Evo još jednog izleta u "strip kritiku"...čini mi se da je riječ o 2003. Budući da mi je trebalo skoro čitav dan da napišem jedan tekst vrlo brzo sam odustao... napisao sam samo tri kritike o Dylanu Dogu... dosta... bolje je čitati nego pisati o njima... neke stvari trebaju ostati samo za dušu
U nemilosrdnoj automobilskoj potjeri za serijskim ubojicom Dylan Dog
uspijeva Hookovo auto stjerati u Temzu: Serijski ubojica je mrtav,
Dylanova poznanica, prva Hookova žrtva, je osvećena. Za vrijeme posjeta
automehaničaru Dylan upoznaje tajanstvenog Andreza, istočnoeuropskog
emigranta, koji ima "dara" za popravke automobila koje drugi otpišu.
Ubrzo Dylan upoznaje Sonju, Andrezovu sestru, koja ima još mračniju
tajnu…
Scenarij: Pasquale Ruju
Crtež: Maurizio Di Vincenzo
Naslovnica: Angelo Stano
Crtež: Maurizio Di Vincenzo
Naslovnica: Angelo Stano
Neki ljudi se rađaju s ubilačkim nagonom Dylane. I nikad se ne mijenjaju …pa ni nakon smrti
Naizgled je riječ o još jednoj prosječnoj epizodi. Međutim, to nije istina. Ovo je bez sumnje najgora epizoda Dylana Doga koja je objavljena na strip tržištu u Hrvatskoj. Strip izdavač Slobodna Dalmacija je prestala sa izlaženjem nakon 60-og broja. Izdavačka kuća Ludens je nastavila tamo gdje je Slobodna Dalmacija stala. Možda bi bilo bolje da su ovu epizodu zaobišli ili da su prvo objavljene epizode koje je Slobodna Dalmacija preskočila. Zaista težak početak za Ludens Kada sam ugledao, nakod dužeg vremena, Dylana na kioscima bio sam više nego presretan. Ta radost je nakon pročitane posljednje stranice odmah splasnula. Bio sam svjestan da sam nakon četrnaest godina ozbiljno razmišljao o prestanku čitanja Dylana, o prestanku čitanja Bonelijevih stripova uopće.
Krenimo redom. Ime stripa glasi Dylan Dog, to znači da bi se strip trebao baviti njegovim glavnim junakom, njegovim željama, očekivanjima, strahovima... Nakon tridesetak pročitanih stranica shvatio sam da će više biti riječi o odnosu brata i sestre i da će Dylan bit sporedni lik koji na kraju treba razriješiti misteriju. Kao po provjerenoj filmskoj matrici, negativni junak je ubijen u prvoj trećini stripa, baš kada očekujemo neki novitet, objašnjenje Hookove uloge ili naprosto Hookovo uskrsnuće postaje jasno da se radi o nečemu drugom. Kao da je scenarist imao dvije priče koje pojedinačno nisu mogle stati u jedan strip pa ih je jednostavno "uvezao" i to katastrofalno loše. Dylan upoznaje Andreza, momka sa mozgom desetogodišnjaka, koji ne zna voziti automobile međutim pravi je stručnjak za popravke motora bez upotrebe rezervnih dijelova. Tako nam scenarist i crtač pričaju Andrezovu obiteljsku priču, koja seže skoro stotinu godina unatrag, još jedan potpuno razvučen i skoro smiješan dio stripa. Tek sada se jasno vidi da je njihov cilj razvući strip na 96 strana, koliko je potrebno za objavljivanje.
Ideja da svaki čovjek ima mali "vijak" (duša???) bez kojeg se umire može i proći, ali da se teorija prenese na sofisticirane motore je veoma smiješna, zapravo je ta ideja "duše motora" postala tema većeg dijela stripa što je blago rečeno zločin nad ljubiteljima Dylan Dog stripa. Kao da to nije dovoljno…sada su čitatelji prisiljeni otkrivati tajni Sonjin život. Već klasična patetična priča: istočnoeuropska emigrantkinja je prisiljena silom prilika prodavati svoje tijelo. Nakon određenog vremena svi njeni klijenti postaju žrtve nepoznatog ubojice…
Jedini dobro razrađen momenat u stripu su ubojstva "korisnika Sonjinih usluga", ali to nije dovoljno da bi ovako loša epizoda dobila prolaznu ocjenu. Pred sam kraj dobivamo konačno Hookovo uskrsnuće i rasplet. Ostaje pitanje, odakle Cameronu Garku novo tijelo, kakve veze imaju istočna Europa i mogućnost popravke motora bez alata. Scenarist je išao linijom manjeg otpora: sve ono što ne možeš objasniti svali na emigrante iz istočnoeuropskih zemalja, zone sumraka, "čudnih" zemalja, ljudi i običaja…Da nije tragično bilo bi smiješno. Strip obiluje zaista glupim dijalozima:"Ja sam mrtav i niko me ne može iznova ubit", nelogičnostima: registracija, HO33OK, izgleda kao saobraćajni znak ovdje stanuje serijski ubojica, crtež je na trenutke očajan, inače je loš, priča je ubjedljivo nešto najgluplje što je Bonelijeva izdavačka kuća ponudila, a naslovnica spada u jednu od onih naslovnica koje umaraju oči.
Ovaj strip ostaje kao upozorenje kako stripovi ne smiju izgledati. Ako ikada pročitate neki loš strip, nemojte očajavati, posegnite za ovim stripom i sve ostalo će izgledati kao remek - djelo.
Naizgled je riječ o još jednoj prosječnoj epizodi. Međutim, to nije istina. Ovo je bez sumnje najgora epizoda Dylana Doga koja je objavljena na strip tržištu u Hrvatskoj. Strip izdavač Slobodna Dalmacija je prestala sa izlaženjem nakon 60-og broja. Izdavačka kuća Ludens je nastavila tamo gdje je Slobodna Dalmacija stala. Možda bi bilo bolje da su ovu epizodu zaobišli ili da su prvo objavljene epizode koje je Slobodna Dalmacija preskočila. Zaista težak početak za Ludens Kada sam ugledao, nakod dužeg vremena, Dylana na kioscima bio sam više nego presretan. Ta radost je nakon pročitane posljednje stranice odmah splasnula. Bio sam svjestan da sam nakon četrnaest godina ozbiljno razmišljao o prestanku čitanja Dylana, o prestanku čitanja Bonelijevih stripova uopće.
Krenimo redom. Ime stripa glasi Dylan Dog, to znači da bi se strip trebao baviti njegovim glavnim junakom, njegovim željama, očekivanjima, strahovima... Nakon tridesetak pročitanih stranica shvatio sam da će više biti riječi o odnosu brata i sestre i da će Dylan bit sporedni lik koji na kraju treba razriješiti misteriju. Kao po provjerenoj filmskoj matrici, negativni junak je ubijen u prvoj trećini stripa, baš kada očekujemo neki novitet, objašnjenje Hookove uloge ili naprosto Hookovo uskrsnuće postaje jasno da se radi o nečemu drugom. Kao da je scenarist imao dvije priče koje pojedinačno nisu mogle stati u jedan strip pa ih je jednostavno "uvezao" i to katastrofalno loše. Dylan upoznaje Andreza, momka sa mozgom desetogodišnjaka, koji ne zna voziti automobile međutim pravi je stručnjak za popravke motora bez upotrebe rezervnih dijelova. Tako nam scenarist i crtač pričaju Andrezovu obiteljsku priču, koja seže skoro stotinu godina unatrag, još jedan potpuno razvučen i skoro smiješan dio stripa. Tek sada se jasno vidi da je njihov cilj razvući strip na 96 strana, koliko je potrebno za objavljivanje.
Ideja da svaki čovjek ima mali "vijak" (duša???) bez kojeg se umire može i proći, ali da se teorija prenese na sofisticirane motore je veoma smiješna, zapravo je ta ideja "duše motora" postala tema većeg dijela stripa što je blago rečeno zločin nad ljubiteljima Dylan Dog stripa. Kao da to nije dovoljno…sada su čitatelji prisiljeni otkrivati tajni Sonjin život. Već klasična patetična priča: istočnoeuropska emigrantkinja je prisiljena silom prilika prodavati svoje tijelo. Nakon određenog vremena svi njeni klijenti postaju žrtve nepoznatog ubojice…
Jedini dobro razrađen momenat u stripu su ubojstva "korisnika Sonjinih usluga", ali to nije dovoljno da bi ovako loša epizoda dobila prolaznu ocjenu. Pred sam kraj dobivamo konačno Hookovo uskrsnuće i rasplet. Ostaje pitanje, odakle Cameronu Garku novo tijelo, kakve veze imaju istočna Europa i mogućnost popravke motora bez alata. Scenarist je išao linijom manjeg otpora: sve ono što ne možeš objasniti svali na emigrante iz istočnoeuropskih zemalja, zone sumraka, "čudnih" zemalja, ljudi i običaja…Da nije tragično bilo bi smiješno. Strip obiluje zaista glupim dijalozima:"Ja sam mrtav i niko me ne može iznova ubit", nelogičnostima: registracija, HO33OK, izgleda kao saobraćajni znak ovdje stanuje serijski ubojica, crtež je na trenutke očajan, inače je loš, priča je ubjedljivo nešto najgluplje što je Bonelijeva izdavačka kuća ponudila, a naslovnica spada u jednu od onih naslovnica koje umaraju oči.
Ovaj strip ostaje kao upozorenje kako stripovi ne smiju izgledati. Ako ikada pročitate neki loš strip, nemojte očajavati, posegnite za ovim stripom i sve ostalo će izgledati kao remek - djelo.
Nema komentara:
Objavi komentar