Tragom katoličkih stopa u Sarajevu

U običnom kolokvijalnom razgovoru među ljudima može se čuti poslovica kako grad ne čine zgrade ili povijesno nasljeđe, nego njegovi sadašnji stanovnici. U kontekstu takve priče, glavni grad BiH se od strašnog ratnog razaranja i Daytonskog sporazuma iz 1995. i u domaćim, ali i stranim krugovima smatra bošnjačkim ili, još grubljim rječnikom rečeno, muslimanskim gradom. Nažalost, takvo razmišljanje imaju i podržavaju brojni Hrvati. Oni tako prepuštaju grad nekim drugim ljudima i svi se zajedno trude zaboraviti povijest koja izričito tvrdi da je Sarajevo i katolički grad.

Prije svega treba naglasiti kako je pitanje povijesti prostora kojeg danas čine Sarajevska županija i Istočno Sarajevo u RS-u pretežak posao i za iskusne povjesničare jer je najveći dio podataka ostao u tami proteklih stoljeća, a materijalni ostatci više nisu vidljivi ili se nalaze u tragovima. Nažalost, to razdoblje je palo u zaborav jer povijesna građa zapravo više ne postoji, a ono što je ostalo, nalazi se zatrpano u brojnim arhivama europskih gradova.

Katedrala sv. Petra i Pavla

Unatoč toj činjenici, ipak su se sačuvali određeni podatci koji nedvojbeno mogu tvrditi kako se od početka 13. stoljeća na prostoru župe Vrhbosna (zapravo današnje Sarajevo) zapaža svojevrsno koncentriranje posjeda tadašnje Bosanske biskupije. Spominje se nekoliko lokacija s kasnoantičkim utvrđenjima i crkvama: Gornji Kotorac, Ljubunići, Gradac kod Hadžića, Vruci (izvor Bosne s crkvom sv. Stjepana)...

Tragovi crkava su pronađeni u Rakovici, Hrasnici, Tilavi, Vojkovićima (Istočno Sarajevo), a mnoge prigradske i seoske lokacije imaju imena koja nose tradiciju o starim crkvama, a među njima je jedan od poznatijih Blažuj s nekadašnjom crkvom sv. Blaža.

Na temelju povelje iz 1244., koja se nalazi u Povijesnom arhivu u Dubrovniku, očito se može zaključiti kako je riječ o crkvama koje su raspoređene po župama koje bi trebale činiti jedan današnji dekanat ili „manju“ biskupiju sa središtem na lokaciji Brdo u župi Vrhbosna („Burdo in svpa Vrhbozna“). U jednom od spisa i papa Grgur XI. je 1374. posvjedočio kako se u Vrhbosni nalazi katedrala sv. Petra i Pavla.

Prema mišljenju znanstvenika, na području današnje Skenderije postojao je u vrijeme bosanskih banova grad Vrhbosna sa svojom katedralom, a grad koji je u srednjem vijeku imao katedralu i kaptol bio je, današnjim rječnikom, glavni grad. 

Promjene u osmanskom razdoblju

Baš kako smo poslovicom započeli ovo putovanje kroz povijest Sarajeva i katoličke vjere na ovom području, red je nastaviti u tom tonu. U vremenu njemačkih vjerskih prevrata znali su reći: „Cuius regio eius religio“ – „Čija je zemlja, njegova je i religija.“ Zato se dolaskom Osmanlija brišu brojni tragovi kršćanstva iz područja Vrhbosne i okolnih mjestašaca, a dominantna religija postaje islam. Čak se i tradicija briše. Tako Vrhbosna nestaje, a stvara se novi grad koji postupno prerasta u Sarajevo. Nažalost, ime Vrhbosne danas nose samo određene katoličke institucije i Vrhbosanska nadbiskupija. Osnivačem modernog Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada, izgradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova, a 1507. grad se prvi put spominje svojim današnjim imenom Saraj-ovasi, što znači „polje oko dvora“.

Otprilike tada, ili koje desetljeće poslije, formira se Baščaršija (tur. baš – glavna; Baščaršija – glavna čaršija) koja je klasični primjer arhitekture iz doba osmanlijske vlasti. Promatrajući ovaj dio grada, lako je uočiti kako u njemu dominiraju niske kućice, zanatske radnjice i bezistani (tržnice) koje nadvisuju minareti.

Kako je Latinska ćuprija dobila ime?

I u takvoj konstelaciji promijenjenih odnosa između religija, katoličko ime se ne briše. Dokaz za to je Latinska ćuprija, jedan od najstarijih sarajevskih mostova kojeg je 1561. izgradio Ali-Ajni beg. Na mjestu gdje je nekoć bio drveni most koji je redovito stradavao u poplavama, izgrađena je Latinska ćuprija (na turskom Frenkluk cupri) nazvana po obližnjoj katoličkoj četvrti na lijevoj obali koja se zvala Latinluk. Osnovali su je dubrovački majstori koji su dolazili raditi u Sarajevo, a kasnije se tu naseljavalo uglavnom katoličko pučanstvo.

Most je imao četiri stupa i pet lukova od kojih je prvi na desnoj obali zazidan za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, prilikom reguliranja toka rijeke Miljacke. Na središnji dio je postavljena kaldrma, a most ima blagi uspon prema sredini. Rekonstruiran je nekoliko puta, a posljednji put 2004. mu je vraćen prvobitni izgled. Odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, Kraljevina SHS mijenja ime mosta u Most Gavrila Principa, popularni Principov most.

Evlija Čelebija je u svojem putopisu zabilježio kako broj katolika nije stalan, nego ljudi dolaze i prolaze. Njih je nazvao „Francima“ i zbog nestalnog broja napisao je kako nemaju svoju mahalu, međutim u Sarajevu je ipak postojao katolički kvart koji se nalazio negdje od Latinske ćuprije do današnjeg franjevačkog samostana na Bistriku. Katolici su sudjelovali u izgradnji i životu jednog grada koji je tek bio u povojima.

Razdoblje Austro-Ugarske Monarhije

Nakon osmanlijskog razdoblja, nastupa jedno, za katolike i Hrvate, mirnije, ali nažalost kraće razdoblje. Tamo gdje prestaje Baščaršija, počinje modernije arhitektonsko naselje iz razdoblja austrougarske vladavine (1878. - 1918.). Najpoznatije sarajevske zgrade potječu upravo iz toga vremena, a na mnogim su radili katolici i Hrvati, kao obični majstori, ali kao i idejni tvorci.

Najreprezentativnija zdanja su: katedrala Presvetog Srca Isusova (1889.), Zemaljski muzej (1913.), Vijećnica (1896.), Narodno pozorište (1897.), Pošta na obali (1913.), Tržnica (1895.),  Napretkov Zakladni dom (1913.), hotel Europa (1882.), Protestantska crkva - zgrada Akademije likovnih umjetnosti (1899.), Predsjedništvo BiH (1886.)...

Na njima su radili, između ostalih, i arhitekti Čeh Karlo Paržik i Hrvat Josip pl. Vancaš.

Ne zaboraviti ni „Mali Rim“

U 20. stoljeću Sarajevo je bilo blago zapostavljeno u zajedničkim državama. Iako uvijek u sjeni Beograda i Zagreba, grad je rastao i razvijao se, doduše po kanonu komunističke arhitekture i srpske dominacije.

Važno je napomenuti kako je u tom vremenu u naselju Stup, koje su mnogi zvali „Mali Rim“, živjelo i do 10 000 Hrvata-katolika. Danas je, nažalost, većina njih raseljena po svijetu, a vrlo malo ih se vraća. U mjesecu kolovozu svake godine okupi se velik broj raseljenih stanovnika sarajevskog naselja Stup kako bi proslavili Veliku Gospu.

Katoličke i hrvatske institucije danas

Iako smo na početku ustvrdili kako i mnogi Hrvati smatraju da je Sarajevo samo bošnjačko, dovoljan je i letimični pregled statistike kako bi se ta tvrdnja pobila. Vrhbosanska nadbiskupija danas ima brojne institucije koje se nalaze u Sarajevu, kao što je npr. Katolički bogoslovni fakultet izgrađen krajem 19. stoljeća sa svojom knjižnicom koja ima oko 70 000 knjiga. Inače KBF je prva visokoškolska ustanova u BiH prema zapadnjačkom modelu. Nadbiskupija ima svoj Caritas koji uz humanitarni rad gradi brojna zdanja u gradu i izvan njega. Tu je i Dječji vrtić na Stupu koji djeluje u sklopu Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.

Nadbiskupija je osnivač i katoličkih školskih centara od kojih onaj u Sarajevu ima više od 1 200 učenika u osnovnoj, gimnaziji i medicinskoj školi, s oko 135 nastavnika.

U glavnom gradu se nalazi i sjedište Biskupske konferencije BiH kao i Caritasa BK BiH. Uz sva ostala veleposlanstva, u Sarajevu je sjedište i vatikanske Nuncijature.

Oci franjevci koji su utkani u dušu Bosne imaju brojne institucije i svoja središta upravo u Sarajevu. Tu je i samostan na Bistriku, teologija u Nedžarićima te čitav kompleks na Kovačićima u Zagrebačkoj ulici.

U Sarajevu su glavne provincijalne kuće triju sestarskih provincija: Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog koje djeluju na teritoriju Bosne i Hercegovine od 1871.; Služavki Malog Isusa koje je u Sarajevu 1889. osnovao nadbiskup Josip Stadler; te Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečista srca Marijina koje su došle u Bosnu iz Maribora 1929.

U Sarajevu imaju sjedište i djeluje nekoliko hrvatskih nacionalnih organizacija. Hrvatsko kulturno društvo Napredak postoji od 1902. Posjeduje knjižnicu s 30 000 knjiga, koja je otvorena za javnost i gdje, između ostalog, studenti imaju na raspolaganju većinu studentskih udžbenika iz BiH i Hrvatske. Napredak je osnovao i Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost (HDZU) koje okuplja ugledne profesore, znanstvenike i umjetnike.

Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo (HKDD) također priređuje različite humanitarne aktivnosti i radi na izgradnji Katoličkog studentskog doma na Stupu.

Uz dvije teologije na kojima predaje oko 50 profesora školovanih na raznim svjetskim sveučilištima, na drugim sarajevskim fakultetima predaje i više od 100 profesora Hrvata.

A kakva je budućnost?

Iz ovog letimičnog pogleda na povijesnu i sadašnju situaciju Hrvata i katolika u Sarajevu, vidi se da su Hrvati i Crkva poslije rata, u usporedbi s predratnim stanjem, zapravo mnogo institucionalno osnaženi. Istina je da manjka ljudi, međutim u posljednje vrijeme Hrvati iz unutrašnjosti sve više dolaze na studij u glavni grad. Tu i ostaju osnivajući svoje obitelji, što je jamstvo kako će u budućnosti Sarajevo i dalje imati svoje Hrvate-katolike koji sudjeluju u izgradnji grada, kako na materijalnom, tako i na kulturnom i duhovnom planu, kao što su činili i do sada.