stoljeću

Osim materijalnih rana koje su se ogledale u rušenju i pustošenju, nažalost cijenu su platili i svećenici, stoga je župa Prijedor karakteristična po svojim župnicima-mučenicima. U 20. stoljeću u tom gradu ubijena su čak trojica župnika. Prvo su prilikom napada na Prijedor 17. svibnja 1942. partizani u župnom stanu ubili mons. Josipa Kaurinovića, rođenog 1875., i njegovu kuharicu. Tada je također stradao velik broj župljana.

Nepune tri godine poslije partizani su nakon namještenog suđenja 21. veljače 1945. strijeljali prijedorskog župnika vlč. Josipa Böckmanna, rođenog 1910., a optuženog za suradnju s njemačkim vlastima jer je bio Nijemac. Strijeljan je skupa sa sasinskim župnikom fra Miroslavom Buzukom kod groblja Greda u Sanskom Mostu.

Treći prijedorski župnik koji je u 20. st. mučenički završio svoj život je vlč. Tomislav Matanović (1962. - 1995.). Mjesna srpska policija ga je u noći s 24. na 25. kolovoza 1995. odvela na saslušanje, a potom držala u pritvoru zajedno s njegovim roditeljima Josipom i Božanom sve do 19. rujna kada su odvedeni u nepoznatu pravcu. Njihovi su posmrtni ostatci pronađeni tek šest godina poslije u Rizvanovićima-Bišćanima, u jednom bunaru i pokopani na prijedorskom groblju Urije 24. studenoga 2001. Prema sadašnjim saznanjima, sve troje ubijeni su kratko nakon ponoći 20. rujna 1995. O tomu i svjedoči spomen-ploča na zgradi Caritasova internata.

Veličanstveni mozaik sv. Josipa

Nakon razgledanja župnih kronika, internata i pastoralnog centra ušli smo u crkvu čija unutrašnjost krije nekoliko unikatnosti. Prva uočljiva posebnost je ogromni mozaik sv. Josipa kojeg je uradio akademski slikar iz Prijedora Rudolf Slačala. 

„Njegov“ sv. Josip, smješten u oltarski dio sakralnog objekta, visok je šest i širok tri metra. Prostire se na površini od 20 četvornih metara i u njega je strpljivom rukom majstora ugrađeno više od 75 000 komada prirodnog kamena u 60 nijansi raznih boja. Zaista pravo remek-djelo. Ovaj je mozaik rađen osam mjeseci: iz dana u dan strpljivo je slagan kamen po kamen, a nije bilo lako jer se sve radilo ručno.

Danas je ovaj mozaik prvo što se primijeti kada se uđe u crkvu. S desne pak strane se nalazi Prijedorski ranjeni Isus. Riječ je o umjetničkoj instalaciji-unikatu nastaloj od ostataka nekadašnjeg Isusova kipa koji je spašen iz stare crkve. Kipu nedostaju ruke, a torzo je izrešetan puščanim metcima (ili krhotinama od eksplozije koja je srušila crkvu). Prema župnikovim riječima, Prijedorski Isus najbolje prezentira situaciju u kojoj se nalaze ovdašnji katolici.

Osim skladnih svijetlo-bijelih boja kojima dominira crkva, oltar krasi zanimljiv pozlaćeni tabernakul dar iz Njemačke, slika bl. Ivana Merza te zanimljiv luster. I to je to. Savršenstvo u jednostavnosti je posljednja misao koja pada na pamet kada se razgleda ova crkva.

Ime zla

Nakon razgledanja, nažalost, morali smo se dotaknuti i priča o ratnim zločinima. U ovom kraju su se dogodila različita zla. Župnik ističe kako ne zna otkud toliko zla i mržnje i što je uzrok tomu. Premlaćivanja i zastrašivanja po kućama su bila uobičajena pojava, a nakon zauzimanja Prijedora i okolice, srpske snage su zatvorile tisuće nesrpskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana o protjerivanju nesrba iz čitavoga kraja. Za vrijeme zatočeništva ljudi su podvrgavani teškom zlostavljanju i pogubljenjima. Zatvorenike su čuvali vojnici, policija, mjesne jedinice srpske vojske ili TO, te mješovite skupine. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dopuštan pristup u logore kako bi mogli zlostavljati, tući i ubijati zatvorenike.

Možda je najzloglasniji od logora bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od istoimenog sela. Logor je postojao od 25. svibnja 1992. do kraja kolovoza 1992., kada su zatvorenici prebačeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bilo i do 3 000 zatvorenika, uglavnom muškaraca. Većina logoraša su bili Bošnjaci i Hrvati uz pokoju iznimku, obično Srbi koji se nisu slagali s tom politikom.

Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istočnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica i u njemu je bilo zatočeno do 1 500 zatvorenika koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala.

Uvjeti u logoru Keraterm bili su grozni: i do 600 zatvorenika znalo je biti u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta leći na betonski pod. Danima su bili zaključani natrpani jedan na drugog.

Početkom listopada 1992. ljudi su deportirani iz ovog logora nakon što su potpisali suglasnost o odricanju od svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišćenja... Danas se srpski političari pravdaju kako nisu počinili genocid jer su na vrijeme stali, za razliku od pokolja u Srebrenici.

Kozarac, relativno uspio povratak?

Nakon razgovora sa župnikom otišli smo u, od Prijedora desetak kilometara udaljeni, Kozarac kojega krasi veliki broj zanimljivih kulturno-povijesnih spomenika iz različitih razdoblja. U ovom smo se gradiću zadržali veoma kratko, međutim primijetili smo da se može reći kako je ovdje povratak koliko-toliko uspio. Džamije su obnovljene kao i mnoge kuće, a na ulicama se vide pretežno muškarci i žene u muslimanskim nošnjama. 

U zaseoku Rajkovići nalazi se tzv. Mehmedova crkva. Putem do nje razgovarali smo s Miljenkom Jordanom, članom župnog pastoralnog vijeća, i Jurom Rajkovićem koji čuva ključeve Gospine kapelice. Prema Miljenkovim riječima, život u župi, kao i u drugim krajevima države je težak. Posla i plaća nema, a i kada ih ima, to je nedovoljno za dostojanstven život pa se ljudi snalaze kako znaju i umiju. Živi se od mirovina i niskih primanja.

Mehmedova crkva na Staroj pilani

Gospina kapelica, u narodu poznata kao Mehmedova crkva, nalazi se na uzvisini, popularnom Brdu ljubavi. Veza Kozarčana s ovom kapelicom proizlazi iz jednog događaja-legende s kraja 19. i početka 20. stoljeća kada je prostorom Stare pilane gospodario austrijski industrijalac Carl Schmutzer. Pilana u podnožju planine Kozare bila je prvi industrijski pogon zapadnjačkog tipa na području sadašnje prijedorske općine. Zapošljavala je stotinjak radnika s područja Kozarca. 

Među mnogobrojnim uposlenicima izdvajao se predradnik Mehmed Kulašić. Izgledom, pjesmom i svirkom uz gitaru mladi momak nije promakao Mariji, naočitoj kćerki austrijskoga poduzetnika, koja je s roditeljima živjela u „Bijeloj kući“ bavarskoga stila, uz planinsku ljepoticu Starenicu. Nije prošlo puno započela je ljubav između mladoga Mehmeda i tada već odrasle austrijske ljepotice. Iz nemoguće i zabranjene ljubavi bogate Austrijanke i siromašnoga Kozarčanina rodilo se i dijete. Jednoga dana, kaže legenda, pred Mutničkom džamijom slučajni prolaznik je pronašao mrtvo novorođenče, umotano u novine na njemačkom jeziku! Priča se brzo raširila i stigla do kuće gazde Schmutzera. Zarad časti Carl vrati kćerku nazad u Austriju istodobno naloživši gradnju male katoličke kapele kako bi se, prema predaji, „iskupio za svoje i grijehe svoje mezimice“.

Danas se u crkvi i pratećoj gospinoj špilji na rođendan BDM-a slavi sv. misa kada dođe i stotinjak hodočasnika. Međutim, crkva nije nikad „sama“ jer tijekom godine uvijek ima posjetitelja.

Ponos i dika katolika Prijedora

Svoj posjet prijedorskom kraju završili smo odlaskom kod liječnika Vjekoslava Gotvalda koji slovi za ponos i diku čitavog katoličkog puka. Dr. Gotvald ima svoju specijalističku ordinaciju s ultrazvukom tik do rodne kuće ubijenog župnika Matanovića. Član je župnog pastoralnog vijeća i praktični vjernik. On je osoba koja svoj dan započinje molitvom u kojoj moli svjetlo Duha Svetoga kako bi znao „odrediti pravu dijagnozu“. Njemu ne dolaze samo Prijedorčani na pregled, nego i mnogi iz drugih krajeva. U narodu se ne kaže bez razloga: „Kakvu dijagnozu ti postavi dr. Gotvald, to je dijagnoza od samoga Boga.“ 

Razgledavši Prijedor i uvidjevši sumnjičavost njegovih stanovnika zbog fotoaparata, mislimo na sveprisutnu apatiju koju samo pojedini svijetli primjeri mogu (na tren) prekinuti. Lijep grad i priroda, a nasuprot tomu tako grozna prošlost i nezacijeljene rane. Na kraju možemo samo citirati predsjednika udruženja logoraša Prijedor ’92, Sudbina Musića: „Ako je BiH Paradoksistan, onda je Prijedor njezin glavni grad.“

Jelena, djevojka koje ima, ali koja šuti

Jelena Topić, djevojka koja je od 27. rujna tjednima šuteći stajala na trgu u Prijedoru privlačeći pozornost brojnih prolaznika i regionalnih medija, postala je svojevrsna atrakcija. U svojem dnevniku kojeg je objavila opisala je kako se osjećala dok je 31 dan stajala na gradskom trgu, ispred bivše robne kuće Patrija. 

„Tipičan osjećaj nemoći nakon ratnih zbivanja na ovim prostorima prisutan je u vidu pasivnosti i vjerovanja kako pojedinac ne može ništa promijeniti. Zanimalo me koja je moć anonimnog pojedinca da na oko jednostavnim, a discipliniranim i intenzivnim postupkom napravi nešto vidljivo i relativno značajno. Je li pojedinac kao takav zaista nemoćan?!“, između ostalog napisala je Jelena na svojoj stranici Glasno ćutanje, što je i naziv njezina projekta. Je li Jelena uspjela u svojim namjerama, možda nikad nećemo saznati, ali je jasno kako je svojim pasivnim djelovanjem skrenula pozornost na sebe, ali i svoj grad.